hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Teorija i praksa Murray Bookchin: Slobodarski municipalizam
Murray Bookchin: Slobodarski municipalizam PDF Ispis E-mail
Ponedjeljak, 09 Siječanj 2012 13:53


Možda je najveći pojedinačni neuspjeh pokreta za društvenu rekonstrukciju, a ovdje se posebice  referiram na ljevicu, radikalne ekološke grupe, i organizacije koje se očituju da govore za potlačene, njihov manjak politike koja će ljude odvesti preko utemeljenih granica statusa quo.


Izraz politika danas označava borbu za funkcije između hijerarhijskih i birokratski stranaka, koje nude isprazne programe za „socijalnu pravdu“, ne bi li privukle neodređeno „biračko tijelo“. Jednom kada zaposjednu urede, njihovi programi se obično pretvore u buket „kompromisa“. U ovom smislu, mnoge zelene stranke u Europi samo se marginalno razlikuju od konvencionalnih parlamentarnih stranaka. Niti su socijalističke stranke, sa svim svojim brojnim etiketama, predočile ikakve temeljne razlike od svojih kapitalističkih suparnika. Zasigurno, indiferentnost euro-američke javnosti – njezina „apolitičnost“ – razumljivo je depresivna. Uzimajući u obzir njihova niska očekivanja, ljudi kada glasuju, obično se okreću već etabliranim strankama, ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga što takve stranke, kao centri moći, u čisto praktičnim stvarima mogu producirati određene rezultate. Ako si već damo truda da glasamo, rezonira većina ljudi, zašto potrošiti glas na novu marginalnu organizaciju koja ima sve karakteristike velikih te će, ako uspije, postati jednako korumpirana? Primjer ovome su njemački Zeleni, čiji interni i javni život sve više nalikuje ostalim strankama u novom Reichu.  

Zbog nepokretnosti samog procesa, ovaj „politički proces“ je opstao desetljećima bez gotovo ikakve osnovne alternacije. Vrijeme troši očekivanja, a nade se često svedu na navike kako nakon jednog razočarenja slijedi drugo. Priče o „novoj politici“, uznemiravanju tradicije, stare kao i sama politika, postaju sve neuvjerljivije. Promjene u radikalnim politikama već desetljećima su uvelike promjene u retorici umjesto u strukturi. Njemački Zeleni samo su najnoviji slijed „nestrančkih stranaka“ (da upotrijebim njihov originalni način opisivanja vlastite organizacije) koji su se okrenuli od pokušaja prakticiranja grassroot politike – i to u Bundestagu – da bi postali tipična parlamentarna stranka. Unatoč njihovoj izvorno emancipatorskoj viziji, danas se Socijaldemokratska stranka u Njemačkoj, Laburisti u Britaniji, Nova demokratska stranka u Kanadi, Socijalistička stranka u Francuskoj, i mnoge druge, jedva mogu okarakterizirati kao liberalne stranke u kojima bi ljudi poput Franklina D. Roosevelta ili čak Harry Trumana našli prikladan dom. Koje god da su socijalne ideje ove stranke gajile nekoliko generacija ranije, pomračile su ih pragmatizmi osvajanja, čuvanja i proširivanja moći u njihovim parlamentarnim i vladinim organima. 

Upravo su takvi parlamentarni i ministarski ciljevi ono što danas nazivamo „politikom“. Suvremenoj političkoj imaginaciji, „politika“ je upravo skup tehnika zadržavanja moći u predstavničkim tijelima – ponajviše u zakonodavnoj i izvršnoj oblasti – a ne moralni poziv utemeljen na racionalnosti, zajednici i slobodi. 


