hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Teorija i praksa Petar Kropotkin: Sindikalizam i anarhizam
Petar Kropotkin: Sindikalizam i anarhizam PDF Ispis E-mail
Utorak, 11 Travanj 2017 18:31

Ljudi iz svih krajeva nas uvijek pitaju: „Što je sindikalizam i kakav je njegov odnos prema anarhizmu?“. Ovdje ćemo dati sve od sebe da odgovorimo na ta pitanja.

Sindikalizam je samo novo ime za staru taktiku kojoj su radnici i radnice Velike Britanije uspješno pribjegavali/e duže vrijeme: taktiku Direktne Akcije i borbe protiv Kapitala u ekonomskoj sferi. Ova taktika je, zapravo, bila njihovo omiljeno oružje. Kako nisu imali/e pravo glasa, britanski/e radnici i radnice su u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, koristeći samo ovo oružje, izvojevali/e značajne ekonomske dobitke i osnovali jaku sindikalnu organizaciju i čak prisilili/e vladajuće klase da zakonski priznaju njihove zahtjeve (uključujući proširenje prava glasa).

Tako se direktna akcija, izvojevavši ekonomske dobitke i izborivši se za političke ustupke, pokazala kao značajno oružje u ekonomskoj areni.

U Britaniji je utjecaj ove ideje bio tako jak da je 1830. i 1831. godine Robert Owen pokušao osnovati jedan veliki nacionalni (na razini cijele države) sindikat i internacionalnu radničku organizaciju. Strah od progona britanske vlade prisilio ga je da odustane od te ideje.

Zatim je slijedio čartistički pokret koji je koristio moćne, široko raširene i djelomično tajne radničke organizacije da bi izvojevao značajne političke ustupke. U tom trenutku, britansko radništvo naučilo je prvu političku lekciju: naučilo je da mu, ma koliko podupiralo svoju političku kampanju svim sredstvima koja su mu na raspolaganju, takva politička agitacija ne bi izvojevala nikakve ekonomske prednosti, osim onih za koje se samo izborilo kod poslodavaca i zakonodavaca kroz štrajkove i pobune. Shvatilo je da je besmisleno očekivati da će kroz parlament doći do ozbiljnog poboljšanja njihovog stanja.

Francuske/i radnice/i su došle/i do istog zaključka: revolucija iz 1848., koja je iznjedrila Francusku Republiku, uvjerila ih je u potpunu besplodnost političke agitacije i čak političkih pobjeda; jedine fundamentalne promjene radničkog položaja izvojevane su nakon što su vladajuće klase bile prisiljene priznati ih zbog direktne akcije.

Revolucija je naučila Francuze još nečemu. Uvidjeli su koliko su bespomoćni njihovi intelektualni vođe kada se radilo o otkrivanju novih načina proizvodnje koji bi radništvu osigurali njegov udio (u dobiti, op. prev.) i okončali kapitalističku eksploataciju. Oni su vidjeli tu bespomoćnost kako u Luksemburškoj komisiji koja se sastala između travnja i lipnja 1848. tako i u specijalnoj komori koja je izabrana 1849. da razmotri to pitanje, i u kojoj je sjedilo više od 100 predstavnika socijaldemokratske opcije. Iz ovoga su uvidjeli da radnici i radnice moraju sami/e razraditi glavne tokove socijalne revolucije, tokove koje moraju slijediti žele li biti uspješni.

Korištenje rada direktnom akcijom u borbi protiv kapitala i potreba da radnici i radnice sami/e za sebe razrade oblik ekonomske organizacije koja bi ukinula kapitalističku eksploataciju, dvije su glavne lekcije koje je radništvo naučilo, naročito u ovim dvjema zemljama (Velikoj Britaniji i Francuskoj, op. prev.) s najrazvijenijom industrijom.

Kada je potom, u razdoblju od 1864. do 1866., ostvarena stara ideja Roberta Owena i osnovana internacionalna radnička organizacija, ova nova organizacija usvojila je oba gore navedena temeljna načela. Kako su Međunarodno radničko udruženje (IWA-MRU) osnovali predstavnici britanskih i francuskih sindikata (uglavnom sljedbenici Proudhona), proglašeno je da emancipacija radnika i radnica mora biti djelo sâmih radnika i radnica i da se s kapitalistima treba boriti međunarodno podržanim masovnim štrajkovima.

