Mogućnost ostvarivanja ekonomske demokracije, odnosno upravljanje samih radnika svojim radnim mjestom je uvijek ovisila o snazi i samoorganiziranosti radnika, te o nikome i ničemu drugom. Radnici su to upravljanje vršili putem općih sastanaka na kojima se raspravljalo i demokratski odlučivalo ponajprije o poslovanju firme, ali i o potrebama zajednice i cjelokupnog društva ukoliko su to društvene prilike dopuštale, odnosno ovisno o tome koliki je dio društva bio zahvaćen promjenama (većina primjera iz povijesti odvija se u ratnim ili izvanrednim uvjetima, te u periodima korjenitih društvenih promjena koje zahvaćaju cjelokupno društvo – revolucijama).

Budući da je potrebna koordinacija aktivnosti različitih aktera u proizvodnji kako unutar poduzeća tako i van njega (npr. zajednica) radnici na spomenutim općim sastancima biraju svoje delegate koji prenose stavove i mišljenja samih radnika, odnosno baze, na ''šire'' skupštine. Radnici su ovu praksu često provodili spontano uz veću ili manju pomoć službenih organizacija, te je demokratsko upravljanje bila prirodna tendencija njihove borbe, najčešće u jeku kapitalističkih kriza. Primjere za to možemo naći u Španjolskoj revoluciji i ruskim Sovjetima, ali i suvremenim borbama seljaka i radnika koji se organiziraju mimo sindikata i njihovih tobožnjih predstavnika. Pojam delegatstva i delegiranja nije nova politička ideja, no onako kako ga je shvatila radnička borba u proteklih stotinjak godina zajedno sa suvremenim prosvjedima, blokadama i općim sastancima naroda uvelike se razlikuje od uobičajene forme predstavništva i služi kao model za transformaciju kompletnog političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.

U Hrvatskoj pitanje demokratizacije radnog mjesta isključeno je iz rasprava, te je ekonomska sfera potpuno zapostavljena i ignorirana, rezervirana za menadžere, šefove i gazde koji se ''znaju'' nositi sa dinamičnim upravljanjem tvrtke, dok radnicima ostaje samo poslušnost i izvršavanje odluka na koje nisu utjecali. Kruta hijerarhija na radnom mjestu prihvaćena je kao neupitna datost, a sam spomen radničkog učešća u poslovanju diže kosu na glavi menadžerima, direktorima i upravi.  Ako se i postavi problem radničkog (su)odlučivanja to se maskira sintagmama socijalnog dijaloga i ''prijateljstva'' rada i kapitala, a u većini slučajeva stavove radničkih skupština (ako iste uopće postoje) se doživljava kao anketa, odnosno bez ikakve mogućnosti primjene izglasanih odluka. Jednako tako, sama struktura radničkih organizacija poput sindikata nedvojbeno je hijerarhijski ustrojena, te glas i mišljenje baze ne dolazi do otuđene vrhuške, čime se apatija radništva i osjećaj vlastite nesposobnosti konstantno perpetuira. Komunikacija između baze i predstavništva skoro i ne postoji tj.  komunikacija je jednosmjerna – odozgo na dolje. Ekonomska demokracija pojam je sa margina današnjih političko ekonomskih tema, označena kao avet prošlosti.

U tekstu ću ukratko izložiti ograničenost ekonomske demokracije, osnovne karakteristike delegatskog sistema i povijesne primjere koji su nastojali razviti taj princip.

