hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Teorija i praksa Fernand Pelloutier: Anarhizam i sindikat
Fernand Pelloutier: Anarhizam i sindikat PDF Ispis E-mail
Ponedjeljak, 08 Svibanj 2017 16:06

Donosimo prijevod engleske verzije teksta koji je prvotno objavljen u Les Temps nouveaux u broju od 2.-8. studenoga 1895. Fernand Pelloutier (1867-1901) bio je jedan od utjecajnih francuskih teoretičara revolucionarnog sindikalizma.

Baš kao što se neki radnici koje poznajem, usprkos tome što im je dosta parlamentarnog socijalizma, nerado izjašnjavaju kao liberterski socijalisti, zato što se, kako oni to vide, anarhija svodi na pojedinačno utjecanje dinamitu, isto tako poznajem i određen broj anarhista koji se, a to je posljedica jednom čvrsto ukorijenjene predrasude, drže podalje od sindikata i, ako je potrebno, suprotstavljaju im se zbog toga što je ta institucija dosta dugo očigledno služila kao rasadnik za buduće zastupnike. Na primjer (a ovo znam iz pouzdanog izvora), u Saint-Étienneu članovi sindikata poštuju Ravachola1; međutim, nijedan se ne usuđuje proglasiti se anarhistom jer se boji da bi time mogao ostaviti dojam da napušta rad na kolektivnoj pobuni, odlučujući se umjesto nje za neku izdvojenu pobunu. U usporedbi s tim, anarhisti se drugdje – u Parizu, Amiensu, Marseilleu, Roanneu i stotinama drugih gradova – dive novom duhu koji u posljednje dvije godine pokreće sindikate, ali ne usuđuju se upustiti u to revolucionarno polje kako bi osigurali da doista i isklija to dobro, uz ogroman trud posijano sjeme. Između ovih ljudi, gotovo podjednako osviještenih, intelektualno povezanih zajedničkim ciljem, uvidom ovdje i uvjerenjem ondje, ipak postoji dugotrajno nepovjerenje kada se radi o nužnosti silovite pobune, nepovjerenje koje one prve drži na udaljenosti od onih drugova koje smatraju neprijateljski raspoloženima prema svakoj usklađenoj akciji, a ove posljednje udaljava od jednog načina udruživanja koji prema njima, a oni i dalje u to čvrsto vjeruju, još uvijek obvezno zahtijeva otuđenje slobode pojedinca.

Pa ipak, zbližavanje koje je započelo u nekoliko velikih industrijskih ili proizvodnih centara, nezaustavljivo napreduje. Jedan drug iz Roannea nedavno je čitateljima časopisa Les Temps nouveaux2 pokazao da ne samo da su se anarhisti iz toga grada napokon pridružili sindikatima, nego i da su tamo, snagom i strašću propagiranja svojih uvjerenja, stekli moralni autoritet kao ljudi zbiljski predani propagandi. To što smo saznali o sindikatima u Roanneu, mogao bih ponoviti i o mnogim sindikatima u Alžiru, Toulouseu, Parizu, Beauvaisu, Toulonu itd., koji danas, došavši pod utjecaj liberterske propagande, proučavaju učenja o kojima još jučer, pod marksističkim utjecajem, nisu htjeli čuti ni riječi. Ispitati temelje ovog uzajamnog približavanja koje se tek nedavno činilo nemogućim i izložiti stadije u kojima se odvijalo, znači raspršiti ostatke onoga nepovjerenja koje je osujećivalo revolucionarno jedinstvo i znači stati na kraj državnom socijalizmu koji se pretvorio u dogmatski nauk nedopustivih apetita. Sindikati su u jednom trenutku postali spremni (a evo što je jamstvo da se neće vratiti starim grijesima – postali su spremni zato što su počeli izvoditi samostalne zaključke, usprkos svim onim savjetnicima koje su ranije s toliko poštovanja slušali) ne imati više nikakvog posla s takozvanim socijalnim zakonima, a taj se trenutak poklopio s provedbom prve od reformi koje im se obećavalo u četverogodišnjem razdoblju u kojem su se navodno trebala dogoditi čuda.   

