hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Teorija i praksa Komunističko-anarhistička tribina: Uvjeti samoupravljačke revolucije
Komunističko-anarhistička tribina: Uvjeti samoupravljačke revolucije PDF Ispis E-mail
Srijeda, 30 Ožujak 2011 17:40

1. Revolucija ne rađa savršeno i potpuno samoupravljanje. To može biti samo dugi povijesni proces.

Polazeći od takvog stava može se donijeti sud, realniji i u manjoj mjeri svojevoljan, što se nije često činilo, o različitim primjerima iz prošlosti i sadašnjosti. I možda bismo se mogli bolje pripremiti za svladavanje teškoća koje nas očekuju.

Govoriti danas o samoupravljanju ne znači, i pored toga što je taj termin relativno nov, začinjati jedan potpuno novi društveni sistem, počevši od intelektualnih spekulacija, već prihvatiti program radničkog pokreta koji se bori više od jednog stoljeća i naročito program Pariške komune. Marx će u Adresi Generalnog vijeća Internacionale o građanskom ratu u Francuskoj reći da je to bio „napokon otkriveni politički oblik koji je omogućio da se ostvari ekonomska emancipacija rada“.
Ali da damo riječ samim sudionicima.

Arthur Arnoux, u svojoj Narodnoj i parlamentarnoj povijesti Komune, piše: „Za jedne je Pariška komuna izražavala, oličavala osnovnu primjenu anti-državnog principa, borbu protiv starih koncepcija unitarističke, centralističke i despotske države. Komuna je za njih predstavljala pobjedu autonomije slobodno udruženih grupa i maksimalno neposredne narodne vlasti ostvarene od naroda. Komuna je, u njihovim očima, bila prva etapa sveobuhvatne revolucije, koliko socijalne toliko i političke, koja će ukloniti ranije greške. To je bila potpuna negacija pojma diktature, to je bio dolazak samog naroda na vlast i, prema tome, obaranje svake vlasti van i iznad naroda.“

(...) „Što je namjeravao Pariz proklamirajući autonomiju komune? Je li namjeravao razviti francusku nacionalnost, da trideset osam tisuća komuna Francuske pretvori u isto toliki broj malih nezavisnih republika, uzajamno nepovezanih? Sigurno nije. To bi pred licem monarhističke Europe predstavljalo čistu i običnu ludost, samoubojstvo, koliko besmisleno toliko i smiješno, i nitko na to nije nikada ni pomišljao. Ne zaboravimo nikada da je Komuna, uz autonomiju, proklamirala federaciju grupa. Jednom riječju, bilo je u pitanju prvi put razjasniti istinska pravila, zakone, pravedne i normalne, koji trebaju osigurati stvarnu nezavisnost pojedinca i grupe, bilo u okviru komune ili korporacije, i međusobno povezati slične grupe, na taj način da one istovremeno čine savez, koji predstavlja snagu, i imaju autonomiju koja odgovara dostojanstvu pojedinca, kao i prosperitetu grupa i neograničenoj ekspaniziji svih samoniklih sposobnosti, svih proizvodnih i progresivnih mogućnosti“.

Vermoel, u Prijatelju naroda od 24. travnja 1871. piše:

„Treba iz temelja rušiti staru zgradu države, da bi se ona obnovila, prema novom planu, a na osnovi pravde i znanosti. Čisto i jednostavno konfisciranje dobara u korist države je sredstvo sporne vrijednosti, i to bi bilo, treba reći, u normalno vrijeme odvratan akt, jer bi nužno uspostavilo despotizam države i time bio u direktnoj suprotnosti sa ciljem naše revolucije da se posredstvom nezavisnoti komuna taj despotizam uništi.“

Sigurno, anarhisti su od svih socijalista bili najstrasnije zaokupljeni tim problemima neposrednog upravljanja i taj broj časopisa pruža za to karakteristične primjere. Ali podcjenjivanje sredstava otpora kapitalističkog društva i starih načina mišljenja predstavljalo je slabost koja je sve do danas uvijek dovodila do poraza ili je sprječavala da se postignu značajni rezultati.