Ograničenost ekonomske demokracije

Valja odmah napomenuti da nije dovoljno zalagati se za ekonomsku demokraciju tj. demokratizaciju radnog mjesta unutar kapitalističkog sustava, ali i državnog socijalizma jer iako radno mjesto može postati bolje i humanije, ovime se ne rješava suština problema, odnosno logika samog sustava unutar kojeg ona djeluje. Unutar kapitalizma primjer za to su zadruge i radničke kooperative poput Mondragona. Radnički savjeti u Jugoslaviji bili su organizacije radničkog upravljanja, a zbog tzv. socijalističke robne proizvodnje, odnosno kombiniranja socijalizma s tržištem, radnik nije više bio definiran kao onaj koji zarađuje nadnicu, već proizvođač – vlasnik koji dobiva dio dobiti od svog poduzeća. Radnici su se onda ponašali više kao kolektivni poduzetnici nego kao organi radničke kontrole nad upravljanjem poduzeća i društva u cjelini. Osjećaj nemogućnosti upravljanja doveo je do održavanja mentaliteta rada za nadnicu.  S druge strane, postojanje birokratske klase dodatno je sprječavalo značajnije radničko odlučivanje. Što se tiče kooperativa, ali donekle i radničkih savjeta, određen pomak prema demokratizaciji radnog mjesta ne garantira da će se cjelokupno poslovanje promijeniti. Kapital i tržište će i dalje raditi po svome, diktirajući svoju logiku i okvir poslovanja kooperativi, dok će unutar radnog mjesta sada postojati demokratski uređeni kapitalisti koji nastavljaju raditi po tržišnoj logici. Zahtijevati radničko suodlučivanje, pa čak i samoodlučivanje, unutar kapitalističkog sustava značilo bi pokriti minimalan aspekt borbe i težnji za pravednije društvo. Vječna je dilema kooperativa, ali i radničkih savjeta u Jugoslaviji, bila je proizvodnja za osobnu korist ili za općedruštvenu. Pod kapitalizmom najčešće će prevagnut ova prethodna, dok će potonja zavisiti o solidarnosti i organizaciji u društvu.

Državni socijalizam s druge strane se nameće kao jedini poslodavac, a državna mašinerija u obliku partije raspoređuje višak vrijednosti bez ili sa minimalnim uplivom glasa radnika. Ukoliko se nastoji ''odozgo'' uvesti učešće radnika u upravljanju društvom rijetko to postane praksa, već se odnosi na odobravanje prijedloga nametnutih od strane autoriteta, a ne o istinskom upravljanju radnika kako radnim mjestom tako i cjelokupnim društvom. Tako primjerice radnički savjeti u Jugoslaviji nisu participirali u upravljanju, već su to ostavljali direktorima i tehničkim osoblju zbog osjećaja nekompetentnosti i nedovoljnog informiranja. Nametanje takvog sistema dekretima i odlukama ''odozgo'' ništa ne znači ukoliko to ne proizlazi iz same aktivnosti radnika. Iluzorno je očekivati da će uvođenjem mogućnosti delegatskog donošenja i provođenja odluka društvo automatski prosperirati. Koliko je besmisleno uvođenje novih odnosa putem dekreta bili su svjesni i jugoslavenski teoretičari koji su pisali u to doba: ''novi odnosi se ne mogu uvesti, oni se izgrađuju u procesu složene i teške borbe između starog i novog, u čemu presudu ulogu imaju snaga, utjecaj i usmjerenost djelovanja organiziranih snaga društva.''  Ili: ''ostvarivanje delegatskog sistema u najvećoj mjeri zavisi od toga koliko će uspjeha radnička klasa obavljati svoje samoupravne i političke funkcije u društvu.''   Drugim riječima, oslobođenje radničke klase će biti djelo samih radnika ili se neće niti ostvariti. Samo radnici mogu na svojim leđima iznijetu tu pobjedu budući da to mora izvirati iz njihove samostalne prakse. Organizirano radništvo svjesno potrebe takve prakse teže će se razoriti državnom ili kapitalističkom represijom jer se oslanja na vlastite snage i solidarnu zajednicu.