Toliko su im često govorili: „Strpljenja! Pobrinut ćemo se za to da vam radno vrijeme bude uređeno na način da imate i slobodnog vremena i vremena za učenje, bez čega biste bili u vječnom ropstvu“, da ih je nekoliko godina provedenih u iščekivanju te reforme, takoreći, okamenilo, a pažnja im je bila odvraćena od cilja revolucije. A kada su ih napokon nagradili zakonom koji uređuje rad žena i djece, što su zapravo dobili? To da je, u skladu sa smanjenjem radnih sati i plaća njihovih supruga smanjena, zajedno s onom njihove djece i s njihovom vlastitom te su izbili štrajkovi i prekidi rada u Parizu, Amiensu i Ardècheu, rašireniji je postao rad izvan radionica, znatno potplaćeni rad, ili su pribjegavanja industrijalaca domišljatim rješenjima (smjenskom radu, promjenjivim smjenama) istovremeno zaobilazila zakon i pogoršavala radne uvjete. Na kraju, provedba zakona donesena 2. studenoga 1892., imala je takve posljedice da su radnici i radnice zatražili njegovo ukidanje i još uvijek to čine.   

Odakle takav preokret? Sindikati su se požurili da potraže neko objašnjenje, ali kako je njihova vjera u zakonodavstvo bila suviše nedavno stečena, a da bi bila ozbiljno uzdrmana i kako su premalo znali o socijalnoj ekonomiji, a da bi krenuli istraživati iza opipljivih uzroka, vjerovali su (u to da je smanjenje radnih sati uvjetovalo smanjenje plaća) u to da bi zakon bio besprijekoran kada bi se regulaciji radnih sati mogla dodati regulacija troškova rada.   

Međutim, trenutak razočaranja napokon je stigao. Izgledi koje se davalo snazi reformističkoga socijalizma sada su pokleknuli pred praksom koja će značiti njegovu propast. Pojavili su se novi zakoni, koji su se trebali pobrinuti ili za to da proizvođač bude bolje plaćen ili za to da bude zbrinut u starosti. Međutim, sindikati su onda primijetili (a zasluge za ovo otkriće, ključno za razvoj socijalizma, moraju ići prvenstveno ženama) da su im proizvodi za koje su najviše bili plaćeni kao proizvođači, kao kupcima prodavani po sve višim cijenama i da su s rastom nadnica rasle i cijene kruha, vina, mesa, stanarine, namještaja – ukratko, svih osnovnih životnih potrepština; primijetili su i to da se (a ovo je službeno iznio nedavni kongres u Limogesu), kada se sve temeljito prouči, mirovine zasnivaju na nametima na nadnice. Ova pouka iskustva, pouka za njih važnija od izvrsnog istraživanja o utjecaju oporezivanja koje je proveo Proudhon3 ili je o njemu poučavala Internacionala, pouka koju su zaista prihvatili i u sebe uključili kolektivistički programi od prije trinaest godina, premda još uvijek nije bila dovoljna za to da ih uvjeri da je pokušaj da se smanji siromaštvo u ekonomskom kontekstu u kojem je sve usmjereno na njegovo povećanje, poput pokušaja da se zadrži tekućina na plosnatoj površini, ali barem su došli do zaključka da socijalno zakonodavstvo možda i nije rješenje za sve probleme, kao što im se govorilo.

Međutim, ova pouka ne bi bila dovoljna da nadahne njihov brz razvoj o kojem mi govorimo, da same socijalističke škole nisu kod radništva uspjele izazvati odbojnost prema politici. Sindikati su dugo mislili da je slabost socijalističke partije, ili radije, slabost proletarijata, bila nešto što se prvenstveno, a možda čak i isključivo, može pripisati podjelama među političarima. U trenutku u kojem bi se Građanin X posvađao s Građaninom Z ili „Torquemadom s naočalama“, kojega su do sada proklinjali Clovis Hugues i Ferroul4 i neka primadona iz onoga što Lafargue5 naziva „Federacijom Nepovjerljivih Socijalista“, sindikati bi se raskolili i kada bi došlo do toga da treba pripremiti neku zajedničku akciju, na primjer, prosvjed za Prvi Maj, njihovo bi se članstvo podijelilo na pet, šest ili deset frakcija od kojih bi svaka vukla u drugom smjeru, pokoravajući se parolama svojih vođa. Ovo ih je navelo na to da malo razmisle, a onda su, pogrešno shvativši uzrok svoje rečene slabosti, potrošili neizmjernu energiju na pokušaje da riješe taj nerješivi problem socijalističkog jedinstva.6 Ah, nitko tko nije živio među sindikatima ne može ni zamisliti što se sve poduzelo da bi se se ta himera učinila zbiljnošću! Programi, dogovori, manifesti: sve, ali baš sve se pokušalo i pokazalo se nedostatnim: čak i kada bi se činilo da postoji dogovor ili kada bi rasprave bile završene, više kao posljedica klonulosti, nego uvjerenja, jedna bi riječ raspirila vatru: gezdisti, blankisti, nepopustljivi i brusisti, gnjevno bi skočili na noge da bi se vrijeđali i obračunali s tim Guesdeom, Vaillantom i Brousseom i nova svađa trajala bi tjednima, samo da bi opet planula nakon što bi jedva jedvice završila.