Pored toga, međunarodni kongresi radništva se nisu više bavili besmislenim raspravama kojima su vladari „zabavljali“ svoje nacije u parlamentima. Oni su raspravljali o temeljnim pitanjima revolucionarne obnove društva i pokrenuli ideju koja se pokazala toliko plodonosnom: ideju generalnog štrajka. Što se tiče političkog oblika koji društvo treba dobiti za vrijeme revolucije, federacije Latinske Amerike otvoreno su se usprotivile ideji centralizirane države. One su se jasno i glasno izjasnile u korist organiziranja koje je utemeljeno na federaciji slobodnih zajednica i zemljoradničkih regija, koje bi se na taj način oslobodile kapitalističke eksploatacije i na toj osnovici, osnovici federalnog uređenja, oslobodile od eksploatacije neke veće teritorijalne i nacionalne jedinice.

Oba osnovna načela modernog sindikalizma, načelo direktne akcije i brižljivog razrađivanja novih oblika društvenog života, imaju svoju osnovicu u federacijama sindikata: od početka, oba su bila glavna načela MRU-a.

Čak i onda su se, međutim, unutar udruženja, javile dvije različite struje što se tiče odnosa prema političkoj aktivnosti, struje koje su podijelile radništva različitih nacija: Latine i Germane.

Francuzi u Internacionali bili su uglavnom pristalice Proudhona čija je ideja vodilja bila sljedeća: ukloniti postojeći aparat buržujske države i zamijeniti ga vlastitim radničkim sindikalnim organizacijama koje će regulirati i organizirati sve što je bitno za društvo. Radnice i radnici su ti/e koji/e moraju organizirati proizvodnju životnih dobara, pravednu i nepristranu razmjenu svih proizvoda ljudskog rada, raspodjelu i potrošnju. I ako oni to učine, samo malo toga ostaje za državu. Proizvodnja svega što je potrebno i pravednija raspodjela i potrošnja proizvoda problemi su koje može riješiti samo radništvo. I ako oni to mogu, što preostaje sadašnjoj vladi i njezinoj hijerarhiji činovnika? Ništa što radnici i radnice ne mogu sami/e organizirati.

Ali među francuskim osnivačima Internacionale bilo je onih koji su se borili za Republiku i za Komunu. Oni su insistirali na tome da političku djelatnost ne treba ignorirati i da za proletarijat nije nevažno živi li pod monarhijom, republikom ili komunom. Iz vlastitog su iskustva znali da trijumf konzervativaca ili imperijalista znači represiju u svim pravcima i ogromno slabljenje moći radništva u borbi protiv agresivne politike kapitalista. Nisu bili ravnodušni prema politici, ali su u izbornim agitacijama ili izbornim uspjesima odbijali vidjeti instrument za oslobođenje radničke klase. Prema tome, francuski, španjolski i talijanski radnici složili su se s unošenjem sljedećih riječi u statut Internacionale: „Svaka politička aktivnost inferiorna je u odnosu na ekonomsku.“

Među britanskim radništvom bio je izvjestan broj čartista koji su podržavali političku borbu. A Nijemci, za razliku od Francuza, još nisu imali iskustva dviju republika. Vjerovali su u dolazeći parlament Njemačkog Reicha. Čak je i Lassalle – što je sada poznato — u određenoj mjeri polagao nade u socijalističkog Kaisera ujedinjene Njemačke koju je vidio u usponu.

Stoga ni Britanci niti Nijemci nisu željeli odbaciti parlamentarnu akciju u koju su još uvijek vjerovali, a u njemačku i englesku verziju istog statuta uneseno je: „Kao sredstvo, svaka politička aktivnost mora slijediti iz ekonomske.“ Tako je uskrsnula stara vjera u buržujski parlament.

Kada je Njemačka trijumfirala nad Francuskom u ratu 1871., a 35 000 proletera, najbolji dio francuske radničke klase, ubila vojska buržoazije poslije pada Komune, i kada je rad MRU-a bio zabranjen u Francuskoj, Marx, Engels i njihovi pristalice ponovno su pokušali uvesti političku aktivnost u Internacionalu, u vidu radnika-kandidata (na izborima, op. prev).

