hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Povijest Juraj Katalenac: Revolucija i Španjolski građanski rat (1936.-1937.)
Juraj Katalenac: Revolucija i Španjolski građanski rat (1936.-1937.) PDF Ispis E-mail
Subota, 26 Rujan 2009 18:52
Španjolska je zadnja europska zemlja u kojoj je ukinuta apsolutna monarhija i izravni utjecaj Crkve na politiku. 1931. godine proglašena je republika u koju su mnogi polagali nade, ali republika je bila preslaba da bi riješila nagomilane probleme. Zbog toga je narod tražio alternative u raznim radničkim strankama i sindikatima, ili pak u konzervativnom bloku koji je težio za obnovom starog stanja. Pobjeda Narodne fronte na izborima 1936. potaknula je fašiste pod vodstvom generala Franca, da izvrše državni udar. Državni udar nije uspio zato jer su radnici, pod vodstvom anarhista, uzeli oružje u svoje ruke, te se obranili od fašista. Državni udar je propao, te započinje građanski rat, ali u isto vrijeme započinje i revolucija; revolucija koja je od samog početka sabotirana i koja je konstantno žrtvovana radi pobjede u ratu; revolucija koja je rasla unutar okvira republike, za koju nije puno marila. Jačanjem fašista, potpomognutim od strane Italije i Njemačke, kao i jačanjem komunističke partije, preko koje su „republikanci“ dobivali oružje, polako se gasi revolucija. Gašenjem same revolucije polako se potpisuje osmrtnica antifašizma u Španjolskoj.
 

1. Uzroci i akteri Španjolskog građanskog rata

Uzroke Španjolskog građanskog rata treba, prije svega, tražiti u povijesti Druge španjolske republike, koja je postojala svega pet godina, od 1931. do 1936. No, i prije Druge republike, španjolsko društvo je bilo poput dinamita koji samo čeka da mu se zapali fitilj. Društvom su dominirali razni problemi, od klasnih nejednakosti, samovlade veleposjednika (koji su izrabljivali radnike po feudalnom modelu), samovlade klera, koji je u Španjolskoj imao znatno jači utjecaj nego u ostalim dijelovima Europe itd. Tijekom Druge republike produbljuju se razdori unutar društva, a proturječja među raznim političkim frakcijama dolaze do izražaja. Loš rad prvih republikanskih vlada, posebice premijera Manuela Azana, samo dodatno uzburkava već nemirnu Španjolsku koja se padom apsolutizma znatno radikalizirala.

Glavni cilj Druge republike je bio transformirati Španjolsku po modelu najrazvijenijih država, osigurati joj učinkovite liberalno-demokratske institucije i potaknuti kapitalističku proizvodnju. Kako bi se sve ovo moglo provesti trebalo je prvo donijeti ustav, koji je trebao biti sastavljen prema liberalno-demokratskim principima, te je trebao osigurati suverenitet članova parlamenta izabranih iz redova naroda. Također, trebao je odvojiti državu od utjecaja Crkve, širiti prosvjetu, vojsku vratiti u zakonske okvire u pogledu vojne obrane, proširiti administrativnu autonomiju, a posebno osigurati administrativnu autonomiju područjima kao što su Katalonija, Baskija i Galicija. Ustav je trebao osigurati i preraspodjelu zemljišta, kao bitnu pretpostavku za razvoj poljoprivrede i na taj način smanjiti socijalne napetosti na selu, te na temelju suvremenog fiskalnog sustava, osigurati državi potrebna sredstva za ostvarivanje svojih ciljeva. Ovaj program je bilo jako teško ostvariti. Neke ciljeve, kao što su agrarna reforma i jačanje državne naobrazbe, pratilo je odobravanje većih društvenih skupina, koje su se pak razlikovale u načinu realizacije tih ciljeva. Cilj Druge republike je bila liberalna demokracija francuskog ili engleskog tipa s kapitalističkim ekonomskim poretkom, koji narod nije podržavao. Drugu republiku su prihvaćali samo neki dijelovi srednjeg sloja i sloj urbanih intelektualaca.