Na ovom svijetu sve ima svoj kraj. Siti svoje sve veće slabosti i svojih besmislenih pokušaja da pomire politiku, koja prvenstveno ima veze s pojedinačnim interesima, s ekonomijom, koja ima veze s društvenim interesima, sindikati su napokon shvatili (bolje ikad nego nikad) da su podjele u njihovim vlastitim redovima, čak i više nego podjele među političarima, imale uzrok u oholosti, te da i jedne i druge proizlaze iz… politike. U tom trenutku, potaknuti očiglednim neuspjehom „socijalnog“ zakonodavstva, podmuklošću nekih izabranih socijalista (od kojih su neki dali potporu velikom poslovnom interesu okruga Bercy), žalosnim posljedicama uplitanja zastupnika ili gradskih vijećnika u štrajkove, naročito u štrajk omnibusa, neprijateljstvom koje su novine i ljudi čija se čitava politika sastoji od toga da si  osiguraju ili pronađu put prema 25 franaka i lenti, pokazali prema generalnom štrajku, sindikati su odlučili da ih se političke agitacije više ne tiču, da će sve rasprave, osim ekonomskih, bez milosti isključiti iz svojeg programa i da će se svim srcem posvetiti odupiranju kapitalu. Noviji primjeri pokazali su da su sindikati vrlo brzo zavoljeli ovo gledište!

Glas o ovom preokretu pušten je na slobodu. Nova parola „Dosta je politike!“, proširila se radionicama. Dio članova sindikata napustio je crkve posvećene kultu izbora. Tako se teren sindikata nekim anarhistima učinio sazrelim za prihvaćanje i njegovanje njihova učenja i došli su pomoći onima koji sada, napokon oslobođeni parlamentarna skrbništva, nastoje usmjeriti svoju pažnju i pažnju svojih drugova na proučavanje ekonomskih zakona.

Ovaj ulazak nekih libertera u sindikat imao je znatan utjecaj. Prvo, naučio je mase pravom značenju anarhizma, učenja koje, da bi se proširilo, recimo to još jednom, uopće ne treba pojedinca s dinamitom; i, prirodno, pokazao je članovima sindikata što je ova radnička organizacija koju su ranije shvaćali samo na ograničen način, i što tek može postati.

Nitko ne vjeruje i ne očekuje da će sljedeća revolucija, ma koliko silna bila, ostvariti nepatvoren anarhistički komunizam. Zbog toga što će ona nesumnjivo izbiti prije no što se dovrši njihovo anarhističko obrazovanje, ljudi neće biti posve zreli za to da se organiziraju baš bez ikakve podrške i još dugo će u njima hiroviti zahtjevi prigušivati glas razuma. Dakle, (a čini mi se da je povoljan trenutak da se to kaže), premda mi zagovaramo savršeni komunizam, to nije zato što sa sigurnošću znamo ili očekujemo da će baš komunizam dati oblik društvu budućnosti: to je radi daljnjeg obrazovanja ljudi i radi što boljeg zaokruživanja tog obrazovanja, tako da do trenutka izbijanja požara, oni budu što je više moguće osviješteni. Ali, mora li prijelazno razdoblje kroz koje će trebati proći baš neizostavno ili neizbježno biti kolektivistička tamnica?7 Zar ga ne bi mogla izgraditi liberterska organizacija posvećena isključivo potrebama proizvodnje i potrošnje, a da budu uništene sve političke institucije? To je problem s kojim su se mnogi umovi - s pravom - borili godinama.