Rezultat toga je rascjep u Internacionali koja je do tada budila toliko puno nade među proletarijatom i izazivala strah među bogatašima.

Federacije latinskih zemalja, Italije, Španjolske, istočne Belgije (i mala grupa izbjeglica iz Francuske) odbacile su novi smjer. One su osnovale svoje odvojene sindikate i odonda su se sve više i više razvijale u smjeru revolucionarnog sindikalizma i anarhizma, dok je Njemačka preuzela vodstvo u razvijanju socijaldemokratske partije, budući da je Bismarck uveo opće pravo glasa poslije ratne pobjede novoosnovanog Njemačkog Reicha.

Četrdeset godina je prošlo od ove podjele u Internacionali [1] i mi možemo procijeniti rezultate. Kasnije ćemo to detaljnije analizirati, ali već sada možemo ukazati na potpun neuspjeh onih koji su polagali nadu u ono što su nazivali osvajanjem političke moći u okviru postojeće buržujske države.

Umjesto osvajanja te države, kao što su vjerovali, ona je ustvari osvojila njih. Oni su oruđe koje pomaže da se održi vlast višeg i srednjeg sloja nad radnicima i radnicama. Oni su lojalan alat Crkve, države, kapitala i monopolističke ekonomije.

Ali širom Europe i Amerike vidimo nov pokret među masama, novu snagu u radničkom pokretu, koja se okreće starim načelima Internacionale, načelima direktne akcije i direktne borbe radništva protiv kapitala. Radnici i radnice shvaćaju da moraju osloboditi same/i sebe – parlament ih ne može osloboditi.

Očigledno, to još uvijek nije anarhizam. Mi idemo dalje. Zadržavamo ideju da će radnice i radnici postići slobodu kada se oslobode zabluda centralizma i hijerarhije i prijevare državnih birokrata koje čuvaju zakon i red – zakon koji su načinili bogati protiv siromašnih i red koji znači podređenost siromašnih bogatima. Dok se takve obmane ne odbace, oslobođenje radničke klase ne može se postići.

No, za vrijeme ovih četrdeset godina, anarhisti i anarhistkinje borili/e su se protiv „zanošenja“ radništva besplodnim izbornim kampanjama i to skupa s onim radnicima i radnicama koje/i su uzele/i slobodu u vlastite ruke, primjenjujući direktnu akciju kao pripremno sredstvo za konačnu borbu eksploatiranog rada protiv, do današnjih dana, trijumfalnog kapitala. Cijelo vrijeme one/i (anarhistkinje i anarhisti, op. prev) radile/i su na tome da među radnim narodom probude želju za građenjem strategije sindikalnog zauzimanja pristaništa, željeznica, rudnika, tvornica, polja, robnih kuća. Sve to s ciljem da se njima više ne rukovodi u interesu nekolicine kapitalista, već cjelokupnog društva.

Pokazano je da su u Britaniji od 1820. do 1830. i u Francuskoj poslije neuspjeha političke revolucije 1848., napori važnog dijela radničke klase bili usmjereni na borbu protiv kapitala, pri čemu su se služili sredstvima direktne akcije i stvaranjem za to neophodnih radničkih organizacija.

Pokazano je da je između 1866. i 1870., u okviru nedavno osnovanog Međunarodnog radničkog udruženja, najvažnija bila ta ideja. Ali su, također, poslije njemačkog poražavanja Francuske 1871. i pada Pariške komune, politički elementi prevagnuli u Internacionali zbog sloma revolucionarnih snaga i privremeno su postali odlučujući čimbenik u radničkom pokretu.

Od tada su se obje struje postupno razvijale u pravcu vlastitih programa. U svim ustavno uređenim zemljama, radničke partije su se organizirale i činile sve u svojoj moći da, što je prije moguće, povećaju broj svojih parlamentarnih predstavnika. Od početka se moglo vidjeti da, s poslanicima koji jure za glasovima, ekonomski program postaje manje važan; na kraju se svodi na trivijalna ograničavanja prava poslodavaca, dajući time kapitalističkom sistemu novu snagu i pomažući mu da produži stari poredak. U isto vrijeme, oni političari socijalisti koji su se natjecali s predstavnicima buržujskog radikalizma za pridobivanje radničkih glasova, zapravo su, čak i protiv svoje namjere, pomogli da se olakša put pobjedi reakcije širom Europe.