Građanska etika


Slobodarski municipalizam predstavlja ozbiljan i uistinu povijesno važan projekt povratka etičkog karaktera i grassroot organizacije politici. Od drugih grassroot pokreta razlikuje se strukturalno i moralno, a ne samo retorički. Teži ponovnom zauzimanju javne sfere za primjenu autentične građanske politike, raskidajući istovremeno s ogoljenim ciklusom parlamentarizma i njegove mistifikacije „stranačkog“ mehanizma kao sredstva javnog predstavljanja. Uzimajući ovo u obzir, slobodarski municipalizam nije samo „politička strategija“. To je pokušaj djelovanja od latentnih i početnih demokratskih mogućnosti prema novom preustroju samog društva – općeg društva okrenutog prema zadovoljavanju ljudskih potreba, spremnog odazvati se ekološkim imperativima, i razvijanju nove etike utemeljene na dijeljenju i suradnji. Očevidna je istina da slobodarski municipalizam uključuje konzistentno nezavisan oblik politike. Još važnije, uključuje redefiniciju same politike, povratak izvornom grčkom značenju riječi kao upravljanje zajednicom ili polisom uz sudjelovanje direktnodemokratskih narodnih skupština u oblikovanju javne politike, i utemeljenom na etici nadopunjavanja i solidarnosti. 

U ovom smislu, slobodarski municipalizam nije još jedna od mnogi pluralističkih tehnika čiji je cilj ostvariti nejasni i nedefinirani društveni cilj. Demokratičan do srži i nehijerarhijske strukture, slobodarski municipalizam je vrsta sudbine čovječanstva, a ne samo još jedan asortiman političkog oruđa ili strategija koje se mogu prisvojiti ili odbaciti s obzirom na cilj osvajanja vlasti. Slobodarski municipalizam efektivno teži definirati institucionalne obrise novog društva, zagovarajući istovremeno praktične poruke radikalno nove politike našeg vremena.  


Sredstva i ciljevi


Ovdje se sredstva i ciljevi susreću u racionalnom jedinstvu. Riječ politika sada izražava neposrednu raširenu kontrolu društva koju provode sami građani pomoću ostvarivanja i održavanja istinske demokracije u municipalnim skupštinama – ovo se razlikuje od republikanskog sustava predstavljanja koji uživa prvenstvo nad građaninom u oblikovanju općinske i regionalne politike. Politika slobodarskog municipalizam radikalno se razlike od državnog umijeća i države kao profesionalnog tijela sastavljenog od birokrata, policije, vojske, zakonodavaca i svima njima sličnima - aparata prisile i represije, jasno izdvojenog od naroda i postavljenog iznad naroda. 

Štoviše, slobodarski municipalizam obuhvaća jasne nacrte u socijalnoj, kao i u političkoj oblasti, u strogom smislu termina socijalno: ponajviše, oblast u kojem živimo vlastite privatne živote i upuštamo se u proizvodnju. Kao takvu, socijalnu oblast treba razlikovati i od političke i etatističke oblasti. Velika šteta nanesena je izmjenjivom upotrebom termina – socijalno, političko i državno. U našim razmišljanjima i svakodnevnom životu tendiralo se poistovjećivanju jednog termina s drugim. Ali država je u potpunosti strana formacija, trn u peti ljudskog razvitka, izvanjski organizam koji je neprekidno zadirao u socijalnu i političku oblast. Država je zapravo često bila cilj sam po sebi, čemu svjedoči uspon azijskih carstava, antičkog imperijalnog Rima i totalitarnih država suvremenog doba. Štoviše, s vremenom je napala političku oblast, koja je, sa svim svojim nedostatcima, osnažila zajednice, društvene grupe i pojedince. 

Takve invazije nisu prošle bez odgovora. Sukob između države s jedne, i političkih i socijalnih oblast s druge strane, stoljećima ostvaruju trajni podzemni rat koji je često izbio i na otvoreno – u moderno doba u sukobu kastiljskih gradova (comuneros) protiv španjolske monarhije u 1520-ima, u borbi pariških sekcija protiv centralističkog jakobinskog Konventa 1793., i u drugim bezbrojnim sudarima prije i poslije ovih sukoba. 