Većina radništva i seljaštva nije podupirala politiku liberalne vlade. Mnogi od njih su podupirali razne radničke partije i sindikate, među kojima je bila i Socijalistička stranka. Socijalistička stranka je imala i organizirani sindikat Union General de Trabajadores  (U.G.T.), koji je često organizirao štrajkove. Socijalističku stranku su 1879. osnovali španjolski marksisti. Do prvog svjetskog rata stranka i njena sindikalna organizacija sporo su rasle. Nakon toga se broj članova drastično povećava, te je 1930. socijalistička stranka imala oko 20 000 članova, a njezina sindikalna organizacija 300 000. Većinu socijalističke stranke činili su socijalistički nastrojeni intelektualci iz srednjih slojeva društva, koji su zagovarali reformatorski socijalizam.  Socijalistička stranka je u suštini bila za reforme, imala je dva predstavnika u Cortesu , te kasnije i sudjelovala u vladi. Zbog ulaska u koaliciju s republikancima dio članova odlazi iz stranke i osniva Komunističku partiju, koja u početku neće igrati važniju ulogu u političkom životu Španjolske. Jačanjem fašističke Falange, te početkom Građanskog rata, unutar U.G.T.-a se ponovno bude revolucionarne težnje.

Najveću opoziciju vlasti činio je anarhistički pokret, koji je bio organiziran u velikom sindikalnom udruženju C.N.T (Confederación Nacional del Trabajo ) i u FAI-u (Federación Anarquista Iberica ). C.N.T je osnovan 1910. u Barceloni, a već je 1918. godine okupljao više od milijun članova sindikata. Na industrijskom planu, bio je snažan u Kataloniji, te nešto manje u Madridu i Valenciji. C.N.T je bio osobito snažan i među seljacima na jugu (Andaluzija), istoku (područje Levante, oko Valencije) i na sjeveroistoku (Argon, oko Zaragoze). 1936. godine, netom prije izbijanja građanskog rata, C.N.T je okupljao oko dva milijuna  članova sindikata. C.N.T se znatno razlikovao od U.G.T.-a. Prvo, nikada nije sudjelovao u parlamentarnom životu, bojkotirao je izbore, te nikad nije pregovarao s političkim strankama i vladama. Drugo, nije bio reformistički. C.N.T se zalagao za radikalnu promjenu kompletnih društvenih odnosa kroz revoluciju, te za stvaranje novog društva tj. slobodarskog komunizma. Treće, struktura CNT-a kao radničkog sindikata znatno se razlikovala od strukture UGT-a. UGT je imao plaćene birokrate koji su zapravo sami određivali politiku sindikata, po smjernicama socijalističke stranke, dok je struktura CNT-a bila uređena „od dolje prema gore“. CNT - F.A.I se često nalazi na udaru vlasti, pogotovo za vrijeme diktature Primo de Rivere. Isto tako, CNT - F.A.I je bio i u sukobu s Komunističkom internacionalnom zbog otvorene kritike ruske revolucije, tj. boljševičkog državnog udara.

Revolucionarno nastrojeni članovi U.G.T.-a, zajedno s Joaquín Maurínom i Adrés Ninom, bivšim članovima CNT-a, koji su izbačeni iz organizacije zbog koketiranja s komunističkom internacionalnom, osnovali su 1921. godine Komunističku partiju Španjolske. Jedna od znamenitih ličnosti Komunističke partije Španjolske bila je i Dolores Ibarruri. Komunistička partija Španjolske bila je vrlo slaba i beznačajna, te nije imala velikog utjecaja na radnike. No, odigrat će ključnu ulogu u kasnijim događanjima. Od samog nastanka Komunistička partija je zauzela vrlo agresivan stav prema anarhistima. 1924. godine Maurín je u jednoj brošuri objavio rat svojim bivšim drugovima:

„Definitivno uklanjanje anarhizma težak je zadatak u zemlji gdje radnički pokret u sebi nosi pola stoljeća anarhističke propagande. No, svladat ćemo ih.“  

Vlast nije mogla riješiti probleme koji su mučili radnike i seljake. Razočarane mase ponovno su izašle na ulice. Štrajkovi, ustanci seljaka, revolti gladovanjem, gradska gerila: vlada na direktne akcije radničke klase nije znala odgovoriti drugačije od svojih prethodnika, naime policijom, Guardijom Civil, a u nuždi i vojskom. Izvanredno stanje postalo je rutina.

U trećoj godini Republike, zbog anarhističkog uzdržavanja od izbora, reakcija vladajuće snage izvršena je bez poteškoće i na sasvim legalan način: novostvoreni blok desničara, CEDA (Confederación Espanola de Derechas Autónomas ), ušao je u parlament. Vlada Gila Roblesa odmah je pokušala opozvati slabašna dostignuća Druge republike. Počelo je bien negro, doba „dvije crne godine“ od 1933. do 1935. Strateški cilj desničara je bilo uništenje radničkog pokreta, a zauzimali su se za restauraciju prošlosti.