Njihova cjelokupna ideologija, ideje i ideali koje su širili među masama, bili su usredotočeni na jedan cilj. Uvjereno su podržavali državni centralizam, protivili se lokalnim autonomijama i nezavisnosti malih naroda i izumili filozofiju povijesti da podrži njihove zaključke.

Bili su hladan tuš za nade naroda dok su mu u ime historijskog materijalizma propovijedali da neće doći do bitne promjene prema socijalizmu, ako se broj kapitalista ne smanji kroz njihovo međusobno natjecanje. Izvan njihovog vidokruga je činjenica, očigledna u svim industrijaliziranim zemljama: da britanski, francuski, belgijski i drugi kapitalisti s lakoćom eksploatiraju zemlje koje nemaju  razvijenu industriju i time danas kontroliraju radnu snagu stotina milijuna ljudi u istočnoj Europi, Aziji i Africi. Rezultat je da se broj ljudi koji u vodećim industrijskim zemljama živi od tuđeg rada uopće postupno ne smanjuje. Daleko od toga. Zapravo, njihov broj raste stalno i alarmantnom brzinom. Konačno, oni koji najglasnije govore u prilog političke borbe za osvajanjem moći u postojećim državama, najžešće se opiru svemu što može ugroziti njihove šanse da se domognu političke moći.

Svatko tko se usudio kritizirati njihovu parlamentarnu taktiku, bio je isključen s međunarodnih socijalističkih kongresa. Oni nisu odobravali štrajkove i kasnije, kada je ideja generalnog štrajka prodrla čak i u njihove kongrese, borili su se protiv te ideje svim sredstvima koja su imali na raspolaganju.

Takve se taktike slijedilo punih četrdeset godina, ali tek je danas postalo jasno da je radništvu širom Europe dosta svega. Mnogi radnici i radnice s gađenjem su ih odbacili/e. Zbog toga se danas toliko mnogo i govori o „sindikalizmu“.

Međutim, za vrijeme ovih četrdeset godina rasle su i razvile se i one struje koje su zagovarale direktnu borbu radničke klase protiv kapitala. Razvile su se usprkos progonu vlade i osudi kapitalističkih političara. Bilo bi zanimljivo napraviti nacrt postupnog razvoja ove struje i analizirati njezine intelektualne i osobne veze sa socijaldemokratskim partijama s jedne strane, i s anarhistima i anarhistkinjama s druge. Ali sada nije vrijeme za objavljivanje jednog takvog rada i na temelju svih navedenih stvari, bolje je da se o tome još nije pisalo. Pažnja će biti usmjerena na osobe, tamo gdje one utječu na glavne struje moderne misli i na rast samopouzdanja među radništvom Amerike i Europe, samopouzdanja koje je stečeno neovisno o intelektualnim vođama, a čemu treba posvetiti osobitu pažnju, ako se želi se napisati prava povijest sindikalizma.

Sve što sada moramo kazati o tome, gola je činjenica da su se mase radnog naroda, potpuno neovisno o učenju socijalista, okupile zajedno u glavnim industrijskim centrima, da su te mase zadržale tradiciju sindikalnih organizacija iz ranijih vremena, organiziravši se i otvoreno i tajno, u međuvremenu rastući snagom, a sve s ciljem da se obuzda rastuća eksploatacija i arogancija gazda.

Posljednjih četrdeset godina politički vođe u raznim zemljama koristili su najraznovrsnija moguća sredstva da pokušaju spriječiti daljnje širenje i jačanje radničkog revolta i sve jasnije i jasnije izražavanje radničkih ciljeva. Međutim, radnički zahtjevi postupno su izgubili karakter pukog čina očaja. Gdje god imamo kontakt s radništvom, sve više i više čujemo da prevladava mišljenje koje se može sažeti na sljedeći način: „Sklonite se, gospodo industrijalci! Ako ne možete upravljati industrijom na način da mi možemo preživjeti i imati sigurnu egzistenciju, onda nestanite. Nestanite, ako ste kratkovidni i nesposobni dogovoriti se jedan s drugim oko svakog novog ciklusa proizvodnje koji vam obećava najveći trenutni profit i ako se morate napadati, poput stada ovaca, bez obzira na štetnost i beskorisnost takvih napada. Nestanite, ako ste nesposobni graditi svoje bogatstvo bez beskrajnih ratova i rasipanja trećine dobara koje svaka nacija proizvede na oružje koje je korisno samo za pljačkanje ostalih pljačkaša. Nestanite, ako je to jedini način na koji možete voditi industriju i trgovinu. Radnici i radnice će bolje znati organizirati proizvodnju, samo ako najprije uspijemo iskorijeniti ovu kapitalističku kugu!“