S današnjom povećanom centralizacijom i koncentracijom moći u nacionalnoj državi, „nova politika“, jedna istinski nova, institucionalno mora biti strukturirana oko obnove municipalne snage. Ovo nije samo nužno već i moguće čak i u takvim gigantskim urbanim područjima kao što su New York, Montreal, London i Pariz. Takve urbane aglomeracije nisu, strogo govoreći, gradovi ili municipaliteti u tradicionalnom smislu, unatoč što ih sociolozi označuju kao takve. Samo ako smatramo da oni jesu gradovi, izlažemo se mistifikaciji problema veličine i logistike. Čak i prije nego se suočimo s ekološkim imperativom fizičke decentralizacije (nužnosti koji su predvidjeli i Friedrich Engles i Petar Kropotkin), ne smijemo osjećati zadršku da ih decentraliziramo institucionalno. Kada je prije nekoliko godina, Francois Mitterand pokušao decentralizirati Pariz uz pomoć lokalnih gradskih vijećnica, njegovi razlozi bili su strogo taktički (želio je oslabiti autoritet desničarskog gradonačelnika glavnog grada). Bez obzira na to, razlozi njegovog neuspjeha u restrukturiranju velegrada nisu ležali u nemogućnosti projekta, već u činjenici da je većina bogatih Parižana podupirala gradonačelnika. 

Jasno je da se institucionalne promjene ne događaju u društvenom vakuumu. Niti one jamče da će decentralizirani municipalitet, čak i demokratski strukturiran, nužno biti human, racionalan i ekološki orijentiran u bavljenju javnim poslovima. Slobodarski municipalizam zamišljen je kao borba za ostvarivanje racionalnog i ekološkog društva, borba koja ovisi o obrazovanju i organizaciji. On od samog početka podrazumijeva istinsku demokratsku želju naroda da zaustavi rastuće moći nacionalne države i povrati ih u službu njihovih zajednica i regija. Ako ne postoji pokret, i to, nadam se, efektivni lijevi zeleni pokret, koji će njegovati ove ciljeve, decentralizacija može jednako lako voditi lokalnoj uskogrudnosti kao što može voditi ekološkim čovječnim zajednicama. 

Ali kada su temeljne društvene promjene bile bez rizika? Tvrdnja da će Marxova predanost centraliziranoj državi i planiranoj ekonomiji neizbježno poroditi birokratski totalitarizam može se lakše održati od tvrdnje da bi decentralizirani slobodarski municipaliteti neizbježno biti autoritarni i imati isključive i uskogrudne osobine. Danas je ekonomska međuovisnost životna činjenica, a sam kapitalizam pretvorio je uskogrudnu autarkičnost u običnu tlapnju. Iako municipaliteti i regije mogu težiti ostvarenju znatne razine samodostatnosti, odavno smo napustili doba u kojem se za samodostatne zajednice bilo moguće prepustiti vlastitim predrasudama. 


Konfederalizam


Jednako je važna potreba za konfederacijom, međuvezom zajednica putem uvijek opozovljivih delegata kojima su mandat povjerile municipalne građanske skupštine, a čije su funkcije isključivo koordinativne i administrativne prirode. Konfederacija ima vlastitu dugu povijest čiji korijeni sežu do antike i koja se pojavila kao istinska alternativa nacionalnoj državi. Od Američke revolucije, pa preko Francuske revolucije do Španjolske revolucije iz 1936., konfederalizam je bio stvarni izazov državnom centralizmu. Niti je nestao u naše vrijeme, kada raspad dvadesetostoljetnih carstava postavlja pitanje prinudnog državnog centralizma ili relativno autonomne nacije. Slobodarski municipalizam dodaje radikalno demokratsku dimenziju suvremenoj raspravi o konfederalizmu (kao na primjer u Jugoslaviji ili Čehoslovačkoj), pozivajući na konfederaciju, i to ne nacionalnih država, već municipaliteta i kvartova gigantskih velegradova, kao i manjih gradova i sela. 

Dakle u slučaju slobodarskog municipalizma uskogrudnost se može zauzdati ne samo prinudnom stvarnošću ekonomske međuovisnosti, već i obvezom popuštanja municipalnih manjina željama većine sudjelujućih zajednica. Jamče li nam ova međuovisnost i odluke većine da će odluka biti ispravna? Zasigurno ne, ali naše šanse za racionalno i ekološko društvo mnogo su bolje s ovakvim pristupom nego s onim koji se oslanja na centralizirana tijela i birokratske aparate. Ne mogu se prestati čuditi nedostatku traga bilo kakve municipalne mreže između njemačkih Zelenih, koji iako imaju stotine predstavnika u gradskim vijećima diljem Njemačke, provode potpuno konvencionalnu lokalnu politiku, zatvorenu unutar određenog gradića ili grada.   