Pitanje prijelaza u drugo društvo uvijek je na dnevnom redu. Svibanj 1968. to je i pokazao. Međutim, era elementarnih pobuna je nepovratno završena i velika masa radnika neće dovesti borbu do odlučujuće točke sve dok ne postoji globalna koncepcija budućeg društva, sposobnog ukinuti potlačivanje i nepravde kapitalističkog društva, koncepcija vjerodostojnog društva. U odnosu na prvu točku, socijalistički etatizam je potpuno promašio, ne toliko na području proizvodnje (iako se njegova težnja da prestigne kapitalizam na tom području ni izdaleka ne konkretizira) koliko na području ljudskih odnosa: on uspostavlja hijerarhiju i učvršćuje otuđivanje.

Put ka dezalijenaciji može se poduzeti polazeći od dva tijesno povezana načela:

s jedne strane, okrutno ukidanje kapitalističkog režima, kako političkog tako i ekonomskog (Kapital je dovoljna teoretska baza koja pokazuje da taj sistem ne može funkcionirati bez eksploatacije i, prema tome, osuđuje svaki reformizam);

s druge strane i usporedno stvaranje samoupravljanja.

Recimo odmah da je samoupravljanje u uskom značenju te riječi: upravljanje poduzećem od strane radnika koje treba zamijeniti svojinu i upravljanje od strane kapitalizma na sâm dan izbijanja revolucije. To je osnovni revolucionarni akt. Postupno osvajanje vlasti u poduzeću, kontrola radnika itd. – samo su politički trikovi i takvo prethodno vježbanje u tome izgleda potpuno nepotrebno: u svim revolucionarnim pokretima ovog stoljeća svjedoci smo pojave radničkih savjeta, čak i u pobunama protiv komunističkih režima.
Ali ipak, stvari mogu uspjeti jedni ako polaze od toga.

Međutim, s obzirom na različite okolnosti pod kojima ih uzimamo, tj. sa dobrima, opremom, prirodnim izvorima, eventualno zlatom, novcem, mogućnostima za kredit, postoje veće ili manje razlike u razvoju; tj. društvenim mogućnostima koje doprinose ili sprječavaju ogromnoj većini proizvoda, pošto era izobilja još nije dostignuta, da zadrži tržišni karakter.

Kako će cjelokupno društvo kontrolirati tu još uvijek tržišnu privredu, oduzeti joj kapitalistički karakter, što je moguće prije i postupno odvojiti od tržišta brojne sektore – poslije umjetnosti, zdravstvo, obrazovanje, javne službe, a da to ne bude samo prividno?

Iskustvo je pokazalo, potvrđujući Bakunjinova predviđanja, da taj konkretni preobražaj društva ne može izvršiti država zbog svog apsolutno monopolističkog položaja u svim društvenim područjima, a posebno na području proizvodnje; jer to vodi samo tome da državni aparat, ma kakva bila pravna fikcija, postane stvarni vlasnik sredstava za proizvodnju, da eksploatira maksmimalno rad, utvrđuje norme i može sebi prisvajati višak vrijednosti prema osobnoj hijerarhiji.

Samo sistem političkog samoupravljanja, rođenog u revoluciji, biti će stvarno sposoban izići na kraj sa tržišnom privredom.

Ovaj sistem će se proširiti i sve više funkcionirati prema osobnim principima, zamjenjujući etatističke odnose, koji su služili kao vezivno tkivo društvu, stvarnom zajednicom koja će biti ostvarena tek kada se sve komponente društva, kako proizvodne jedinice tako i one za obranu i svaka grupa aktivnosti, stvarno integriraju na osnovi samoupravnih odnosa.
Naime, treba smatrati da će čak poslije izvršenog početnog revolucionarnog akta jedna revolucionarna organizacija imati, i to možda dosta dugo, određenu ulogu.

Ta uloga se očigledno neće sastojati od toga da – pod izgovorom izvršavanja povijesne misije nekog apstraktnog proletarijata – sebi prisvoji vlast; već upravo da nastavi borbu za uopćavanje samoupravljanja polazeći od stupnja na kojem se ono već nalazi i da učini mogućim konkretno unaprjeđivanje proletarijata, neprekidno sprječavajući bilo kakvo njegovo odvajanje od vlasti.

(...)

