hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Teorija i praksa Émile Pouget: Što je sindikat?
Émile Pouget: Što je sindikat? PDF Ispis E-mail
Četvrtak, 25 Svibanj 2017 15:25

Klasičan tekst Émile Pougeta, francuskog anarhokomunista i revolucionarnog sindikalista, o prirodi sindikata i njegovoj ulozi u klasnoj borbi te izgradnji radničke budućnosti. Tekst je izvorno objavljen u časopisu Le Syndicat, 1905. godine, a preveden na hrvatski s engleskog prijevoda Daniela Guerina iz 2005.


ŠTO JE SINDIKAT?   

    Provođenje i održavanje čovjekova ropstva u osnovi su tek jedno jedino načelo, načelo koje se pojavljuje i izražava na dva različita načina – kao vlasništvo i kao vlast. Jedina razlika među njima je zato kut iz kojega se to načelo provedbe i održanja čovjekova ropstva promatra: kada ga se promatra iz jednoga kuta, ropstvo se pojavljuje kao ZLOČIN VLASNIŠTVA, a promatramo li ga iz drugog kuta, ono je ZLOČIN VLASTI.
    U praksi, ovo „načelo“ koje je narodima oduzimalo slobodu govora, svoje je utjelovljenje dobilo u institucijama ugnjetavanja kojima se kroz vrijeme mijenjalo samo pročelje. Danas, usprkos svim zakrpama u sistemu vlasništva i usprkos svim popravcima u vršenju vlasti, posve površnom krpanju i popravcima, radničku klasu zapadaju podčinjavanje, ograničavanja, prisilni rad, glad itd.
    Pakao nadničarskog ropstva zato je mračna Gehena1: ogromna većina ljudskih bića tamo kopni, lišena blagostanja i slobode. I u tom Paklu, usprkos svom demokratskom uljepšavanju, raste bogata žetva bijede i tuge.

TEMELJNO UDRUŽENJE

    Strukovno udruženje je zapravo jedino žarište čije ustrojstvo odražava težnje koje vode roba-nadničara: jedino je udruženje ljudskih bića koje izrasta iz savršena identiteta njihovih interesa jer svoj raison d'être i svoj oblik izvodi iz oblika proizvodnje čije je produženje.
    Što je zapravo sindikat? Udruženje radnika i radnica povezanih korporativnim vezama. Ovisno o okolnostima, ovo korporativno udruženje može dobiti uži strukovni oblik ili može, u kontekstu snažne industrijalizacije devetnaestog stoljeća, obuhvatiti proletere iz više različitih struka koji svojim trudom doprinose zajedničkim nastojanjima.   
    No, ma koji oblik odabralo njegovo članstvo ili ga pak nametnule okolnosti, bilo da je sindikat ograničen na neku „struku“, bilo da obuhvaća „industriju“, i dalje ima isti cilj. A to je:
    1. Stalno pružati otpor izrabljivaču: natjerati ga da poštuje izborena poboljšanja; spriječiti svaki pokušaj povratka na staru praksu; također, nastojati na najmanju moguću mjeru svesti izrabljivanje i to pritiscima za osvajanje djelomičnih poboljšanja poput smanjenja radnih sati, povećanja plaće, poboljšanja higijene itd., za osvajanje promjena koje su, premda mogu počivati u detaljima, ipak djelotvorni iskoraci protiv kapitalističkih povlastica i znače njihovo smanjivanje.
    2. Sindikat ide za njegovanjem sve skladnijih odnosa solidarnosti tako da za najkraće vrijeme omogući izvlaštenje kapitala koje je jedina osnovica za početak obuhvatne preobrazbe društva. Tek kada se provede ovaj opravdani povrat društvene imovine, može se isključiti svaka mogućnost za parazitizam. Tek kada nitko više ne bude morao raditi za nekog drugog i kada dođe kraj nadničarskom ropstvu, proizvodnja može postati društvena i po svojem porijeklu i po svojem odredištu: tada će ekonomski život biti pravi zbroj zajedničkih napora, a svo će izrabljivanje biti ne samo ukinuto, nego i nemoguće.
    Prema tome, zahvaljujući sindikatu, socijalno pitanje pokazuje se s takvom jasnoćom i silinom da mu pažnju počinju poklanjati čak i najmanje oštroumne osobe; strukovno udruženje bez greške povlači razdjelnicu između robova-nadničara i gospodara. Zahvaljujući tome, otkriva se što društvo zaista jest: s jedne strane stoje radnici, pokradeni, a s druge izrabljivači, kradljivci.