1933. godine Jose Primo de Rivera, sin bivšeg diktatora, osnovao je Španjolsku falangu (Falange Espanola) koja će kasnije odigrati vrlo važnu ulogu.

U tom položaju su se španjolski socijalisti suočili s pitanjem o svojoj egzistenciji. Kolaboracija s vladajućom strankom nije dolazila u obzir, stoga dolazi do zaokreta u politici Socijalističke stranke. Largo Caballero, predsjednik Socijalističke stranke, najavio je savez sa strankama liberalnog građanstva i svoje pristalice pripremio za oružani ustanak. UGT se odjednom znatno radikalizirao, te prepunio lenjinističkim parolama. U listopadu 1934. godine u Asturiji, „utvrdi U.G.T.-a“, došlo je do ustanka koji je daleko zasjenio oružane akcije anarhista. „Ta asturijska „oktobarska revolucija“ je nepravedno pala u zaborav. Od dana Pariške komune Zapadna Europa nije vidjela ništa slično. „Ujedinimo se, braćo proleteri!“ Pod tim geslom su se na sjeveru Španjolske pobunile čitave provincije.“

Odmah je došlo do stvaranja radničkih savjeta, vodstvo u Madridu izgubilo je nazor nad pokretom, stari rivaliteti nestali su preko noći, u Asturiji su se ujedinili socijalisti, anarhisti i komunisti u borbi protiv vladajućih trupa. Pobuna je od početka bila osuđena na propast jer je bila izolirana i ograničena na udaljenu pokrajinu. U Madridu je ustanak ugušen u začetku. U Barceloni su radnici iz Asturije imali slabog saveznika: katalonsku Esquerru  pod vodstvom Luísa Companysa, kojima je bilo samo stalo da obrane autonomiju Katalonije. Anarhisti su se ponašali pasivno jer ih je previše puta Largo Caballero izigrao, te nahuškao policiju na CNT-FAI Nakon što je ustanak ostao izoliran, vladi je u nekoliko tjedana pošlo za rukom da ga uz pomoć vojske slomi. Središta revolucije su bombardirana, Legija stranaca i marokanske regularne trupe pod zapovjedništvom generala Francisca Franca masakrirali su radnike u Asturiji. Represija je bila strašna. Krajem 1935. godine u španjolskim je zatvorima sjedilo više od trideset tisuća političkih zatvorenika.

Socijalistička stranka se nakon gušenja pobune ponovno vratila svojoj staroj parlamentarnoj taktici, te se priključila republikanskim strankama centra, PUOM-u (Partido Obrero de Unificatión Marxista )  i komunističkoj partiji, te su oformili „Narodnu frontu“, koja je na izborima 1936. godine odnijela nadmoćnu pobjedu. Pobjedu na izborima mogu zahvaliti CNT-F.A.I -u koji je, u skladu s anarhističkim principima, odbio sudjelovati na izborima, ali je prešutno ukinuo parolu o bojkotu izbora. CNT je u tom trenutku brojio više od dva milijuna članova, te par milijuna pristalica. Narodna fronta koja je bila na vlasti pokušavala je voditi umjerenu politiku. Formirala je vladu koja je bila sastavljena isključivo od republikanaca i postavila je Azanu na čelo Republike. No, nova vlada je bila preslaba za odlučne reforme. Zadovoljavala se time da zakone koje je Gil Robels opozvao ponovno stavi na snagu. Inače je sve ostalo po starom. Narod nije bio zastupljen u narodnoj fronti. Širok pokret narodnog neposluha izazvao je štrajkove, zauzimanja zemlje, napade, paljenja crkava.
 
Došla su crna vremena za dotad vladajuće slojeve, koji su svoje povjerenje dali generalima kako bi se uspostavio i obranio stari poredak.  
 

2. Državni udar, reakcija i revolucija

U noći između 16. i 17. srpnja 1936. godine u Melini, najistočnijem mjestu Španjolskog Maroka,  započela je vojna pobuna protiv vlade Narodne fronte. Pobuna se već sljedećeg dana proširila i na glavni grad, prema prije pripremljenom planu raznih generala i pripadnika oružanih snaga. Glavni vođe urote su bili generali Sanjurjo, Goded, Mola i Franco. Cilj urotnika je bila zauzimanje vlasti, te nametanje autoritarnog režima pod privremenom upravom generala Sanjurja. No pobuna nije tekla onako kako su urotnici planirali.

19. srpnja osim Seville, u većini velikih gradova, osobito u Madridu, Barceloni i Valenciji, narod je prešao u ofenzivu, opsjedajući vojarne, podižući po ulicama barikade i zauzimajući strateške točke. Radnici su pritjecali sa svih strana na pozive svojih sindikata.