Jednako tako, zalagati se samo za demokratizaciju ili tzv. podruštvljavanje politike znači parcijalno obuhvatiti problem. Stoga, rasprava o ekonomskoj demokraciji nužno mora sadržavati širi kontekst unutar kojeg se ona ostvaruje jer jedino ovim putem društvo može djelovati na istinski ravnopravnim osnovama. Samo putem ukidanja najamnog odnosa u kojem pojedinci ili država uzimaju višak vrijednosti i dijele ga po vlastitom nahođenju možemo govoriti o slobodnim pojedincima, jer politička sloboda izvire iz ekonomske. Kada radnici sami budu odlučivali gdje će uložiti svoj višak rada, bez pritiska tržišta ili izvanjskog autoriteta države, tek tada možemo govoriti o ekonomskoj demokraciji. Uvođenje demokracije na radno mjesto i u zajednicu zahtijeva temeljitu promjenu kako na samom radnom mjestu tako i na širem političkom i društvenom polju.

Delegatski sistem

Uz ponešto drugačije nazive, oduvijek je postojala praksa razvijena od strane samih radnika, a ne njihove avangarde (koja ih je u mnogim primjerima kočila), u kojoj ''predstavnici'' ostaju u trajnoj vezi sa svojom bazom koja neposredno, direktno utječe na njihove aktivnosti putem općih sastanaka. Opći sastanci služe za artikulaciju i odlučivanje o problemima koji se tiču kolektiva koje kasnije delegat izvršava.

Tri su osnovne karakteristike delegiranja koje se mogu primijeniti ne samo u ekonomiji, već i na širem političkom polju: mogućnost opoziva (najčešće putem imperativnog mandata ), povremeno izvršavanje dužnosti i rotacija. Mogućnost opoziva nužna je kako bi se neispravne odluke delegata mogle poništiti, te po potrebi delegate smijeniti. Jednostavnim načinom opoziva izabranog delegata izbjegava se birokratizacija, te se željene odluke provode efikasnije bez kompliciranog sustava opoziva. Delegati bi se trebali moći birati i opozvati na svakom općem sastanku kolektiva.

Povremeno izvršavanje dužnosti i rotacija služi ponajprije da se izvršavanje dodjeljuje jednokratno ili na određeno kraće vrijeme, te kako se ne bi stvorili predstavnici koji su otuđeni od svoje baze. Praksa profesionalnog predstavljanja nije niti plodonosna za razvijanje samosvijesti koja je ključ uspjeha za buduće pravednije društvo budući da njeguje apatiju, neaktivnost same baze i ''predstavničkog čovjeka'' jer se očekuje da će se netko drugi pobrinuti za nečije vlastite želje, čime se iz temelja negira ono što se želi postići, a to je samoorganiziranost i samoinicijativa. Rotacija delegata poželjna je kako bi svatko mogao imati učešća u izvršavanju odluka koje je i sam donio, te razvio odgovornost prema tim odlukama. U nekim slučajevima nastoji se propisati koliko puta ista osoba može biti birana za delegata, no to se mora shvatiti samo kao dobra smjernica, ali ne i pravilo u funkcioniranju. Sam kolektiv mora odlučiti koja je forma za njega najbolja.U današnjem kontekstu je stoga nužno izbjegavati zaključke o osnivanju radničke parlamentarne stranke jer se samo perpetuira postojeći sustav, a naposljetku utone u reformističke aktivnosti. Sama struktura političkog predstavljanja u današnjem parlamentarnom sustavu ne dopušta povremeno izvršavanje dužnosti, već plaćenu profesiju. Fraza ''ne glasujmo, organizirajmo se '' pogađa stoga u srž takve problematike.

Bitno je napomenuti kako se aktivnosti delegata odvijaju najčešće u slobodno vrijeme ili tijekom radnog vremena i na dobrovoljnoj bazi. To ne znači da će delegat veći dio dana provesti koordinirajući i radeći, već samo da ne postoji pozicija koja služi isključivo za predstavljanje i donošenje samostalnih odluka, a time i moći koja dolazi s tim.

Donošenjem odluka koje su uistinu glas onih osnovnih jedinica društva, zajednice i radnog mjesta, putem delegiranja prestaje potreba za formiranje profesionalnog kadra, bili to političari, birokrati, direktori ili avangarda, koji ne može komunicirati potrebe i želje zajednice i radnog mjesta, a nužno naposljetku djeluje iz osobnog interesa, formirajući time novu klasu tj. klasnu podjelu.