Mnogi argumenti protiv slobodarskog municipalizma - čak i s njegovim snažnim konfederalnim naglaskom, potječu iz nemogućnosti da se razlikuje donošenje i izvršavanje odluka. Ova razlika ključna je za slobodarski municipalizam i mora je se uvijek imati na umu. Politiku ili donošenje odluka stvara zajednica ili kvartovska skupština slobodnih građana; izvršavanje provode konfederalna vijeća sastavljena od ovlaštenih, opozivih delegata različitih odjela, gradova i sela. Ako određene zajednice ili susjedstva - ili manjinske skupine unutar njih izaberu krenuti putem koji u određenoj točki krši ljudska prava ili dopušta ekološko sakaćenje, većina u lokalnoj ili regionalnoj konfederaciji svakako ima pravo spriječiti takve protuzakonitosti uz pomoć vlastitog konfederalnog vijeća. Ovo nije nijekanje demokracije, već potvrda zajedničkog dogovora kojim se priznaju građanska prava i štiti ekološka cjelovitost određene regije. Ova prava i potrebe ne brani toliko konfederalno vijeće, koliko većina narodnih skupština zamišljena kao jedna velika zajednica koja izražava vlastite želje putem svojih konfederalnih delegata. Na taj način donošenje odluka ostaje na lokalnoj razini, ali je njihovo provođenje povjereno konfederalnoj mreži kao cjelini. Efektivno, konfederacija je Zajednica zajednica, utemeljena na jasno određenim ljudskim pravima i ekološkim imperativima. 

Ako slobodarski municipalizam ne smije postati iskrivljena forma lišena svakog značenja, onda se za ono za čime se čezne mora boriti. On govori o vremenu, koje će, nadajmo se, doći kada ljudi koji se osjećaju slabima aktivno počnu tražiti osnaživanje. Postojeći u rastućoj napetosti s nacionalnom državom, slobodarski municipalizam je proces jednako kao i sudbina, borba koju treba ostvariti, a ne molba uslišana iz državnog vrha. To je dvojna moć koja izaziva legitimnost postojeće državne moći. Može se očekivati da takav pokret započne polako, možda sporadično, u zajednicama ovdje i ondje koje će u početku zahtijevati jedino da moralni autoritet promijeni strukturiranje društva, prije nego što će postojati dovoljno međupovezanih konfederacija spremnih zahtijevati otvorenu zamjenu države institucionalnom moći. Rastuća napetost stvorena pojavom municipalnih konfederacija predstavlja sukob između države i političkih oblasti. Ovaj sudar može se razriješiti tek nakon što slobodarski municipalizam formira nove politike narodnih pokreta i naposljetku osvoji predodžbu milijuna ljudi. 

Određene točke bi, doduše, trebale biti očite. Ljudi koji inicijalno ulaze u sukob između konfederalizma i etatizma neće biti ista ljudska bića kao ona koja će naposljetku ostvariti slobodarski municipalizam. Pokret koji pokušava educirati i borbe koje će slobodarski municipalizam pretočiti u stvarnost, pretvorit će ih u aktivne građane, umjesto u pasivne "birače". Nitko tko sudjeluje u borbi za društveno restrukturiranje ne izlazi iz te borbe s predrasudama, navikama i osjećajima s kojima su on ili ona ušli u borbu. Onda, nadajmo se, takve predrasude, poput uskogrudnosti, sve više će zamijeniti velikodušni osjećaj suradnje i brižni osjećaj međuovisnosti. 