2. Zbog čeka nam je za pobjedu samoupravnog društva neophodna jedna revolucionarna organizacija?

Među anarhistima je najrasprostranjenija teza, teza koju je razvio Voljin u prvom redu, da je masa jednostavno sklona neposredno osvojiti sredstva za proizvodnju i društvo i da svaka politička organizacija postoji samo za to da bi težnje naroda okrenula u svoju korist i u korist države koju ona nužno predstavlja. Ta teza ne znači da anarhisti odbacuju svaki oblik organizacije ili potrebu za organizacijom. Međutim, upravo sam narod treba da se organizira u okviru organa samoupravljanja, a to mogu biti sindikati ili savjeti. Što se tiče političke organizacije u užem smislu te riječi, ona, prema njima, treba biti anarhistička grupa čiji je jedini zadatak obrazovanje i propaganda. Ovu istu tezu službeno propovjeda anarhosindikalistički pokret, naročito španjolski, koji smatra da političke zadatke također treba izvršavati organizacija masa, a to je sindikat. Što se tiče Besnarda, on smatra, što je istaknuo na kongresu anarhista 1937, da sindikat već ima zadatak upravljanja i da grupa anarhista treba organizirati upravu komune.

Poslije svibnja 1968. braća Cohn-Bendit ustanovili su da nikako nije potrebna bilo kakva organizacija i da je dovoljna sama spontanost masa. Upravo su političke organizacije vratile unazad, ukočile ili sabotirale pokret.

Nasuprot tim tezama, Lenjin smatra da spontani pokret masa ne može prirodno otići dalje od običnih djelomičnih zahtjeva, koje on naziva „trejdjunionističkim“. Svjesna manjina, nazvana „avangarda“, treba usmjeravati pokret ka revoluciji, što mase same ne mogu ostvariti. Pojedinci koji čine ovu manjinu ni u kom slučaju ne trebaju biti vezani za bilo kakve ekonomske interese u okviru kapitalističkog režima i, prema tome, to moraju biti ljudi koji su svoj život dali revoluciji, dakle profesionalci.

Umjesto da izlažemo apstraktne teorije o koncepciji ove ili one revolucionarne organizacije, čini nam se da je bolje da naše proučavanje usredotočimo na negativne rezultate koje su donijele različite gorenavedene teze.

Ako ostavimo po strani ukrajinsko iskustvo gdje je postojala „avagarda“ a o čemu ćemo kasnije govoriti, nama je jasno da su težnje za neposrednim upravljanjem bile kočene i sabotirane, kako u Rusiji (gdje s anarhisti bili maltene u većini) tako u Španjolskoj (gdje su bili mnogobolje organizirani) i Francuskoj, svibnja '68, upravo zbog nepostojanja točno definirane političke linije od strane avangardnog političkog pokreta koji bi u svom programu imao samoupravljanje. Treba jedino napomeniti u vezi sa Španjolskom, naime da je FAI (op. Izdavkom - Federación Anarquista Ibérica, tj. Iberska anarhistička federacija - anarhistička organizacija iz Španjolske) smatrao potrebnim da obrazuje jednu „objektivnu“ avangardu, ali zbog toga je imao samo nevolje, pošto joj je njena heterogenost onemogućavala da razradi jedinstvenu liniju.
Nasuprot tome, ukrajinski anarhisti su pristalice „avangarde“. Oni imaju jedinstvenu političku liniju. Ali oni daju potpunu slobodu protivnicima neposrednog upravljanja, koji su i uzrok njihovog poraza. Španjolski anarhisti čine istu grešku i završavaju u klupama buržoaske vlade zbog nedostatka sposobnosti da preuzmu vlast, vlast koje su se odrekli, uostalom, u ime čistoće principa...

Ova sažeta analiza, koji bi trebalo natenane razvijati, navodi nas na misao da je avangarda potrebna da bi se stvorilo samoupravno društvo i da je potrebno ustanoviti političku vlast koja treba imati novu strukturu a koja ne treba biti država.

Alžirski revolucionari su osjetili ovaj problem i pristupaju mu dosta neodređeno u Povelji Alžira, ne nalazeći za njega pravo riješenje. Pa ipak, bila je činjenicada je alžirska država kočila samoupravljanje i borila se protiv njega, dok ga je vlada Ben Belle podržavala. Ta vlada je nesposobna napustiti okvire klasične – poražene – državne strukture.