AUTONOMIJA SINDIKATA

    Ma koliko sindikat bio nadmoćan svakom drugom obliku udruživanja, on ne može opstati sam po sebi - život u njega može udahnuti samo njegovo članstvo. I zbog toga članovi i članice, ako imaju namjeru ponašati se kao svjesni članovi i članice sindikata, sami/e sebi duguju sudjelovanje u njegovu radu. Oni/e ne bi ni uspjeli shvatiti što je to što daje snagu ovom udruženju da misle da su uzorni/e članovi i članice sindikata jednostavno zato što prema njemu ispunjavaju svoje novčane obveze.
    Naravno, dobro je redovito plaćati svoju članarinu, ali to je tek najmanji dio onoga što samome sebi, a stoga i svojem sindikatu, duguje lojalan član; doista, on bi trebao biti svjestan toga da vrijednost sindikata ne počiva toliko u zbroju novčanih doprinosa članova i članica, koliko u umnošku njihovih usklađenih nastojanja.
    Pojedinac je taj koji gradi sindikat te je kao takav je pošteđen i one potištenosti koja se pojavljuje u demokratskim krugovima u kojima, zahvaljujući obožavanju općeg prava glasa, postoji trend gušenja i poništavanja čovjekove osobnosti. U nekom demokratskom postavu, birač može iskoristiti svoju volju samo da bi abdicirao: njegova uloga je„dodijeliti“ svoj „glas“ kandidatu kojega želi za svojega „zastupnika“.
    Učlanjenje u sindikat nema takve posljedice i čak ni najveći pedant u njemu ne bi mogao pronaći ni najmanji trag djelovanja protiv ljudske osobnosti: i prije i nakon pridruživanja sindikatu, član ostaje ono što jest. Autonoman je bio i autonoman ostaje.
    Pridružujući se sindikatu, radnik samo sklapa dogovor – od kojega u svakom trenutku može odustati – s drugovima koji su mu svi jednaki i po volji i po mogućnostima te nijedno shvaćanje koje bi on tamo možda mogao izreći i nijedna akcija u kojoj bi mogao sudjelovati, ni u jednom trenutku i ni najmanje za sobom ne povlači njegovo napuštanje ili odricanje od vlastite osobnosti po kojoj se razlikuje od svih drugih, napuštanje osobnosti koje je inače obilježje izbora u parlamentarnom sistemu.
    Ako u sindikatu, recimo, treba imenovati sindikalno vijeće koje će se brinuti o administrativnim pitanjima, to „biranje“ ne treba uspoređivati s „izborima“: glasovanje koje se obično koristi u takvim okolnostima, tek je sredstvo kojim se mogu podijeliti poslovi i ne prati ga nikakvo dodjeljivanje ovlasti. Jasno propisane dužnosti sindikalnoga vijeća samo su administrativne. Vijeće obavlja zadaću koja mu je povjerena, bez da ikada nadglasa one koji su ga delegirali, bez da ih istisne ili djeluje umjesto njih.
    Isto bi se moglo reći o svim odlukama koje se donesu u sindikatu: sve su ograničene na neki poseban potez, dok u demokraciji izbori povlače za sobom to da izabranom kandidatu njegov birač daje neograničene ovlasti, punomoć da u svemu i o svemu odlučuje, da radi kako mu se prohtije, a da ga pritom nimalo ne smetaju posve moguće drugačije želje njegovih birača čije protivljenje – bez obzira na trenutak ili način – ne mijenja ništa sve dok ne istekne mandat izabranoga političara.
    Stoga između rada sindikata i sudjelovanja u razočaravajućim poslovima politike ne može biti nikakvog paralelizma, a kamoli da ih se može pobrkati.
   