Međutim, što je sindikat? Udruženje kojem se netko može pridružiti ili iz njega istupiti posve slobodno, ono bez predsjednika, bez drugih službenika osim tajnika i blagajnika koji su podložni trenutačnom opozivu, ono ljudi koji razmatraju srodna strukovna pitanja i o njima raspravljaju. A tko su ovi ljudi? Proizvođači, isti oni koji stvaraju čitavo javno bogatstvo. Čekaju li oni da im neki zakon odobri da se sastanu, dogovore i djeluju? Ne: što se njih tiče, ozakonjenje je tek smiješno sredstvo kojim se revolucionarnu propagandu pokušava zauzdati vladinim ograničenjima, a uostalom, koliki od njih nikada ne nastupaju i nikada neće ni nastupiti na formalnim godišnjim sindikalnim izborima? Služe li se oni parlamentarnim mehanizmom da bi donosili svoje odluke? Ne više: oni raspravljaju i najraširenije gledište ima snagu zakona, ali to je zakon bez kazni, i stvar je pojedinca hoće li mu dati svoj pristanak, naravno, osim onda kada je riječ o odupiranju poslodavcima. Napokon, iako za svaku svoju sjednicu imenuju predsjedavajućeg, delegata-supervizora, to nije stvar navike, jer, jednom kada ga imenuju, brižljivo ga nadziru, a on sam često i zaboravlja na ovlasti koje su mu dodijelili njegovi drugovi.

Kao laboratorij ekonomskih borbi, koji se drži podalje od izbornih natjecanja, zagovarajući generalni štrajk sa svime što to povlači za sobom, upravljajući sobom na anarhistički način, sindikat je, dakle, istovremeno revolucionarna i liberterska organizacija koja će se samostalno moći suprotstaviti kolektivističkim političarima i uspješno suzbiti njihov poguban utjecaj. Pretpostavimo sada da je na dan izbijanja revolucije gotovo svaki proizvođač organiziran u sindikate: zar ovi sindikati neće, zbiljski istiskujući svu političku vladavinu i spremni da stanu na mjesto današnje organizacije, te pseudoliberterske organizacije, biti ona udruženja čiji bi svaki ogranak, budući da gospodari sredstvima za proizvodnju, samostalno obavljao svoje poslove, neovisno i uz slobodni pristanak svojih članova? I zar ovo ne bi bilo „slobodno udruženje slobodnih proizvođača?“

Naravno, mnogo je i prigovora: federalna tijela mogu se pretvoriti u vlasti; lukave osobe mogu početi upravljati sindikatima baš kao što parlamentarni socijalisti upravljaju političkim grupama; ali takvi prigovori samo su djelomično valjani. U skladu s duhom sindikata, federalna vijeća samo su kompromisi nastali iz potrebe za širenjem i jačanjem ekonomskih borbi. S uspjehom revolucije, ova vijeća bi postala suvišna, a nikada ne bi ni mogla uspjeti u osvajanju prava na vladanje jer ih vrlo pažljivo motre one grupe iz kojih su i potekla. S druge strane, stalna smjenjivost službenicima postavlja granice i oni zbog nje manje odskaču u javnosti, a to što su obavili svoju dužnost često nije dovoljno da im je drugovi povjere još jednom. No, radnička organizacija je još uvijek u početnoj fazi razvoja. Jednom oslobođena tiranije političara, slobodno može koračati naprijed i poput djeteta koje uči svoje prve korake, gegati se na putu u neovisnost. A tko može proreći kamo će ih za deset godina dovesti ovi prvi koraci, ili bolje rečeno, plodovi slobode? Na liberterskim je socijalistima da sve svoje napore ulože u to da se sazna odgovor na ovo pitanje.

„Federalni komitet Burzi rada“ – kaže službeni izvještaj iz Biltena Burze Narbonne – „ima zadaću poučiti narod o besmislenosti neke improvizirane revolucije koja bi tek zamijenila jednu Državu drugom, čak i ako bi to bila socijalistička Država“. Taj komitet, kaže drugi izvještaj koji treba izaći u Biltenu Burze Perpignana, „treba težiti izgradnji takve organizacije koja se, u slučaju preobrazbe društva, može pobrinuti za pokretanje ekonomije preko slobodnih udruženja i koja može učiniti suvišnom svaku političku instituciju. Cilj takve organizacije je ukinuti sve oblike vladavine, a zadatak joj je naučiti radnike zbacivanju svakog skrbništva“.

