hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Teorija i praksa Mate Ćosić: Terorizam kao pogrešan odgovor na društvene nejednakosti
Mate Ćosić: Terorizam kao pogrešan odgovor na društvene nejednakosti PDF Ispis E-mail
Petak, 25 Rujan 2009 13:49
''Niti državni niti religijski terorizam!
Revolucija!''

Nikada u svijetu nije bilo veće društvene nepravde i straha kao danas. S ovom se konstatacijom ne moraju svi složiti, ali stvarne činjenice govore u njen prilog. Nikada na svijetu, koji posjeduje potencijal, da zbrine svako ljudsko biće, o kojima su prošle generacije mogle samo sanjati, nije bilo više nejednakosti, gdje manjina od 20% posjeduje 80% svjetskog bogatstva, i straha, gdje čovjek čovjeku postaje neprijatelj (Hobbes) i suparnik u vitalnom natjecanju, zvanom preživljavanje.

Za mene je nužno, prije ikakvih daljnjih ulaza u predmet rasprave, imati ove činjenice u vidu, kako se ista ne bi pretvorila u bespredmetno gubljenje vremena - koje obično završava u apstrahiranjima i licemjernom moraliziranju - od kojeg nitko nema nikakve koristi.

Danas o terorizmu svi raspravljaju, negiraju ga, optužuju, kleveću i natječu se tko će u tim optužbama biti glasniji.
Ali tko su ti koji ga najviše optužuju? Šefovi država, ministri, vojni činovnici i ostala državna mašinerija. Ne smrdi li tu nešto? Jer ako dio definicije terorizma glasi ''ubijanje nevinih civila'' nije li upravo država najveći terorist? Nisu li ti ministri, predsjednici... upravo oni koji su milijune nevinih ljudi - okupljenih u ratne armije - poslali da jedne druge pokolju tokom dva svjetska rata, koje su i prije toga vršili kolonijalizaciju na najbrutalniji način, koji i dan danas nevine žrtvuju i ubijaju diljem svijeta, na različitim mjestima (unutar svoje nacionalne države i van iste) i na razne načine (posao), onda upravo najveći teroristi? Naravno oni su sve ''to radili u ime mira-pacifizma i države sigurnosti'' istovremeno gomilajući svoje armije i jačajući svoju militarističku mašineriju. Oni nadalje, svakodnevno - u doba tog njihovog ''blaženog'' mira - eksploatiraju mase radništva, gradeći svoja carstva i prisvajajući sebi onih 80% bogatstva, čineći sve kako bi očuvali taj svoj status quo - svoj ''blaženi'' mir. Njihovo je moraliziranje (i svih onih koji bezglavno prate njihove upute - pa koje god nacije, rase ili klase bili) deplasirano, licemjerno i jednostrano. Sama definicija je monopolizirana od strane istih te je kao gumu povlače gdje i kako im odgovara (država tako nikada ne može počiniti teroristički akt, jer isti definira kao napad na istu, njeni grijesi nazivaju se terorom, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti...). Danas je prema definiciji FBI terorizam svaki akt unutar države koji putem nelegalnih sredstava i nasilja želi utjecati na promjene unutar društvene i političke sfere. Prema ovoj definiciji radnici koji organiziraju štrajk, pretuku svoga šefa, ekolozi koji vrše blokadu ceste također su teroristi jer rade izvan dozvoljenih (legalnih) granica. Tko određuje te granice je jasno. Prema ovome i sama klasna borba nije ništa drugo do terorizam.

Za mene se sve svodi na to da terorist (država) vodi rat protiv terorista (manjih skupina pobunjenika - danas većinom fundamentalnih islamista) gdje prvi svakodnevno vrši teror, a potonji odgovara (terorizmom). Što prvi jače udara (kroz više sfera, a ne samo, i ne isključivo, vojnu/militarnu) potonji žešće odgovara, prvi opet žešće udara, potonji još stravičnije uzvraća...i krug se vrti...samo, nikako mu se ne vidi kraj...