SINDIKAT KAO ŠKOLA VOLJE

    Sokratovu maksimu „Spoznaj sama sebe!“ u kontekstu sindikata dopunjuje maksima: „Pokreni se!“.
    Prema tome, sindikat se nadaje kao škola volje: njegova je nadmoćna uloga ishod želja njegovih članova, i ako on jest najviši oblik udruživanja, to je zbog toga što predstavlja zbroj radničkih snaga koji je postao djelotvoran kroz njihovu direktnu akciju, kroz taj uzvišeni oblik svjesnog i voljnog postupanja kojim se želje proleterske klase čine zakonom.
    Buržoazija se domislila tome da narodu propovijeda pomirljivost i strpljenje, zavlačila ga je varljivom nadom u to da bi se njegov boljitak mogao ostvariti nekim čudom, bez truda s njegove strane, kroz intervenciju Države izvana. Ovo nije ništa drugo nego nastavak, u manje besmislenom obliku, tisućljetnih i primitivnih religijskih vjerovanja. Međutim, dok su vođe pokušavali postaviti ovu razočaravajuću tlapnju na mjesto ništa manje razočaravajućeg vjerskog priviđenja, radnici su, dok su robijali u sjeni, nepokolebljivo i uporno, gradili organizaciju oslobođenja koji je zapravo sindikat.
    Ova organizacija, prava škola volje, svoj oblik je dobila i razvila se u devetnaestom stoljeću. Zahvaljujući njoj, zahvaljujući njezinom ekonomskom karakteru, radnici su uspjeli preživjeti ucjepljivanje virusa politike i prkositi svakom pokušaju da ih se podijeli.   
    Strukovna udruženja osnovana su u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, unatoč nametnutoj im zabrani. Progon onih koji su se odvažili povezati u sindikat bio je nemilosrdan i za izmicanje represiji bila je potrebna domišljatost. Zato su, da bi se mogli povezati bez pretjerane opasnosti, radnici svoja udruženja za otpor maskirali u naoko umjerena udruženja za uzajamnu pomoć.
    Buržoazija se nikada nije osjećala ugroženom od karitativnih tijela jer je vrlo dobro znala da su to tek palijativne mjere koje ne mogu izliječiti prokletstvo siromaštva. Polaganje nade u karitativnost tek je uspavljujuće sredstvo dobro samo za to da spriječi potlačene u tome da razmišljaju o svojem nesretnom položaju i o pronalasku izlaska iz njega. Zato su oni na vlasti uvijek podnosili, ako već ne i poticali udruženja za uzajamnu pomoć.   
    Radnici su uspjeli biti na dobitku od snošljivosti prema tim grupama: pod izgovorom uzajamne pomoći u slučajevima bolesti, osnivanja umirovljeničkih domova itd., mogli su se sastajati, ali radi mnogo hrabrijeg cilja: bili su zaokupljeni poboljšanjem vlastitih životnih uvjeta i pružanjem otpora zahtjevima poslodavaca. Njihove im taktike nisu uvijek donosile uspjeh kada je trebalo odvratiti pozornost vlastima koje su, zbog uzbune koju su izazivale pritužbe poslodavaca, često nadzirale ova sumnjiva društva za uzajamnu pomoć.
    Nešto kasnije, zahvaljujući iskustvu i samostalnosti u potezima, radnici su se počeli osjećati dovoljno snažnima za to da se suprotstave zakonu pa su odbacili masku uzajamne pomoći i odvažno su svoja udruženja nazvali društvima otpora.
    Sjajno ime! Upečatljivo i jednostavno. Jasan izraz njihova akcijskog programa. Dokaz je mjere do koje su radnici, premda su njihova strukovna udruženja još uvijek bila u ranoj razvojnoj fazi, osjetili da ne moraju kaskati za političarima, a niti vezati svoje interese s interesima buržoazije, već da se, umjesto toga, trebaju pobuniti protiv buržoazije i oduprijeti joj se.
    I tu je bio instinktivan početak klasne borbe kojoj je jasan i konačan izraz pružilo Međunarodno radničko udruženje sa svojim proglasom prema kojem „oslobođenje radnika i radnica mora biti njihov vlastiti čin“.
    Ova tvrdnja, blistava potvrda radničke snage, očišćena od svih ostataka demokratizma, trebala je čitavom proleterskom pokretu dati njegovu osnovnu ideju. Štoviše, ona je samo bila otvorena i kategorička potvrda težnji koje su nicale u narodu, a to je i više nego dovoljno pokazalo teorijsko i taktičko slaganje između do tada neodređena i zabranjena „sindikalističkog“ pokreta i otvorena očitovanja Internacionale.
    Nakon što je postavila načelo po kojem bi se radnici trebali oslanjati na svoje vlastite napore, Internacionala se u svojem proglasu, na tvrdnju o nužnosti da proletarijat uživa autonomiju, nastavila time što je ukazala na to da proletarijat samo direktnom akcijom može ostvariti opipljive rezultate, da bi potom proslijedila, govoreći:

