hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Povijest Juraj Katalenac: Kronstadtski ustanak
Juraj Katalenac: Kronstadtski ustanak PDF Ispis E-mail
Petak, 25 Rujan 2009 22:36
Kronstadt je bio pomorska baza na  otoku u Finskom zaljevu, koji se zimi zamrzava, tridesetak kilometara od Petrograda. Tamo je bilo dosta mornara i nekoliko tisuća radnika zaposlenim u arsenalima tvornica. Kronstadtski radnici odigrali su važnu ulogu u revolucionarnim događanjima 1917. godine. Prema riječima Trockog, bili su „ponos i slava ruske revolucije “. Civilno stanovništvo Kronstadta sačinjavalo je slobodnu komunu, koja je relativno malo bila ovisna od vlasti.


U veljači i ožujku 1921. kronstadtski mornari pobunili su se protiv boljševičke diktature, te brutalnog gušenja nezadovoljstva radnika u Petrogradu u veljači 1921. Mornari su napisali svoje zahtjeve, te otvoreno kritizirali vlast putem novina i radio emisije. No smjelost Kronstadta prevršila je ono što su Lenjin i Trocki mogli tolerirati. 7. ožujka boljševici su napali Krostandt, te  uz ogromne gubitke u svojim redovima  osvojili 17. ožujka. Stanovništvo Kronstadtta je masakrirano, te odvedeno u zatvore, koncentracijske logore, a oni sretniji su pobjegli u Finsku. Nakon poraza Kronstadta ništa više nije moglo zaustaviti apsolutizam boljševika.
 
 
1. Pozadina Kronstadtskog ustanka

Kronstadtski ustanak je izbio tri tjedna nakon završetka građanskog rata u europskom dijelu Rusije. 

Iako je građanski rat osigurao pobjedu radničkim masama Rusije, uvukao ih je u stanje kronične gladi. Također, sve se više počinjala osjećati dominacija nemilosrdnog boljševičkog režima. Mnogi su se radnici i radnice još uvijek sjećali boljševičkih obećanja: socijalne revolucije i izgradnje pravednijeg radničkog društva. Zbog tih su se ideala za vrijeme građanskog rata odrekli određenih individualnih sloboda i želja, jer su bili uvjereni da će, ukoliko se pokore autoritetu boljševičke stranke, osigurati pobjedu u revoluciji i u građanskom ratu. No kada je pobjeda osigurana, radnici, mornari, vojnici Crvene armije i seljaci, oni koji su prolijevali svoju krv za vrijeme građanskog rata, nisu više mogli opravdati metode koje su koristili boljševici. Dok su se mnogi radnici i seljaci borili protiv „bijelih“ , ostali – tj. oni koji su uživali dominantne pozicije u državnoj upravi – iskoristili su svoju moć i položaj za vlastito bogaćenje, te su se sve više odvajali od radničkih masa. Birokracija je već tada dosegla nezamislive razmjere. Vlast u državi je bila u rukama jedne stranke, boljševičke, koja je bila preplavljena karijeristima. Nestrankski radnici su manje vrijedili na društvenoj piramidi nego bivši buržuju i/ili plemići koji su se priključili Stranki. Slobodna kritika vlasti više nije postojala, a svaka se oporba proglašavala „proturevolucionarnom“.

Industrijska i poljoprivredna proizvodnja je naglo opadala. U tvornicama su strojevi otkazivali, a nedostajalo je i sirovina. No, glavni problem proletarijata je bila glad. Krađe iz tvornica su postale vrsta kompenzacije za mizerno plaćen rad. Takve krađe su se nastavljale, iako je Čeka  neprestano pretraživala radnike na vratima tvornice. Radnici koji su još uvijek bili povezani sa selom, odlazili su tamo kako bi mijenjali staru odjeću, šibice ili sol za hranu. Vlakovi su bili prepuni takvih ljudi, koji su, usprkos raznim teškoćama, nosili hranu u grad svojim obiteljima. Na selu su ljudi također se sve teže i teže nosili s glađu, jer su urodi slabije rodili.

Situacija koja je prethodila Kronstadtskom ustanku se može opisati kao razlika između obećanja i djela. Vladala je teška ekonomska kriza, no glavni je problem bio to što su ljudi zaboravili značenje ideja za koje su se borili tijekom revolucije.