Terorizam se ne javlja sam od sebe - zbog, eto suludih ljudi koji ga, eto, odluče prakticirati, koji su, eto, sami po sebi protivnici Zapada, žele, eto, nas sve pobiti jer su, eto, totalno ludi...- on mora imati svoje sjeme, svoga uzroka, svoje počelo. Počelo je prije svega u socio-ekonomskim uvjetima koji vladaju u nekoj određenoj zemlji (kao i općenito u svijetu) gdje religija često znači apstraktni izlaz iz siromaštva, jer postaje duhovna hrana, veliča sveopću askezu (odricanja za veće ciljeve) na zemlji, za što bolji život na raju (dvadeset božanstvenih djeva koje će vječno usrećivati mučenike). Što se više bogati raj, život na zemlji postaje sve otuđeniji, siromašniji (Bakunjin). Ako vam, recimo, Izraelska vojska ubije majku i oca, ako živite nesigurno i u oskudici, jedini izlaz koji vam, često, ostaje jest religija-fanatizam- kao nešto ''više'', nešto ''iznad nas'', kao cilj našeg življenja. Ako su svuda oko vas ljudi svakodnevno ubijani, ako se jednog jutra probudite u razrušenom naselju, a vjerske vođe vam obećavaju raj a često i potporu vašoj obitelji nakon vaše ''mučeničke'' smrti - žrtvovanje se čini logičnim, pogotovo ako je podređeno tako ''velikom cilju''. On (cilj) može biti, kao što danas često i jeste, borba protiv Zapadne civilizacije¸ protiv vodeće države Zapada (SAD-a) itd...koja često simbolizira Sotonu, koja želi uništiti našu ''svetu'' vjeru, državu, ljude itd...Pobuna je u svakom slučaju pogrešno kanalizirana. Sa druge strane i Države, kao one koje uzrokuju, ozakonjuju i brane (nepravedan!) status quo, također imaju svoje svetce i demone, njihov je svetac ta toliko hvaljena (pseudo) demokracija i kapitalizam...toliko hvaljen, branjen i zamagljen status quo. Demoni su, opet, ''oni tamo izvan naše domovine'' ludi fundamentalisti, neprijatelji ''naše civilizacije'', naše ''demokracije'' i našeg svetog kapitalizma. Sa jedne strane kruh gladnima (radi eksploatacije) daje religija, sa druge valium masama (kako se ne bi obazirala na eksploataciju unutar svoje zemlje i kako ne bi uočila što njeni nadređeni rade ostalim nacijama) daje nacionalizam, što je sinonim za ''religiju države''. Ove dvije struje toliko su slične i jedna drugu nadopunjuju da jedna bez druge ne mogu, one uzrokuju i nadopunjuju jedna drugu, hrane se međusobno.

Terorizam je kao takav odgovor na društvene nejednakosti. Ali kakav je to odgovor? Odgovor krajnje loš, pogrešan i nadalje osuđen na neuspjeh. Temelji za terorizam, kako smo rekli, postoje i objektivni su, stoga je i za sam nestanak terorizma nužno ukinuće tog počela, jer sve ostalo (ako ne ide do korijena, ako, dakle, nije radikalno) ne može, niti neće riješiti taj problem tj. nije alternativa.

Jedan od bazičnih problema (ne i jedini) današnjeg dominantnog (vjerskog) terorizma jesu krivo odabrani strateški ciljevi - civili - koji su i sami žrtve svoje domaće indoktrinacije - koji su i sami objekti radnje (pričamo naravno o radničkoj klasi). No za ''teroriste religije'' radnička klasa, kao i klasna svijest ostaju nepoznati pojmovi, budući su i sami uvučeni i opijeni opijumom religije. Najbolji primjer toga jesu upravo dva zadnja teroristička napada u Španjolskoj i Rusiji, gdje su mete terorista bili upravo radnici (jer oni su se vozili na posao!) i djeca (koja sama nisu ni svjesna što terorizam jest i što nije, a kao takva ne mogu biti ni krivci!) -ljudska biće koja itekako pate pod današnjim sistemom (od strane kapitalizma i njegove ćelije -porodice). Teroristi tog kova, jesu upravo izgubljeni u religiji, otrovu, koji im zasljepljuje oči i dovodi ih do krivih ciljeva, krivih akcija i uzaludne smrtni. Jer njihova alternativa nije alternativa, oni bi nacionalizam zamijenili religijom, kao da ovo dvoje u suštini nije isto, komplementarno...tako se kao takvi i sami gube u odnosima moći, i ne vide da alternativa nije ''u volji ka moći'', već upravo u ''volji ka anti-moći''. Sa time je i sam cilj po sebi krivo odabran - ne rješava uzroke, svoje počelo, već radi izvan njega.

No što je sa onim teroristima koji žele promijeniti svijet, koji žele terorizmom dovesti do slobodnijeg društva (većinom karakterističan za ''lijevi terorizam'')?