Budući da je ekonomska podređenost radništva vlasnicima sredstava za rad, a to znači sredstava za život, prvi uzrok političkog, moralnoga i materijalnoga ropstva; ekonomsko oslobođenje radništva je zbog toga taj velik cilj kojem bi trebao težiti svaki politički pokret (…)

    Internacionala se, dakle, nije ograničila na to da jednostavno proglasi autonomiju radništva, nego se na to nadovezala i tvrdnjom da političke agitacije i promjene u načinu vladanja ne bi na radništvo smjele djelovati tako da ono izgubi iz vida ekonomsku stvarnost.
    Današnji sindikalistički pokret samo je logičan nastavak pokreta Internacionale, između njih postoji savršen identitet i u svojem nastojanju mi slijedimo put tih naših prethodnika.
    Ali ipak, u vrijeme kada je Internacionala postavljala svoje temelje, radnička je volja bila suviše neodređena, a proleterska klasna svijest nedovoljno razvijena za to da ekonomski pristup napokon prevlada bez mogućnosti za odstupanja.   
    Radnička klasa morala se boriti s remetiteljskim utjecajem zlonamjernih političara koji bi, promatrajući narod tek kao odskočnu dasku, narodu laskali, zaveli ga i potom izdali. Štoviše, narod si je dozvolio da ga zanesu i doduše lojalni i materijalno nemotivirani ljudi, ali ipak ljudi koji su, budući da im je bio ucijepljen demokratizam, i previše cijenili nepotrebnu Državu.
    Zahvaljujući dvostrukom djelovanju ovih ljudi, u novije je vrijeme (počevši od mnoštva žrtava iz 1871. godine) sindikalistički pokret dugo životario i bio je razapet na nekoliko strana istovremeno. S jedne su strane pokvareni političari nastojali zauzdati sindikate vežući ih vladi za pregaču, a s druge su se strane socijalisti različitih škola svojski trudili da u sindikatima prevlada baš njihova frakcija. Prema tome, svi su oni namjeravali pretvoriti sindikate u „interesne grupe“ i „grupe afiniteta“.
    Sindikalistički pokret imao je ipak previše snažne korijene i nije bilo moguće da takvi pokušaji uspiju spriječiti njegov neminovni razvoj. On danas nastavlja rad Internacionale, rad pionirskih „društava otpora“ i prvih udruženja. Naravno, na površinu su isplivale različite struje, i vode se i teorijske rasprave, ali postoji jasna podudarnost između sindikalističkog pokreta iz devetnaestoga stoljeća i onoga iz dvadesetog stoljeća: jedan je izdanak drugog. Sindikalistički pokret pokazuje jasan napredak, kretanje proletera prema svojoj sve svjesnijoj volji i sve većem skladu svojih snaga, da bi doživio procvat u stalno rastuće jedinstvo proleterskih htijenja i akcija.