„Atmosfera 19. srpnja! Evo jedne sitnice koja je ilustrira: u kući jednog mog druga u Barceloni, nadzorna je patrola prilikom svog redovnog obilaska otvorila krletku i oslobodila kanarinca; to je bio dan slobode!“ Manuel Casanova     

U Barceloni je CNT zauzeo skladišta oružja, kao i stari brod-zatvor Urugvaj u luci, objavio za sutradan generalni štrajk i pripremio se za borbu. U Barceloni su se sukobili pripadnici CNT-FAI-a, POUM-a i ostalih radničkih partija s vojskom i jedinicama Jurišne i Civilne straže koji nisu ostale vjerne Republici. Ulične borbe su bile teške. Tog je dana poginulo mnogi istaknuti članovi CNT-FAI-a, POUM-a i ostalih radničkih partija. Zahvaljujući narodnom poletu, vojna pobuna je svladana u roku od 24 sata. Tada je spontano započela socijalna revolucija. Bila je, dakako, neujednačena, ovisno o pojedinim pokrajinama i gradovima, no nigdje tako žestoka kao u Kataloniji, tj. u Barceloni. Kada je vlast došla k sebi shvatila je da zapravo ne postoji. Država, policija, vojska i administracija kao da su izgubile razlog postojanja. Žandarmerija je bila rastjerana ili likvidirana. Redarstvenu službu obavljali su sami radnici koji su iz svega ovoga izašli kao pobjednici.

Zatim se pojavljuje faktor koji mijenja ne samo tijek događanja, nego i značenje tog sukoba: riječ je o intervenciji izvana. Afrička vojska bila je srce španjolskih oružanih snaga na čije se čelo postavio general Franco. Ona je blokirana u Maroku jer je flota koja ju je trebala prevesti na Pirinejski poluotok ostala odana Republici. Zbog toga su oružane snage Sjevera na čelu s generalnom Emiliom Molom, vođom urote i oružane snage Juga pod vodstvom generala Quiepa de Llana prije ili kasnije bile osuđene na predaju. No, u pomoć pobunjenicima pristižu fašističke sile Njemačka i Italija koje uspijevaju preko zračnog mosta dopremiti u Andaluziju cjelokupnu afričku vojsku. Nakon dolaska, postrojbe brzo kopnenim putem prodiru dalje na poluotok i zauzimaju mnoge pokrajine, povezujući se s Molinim vojnim snagama, čime ujedinjuju državni teritorij pod nadzorom pobunjenika. Time je državni udar okončan, te počinje Španjolski građanski rat.


3. Fašistička falanga
 
Ono što je prvotno bio reakcionarni državni udar, no bez preciznih ideoloških konotacija, u kojem je Falanga Jose Prime de Rivere, vrlo malena, ali ratoborna fašistička udruga, imala samo ulogu pomagača, postupno se transformira u režim fašističkog tipa, oponašajući snage koje su preuzele patronat nad njima. Kao vođa režima ubrzo se pojavljuje, zahvaljujući i nizu sretnih okolnosti kao što su smrt Sanjurja i Mole u zrakoplovnoj nesreći, general Francisco Franco, u profesionalnom smislu najsposobniji i najlukaviji političar među svim vojnim dužnosnicima. Pošto je u potpunosti preuzeo vlast nakon što ga je Odbor za nacionalnu obranu imenovao šefom države u rujnu 1936. godine, proglasivši ga „generalissimusom (vrhovnikom) oružanih snaga“, Franco se pobrinuo za formiranje jedinstvene stranke pod svojim izravnim nadzorom, usprkos otporu što su ga zajednički pružale Falanga, Unión Tradicionalista  i karlistička stranka pristaša staroga režima. Falanga je, zbog svoje fašističke orijentacije, dala režimu svoje simbole – jaram i strelice katoličkih kraljeva, plavu košulju, te rimski pozdrav – i svog mučenika Josea Antonija de Rivieru, pogubljenog na republikanskom području.    
 
Njemačka i Italija su konstantno potpomagale Franca. Italija je na početku rata poslala vojni odred od 50.000 ljudi, avione i drugo naoružanje. Njemačka je  prvim danima rata poslala svoje vojne instruktore, te poduzela pomorske akcije protiv Republike. Osim toga, Francu je osigurala nešto najučinkovitije i najstrašnije, odnosno jezgru svojih zračnih snaga – legiju Kondor. Njemačka i Italija pružale su i potrebno diplomatsko pokriće Francu i njegovim fašistima.
    