Crvena mornarica je imala svoje vlastite probleme. Od mira u Brest Litovskom, vlasti su totalno reorganizirale vojsku na temelju krute discipline, discipline koja je ne spojiva s nekadašnjim pravom da mornari biraju sami svoje časnike. Takav preustroj, iz čisto tehničkih razloga, nije bio moguć u mornarici, gdje su revolucionarne tradicije imale jake krojene. Većina je mornaričkih časnika prebjegla „bijelima“, mornari su uspjeli zadržati većinu svojih demokratskih prava koja su stekli 1917. Njihove organizacije nije bilo u potpunosti moguće raspustiti. No, sve više i više su se počele povećavati razlike između mornaričkih časnika i mornara. S krajem građanskog rata ta razlika postaje eksplozivna. Ta razlika nije samo zahvatila nestrankske mornare, nego i mornare koji su bili u komunističkoj stranki. Pokušaji „discipliniranja“ flote i upoznavanja s „vojnim običajima“ naišli su na otpor od 1920. pa nadalje. Zef, vodeći član stranke i član Revolucionarnog ratnog komiteta baltičke flote, optužen je od strane mornara zbog svojih „diktatorskih stavova“. Veliki razdor između mornara i časničkog kadra, te vodstva postao je vidljiv tijekom izbora za Osmi kongres sovjeta, održan u prosincu 1920. u mornaričkoj bazi u Petrogradu. Velik broj mornara bučno je napustio izborni sastanak, otvoreno protestirajući protiv odgovaranja delegatima iz Politodjela i Komflota.
   
15. veljače 1921., održana je druga Konferencija komunističkih mornara baltičke flote. Skupilo se 300 delegata koji su glasali za sljedeće odluke:
„Druga konferencija komunističkih mornara osuđuje rad Poubalt-a (političke sekcije baltičke flote).
  1. Poubalt se nije samo odvojio od masa nego je napustio svije aktivne funkcije. Pretvorio se u birokratski organ koji ne uživa autoritet među mornarima.
  2. U Poubaltu je totalni nedostatak plana ili metoda rada. Također, tu je i nedostatak slaganja s njegovim djelovanjem i rezolucijom prihvaćenom na devetom strankskom kongresu.
  3. Poubalt, budući da se odvojio od samih radničkih masa, uništio je sve lokalne inicijative. Pretvorio je svako političko djelovanje u papirologiju. To je imalo štetne posljedice na organizaciju masa u floti. Između lipnja i studenog prošle godine, 20% mornara, članova stranke, je napustilo stranku. To se može objasniti krivim metodama koje Poubalt koristi u radu.
  4. Uzroke treba pronaći u samom načelu organiziranja u Pobualtu. Ti se principi moraju promijeniti u smjeru veće demokratizacije.“

U dokumentima iz tog vremena jasno se vidi da su pojedini boljševički vođe (među njima i Trocki) ne samo ignorirali veliko nezadovoljstvo koje je zahvatilo radnike i sve one koji su se borili u prethodnom razdoblju, nego su i primjenjivali vojne metode za rješavanje svakodnevnih problema, posebice u industriji i prema sindikatima.

Zbog ovakvog odnosna prema radničkim masama mornari baltičke flote su na Desetom strankskom kongresu glasali protiv svojih vođa: Trockog, narodnog ratnog komesara (pod čijim je autoritetom bila i mornarica), i Raskolnikova, glavnog zapovjednika baltičke flote. Prema informacijama Sorinea, komesara Petrograda, 5000 mornara je nastupilo stranku u siječnju 1921. godine. 
 
 
2. Petrograd uoči Kronstadtskog ustanka

Usprkos činjenici da je populacija Petrograda smanjena za dvije trećine, zima 1920.-1921. se pokazala jako teškom. Hrane je u gradu bilo sve manje od veljače 1917., a situacija je svakim mjesecom postajala sve gora i gora. Grad se oslanjao na zalihe hrane koja se dovodila s drugih krajeva države, ali je katastrofalno stanje željeznica to otežavalo. Stalno povećanje razlike između grada i sela stvaralo je sve više poteškoća svuda. Uz sve te probleme, sve veća i jača birokracija novog sistema otežavala je još više život ljudima.