Municipaliziranje gospodarstva


Ostaje naglasiti da slobodarski municipalizam nije samo prizivanje svih tradicionalnih antidržavnih nazora politike. Jednako kao što redefinira politiku uključivanjem direktne municipalne demokracije promovirane na konfederalne razine, tako uključuje i municipalni i konfederalni pristup ekonomiji. Minimalno, slobodarsko municipalno gospodarstvo poziva na municipalizaciju gospodarstva, a ne na njegovu centralizaciju u "nacionalizirana" poduzeća u državnom vlasništvu s jedne strane, ili na svođenje na "radničko-kontrolirane" oblike kolektivističkog kapitalizma s druge strane. Sindikalna kontrola ili "radnička kontrola" poduzeća proživjeli su svoje dane. To bi trebalo biti jasno svakome tko prouči birokracije koje su izlegli čak i revolucionarni sindikati tijekom Španjolskog građanskog rata 1936. godine. Danas je korporacijski kapitalizam čak i suviše voljan uvesti radnika u suučesništvo u njegovoj ili njezinoj eksploataciji putem "demokracije na radnom mjestu". Niti je revolucija u Španjolskoj ili u drugim zemljama ostala pošteđena natjecanja među radnički kontroliranim poduzećima za sirovine, tržišta i profite. Unatoč visokim idealima na kojima su izvorno zasnovani, mnogi izraelski kibuci su u novije vrijeme propali kao primjer neeksploatacijskih, prema-potrebama okrenutih poduzeća.  

Slobodarski municipalizam predlaže radikalno drugačiji oblik gospodarstva, a ne nacionaliziran ni kolektiviziran oblik prema sindikalističkim učenjima. Predlaže da zemlja i poslovi budu sve više stavljeni pod nadležnost zajednice, nadležnost građana u slobodnim skupštinama i njihovih delegata u konfederalnim vijećima. Kako će posao biti isplaniran, koje tehnologije će se upotrebljavati, kako će se dobra raspodijeliti, pitanja su koje se mogu razriješiti tek u praksi. Maksima "svakome prema njegovim ili njezinim sposobnostima, svakom prema njegovim ili njezinim potrebama" čini se kao kamen temeljac ekonomski racionalnog društva, brinući se da su dobra najviše trajnosti i kvalitete, da su potrebe vođene racionalnim i ekološkim standardima, i da drevni nazori granice i ravnoteže zamjene buržoaski tržišni imperativ "rasti ili umri". 

U takvom municipalnom gospodarstvu – konfederalnom, međuovisnom, i racionalnom po ekološkim, a ne jednostavno tehnološkim, standardima – možemo očekivati da bi se posebni interesi koji danas dijele ljude u radnike, inženjere, upravitelje i slično, stopili u opći interes u kojem bi ljudi vidjeli sebe kao građane vođene isključivo potrebama zajednice i regije, radije nego osobnim sklonostima i profesionalnim preokupacijama. Ovdje, građanstvo bi došlo na svoje, a racionalne kao i ekološke interpretacije pojma javnog dobra bi nadomjestile klasne i hijerarhijske interese. 

Ovo je moralna osnova moralne ekonomije za moralne zajednice. Ali od ponajvećeg značenja je opći društveni interes koji potencijalno podupire sve moralne zajednice, interes koji naposljetku mora presjeći klasne, rodne, etničke i statusne linije ako želimo čovječanstvo održati na životu. U naše vrijeme ovaj interes stvara ekološka katastrofa. Kapitalistički "rasti ili umri" imperativ stoji u radikalnoj suprotnosti s ekološkim imperativom međuovisnosti i ograničenja. Ova dva imperativa više ne mogu koegzistirati – niti se društvo utemeljeno na mitu pomirenja dva imperativa može nadati da će preživjeti. Ili ćemo uspostaviti ekološko društvu, ili će društvo propasti za svakoga, neovisno o njegovom i njezinom statusu. 

Hoće li ovo ekološko društvo biti autoritarno, ili čak totalitarno, hijerarhijska podjela implicitna u predodžbi planeta kao "svemirskog broda". Ili će biti demokratsko? Ako dozvolimo da nam povijest posluži kao vodič, razvitak demokratskog ekološkog društva mora slijediti vlastitu logiku. Ne mogu se razriješiti povijesne dileme bez da se dopre do srži stvari. Bez duboke analize naših ekoloških problema i njihovih društvenih uzroka, štetne i opasne institucije koje sada imamo dovest će do povećane centralizacije i daljnje ekološke katastrofe. U demokratsko ekološkom društvu, ovaj korijen (root) nalazi se u grassroot pokretima koje slobodarski municipalizam nastoji njegovati. 