Na stranu fašista je stao i španjolski kler. Crkva je već otprije pokazivala simpatije prema reakcionarnim strujanjima u španjolskoj politici, tj. strujanjima koja su zagovarala povratak na stari monarhistički režim u kojem je Crkva znatno utjecala na vlast. Nastankom Druge španjolske republike, Crkva je znatno izgubila svoje privilegije, a mnogi biskupi su pobjegli iz Španjolske. Kada je CEDA osvojila vlast, moć Crkve raste, a Crkva otvoreno podržava CEDA-u, te fašističku falangu. Crkva je Falangu podržavala u takvoj mjeri, da je Građanski rat proglasila „svetim“. Zbog ovog otvorenog svrstavanja na fašističku stranu zapaljene su mnoge crkve, te počinjeni pogromi svećenstva.

 
4. Stanje na republikanskoj strani

Stvarna vlast u Barceloni i Kataloniji je bila u rukama CNT –a. Najhitniji zadatak je bio organiziranje opskrbe – komiteti su dijelili namirnice na barikadama koje su se pretvorile u logorišta, zatim su otvoreni restorani za društvenu prehranu. Na selu je tekla kolektivizacija, bez otpora i sa oduševljenim prihvaćanjem masa. Komiteti po gradskim četvrtima organizirali su upravu, dok su ratni komiteti organizirali odlazak radničkih milicija na front. „Nije to bola više tek „republikanska obrana od fašizma“, već prava revolucija. Ta revolucija nije morala, poput one u Rusiji, ni iz čega stvarati organe svoje vlasti – biranje sovjeta bilo je nepotrebno jer posvuda je bila prisutna anarhosindikalistička organizacija, iz koje su izrastali razni komiteti. U Kataloniji su Nacionalna konfederacija rada i njena svjesna manjina, FAI, bile moćnije od vlasti, koja je gotovo sasvim iščeznula.“   Ništa nije sprječavalo, osobito u Barceloni, radničke komitete da i formalno ne preuzmu vlast koju su već stvarno imali. Međutim, oni to nisu učinili. „Na samom rubu revolucije, anarhisti su rezonirali po prilici ovako: neka političari rade ono što hoće; mi „apolitični“ zaposjest ćemo privredu.“  U jednom članku pod naslovom Nepotrebnost vlade, objavljenom 3. rujna 1936. u „Informativnom biltenu CNT – FAI, predviđalo se da će privredna eksproporacija, koja je tada bila u toku, već samim time dovesti do „likvidiranja buržoaske države koja se guši“.“  No to podcjenjivanje vlade veoma je brzo prešlo u suprotan stav. Španjolski anarhisti su iznenada postali pristalice vlade. Ubrzo nakon revolucije od 19. srpnja, u Barceloni je došlo do susreta anarhističkih aktivista García Olivera, Abad de Santillána i Durrutia s predsjednikom Generaliteta Katalonije, buržoaskim liberalom Companysem. Companys im je rekao:

„Ako vam ja nisam potreban, ili pak vi ne želite da i dalje budem predsjednik Katalonije, recite mi to odmah i ja ću se pretvoriti u običnog vojnika u borbi protiv fašizma. Ali, ako smatrate da ja na ovom položaju s kojeg bi se samo mrtav povukao ako bi fašisti pobijedili, dakle, ako vjerujete da ja, moja stranka i moje ime možemo biti korisni, onda možete računati na mene i moju odanost, jer sam uvjeren da je cijela sramna prošlost pokopana i žarkom želim da se Katalonija ubuduće svrsta među najnaprednije zemlje svijeta.“