    ZADAĆA KOJA PREDSTOJI SINDIKATIMA

    Nastojanja sindikata imaju dvostruk cilj: neumorno i uporno moraju ići za poboljšanjima trenutnog položaja radničke klase. Međutim, bez da si dozvole da postanu opsjednuti ovim prolaznim problemom, radnici bi se trebali pobrinuti za to da učine mogućim i neminovnim presudan čin sveobuhvatnog oslobođenja: izvlaštenje kapitala.
    Djelovanje sindikata trenutno je osmišljeno za njihovo osvajanje djelomičnih i postupnih poboljšanja koja se, daleko od toga da im budu krajnji cilj, mogu smatrati tek sredstvom za pojačavanje zahtjeva i osvajanje dodatnih poboljšanja od kapitalista.
    Sindikat pruža poslodavcima stupanj otpora koji je razmjeran onom otporu koji im pruža njegovo članstvo: on koči apetit izrabljivača, primorava ga da poštuje radne uvjete koji su manje drakonski od onih koje može ispregovarati osamljeni, pojedinačni rob-nadničar. Nepravedno pregovaranje između poslodavca koji ima zaštitni oklop kapitala i bespomoćna proletera, sada se zamjenjuje  kolektivnim pregovaranjem.
    Nasuprot poslodavcu sada stoji sindikat koji ublažuje neugodne posljedice „tržišta rada“ i pričuve rada, olakšava, do neke mjere, mrske posljedice ogromne pričuve nezaposlenih radnika: zahtijeva od poslodavca da poštuje radnike i također, razmjerno svojoj snazi, od poslodavca zahtijeva da prestane nuditi povlastice kao mito.
    Ovo pitanje djelomičnih poboljšanja poslužilo je kao izgovor za pokušaje da se posije razdor u strukovnim udruženjima. Političari, koji mogu biti na dobitku samo od idejne pomutnje i koje smeta rastuće nesviđanje koje sindikati pokazuju prema njihovim osobama i njihovom opasnom uplitanju, pokušali su u ekonomskim krugovima potaknuti semantičke prepirke, varajući tako birače. Pokušali su potaknuti razmirice i podijeliti sindikate na dva tabora, kategorizirajući radnike ili kao reformiste ili kao revolucionare. Da bi što više naškodili dobrom glasu ovih posljednjih, nazvali su ih „zastupnicima svega ili ničega“ i lažno su ih predstavili kao navodne protivnike poboljšanja koja se mogu postići odmah.
    Najviše što se o tome može reći je da nema nikakva smisla. Ne postoji nijedan radnik, ma kako bio nastrojen, ma kakve bile njegove želje, koji bi zbog načela ili zbog taktičkih razloga, ustrajao na tome da radi deset sati za poslodavca, umjesto osam, i da zarađuje šest franaka, umjesto sedam. Međutim, političari se nadaju da će takvim besmislenim i ispraznim brbljarijama odvratiti radničku klasu od njezina ekonomskog pokreta i odgovoriti je od toga da se pobuni i uloži napor u to da za sebe osigura svakim danom sve veću dobrobit i slobodu. Oni računaju na to da će otrov u takvim klevetama prouzročiti raskol sindikata, oživljavajući u njima besmislene prepirke koje dovode do podjela, a bile su iščezle onda kada su iz njih bili protjerani političari.
    Izgleda da takve varke donekle uvjerljivima čini to što su sindikati, koje su okrutne pouke iskustva izliječile od polaganja nade u vladine intervencije, opravdano prema vladi nepovjerljivi. Oni znaju da je Država, čija je zadaća da postupa kao žandar u službi kapitala, po samoj svojoj prirodi sklona u odlukama prevagnuti u korist poslodavaca. Dakle, kad god se neka reforma dogodi zakonskim putem, oni se na nju ne hvataju kao žaba na šareni mamac koji skriva udicu, oni je pozdravljaju, ali uz sav potreban oprez, osobito kada ta reforma stupa na snagu tek onda kada se radnici organiziraju da bi odlučno zatražili njezinu provedbu.