To su bile ideje o kojima se raspravljalo u radničkim domaćinstvima širom cijelog civiliziranog svijeta; one su bile pogodno tlo za ogromne radničke revolte kojih smo svjedoci, iz godine u godinu, širom Europe i Amerike. Revolti u obliku štrajkova radnika na pristaništima, štrajkova željezničara, rudara, dok konačno ne dobiju oblik generalnog štrajka – uskoro prerastajući u ogromne borbe, usporedive samo s moćnim ciklusima prirode, pored kojih male bitke u parlamentima izgledaju kao dječja igra.

Dok su Nijemci slavili sve veće izborne uspjehe s crvenim zastavama i zapaljenim bakljama, iskusan narod sa Zapada uputio se u miru razraditi jedan mnogo ozbiljniji zadatak: zadatak međunarodne radničke organizacije.

Ideje kojima su se ovi posljednji bavili, bile su mnogo ozbiljnije prirode: „Što će biti rezultat neizbježnog svjetskog konflikta kapitala i rada? Kakvi će novi oblici industrijskog i društvenog života nastati iz ovih sukoba?“

I to je pravo porijeklo sindikalističkog pokreta koji su današnji političari-neznalice otkrili kao nešto sasvim novo.

Za nas, anarhiste i anarhistkinje, taj pokret nije ništa novo. Mi pozdravljamo priznanje sindikalističkih trendova u programu Međunarodnog radničkog udruženja. Mi ih branimo kada ih napadaju njemački političari „revolucionari“ unutar Internacionale, koji u tom pokretu vide samo prepreku za osvajanje političke moći. Mi savjetujemo radništvu svih nacija da slijedi primjer Španjolaca koji su držali svoje sindikalne organizacije u bliskom kontaktu sa sekcijom Internacionale. Od tih smo vremena sa zanimanjem pratili sve faze radničkog pokreta i znamo da je, kako god izgledali budući sukobi između rada i kapitala, na sindikalnom pokretu da usmjeri pažnju društva prema zadacima koje su postavili proizvođači svog bogatstva. To je jedini pokret koji će mislećim ljudima pokazati izlaz iz slijepe ulice u koju je postojeći razvoj kapitalizma doveo našu generaciju.

Nije potrebno spomenuti da anarhisti/kinje nikada nisu zamišljali/e da su oni/e ti/e koji/e su ukazali sindikalističkom pokretu na zadatke reorganizacije društva. Anarhisti i anarhistikinje nisu nikada besmisleno tvrdili/e da su vođe velikog intelektualnog pokreta koji vodi čovječanstvo u smjeru progresivne revolucije.

Ali ono što tvrdimo je da smo od samog početka prepoznali ogromnu važnost tih ideja koje danas čine glavne ciljeve sindikalizma, ideja koje su u Britaniji razvijali Godwin, Hodgkin, Gray i njihovi nasljednici, a u Francuskoj Proudhon: ideja da radničko organiziranje proizvodnje, raspodjele i razmjene mora zamijeniti postojeću kapitalističku i državnu eksploataciju. I to je dužnost i zadatak radničkih organizacija, da razrade novi oblik društva.

Nijedna od ovih dviju fundamentalnih ideja nije naš izum, niti je izum ikog drugoga. Sâm život ih je diktirao civilizaciji devetnaestog stoljeća. Sada je naš zadatak da ih ostvarimo. Ali ponosni smo na to što smo ih razumjeli i branili u onim mračnim vremenima kada su ih socijaldemokratski političari i pseudofilozofi izgazili i ponosni smo na to što smo im vjerni danas, kao i nekada.



[1] Članak je napisan 1912. godine.


S ruskog na srpski prevela: Zlatiborka Popov

Sa srpskog na hrvatski prilagodio: Juraj Katalenac

Lektura: Lucija Lončar

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.