Companys je morao biti ovako ponizan jer je znao da je pravi autoritet u rukama anarhista. Isto tako on je htio iskoristiti građanski rat kako bi pokušao osigurati potpuno odcjepljenje Katalonije od Španjolske. No, svejedno je zadržan na svome položaju. Naime, CNT i FAI su odbili da vrše nekakvu „anarhističku diktaturu“ te su izjavili da su spremni surađivati s drugim ljevičarskim formacijama. Radi koordiniranja djelatnosti anarhista i drugih organizacija u Barceloni, stvoreno je tzv. „Viječe antifašističkih milicija“. Vijeće se sastajalo svake noći, a činila su ga tri predstavnika UGT-a, CNT-a i Esquerre, dvojica iz FAI-a, i po jedan predstavnik komunista (PSUC-a ), Katalonske akcije, POUM-a i vinogradara (rabassaira). I to vijeće, u kojem su isprva glavnu riječ imali anarhisti, bilo je prava vlast u Kataloniji nakon poraza pobune. Glavna zadaća Vijeća bila je pripremiti milicijske snage za marš na Zaragrozu i učvrstiti revoluciju u Barceloni. Još sredinom rujna CNT je od Larga Caballera, predsjednika centralne vlade, zahtijevala stvaranje „Obrambenog savjeta“ od petnaest članova, u kojem bi se zadovoljio sa pet mjesta. To je značilo isto što i prihvatiti ideju, ali pod drugim imenom, o podijeli ministarskih položaja. Na kraju su anarhisti prihvatili portfelje u dvije vlade – najprije u Generalitetu Katalonije, a zatim i u Madridu. Španjolska revolucija bila je proleterski odgovor na proturevolucionarni državni udar. Potreba da se antifašistička milicija suprotstavi trupama generala Franca dala je, još do samog početka, revoluciji stanovito samoobrambeno, vojno obilježje. Anarhisti su smatrali da, htjeli oni ili ne, da ne mogu izbjeći ujedinjenje s ostalim sindikalnim snagama. Kako su Njemačka i Italija postupno pojačavale svoju podršku Francu borba se pretvorila u rat klasičnog tipa, u totalan rat. Anarhisti su smatrali da je pobjeda u revoluciji moguća jedino ako se dobije rat, a kako je rekao Santillan: „ratu smo žrtvovali sve“ .

Budući da su fašističke zemlje podupirale Franca, republikanska strana počela je privlačiti sve one koji su se htjeli boriti protiv fašizma. Prije svega, tu je prisutna politika stranih država: demokratske sile ne mogu ostati nezainteresirane u pogledu napredovanja fašističkih sila. Francuska, u kojoj je na vlasti isto bila Narodna fronta, je htjela pomoći Španjolskoj Republici, ali nije htjela poduzimati nikakve akcije bez odobrenja Velike Britanije. Velika Britanija je bila pod vodstvom konzervativne vlade, koja, iako je strahovala od napredovanja fašizma u Europi, nije namjeravala reagirati i pomoći Španjolskoj Republici. Stoga sve vodeće sile, osim Sjedinjenih Država, potpisuju pakt o „neintervenciji“.


5. Bojište
    
Oko 22. srpnja već se moglo govoriti o ratu u Španjolskoj, a ne više o pobuni ili o otporu pobuni.  Iz Barcelone su krenule dvije kolone anarhističke milicije kako bi zauzele Zaragrozu, koja je postala uporište fašista. Za njima su pošle i druge, cijelom dužinom fronte prema zapadu. Za prvih dana rata iz Barcelone je na frontu krenulo oko 20 000 ljudi, djelomice i vlakom jer su pod radničkom samoupravom vrlo brzo osposobljene željezničke pruge. Prvu kolonu od 2 500 anarhista vodio je Buenaventura Durruti, a kolona je dobila i ime po njemu.

U početku kolovoza, istaknuti položaju republikanskih snaga bili su u  Tardienti (gdje je bio štab kolone PSUC-a od 1500 ljudi) i Siétamu. Štab glavne kolone POUM-a od 2000 ljudi bio je u Lecineni, u Sierri de Acubierre, sjeveroistočno od Zaragoze. U Oseri i Pini, Na Ebru utaborili su se Durrutijevi anarhisti. Na jugu, u Montalbánu, jednom šarolikom grupom u kojoj je najviše bilo anarhista zapovijedao je Ortiz. Od svih tih snaga najjača je bila Durrutijeva kolona koja je sada imala 6000 ljudi i koja se preko Caspea, Frage, Penalbe i Bujaraloza, opasno približavala Zaragozi. No kolona je stala zbog toga što je pukovnik Villalba nagovorio Durrutia da stane kako mu ljudi ne bi bili odsječeni. Tako je Durrutijeva kolona stala nadohvat Zaragroze koju nikad nisu osvojili. Gdje god bi prolazili, anarhisti bi širili revoluciju, te obrazovali seljake o kolektivizaciji. Struktura komadne bila je neodređena, a glavni vojni organizator je bio García Oliver iz CNT-FAI-a. U Madrid se nisu slali nikakvi izvještaji, a što se tiče taktičkog vodstva uopće ga nije ni bilo.

Na suprotnoj strani, ali na sličnim položajima, bili su nacionalisti, ali s vojnom stegom o kojoj su se brinuli časnici. Requetéi i falangisti kojima je zapovijedao mjesni vođa Jesús Muro držali su Zaragrozu.


