hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Teorija i praksa Silvija Džunja: Anarhosindikalistkinje
Silvija Džunja: Anarhosindikalistkinje PDF Ispis E-mail
Petak, 25 Rujan 2009 14:16
Danas, u vrijeme tranzicijskog fašizma, kada su pogaženi minimalni izdanci polovičnog oslobođenja koje nam je donio NOB, postavlja se pitanje kako da žene-radnice vrate svoju povijesnu ulogu katalizatora opće emancipacije društva. Liberal-kapitalistički sistem je arogantno otpustio, „restrukturirao“ (natjerao na takmičenje) i degradirao žene ponudivši im dvije ropske opcije: gospođu ministricu, ulogu pomoćnice (poslanice, menadžerice, šefice, vlasnice ili žene vlasnika kapitala) u eksploataciji radničke klase u novonastalom državnom uređenju; i gubitnicu tranzicije, ulogu domaćice, kućne pomoćnice koja brine o starima i djeci, doprinosi kućnom budžetu poljoprivrednim poslovima, otpremninom ili zaostalim plaćama propale firme ili tvornice, sitnom trgovinom i uslugama (služenjem), dakle nesigurnim i nestalnim prihodima.

Obje opcije i pripadnost jednoj od ove dvije grupacije su odraz klasnog raslojavanja društva, i svaka od njih ilustrira anti-civilizacijski, životinjski karakter kapitalističkog ustrojstva. Kapital danas ne bira spol svog vlasnika, niti bira spol onih koji/e su mu podčinjeni/e. Radnice-gubitnice tranzicije, dakle većina društva, ponovno se nalaze pred istim problemom i istom borbom – borbom protiv eksploatacije.

No, iza nas je veliko iskustvo XX. vijeka, koje nas uči da nijedan oblik državnog uređenja, bio on „komunistički“ ili parlamentarno „demokratski“ nije ukinuo suštinu naše potlačenosti. Jer, uživanje slobode se svakako ne ogleda u zakašnjeloj plaći u visini od 200 Eura i pravom izbora partije koja će po diktatu MMF-a povećati cijenu struje i provoditi mjere u cilju smanjenja javne potrošnje; kao što se ono svakako ne očitava ni u strogo rukovođenom i kontroliranom odlučivanju aparatčika pod zastavom naših srpova i čekića. Samo-upravljanje i demokracija integriranjem u državni kontekst gube smisao i degeneriraju se u vlastitu suprotnost.

Kako se boriti danas, naoružani zaključcima iz revolucija koje nisu bile izvedene do kraja? Smatram da se borba mora voditi na samom izvoru svih društvenih neravnopravnosti (ekonomske eksploatacije, seksizma, rasizma, nacionalizma, homofobije itd.) – radnom mjestu. Tu se od pokorenih gubitnica tranzicije stvaraju anarho-sindikalistkinje - žene spremne na sve, u borbi za slobodu.

Što je krajnji cilj anarho-sindikalistkinja? One žele uspostaviti društvo istinskog samo-upravljanja u svim vidovima života i ukidanje svih oblika iskorištavanja, kako kapitalističkog, tako i državnog. Bez ovog cilja, koji je suština svakog revolucionarnog organiziranja, anarho-sindikalistkinje se ne bi razlikovale od ostalih reformistički orijentiranih, a zapravo reakcionarnih, građanki.

Anarho-sindikalistkinje se u svojoj borbi oslanjaju na: precizno analiziranje rada naših neprijatelja i matematički točno utvrđivanje slabih karika njihovog sistema, nauku historijskog materijalizma, negativnu dijalektiku, poznavanje operativnih tehnika psihofizičkog svladavanja protivnika, aktivnu radničku borbu – angažiranost svojih drugarica i drugova u zajedničkoj borbi, nehijerarhijsku strukturu naših sindikata – najefikasnije i jedino moguće sredstvo oslobođenja i nesputani užitak.

Kako anarho-sindikalistkinje rješavaju konflikte sa gazdama i vlastima? Direktnom akcijom, metodom borbe koja znači direktno učešće samih radnica i radnika u konfliktu, nezavisno od birokrata, odvjetnika, političkih stranaka i države. Direktna akcija predstavlja metodu borbe koja radništvu daje snagu, i kojom se najlakše mogu ucjenjivati gazde i država: nasilnim štrajkovima, blokadama prometnica, sabotažama, okupacijama radnih mjesta itd.

Anarho-sindikalistkinja nikada ne žrtvuje svoje slobodarsko djelovanje zarad „mira u kući“.

Anarho-sindikalistkinje su svjesne da je uzajamna podrška, solidarnost, najjače oružje u borbi za oslobođenje, i nemilosrdno je primjenjuju. Problem jedne radnice ili jednog radnika, problem je svih nas, i zato kroz naše sindikate podržavamo sve one u akciji.

Anarho-sindikalistkinje vatreno sudjeluju u diskusijama na sastancima svog sindikata, budući da je to jedino mjesto gdje one same odlučuju o smjeru historije/revolucije i stvaranju vlastite politike.

Anarho-sindikalistkinja ne vidi ništa zajedničko između imovinskog odnosa – braka i ljubavničkog zanosa.

Anarho-sindikalistkinja zna da je svijet podijeljen na dvije klase koje imaju suprotstavljene interese – klasu kapitalista i radničku klasu. Stoga se ona ne osjeća obavezana na solidarnost sa ženama vladajuće klase.

Anarho-sindikalistkinja trenira svog psa da reži na svećenike!

Moguće je da nećemo svojim očima vidjeti pobjedu, ali za revoluciju se ne treba boriti zbog izvjesnosti pobjede, već zato što je ona ispravna, zato što ona vrijedi, i zato što nas naše ljudsko dostojanstvo na to obavezuje.

Nasmiješi se, i pokaži zube!

Silvija Džunja,
baletna radnica i tajnica beogradske lokalne grupe
Sindikalne konfederacije "Anarho-sindikalistička inicijativa"

Prerada: Sabotaža Pokvarenog Sistema, kolovoz - 2008.
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.