Za one koji zazivaju nove tehnologije, nove izvore energije, nova sredstva prijevoza i nove ekološke načine života, može li novo društvo biti išta manje od zajednice zajednica utemeljenih na konfederalizmu, radije nego etatizmu? Već živimo u svijetu u kojem je ekonomija "preglobalizirana", precentralizirana i prebirokratizirana. Mnoge toga što se može napraviti lokalno i regionalno, danas se radi ponajviše za profit, vojne potrebe i imperijalne apetite – na globalnoj razini s prividnom složenošću koja se zapravo lako može umanjiti. 

Ako ovo izgleda "preutopijski" za naše vrijeme, onda i trenutna poplava literature u kojoj se zahtijevaju radikalni pomaci u energetskoj politici, dalekosežno smanjenje zraka i vode, i formuliranje sveobuhvatnih planova da bi se zaustavilo globalno zatopljenje i uništenje ozonskog omotača, moraju izgledati jednako "utopijski". Je li previše, pošteno je pitati, odvesti takve zahtjeve korak dalje i pozvati na institucionalne i ekonomske promjene nimalo drastičnije, i zapravo utemeljene na tradicijama duboko ukorijenjenim u američkim – uistinu, svjetskim – najplemenitijim demokratskim i političkim tradicijama?

Niti smo obvezani očekivati ove promjene odmah i sada. Ljevica je dugo radila s minimalnim i maksimalnim programima za promjenu, u kojima su neposredni koraci koji se mogu odmah poduzeti bili vezani prijelaznim napredcima i posredničkim područjima kako bi se naposljetku ostvarili krajnji ciljevi. Minimalni koraci koje se može odmah poduzeti uključuju iniciranje ljevičarsko-zelenih municipalističkih pokreta koji bi predlagali narodne kvartovske ili gradske skupštine – čak i ako u početku imaju samo moralnu funkciju – i izbor gradskih vijećnika koji bi zagovarali cilj ovih skupština i drugih sličnih narodnih institucija. Ovakvi minimalni koraci mogu voditi, korak po korak, do formiranja konfederalnih tijela i sve veće legitimnosti istinski demokratskih tijela. Građanske banke koje bi financirale općinska poduzeća i kupovinu zemlje; i stvaranje grassroot mreža u brojnim područjima ljudske djelatnosti i javnog dobra – sve ovo se može razviti tempom primjerenim promjenama u političkom životu.

Da će kapital vjerojatno "emigrirati" iz zajednica i konfederacija koje teže prema slobodarskom municipalizmu, problem je s kojim se suočila svaka zajednica, svaka nacija, čiji je politički život postao radikaliziran. Kapital normalno "migrira" prema područjima u kojima može ostvariti visoke profite, neovisno o političkim obzirima. Preneraženi strahom zbog migracije kapitala, može se ustvrditi da nije pametno ljuljati politički brod u bilo kojem trenutku. Ali značajnije je i da bi poduzeća i poljoprivredna dobra u municipalnom vlasništvu mogla ponuditi nove ekološki vrijedne i zdrave proizvode javnosti koja sve više postaje svjesna niske kvalitete robe i opskrbe koja joj se danas potura. 

Slobodarski municipalizam je politika koja može uzburkati maštu javnosti, prikladna pokretu kojem nasušno treba osjećaj smjera i svrhe. Radovi koji je pojavljuju u ovom zborniku nude ideje, načine i sredstva, ne samo kako da se skonča s trenutnim društvenim poretkom, već kako da ga se drastično promijeni – šireći njegove nataložene demokratske tradicije u racionalno i ekološko društvo. 


Addendum


Ovaj addendum čini se nužan zbog toga što su neki od protivnika slobodarskog municipalizma – te nažalost, i neki od zagovornika – krivo shvatili ciljeve slobodarskog municipalizma, štoviše, samu njegovu bit. 