    Sindikati su još oprezniji prema darovima vlade zato što su često uviđali da su to otrovni darovi. Prema tome, oni imaju jako loše mišljenje o „darovima“ poput Višeg Radničkoga Vijeća i sličnih radničkih vijeća, instancija stvorenih samo s jednim ciljem: da budu protuteža strukovnim udruženjima i da im ometaju rad. Slično, nisu bili oduševljeni ni obveznom arbitražom i regulacijom štrajkova, čija bi očita posljedica bila iscrpljivanje radničke snage za otpor. Također, legalan i profesionalan status dan radničkim organizacijama nije im zapravo ponudio ništa vrijedno, budući da one vide da ih se time želi navesti na to da napuste teren socijalne borbe i namamiti na kapitalistički teren gdje bi antagonizam socijalne borbe uzmaknuo pred prepirkama oko novca.
    Budući da sindikati podozrivo gledaju na vladinu dobrohotnost prema njima, stvara se dojam da su neskloni ići za djelomičnim poboljšanjima. No, radi se o tome da oni žele samo stvarna poboljšanja i zato, umjesto da čekaju da vlada postane dovoljno velikodušna i darežljiva, oni poboljšanja osvajaju direktnom akcijom, u otvorenoj borbi.
    Ako je, kao što se ponekad događa, poboljšanje koje traže stvar zakona, sindikati ga teže ostvariti izvanjskim pritiskom na vlasti, a ne slanjem posebno za to opunomoćenih zastupnika u Parlament jer to je djetinjasto nastojanje koje može potrajati i stoljećima dok se u parlamentu ne nađe većina koja se zalaže za reformu za kojom se toliko čezne.
    Kada poboljšanje za kojim se žudi treba istrgnuti izravno iz ruku kapitalista, strukovna udruženja pribjegavaju snažnom pritisku da bi im dala na znanje svoje želje. Njihove metode mogu prilično varirati, premda im svima u temelju leži načelo direktne akcije: ovisno o okolnostima, mogu upotrijebiti štrajk, sabotažu, bojkot ili oznaku sindikata.
    Međutim, kakvo god poboljšanje bilo izboreno, ono uvijek mora predstavljati smanjenje kapitalističkih povlastica i biti djelomično izvlaštenje. Prema tome, kad god netko nije zadovoljan šupljim frazama političara, kad god netko dobro prouči metode i vrijednost sindikalnih akcija, tanka granica između „reformista“ i „revolucionara“ nestaje i dolazi se do zaključka da su jedini radnici koji su zaista reformisti, zapravo revolucionarni sindikalisti.

    IZGRADNJA BUDUĆNOSTI

    Pored svakodnevne obrane, zadaća sindikata je i da položi temelje za budućnost. Grupa proizvođača trebala bi biti osnovna jedinica novog društva. Društvena preobrazba na bilo kojoj drugoj osnovici, nezamisliva je. Dakle, bitno je da se proizvođači spreme za zadaću preuzimanja i preuređivanja vlasništva, zadaću koja treba biti samo njihova i koju su samo oni pripremljeni provesti. Naš je cilj socijalna revolucija, a ne politička revolucija. One su dva različita fenomena i taktike koje vode prema jednoj, otklon su od druge.


Tekst prevela: Lucija Lončar


[1] Gehena (grč. Geena, hebr. Gai Ben Hinnom), pakao u judaizmu (op. CAS).

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.