6. Komunisti i kraj revolucije

Pakt o „neintervenciji“ je obvezivao, među ostalim i Italiji, Njemačku, ali i Sovjetski Savez, o neiterveniranju u Španjolskoj. U slučaju kad bi ga se sve države pridržavale to bi išlo u korist Republike, no Italija i Njemačka su otvoreno pomagale Francu, a Sovjetski Savez je u velikoj mjeri opskrbljivao republikansku stranu oružjem. Potpora SSSR-a bila je uvjetovana njegovom strategijom približavanja zapadnim silama; krajini cilj mu je bio umanjiti i otkloniti opasnost od nacističke Njemačke. Već i sama politika Narodnih fronti započeta 1935. godine sa VII. Kongresom Komunističke internacionalne bila je politika poslušnosti. Takvu liniju prihvatili su komunisti za vrijeme rata, a radilo se jednostavno o obrani demokratske republike protiv revolucionarnih tendencija. Obilježje vojne pomoći SSSR-a, pokraj činjenice da pomoć bila praćena jakim uplitanjem u politiku legitimne španjolske države kako bi se izjednačila s pomoći koju je primala suprotna strana, bilo je pomalo nastojanje da se ne prijeđe granica nakon koje bi se moglo smatrati da u Španjolskoj namjerava proširiti svoje revolucionarno sovjetsko iskustvo ili da na neki način želi uspostaviti nadzor nad španjolskom vladom.

Komunistička internacionalna, tj. Sovjetski Savez koji je zapravo stajao iza nje, organizirala je i usmjeravala antifašističke borce u Španjolsku. Borci su dolazili iz cijeloga svijeta i većinom su bili komunisti, iako je bili i boraca drugih političkih nazora, kao npr. talijanski anarhist Camillo Berenerij. Komunistička internacionalna zaslužna je za stvaranje „međunarodnih brigada“ u koje su upućivali i u kojima su se uvježbavali dobrovoljci antifašisti, uglavnom iz Francuske, Italije i Njemačke. Brigade u kojima se borilo oko 40.000 stranih dragovoljaca sudjelovale su u svim najznačajnijim vojnim operacijama. Sudjelovale su u obrani Madrida u bici na Ebru, dajući znatnu potporu ili na ratnom planu zahvaljujući svome prethodno stečenom vojnom umijeću ili  na moralnom planu, boreći se rame uz rame s ostalim borcima.  
 
Naravno, Staljinova potpora nije bila besplatna. Staljin je tražio da, u zamjenu za oružje, malena komunistička partija španjolske dobije mjesto u vladi. Komunistička partija bila je zanemariva snaga u sklopu španjolskog radničkog pokreta sve do početka građanskog rata. Komunistima su tada pristupili mnogi ljudi zbog ugleda koji su uživali, zbog vojne pomoći Sovjetskog saveza, zbog umjerene politike koju su provodili, pa su u njihove redove pristupili mnogi srednji slojevi koji su se bojali radikalne revolucije. Moto komunista je glasio: „Najprije pobijediti u ratu“ . Komunisti su smatrali da se u Španjolskoj najprije mora provesti „demokratsko-građanska revolucija“ prije prijelaza na socijalizam, a s druge strane smatrali su da se treba postići jedinstvo u obrani Republike, bez ugrožavanja srednjih slojeva eksproporacijom i kolektivizacijom. Sve je ovo zapravo bila Sovjetska strategija, čiji su glasnogovornici bili mnogobrojni predstavnici Internacionale u Španjolskoj – Vittorio Codovilla, Gero, Palmiro Togliatti i dr. – njoj je sve trebalo biti podređeno i bilo je najvažnije zaštititi SSSR, domovinu socijalizma, koja je nužno trebala savezništvo sa zapadnim silama. Nedvojbeno je ovakva politika razočarala široke narodne mase, pa je stoga neizbježno vodila prema otvorenom sukobu s CNT-FAI-em, POUM-om i ostalim radničkim udruženjima koja su provodila revoluciju.