Delegatstvo stoga u sebi ne sadrži pojam predstavljanja, već izaslanstva  budući da je delegat i sam dio kolektiva koji je zadužen da prenosi stavove samog kolektiva na druge, ''šire'' ili ''više'' skupštine. Te skupštine ne sadrže moć samostalnog odlučivanja budući da se sve odluke odobravaju unutar ''uže'' baze. Povratna sprega stoga je nužna kako bi se ostvarilo dobro funkcioniranje delegatstva. Ovime se odluke i njihovo provođenje uistinu zadržavaju u svojoj bazi, a delegati izvršavaju odluke koje su i sami donijeli na općim sastancima. Hijerarhija se prevazilazi, uspostavlja horizontalnost, a moć odlučivanja i upravljanja ostaje u svojoj osnovi (ostaje u bazi).
Pod delegatskim sistemom ne smatram samo način biranja, komunikacije i utjecaja baze na predstavništvo, on prevazilazi ova pitanja budući da se može smatrati pretpostavkom za ''izgradnju novih odnosa'' i ''spajanjem baze u obavljanju zajedničkih poslova'' i ostvarivanju ''interesa društva.''  Kao takav nespojiv je sa liberalnom demokracijom koja njeguje parlamentarizam i negira upliv kapitala u politiku, ali i samim kapitalizmom jer osnovne jedinice društva same formiraju tijela koja određuju što će i kako proizvoditi, te kako će se distribuirati ti proizvodi.

Ostvarivanje sistema delegata nije samo po sebi cilj, te se ne može očekivati da će njegovim uvođenjem ekonomska demokracija oživiti u svom punom smislu riječi. Pretpostavka za njegovo ostvarivanje je politička i ekonomska snaga radnika. Iz ove osnove ''treba izrasti delegatski način odlučivanja, kao produžetak samoupravljanja u širim okvirima društva.'' Bez ove osnove, delegatski sustav može reproducirati predstavničke odnose, dok bez delegatskog sistema nema mogućnosti uspostave ekonomske demokracije i šire integracije društva putem različitih asocijacija.

Povijest

Delegatski sistem nije nova politička ideja, no uvijek se iznova u povijesti artikulira, uz ponešto drukčiju strukturu, kao sastavni dio direktne demokracije, samoupravljanja, sovjeta, tvorničkih komiteta (fabrikoma), radničkih savjeta, skupština, plenuma i sl. Od Pariške Komune, ruskih Sovjeta, talijanskih tvorničkih komiteta, Španjolske revolucije, do nedavnih studentskih blokada, Occupy pokreta, grčkih plenuma i dr. prisutan je pojam delegatstva, odnosno pažljivog političkog i ekonomskog djelovanja i biranja koje omogućava da se moć same baze ne prenosi na više instance, već ostaje ''atomizirana.''

Delegatski sistem u Jugoslaviji zamišljen je kao sustav kojim se postiže samoupravljanje i podruštvljavanje politike. Radnici i građani su u svojim osnovnim samoupravnim organizacijama i zajednicama odabirali delegate i neposredno utjecali na tijek i sadržaj odlučivanja o pitanjima od zajedničkog interesa. Partija i država nastojali su osmisliti takav sistem kako bi do kraja proveli zamisao o odumiranju države i drugih autoritarnih oblika društvenih odnosa (menadžeri i tehnokrati na radnom mjestu). Kako sam prije spomenuo, uvođenje takvih odnosa dekretom ''odozgo'' ne znači nužno i bolje i pravednije funkcioniranje društva. Iako je samoupravljanje zakonom bilo propisano, društveni odnosi su u praksi poprimili drugačiji oblik, bez značajnog radničkog učešća, te sve većim aktivnostima na tržištu. Strukture poput direktora i administrativnih organa bilo je teško opozvati, a često su i dalje bili namještani od strane Partije sa velikim arsenalom moći poput odbacivanja odluka samoupravnih organa ukoliko ih smatra nelegalnim i odlučivanja o otkazima i zapošljavanju. Zbog stabilnog financijskog statusa i prethodnog znanja u upravljanju ovo osoblje je moglo participirati u ''samoupravljanju'', dok su obični radnici zbog spajanja kraja s krajem izostajali u donošenju odluka.  Povijest je pokazala da takvi i slični pokušaji nikad nisu rezultirali uspješnom uspostavom socijalizma. Jasno je stoga da održavanje države na životu dovodi do nemogućnosti značajnijeg utjecaja populacije na pitanja od šireg društvenog značaja, a u takvim uvjetima nametanje ovakvog sistema nužno će reproducirati političko predstavništvo i ekonomski autoritet. Naravno, ovo nije jedini faktor koji je doveo do nepotpunog uspjeha u upravljanju na radnom mjestu, no svakako je jedan od ključnih.