Za neke od njegovih posrednih zagovornika, slobodarski municipalizam postao je taktičko sredstvo pomoću kojem se traži ulaz u takozvane neovisne pokrete i nove stranke koje pozivaju na "grassroot politiku", poput one koju su predložili neki od vođa NOW-a i Laburista u ime "slobodarskog municipalizma". Neki radikalni sljedbenici ovog nazora spremni su zamagliti napetost koje bi trebali njegovati između građanske oblasti i države – vjerojatno da bi stekli veću pažnju javnosti u izbornim kampanjama za općinske, parlamentarne i druge državne pozicije. Nažalost ovi radikali izobličuju slobodarski municipalizam u običnu "taktiku" ili "strategiju" i lišavaju ga njegovog revolucionarnog sadržaja. 

Ali oni koji predlažu da se načela slobodarskog municipalizma upotrijebe zbog "taktičkih" razloga, kao sredstvo ulaska u novu reformističku stranku ili funkciju kao njeno "lijevo krilo", nemaju ništa zajedničko s izvornom idejom. Unatoč tvrdnjama mnogih radikala da je "dijalektika" njihova "metoda", slobodarski municipalizam nije proizvod formalne logike toliko duboko ukorijenjene u suvremenim ljevičarskim "analizama" i "strategijama". Borba za stvaranje novih građanskih institucija iz ostataka starih (ili potpuno zamjena starih) i stvaranje građanskih konfederacija  samooblikovna je i kreativna dinamika formirana tenzijom društvenog sukoba. Ulaganje truda duž ovih linija jednako je važan dio samog cilja kao što je proces sazrijevanja od djeteta do odrasle osobe – od relativno neujednačene do potpuno ujednačene – sa svim njegovim poteškoćama. Sama borba za municipalnu konfederaciju, za municipalnu kontrolu "vlasništva", i za stvarno ostvarenje svjetske municipalne konfederacije usmjerena je prema ostvarivanju novog etosa građanstva i zajednice, a ne prema ostvarivanju pobjede u uglavnom reformističkim dvobojima. 

Dakle, slobodarski municipalizam nije samo trud potreban da bi se "preuzela" gradska vijeća i konstruirala gradska uprava "prijateljska prema okolišu". Ovakvi zagovornici ili protivnici slobodarskog municipalizma gledaju na građanske strukture koje postoje pred njihovim očima u ovom trenutku i u osnovi (na stranu sva retorika) uzimaju ih kakve jesu. Naprotiv, slobodarski municipalizam je pokušaj da se gradske uprave transformiraju i demokratiziraju, ukorijene u narodne skupštine, sastave duž konfederacijskih linija, te da se regionalna ekonomija upotrijebi duž konfederacijskih i municipalnih linija. 

Zapravo, slobodarski municipalizam stiče svoj život i integritet upravo iz dijalektičke napetosti koju predlaže između nacionalne države i municipalne konfederacije. Njegovi "zakoni života", da upotrijebimo stari marksistički termin, upravo su u skladu s borbom s državom. Napetost između municipalne konfederacije i države mora biti jasna i beskompromisna. Kako bi ove konfederacije postojale primarno u suprotnosti prema državnom umijeću, ne mogu ih kompromitirati gradski, općinski ili državni izbori – a još manje bi ih mogli ostvariti. Slobodarski municipalizam formira njegova borba s državom, ta borba ga ojačava, ona ga definira. Lišen ove dijalektičke napetosti s državom, ove dvojnosti moći koja naposljetku mora biti aktualizirana u slobodnoj "komuni komuna", slobodarski municipalizam postaje ništa više nego "kanalizacijski socijalizam". 

Mnogi hrabri drugovi spremni za borbu (jednog dana) sa sveobuhvatnim silama kapitalizma nalaze da je slobodarski municipalizam previše mučan, nevažan, ili prenejasan da bi se njime bavili ili da bi odabrali nešto što je u osnovi oblik političkog partikularizma. Naši radikali iz "alternativnih kafića" oboružani sprejem mogu izabrati da odbace slobodarski municipalizam kao "suludu taktiku", ali me nikad ne prestaje čuditi kako radikali s dobrim namjerama, posvećeni "zbacivanju" kapitalizma (ništa manje!) nalaze da je preteško funkcionirati politički – i da, izborno – u svojim kvartovima za nove politike utemeljen na istinskoj demokraciji. Ako ne mogu pružiti prijelaznu politiku za relativno skromni zadatak vlastitog susjedstva – ili marljivo raditi na tome s konstantnošću koja je nekada krasila zrelije ljevičarske pokrete iz prošlosti, pronalazim da je jako teško povjerovati da će ikada biti u stanju naškoditi trenutnom društvenom sustavu. Uistinu, stvarajući kulturne centre, parkove i pristojno stanovanje, mogu dodatno poboljšati sustavi dajući kapitalizmu ljudsko lice, bez da umanje njegovu prikrivenu neslobodu jednog hijerarhijskog i klasnog društva. 