Jačanjem komunista, prvenstveno zbog internacionalnih brigada, gotovo svakodnevno dolazilo je do opstrukcije revolucionarnih inicijativa i restauracije starih administrativnih i policijskih organizacija koji su u početku bili paralelni, da bi se kasnije sve više sukobljavali s revolucionarnim organima u vezi sa sudjelovanjem u upravljanju i drugim neposrednim zadatcima. Provodila se medijska kampanja protiv incontroladosa  i trockista POUM-a, čija meta su bili i anarhisti. Još 17. prosinca 1936. moskovska Pravda objavljuje članak na naslovnici u kojem stoji „U Kataloniji čišćenje trockista i anarhosindikalista već počelo; bit će provedeno istom energijom kao u Sovjetskom Savezu.“  U Barceloni, gdje su anarhisti i POUM imali čvrste pozicije, u svibnju 1937. godine došlo je do oružanog sukoba između milicijskih i policijskih snaga Generalidada koji je potrajao nekoliko dana. 2. svibnja 1937. CNT je izdao upozorenje:

„Garancija revolucije je naoružani proletarijat. Pokušati razoružati ljude značiti staviti se na krivu stranu barikada, bez obzira tko on bio, ne može narediti razoružavanje radnika koji se bore protiv fašizma uz više žrtvovanja od svih političara u pozadini, a za čiju nesposobnost i nepouzdanost znaju svi. Nemojte, ni pod koju cijenu, dozvoliti da vas razoružaju.“

Sukob su smirili anarhistički ministri Federica Montseny i Garcia Oliver, s time da je središnja vlast na mjesto događaja uputila vojni odred. 21. studenog ubijen je istaknuti anarhistički vođa Durruti. Uzrok smrti još uvijek nije razriješen. Navodno mu je puška sama opalila i ubila ga. Tisuće radnika su uzele oružje i stale na barikade. Borbe su se proširile i uskoro su vladine i komunističke snage bile opkoljene u svojim uporištima. Anarhističke milicije su se spremale napustiti frontu i krenuti za Barcelonu, ali umjesto toga, neki iz vodstva CNT-a, koji su dobili pozicije u vladi, pokušali su zaustaviti borce i pronaći kompromis. Zbunjeni i demoralizirani izdajom od strane svog vodstva, radnici su obustavili vatru i položili oružje. Anarhisti su se povlačili sve dok nisu izašli iz vlade. Najžešći pobornici revolucionarne struje završili su u zatvorima, ukoliko su uspjeli izbječi grupno pogubljenje. POUM je optužen za pobunu i za koaliranje s fašistima. Tajnik POUM-a Andrés Nina otet je i mučki ubijen od neke od staljinističkih represivnih skupina tzv. čeke. Sam Largo Caballero morao je ustupiti vlast. Nova vlada je ukinula kolektivizam, a mnoge su se kolektivističke zajednice trebale zatvoriti uz pomoć vojne sile. Revolucija je izgubljena, a rat se odužio na sljedeće dvije godine. Tvornice su vraćene svojim prijašnjim vlasnicima, a kolektivi stavljeni pod državnu kontrolu. Moral na fronti je kolabirao: vojska se više bojala komunističkih vodova za streljane nego fašističkih metala. 26. siječnja 1939. fašisti su ušli u Barcelonu.


7. Zaključak

Španjolski građanski rat je još jednom dokazao da interesi velikih sila kroje svjetsku politiku, a sama Španjolska je poslužila kao teren na kojem su fašističke velesile prikazale svoju nadmoć nad zapadnim zemljama. Španjolski građanski rat je krvava uvertira za Drugi svjetski rat.

Španjolska revolucija je još jednom prikazala kontradiktornost komunističke ideologije, koja se iskazala u njihovom gušenju revolucije. Surovost boljševika u Španjolskoj, koji su provodili vanjskopolitičke interese Sovjetskog saveza pod okriljem revolucije, nije se puno razlikovala od onog terora na kojem su izgradili svoju državu. S druge strane revolucije je i skepticima pokazala kako se i anarhisti mogu organizirati i svoje ideje predočiti u djelo, te da društvo može sasvim dobro funkcionirati bez autoriteta i represije. Također, pošto nisu uspjeli u svom naumu, nove generacije mogu učiti iz njihovi pogrešaka.  


Literatura
  1. Hugh Thomas: Španjolski građanski rat.  Rijeka: O. Keršovani,  1980. Sv. 1
  2. Hugh Thomas: Španjolski građanski rat.  Rijeka: O. Keršovani,  1980. Sv. 2
  3. Povijest: Predvečerje rata i drugi svjetski rat (1936. – 1945.). Zagreb: Jutarnji list, 2008. Sv. 1
  4. Daniel Guérin: Anarhizam: od doktrine do akcije. Zagreb: Naprijed, 1980.
  5. Hans Magnus Enzensberger: Kratko ljeto anarhije. Zagreb: V.b.z., 2007.
  6. Clifford Harper: Anarhija: grafički vodič. Zagreb: Z.A.P.,  2000.
 
Centar za anarhističke studije, rujan 2009.
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.