Tu postoji više bazičnih zabluda. Kao prvo, ubijanjem pojedinaca koji obnašaju određene pozicije moći (vlasnici korporacija, ministri, premijeri itd.) u suštini se ne rješava ništa jer se pokušava (pogrešno) promijeniti socijalne odnose smaknućem jednog faktora u jednom cjelom sistemu dominacije (totalitetu) - faktora koji nije važan i čije smaknuće ne šteti sistemu. Glavni problem leži u tome što se borba okreće na pojedince a ne na sistem, dok je upravo potonji onaj protiv kojeg se treba boriti za veće (trajnije i radikalnije) promijene. Obnašatelji pozicija moći zamjenjivi su, te ubojstvo jednog obnašatelja (Kenedija, Franje Ferdinanda...) ne rješava i sam problem sistema - sistem će, sukladno svojoj strukturi, naći novog činovnika koji će, često, svoju dominaciju još više despotizirati, sa opravdanjem ''sigurnosti države od terorista''. Sistem će vršiti i izvršavati svoju vlastitu reprodukciju. Kako, kao drugo, teroristi nemaju podršku u širokim narodnim masama, jer sam taj akt nije ništa drugo do želja da mala grupa ljudi ''dade'' slobodu masama, oni kao takvi negiraju mogućnost i sposobnost masa da se same izbore za svoju slobodu. Za trajniju promjenu društva. Za oslobođenje masa (radničke klase) potrebna je aktivna uloga nje same jer samo se ona sama može izboriti, svojom akcijom, svojom vlastitom borbom. Čak i manji štrajk radnika efektniji je od eksplozije bombe ispred zgrade pozicija moći - čak i najmanji štrajk tjera kapitaliste i državu na ustupke, na veća prava radnika, na jačanje solidarnosti među radništvom... Bez podrške masa svaka akcija manje grupe u sebi je osuđena na propast, na kontraproduktivnost, jer bez masovne podrške, bez akcije masa (koja ne mora i nije nužno nasilna/ militarna - već se odvija u široj sferi borbe), masa ostaje objekt radnje i kao takva često će se prije prikloniti svemoćnoj državi u obrani ''države'', a protiv samih sebe (jer time, svjesno pristaju na eksploataciju, na manje prava za sebe). Ne imajući podršku masa ulijeva se strah u mase, jer ako masa jest svjesna, tada se može govoriti jedino o otporu sadašnjem društvu, gdje je masa subjekt radnje, može se, stoga, govoriti o predrevolucionarnom momentu-gdje samom sviješću masa nestaje tlo za teroriste (kao malu grupu-avangardu-osloboditelja, koja nema podrške unutar naroda).

Stoga, općenito, izbor koji nam daje ''rat protiv terorizma'' nije izbor, jer se svodi na ''ili sa nama ili si protiv nas'' - ili, ili si za državni teror ili si za terorizam - odnosno, to je izbor sa već unaprijed utvrđenim granicama, sa borbom koja nije borba masa, sa borbom koja, danas, ima cilj samo postizanja pozicija moći. Ako je državni teror status quo, a terorizam njegova negacija (koja, kako smo rekli, nije alternativa) što je onda alternativa ovome dvoje. Pacifizam? Jeli to alternativa? Ne, nije, jer pacifizam ne znači ništa drugo do očuvanja statusa quo - on ne znači ništa drugo, do ideju, teorijsku i političku, harmonije između različitih klasa - on znači i brani kapitalistički mir (koji, opet, znači bespoštednu eksploataciju masa - unutar i izvan svoje matične države).

Stoga je potrebno građenje jedne istinske alternative koja će u sebi negirati status quo (kao uzrok terorizma) ali će i negirati današnju negaciju statusa quo (terorizma kao metode). Potrebno je, nadalje, građenje alternative koja će u sebi negirati oboje, ali istovremeno uz faktor negacije (rušenja) imati i sposobnost afirmacije (građenja novoga na ruševinama istog).

Alternativa, kao odgovor na društvene nejednakosti a protiv terorizma kao metode, jest otpor - kao otpor masa, svjesnog subjekta, u (radikalnom) mijenjanju društva - u rješavanju temeljnih kontradikcija društva - onih socio-ekonomskih, koje jedino može riješiti radnička klasa, kao revolucionarni subjekt u socio-ekonomskom oslobođenju. Kao odgovor na društvene nejednakosti teroristi koriste romantizam, ili kako je rekao Trocki: ''Revolvera i individualnih heroja umjesto narodnih toljaga i vila, bomba umjesto barikada - to je formula terorizma!''. Alternativa upravo proizlazi iz obrnutog redoslijeda ove rečenice, ili, ono što mi trebamo jest narodnih vila i toljaga (umjesto revolvera i individualnih heroja) te barikade (umjesto bombi) - jer jedino je to formula oslobođenja, radikalne transformacije društva - revolucije - uklanjanja počela terorizma. Ne izvan masa nego sa masama, jer masa upravo jest revolucionarni subjekt - nositelj novog društva; baziranog na potrebama čovjeka a ne Kapitala, organiziranog od strane mase za masu samu, uvjeta oslobođenja čovjeka, svojom vlastitom akcijom, gdje će jednom za svagda nestati plodno tlo za terorizam jer će se ukloniti njegov sine qua non - društvena nepravda.

 
Izvor: 11.Teza, 2. broj

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.