Što se tiče lenjinističke teze o avangardi, poznato je da je ona doprinijela tome (prema Garaudyju) da se država i partija identificiraju i zauzmu mjesto radničke klase, da aparat zauzme mjesto partije itd. Lenjinistička teorija o avangardi uvijek je bila primjenjiva u okviru etatističke perspektive, i država je naposljetku ugušila „neposrednu vlast“. Ona ništa drugo nije ni mogla donijeti. Riječ je o nezavršenoj teoriji, utoliko što se ne može tvrditi da se ona nije uklapala i u druge perspektive u trenutku kada Lenjin u Državi i revoluciji tvrdi da država treba imati strukturu Pariške komune. Moglo bi se mnogo govoriti u vezi s time što se sve moglo dogoditi... A nas zanima činjenica da je lenjinistička teorija o avagardi bila promašaj.

Prema tome, treba tražiti neki treći put i to je upravo naša namjera kao i mnogobrojnih komunističkih boraca.

U tom pogledu postoje dva elementa zasnovana na iskustvima: zaključci koje iz ukrajinskog pokreta izvlači Aršinov i pokušaj formuliranja avangarde poslije neuspjeha pokreta i neuspjeha lenjinizma, i prihvaćena rješenja, kao i pokušaji jugoslavenskih komunista. Kineska revolucija još danas nam ne može pružiti nove materijale. Poznato nam je samo to da se, pošto je kulturna revolucija praktično završena, Komunistička partija reorganizira. Vidjeti ćemo kasnije na kojoj bazi.

Prema mišljenju Aršinova, politička organizacija se ne treba posvetiti jedino obrazovanju i čistoj propagandi, kako su to činile grupe anarhista u Rusiji. Ali avangarda (on jasno i glasno upotrebljava tu riječ) ne treba ni ostvarivati „političko rukovođenje“ i preuzeti na taj način političku vlast masa. Ona treba ostvarivati „ideološko rukovođenje“ koje se sastoji u tome da se vodi borba protiv svega što sprječava neposredno upravljanje i da se stvaraju uvjeti za njegovo realiziranje.

Za jugoslavenske komuniste partija se treba odreći političke vlasti (ona postaje „savez“), koju neposredno ostvaruju mase. Njen je zadatak „ideološko rukovođenje“. Ali tako stoje stvari očigledno u teoriji, jer komunistička partija Jugoslavije još, u stvari, nije mogla na taj način i postupiti u praksi. Ona traži nove strukture prilagođene samoupravnom društvu i ne nalazi ih. Međutim, ona osjeća snažnu potrebu za svojim daljim postojanjem s obzirom na napade i sabotaže koje doživljava samoupravljanje (nacionalizam, birokracija, menadžeri).

Ako prihvatimo da je naš svibanj '68. bio samo prvo ispoljavanje krize režima i suzdržanih težnji masa, potrebno je da postoji avangarda, u smislu neposrednog upravljanja, i da bude sposobna izgraditi jasne i vjerodostojne perspektive.

Ali mi vrlo dobro znamo, što dokazuje neuspjeh lijevo orijentirane grupacije, da nije dovoljno sebe proglasiti avangardom pa da ona bude stvorena.
Objektivno, čak i ako to nekoga vrijeđa, u Francuskoj je avangarda još uvijek Komunistička partija, i preostaje nam da pokažemo, mi moramo pokazati da njen program ne odgovara težnjama masa za preuzimanjem neposredne vlasti. Nama to izgleda očigledno i anarhisti često rado uživaju u čvrstoj zasnovanosti svojih pozicija koje će jednog dana obvezno pobijediti. To nije naš cilj i naša namjera.

Za nas u ovom trenutku postoji samo jedna „subjektivna“ avangarda sastavljena od najsvjesnijih boraca. Treba umjeti navesti ih da se organiziraju. Bit će potrebno naći načina da se pokaže veći dio revolucionara, uključujući i one koji nisu smatrali da treba zasad da napuste Komunističku partiju.
Jednom riječju, potrebno je da KP izgubi svoj karakter „objektivne“ avangarde povezane sa masama. Jer iskustvo je pokazalo da ih ona, u krajnjoj liniji, još uvijek kontrolira. To je u sadašnjem trenutku čvor problema.


Izvor: MASA

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.