Organizirana baza temelj je takvog funkcioniranja, a ona se gradi godinama i desetljećima edukacije, borbe i prakse.

Radno mjesto i zajednica

Potrebno je osim radnog mjesta obuhvatiti i zajednicu unutar koje radnik živi, kako u taktici u suvremenim borbama tako i u pokušaju osmišljavanja budućeg modela. Solidarna i organizirana zajednica važan je faktor u radničkim borbama za bolje uvjete (npr. iskustva brodogradilišta u Puerto Realu), ali i prilikom revolucionarne transformacije društva.

Slijedi kratki opis jedne vrste donošenja odluke i koordinacije, naime federalistički princip koji ujedinjuje radno mjesto (proizvođače) i zajednicu (komunu) koja služi kao politička i administrativna jedinica. Ovaj princip razvijan je u Španjolskoj, a zahvaćao je veliki dio industrije, poljoprivrede i službi, obuhvaćajući u nekim dijelovima i cijele gradove poput Alcoya. Principi koji su primijenjeni u Španjolskoj revoluciji uvelike odgovaraju Bakunjinovoj ideji o dvojnoj socijalističkoj federaciji. Prvi dio čini samoupravno tijelo koje zamjenjuje državu, dok je drugi dio kolektiv organiziran u skladu s industrijom i službama.

Model kojeg su radnici i njihovi sumišljenici osmišljavali sastojao se od mikrorazine gdje postoji pojedino poduzeće ili kvart kao autonomne jedinice koje donose odluke o proizvodnji i potrebama koje treba zadovoljiti. Oni se usklađuju na makrorazini, provodeći usuglašene odluke osnovnih udruženih proizvodnih i potrošačkih jedinica. Koordinacija radnog mjesta i zajednice odvija se pomoću delegata koji prenose stavove svojih osnovnih jedinica, te se time usklađuju aktivnosti na široj gradskoj, regionalnoj, nacionalnoj pa i internacionalnoj razini. Takva koordinacija ostvariva je federalizmom koji prema anarhosindikalističkoj koncepciji istovremeno vertikalan i horizontalan. ''Vertikalno, svako poduzeće je udruženo sa ostalim poduzećima industrijske grane, sve do nacionalnog nivoa, a različite federacije udruženih industrija čine konfederaciju. Horizontalno, svako poduzeće industrijske grane udruženo je s ostalim poduzećima kraja, stvarajući mjesni savez, mjesni savezi su međusobno udruženi u jednoj općini, općinski savezi su međusobno udruženi i objedinjeni u konfederaciji. Prema tome, bilo da je u pitanju poduzeće, industrijska grana, privreda u cjelini; bilo da je u pitanju mjesto, općina, zemlja – svi oblici ekonomskog, političkog i društvenog života nalaze se pod kontrolom radnika i njihove klasne organizacije.''  U Španjolskoj revoluciji možemo taj princip vidjeti i u praksi. Na kongresu u Zaragozi 1936.g. rečeno je sljedeće: ''Stanovnici komune raspravljat će o problemima koji ih se tiču poput proizvodnje, potrošnje, obrazovanja, higijene i svega potrebnog za njen moralan i ekonomski razvoj. Kada problem pogodi cijelu regiju ili pokrajinu federacija mora doći do rješenja, a na sastancima federacije sve komune moraju biti predstavljene. Njihovi delegati prenijet će prethodno usvojene odluke svojih komuna. Za razmjenu proizvoda između komuna, Komunalni Savjet će se uskladiti s regionalnom federacijom komuna, te s Konfederacijskim Savjetom Proizvodnje i Potrošnje kako bi se utvrdile potrebe ljudi. Usklađivanjem svih komunâ sa Savjetom Proizvodnje i Statistike, problem je pojednostavljen i riješen.'' 