Još od SDS-a 1960-ih, mnoštvo različitih borbi za "identitete", u rasponu od domaćeg do stranog nacionalizma, razlomilo je radikalne pokrete u usponu. Zato jer su ove borbe toliko popularne danas, neki od kritičara slobodarskog municipalizma prizivaju "javno mišljenje" protiv njega. Ali kada je zadatak revolucionara bio predati se "javnom mišljenju", čak i "javnom mišljenju" potlačenih, čiji nazori često mogu biti iznimno reakcionarni? Istina posjeduje svoj život - bez obzira shvaćaju li potlačene mase to ili se slažu oko toga što je istinito. Niti je "elitistički" prizivati istinu, u suprotnosti s čak radikalnim javnim mišljenjem, kada to mišljenje u osnovi traži povratak politici partikularizma ili čak rasizma. Ovih dana lako je dići sve četiri u zrak, ali kao radikalima naš najvažniji zadatak stajati je na dvije noge - to jest, biti koliko je to moguće, ljudi - i izazvati postojeće društvo u ime naše zajedničke čovječnosti koju svi dijelimo, a ne na temelji roda, rase, dobi i slično. 

Kritičari slobodarskog municipalizma osporavaju čak i samu mogućnost "općeg interesa". Ako, za takve kritičare, direktna demokracija koju zagovara slobodarski municipalizam i potreba da se prošire pretpostavke demokracije preko puke pravde da bi se dopunila sloboda, ne sačinjavaju "opći interes", čini mi se da je potreba da popravimo naš odnos s prirodnim svijetom zasigurno "opći interes" koji se teško može osporiti – i uistinu, ostaje "opći interes" socijalne ekologije. Možda je moguće kooptirati različite nezadovoljne elemente u postojećem društvu, ali prirodu nije moguće kooptirati. Jedina politika koja je preostala Ljevici je ona utemeljena na pretpostavci da postoji "opći interes" u demokratiziranju društva i očuvanju planeta. Sada kada su se tradicionalne snage poput radničkih pokreta povukle s historijske scene, može se s potpunom sigurnošću reći da bez slobodarskog municipalizma ljevica nema nikakvu politiku. 

Dijalektički pogled na odnos između konfederalizma i nacionalne države, razumijevanje uskosti tog odnosa, njegovog introvertiranog karaktera, uskogrudnost pokreta identiteta, shvaćanje da je radnički pokret praktički mrtav – sve ovo ilustrira činjenicu da ako očekujemo razvitak nova politika danas, da ona mora biti nepopustljivo javna, u suprotnosti s "politikom" iz alternativnih kafića koju danas zagovaraju mnogi radikali. Mora biti izborna na municipalnoj osnovi, konfederalna u viziji i revolucionarna u karakteru. 

Po mom nazoru, slobodarski municpalizam, sa svojim naglaskom na konfederalizmu, upravo je ona "Komuna svih komuna" za koju su se anarhisti borili proteklih dva stoljeća. Danas je to "crvena tipka" koju moramo pritisnuti ako želimo da radikalni pokret otvori svoj vrata javnoj sferi. Ostaviti tipku netaknutom i iskliznuti nazad u najgore navike post- šezdesetosmaške Nove ljevice, kada je ideja "moći" lišena utopijskih i imaginativnih kvaliteta, znači svesti radikalizam na još jednu supkulturu koja će najvjerojatnije živjeti više na herojskim uspomenama nego na nadama za racionalnu budućnost. 


Preveo: Tomislav Špišić

Izvor: http://theanarchistlibrary.org/HTML/Murray_Bookchin__Libertarian_Municipalism__An_Overview.html






 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.