Prema tome, s jedne strane, ujedinjeni u sindikat danas su u položaju da prouče, shvate i prihvate liberterska učenja; s druge strane, anarhisti se ne moraju bojati da će se od njih, budući da sudjeluju u korporativnom pokretu, zahtijevati da se odreknu vlastite neovisnosti. Oni prvi spremni su prihvatiti, a ovi posljednji ojačati jednu organizaciju čije su odluke proizvodi slobodnog dogovora – koja, da posudim riječi Gravea (La Société future, str. 202),8 „nema ni zakone niti statute, a ni odredbe koje bi bilo kojeg pojedinca mogle obvezati na to da se im podvrgne pod prijetnjom neke unaprijed propisane kazne“ – iz koju su pojedinci slobodni izići onda kada oni to smatraju shodnim, osim, dozvolite da ponovim, kada se zametne bitka s neprijateljem; koja, kada se sve zbroji i oduzme, može biti praktična škola anarhizma.

Neka slobodni ljudi uđu u sindikat, neka njihova idejna propaganda dovede radnike, zanatlije bogatstva, do uvida u to da bi samostalno trebali uređivati svoje poslove, a onda, kada za to dođe vrijeme, uništiti ne samo postojeće političke oblike, nego i svaki pokušaj uspostave neke nove vlasti. To će pokazati vladajućima koliko je opravdan bio njihov strah od „sindikalizma“, strah za koji su se pretvarali da je prezir i koliko je prolazan bio njihov nauk, koji je nestao prije no što je i stigao pustiti korijenje!


S engleskog prevela: Lucija Lončar

Izvor engleskog prijevoda: Daniel Guérin (2005), No Gods, No Masters – An Anthology of Anarchism, Oakland, Edinburgh and London: AK Press

BILJEŠKE:

1) Ravachol (1859-1892), francuski anarhist, predstavnik propagande djelom, metode djelovanja koja se pojavila na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće i pretpostavljala je nasilne činove poput atentata. Dovela je anarhiste na glas terorista, udaljila anarhiste od radničkih masa i anarhistički pokret je ovakvo djelovanje vrlo brzo odbacio (op. CAS).
2) Anarhistički časopis koji je 1895. godine pokrenuo francuski anarhist Jean Grave (op. CAS).
3) Ovo je vjerojatno referenca na Poglavlje III iz Le Systéme des contradictions économiques (1846), a možda i na Poglavlje III iz La Theorie de l'impôt (1861) (op. D. Guérin).
4) Clovis Hugues (1851-1907), francuski političar i pjesnik; Ernest Ferroul (1853-1921), liječnik, socijalistički gradonačelnik i zasupnik za Narbonne (op. D. Guérin).
5) Paul Lafargue (1842-1911), rođen na Kubi od roditelja Francuza, student medicine, isprva prudonovski liberter, a potom učenik i zet Karla Marxa, oženivši se njegovom kćerkom Laurom; član Internacionale; aktivan sudionik Komune; poslanik Karla Marxa u Španjolskoj da bi se tamo borio protiv Bakunjinovih pristaša; amnestiran 1880.; izabran za zastupnika 1891., pridružio se Julesu Guesdeu u pokretanju Francuske radničke partije (Parti Ouvrier Francais); autor Prava na lijenost, pomalo liberterski nastrojena pamfleta. Zajedno sa svojom ženom je 26. studenoga 1911. počinio samoubojstvo, "preduhitrivši nesmiljenu starost" (Op. D. Guérin).
6) O socijalističkom jedinstvu vidi uvod Daniela Guérina za djelo Rose Luxemburg - Le Socialisme en France (1898-1912) - koje je pred izlaženjem; Edouard Vaillant (1840-1915), jedan od najvećih francuskih revolucionara, blankist, član Komune iz 1871., osuđen na smrt, potom amnestiran. Na kraju je počeo podržavati "Sveti Savez" (op. D. Guérin).
7) Pelloutier pod ovim pojmom podrazumijeva Državni socijalizam. Émile Pouget's Life as an Activist, autor: Paul Delesalle (op. D. Guérin).8) Jean Grave (1854-1939), anarhist, aktivan u francuskom anarhističkom pokretu, idejno se pod Kropotkinovim utjecajem zalagao za anarhistički komunizam. Od njegovih djela spomenimo La société au lendemain de la révolution (Društvo nakon revolucije), La société mourante et l'anarchie (Umiruće društvo i anarhija), L'Anarchie – son but, ses moyens (Anarhija – njezini ciljevi, njezina sredstva), L'Individu et la société (Pojedinac i društvo). Godine 1895. pokrenuo je anarhistički časopis Les Temps Nouveaux (op. CAS).


 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.