Ovime se prevazilazi država budući da putem delegiranja ne postoji odvojenost baze i njenih izaslanika, odnosno postojanje profesionalnih političara i birokrata jer je sve pod direktnom kontrolom populacije, te se time aktivnost iste svodi na administrativnu statističku djelatnost bez moći odlučivanja. Tržište i kapitalizam su uništeni jer viškom rada upravljaju sami radnici, te na ravnopravnim osnovama odlučuju gdje će taj višak uložiti. Planiranje ne ide iz jednog centra, već je ono decentralizirano i koordinirano iz same baze.

Naravno, ovaj i bilo koji drugi plan ne smije se shvatiti kao konačan i savršen budući da lokalni uvjeti uvijek traže određenu devijaciju i drukčije usklađivanje zajednice i radnog mjesta. Treba postojati potpuna sloboda organiziranja i ostaviti prostora kreativnosti samih sudionika da izgrade društvo na način koji misle da im je najbolji. Važno je međutim istaknuti smjernice dobre prakse ovog neprekidnog klasnog problema.

Ovo je dakako gruba skica funkcioniranja delegata i nekoliko primjera iz povijesti koji svjedoče da je izgradnja ravnopravnog i dijametralno drugačijeg pristupa organizaciji radnog mjesta i cjelokupnog društvenog života itekako moguća, ali i nužna u budućnosti. Većina ovih primjera nije propala zbog vlastitog nefunkcioniranja, već zbog okolnosti u kojima se zbivala – rat, revolucija, blokada, okupacija, prosvjed. ''Podcjenjivanje sredstava otpora kapitalističkog društva i starih načina mišljenja predstavljalo je slabost koja je sve do danas uvijek dovodila do poraza ili je sprječavala da se postignu značajni rezultati.''  U obrani socijalnih prava treba se organizirati na ravnopravnim osnovama, a u transformaciji društvenih odnosa to treba poslužiti kao model budućeg funkcioniranja. Delegatski sistem je jedna od takvih ideja koja se artikulira drugačijim nazivima, a jedino je ostvariva neposrednim učešćem, odnosno direktnom demokracijom.

Najbolji način da pružimo otpor je rame uz rame sa radnicima i seljacima, na ulici, radnom mjestu i u zajednici, obrazovanjem i akcijama solidarnosti. Možda je to i najteži put, no on nam pruža jedinu garanciju da će organizirana sila izvojevati pobjedu.

Literatura:

1.    Immanuel Ness i Daniel Azzellini, ''Ours to master and to own'', Haymarket books, Chicago, 2011
2.    Miodrag Višnjić, ''Delegatski sistem'', Zajednica klubova samoupravljača Beograda, 1977., str. 247
3.    http://masa-hr.org/radnicka-klasa-ne-glasa
4.    Theo Schulze, ''Yugoslavia's way: The Workers' Council system'', http://www.marxists.org/history/etol/newspape/isr/vol23/no03/schulze.html
5.    Rene Berthie: Anarhosindikalističke koncepcije samoupravljanja, http://masa-hr.org/content/rene-berthie-anarhosindikalisti%C4%8Dke-koncepcije-samoupravljanja
6.    Ekonomija anarhizma, Izdavački komitet Lokalne grupe Rijeka, u tisku
7. Komunističko-anarhistička tribina: Uvjeti samoupravljačke revolucije, http://masa-hr.org/content/komunisti%C4%8Dko-anarhisti%C4%8Dka-tribina-uvjeti-samoupravlja%C4%8Dke-revolucije