Najrevolucionarniji elementi Rusije, radnici Petrograda, prvi su digli glas. Prigovorili su da su, ako se ostave po strani drugi uzroci, boljševička centralizacija, birokracija i autokratsko ponašanje prema seljacima i radnicima direktno odgovorni za veliki dio bijede i patnje naroda. Mnogi zavodi i tvornice u Petrogradu bili su zatvoreni, pa su radnici doslovno gladovali. Njihove zborove, sazivane kako bi se ocijenila situacija, vlada je suzbijala. Stalno je raslo neraspoloženje prema metodama koje su boljševici koristili. Boljševici nisu pristajali na nikakve ustupke proletarijatu, dok su istovremeno bili spremni na kompromise s europskim i američkim kapitalistima. Kako bi prisilili vladu da obrati pozornost njihovim zakonima, radnici su proglasili štrajkove u Patroni (radionicama za izradu municije), u zavodima Trubočini i Baltiski i u tvornici Laferme. Umjesto da s nezadovoljnim radnicima razgovara o prilikama „radnička i seljačka vlada“ je poslala ratni „komitet oborony“ (komitet za obranu) sa Zinovjevom, najomraženijim čovjekom u Petrogradu. Štrajkovi su proglašeni 24. veljače. Istog dana su boljševici poslali kursante, komunističke studente vojne akademije (časnike za obuku vojske i flote) da razjure radnike, okupljene na Vasiljievskom otoku, u petrogradskom radničkom kvatru. Sutradan, 25. veljače, štrajkači s Vasilijevskog otoka potakli su radnike radionice admiralitetra i dokova Galjernaja na protest protiv autokratskog ponašanja vlade. Vlada je poslala naoružane vojnike da razjure demonstratore. Petrogradski sovjet je 26. veljače održao sjednicu, na kojoj je istaknuti boljševik Laševič, član komiteta za obranu i revolucionarnog vojnog sovjeta republike, napao štrajkači pokret, te optužio radnike tvornice Trubočni da potiču na nezadovoljstvo, te da su „samožive gulikože rada [škurniki] i kontrarevolucionari “, te predložio da se zatvori tvornica Trubočni. Štrajkači iz Trubočnog su masovno opušteni.

Ovakav postupak boljševičke vlasti izazvao je još veće nezadovoljstvo kod radnika. Tada su se na ulicama Petrograda počele pojavljivati proklamacije štrajkača. Neke od njih su imale izrazito politički karakter, tako da se u najkarakterističnijoj među njima, izlijepljenoj po zidovima 27. veljače, kaže:

„Nužna je potpuna izmjena vladine politike. Radnicima i seljacima potrebna je prije svega sloboda. Oni ne žele živjeti po dekretima boljševika, žele gospodariti sami sebi. Drugovi čuvajte revolucionarni poredak! Odlučno i organizirano zahtijevajte:
Puštanje na slobodu svih političkih zatvorenih socijalista i radnika vanpartijaca. Ukidanje ratnog prava; slobodu govora, tiska i okupljanja za sve radnike. Slobodan izbor radničkih i tvorničkih komiteta i predstavnika radničkih društava i sovjeta. Sazivajte zborove, šaljite delegate organima vlasti i budite aktivni u provođenju svojih zahtjeva.“


28. veljače pojavila se i proklamacija „Socijalističkih radnika Nevskog distrikta“ koja je završavala pozivom na Ustavotvornu skupštinu.

Na zahtjeve štrajkača boljševici su odgovorili hapšenjem i gušenjem više radničkih organizacija. Zbog sve većeg nezadovoljstva boljševičkom vlasti, vlada je u Petrogradu koncentrirala mnoštvo vojske iz provincije, pa su svoje najpouzdanije komunističke pukove s fronta doveli u grad. U Petrogradu je uvedeno „izvanredno, ratno stanje“. Radnici su zaplašeni, a njihov pokret je ugušen.
 
 
3. Kronstadtski ustanak

Kronstadtske mornare su događaji u Petrogradu vrlo uzbudili. Mračno su promatrali drastičan postupak vlade prema radnicima u štrajku. No kronstadtskim mornarima nije padalo na pamet da podrže Ustavotvornu skupštinu ili zahtjev za slobodnom trgovinom, koji je istican  Petrogradu. Mornari su duhom i djelom bili sasvim revolucionarni, bili su najčvršći oslonac sovjetskog sistema (iako će to Trocki kasnije odlučno demantirati), ali i protivnici diktature bilo koje stranke.  26. veljače kronstadtski mornari su poslali delegate u Petrograd da doznaju nešto više o štrajkovima. Delegacija je posjetila mnoge tvornice, te se 28. veljače vratila u Kronstadt. Istog je dana na posada krstarice „Petropavlovsk“ jednoglasno je izglasala sljedeću rezoluciju:

„Pošto je saslušan izvještaj predstavnika koje je generalni zbor brodskih posada poslao u Petrograd da ispitaju tamošnju situaciju, zaključeno je:
  1. S obzirom na činjenicu da sadašnji sovjeti ne izražavaju volju radnika i seljaka, odmah održati nove izbore tajnim glasanjem, pri čemu prethodna izborna kampanja mora davati punu slobodu agitacije radnicima i seljacima.
  2. Uvesti slobodu govora i tiska za sve radnike i seljaka, za anarhiste i za slijeve socijalističke stranke.
  3. Osigurati slobodu okupljanja za sindikate i seljačke organizacije.
  4. Sazvati konferenciju radnika vanpartijaca, vojnika Crvene armije i mornara iz Petrograda, Kronstadta i petrogradske provincije, ne kasnije od 10. marta 1921.
  5. Oslobađanje svih političkih zatvorenika socijalističkih partija, te sve radnike i seljake, vojnike i mornare zatvorene zbog radničkih i seljačkih pokreta.
  6. Izabrati komisiju za reviziju slučajeva onih koji se nalaze u zatvorima i koncentracijskim logorima.
  7. Ukidanje svih političkih dijelova u oružanim snagama. Nijedna politička partija ne bi smjela imati privilegije u propagiranju svojih ideala, te niti da u te svrhe dobiva financijsku pomoć vlade. Umjesto njih, treba osnovati odgojne i kulturne komisije, koje se lokalno biraju i koje financira vlada.
  8. Odmah ukinuti sve sagryaditelniye otryadi (nap.- Naoružane grupe koje su boljševici organizirali za suzbijanje trgovine i konfiskaciju živežnih namirnica i drugih proizvoda.)
  9. Izjednačiti porcije svim radnicima, osim onima koji rade na opasnim i nezdravim poslovima.
  10. Ukinuti sve komunističke borbene odrede u svim rodovima vojske i komunističke straže koje služe u zavodima i tvornicama. Ako se ispostavi da su takve straže ili vojni odredi nužni, njih u vojsci treba imenovati iz redova ljudstva, a u tvornicama po izboru radnika.
  11. Seljacima dati potpunu slobodu djelovanja na vlastitoj zemlji, isto tako i pravo da drže stoku, pod uvjetom da izlaze na kraj svojim vlastitim sredstvima, tj. ne koristeći najamnu radničku snagu.
  12. Zahtijevamo da se svi rodovi vojske, vojnici kursanti pridruže našim zaključcima.
  13. Zahtijevamo da tisak u cjelini objavi našu rezoluciju.
  14. Imenovanje promjenjivih radničkih kontrolnih skupina.
  15. Autorizacija cjelokupnog ručnog rada, pod uvjetom da nisu umiješani najamni radnici.“ 

Ova rezolucija je usvojena iako su joj se protivili predsjednik Kalinjin i komesar Kuzmin. Poslije zbora se Kalinjin nesmetano vratio u Petrograd. Na istom je zboru brigade odlučeno i da se u Petrograd pošalje jedan komitet koji bi radnicima i tamošnjem garnizonu objasnio zahtjeve Kronstadta i zamolio da petrogradski proletarijat pošalje u Konstandt delegate vanstrankce kako bi se upoznali sa stvarnom situacijom u Kronstadtu i zahtjevima mornara. Taj komitet od 30 članova uhapsili su boljševici u Petrogradu. To je bio prvi udarac komunističkih vlasti na Kronstadt. Sudbina tog komiteta je do danas ostala zagonetka.

2. ožujka je održana konferencija u Kulturnom centru (bivšoj kronstadtskoj inženjerskoj školi), prisutno je bilo preko 300 delegata, među njima i boljševika. Konferenciju je otvorio mornar Petričenko. Glavno pitanje na konferenciji su bili izbori za novi kronstadtski sovjet, izbori koju se trebali biti na pravednijoj osnovi nego do tada. Također, komitet je prihvatio kronstadtsku rezoluciju i raspravljao o načinu da se zemlja izvuče iz grozne situacije prouzrokovane glađu i nestašicom goriva. Kronstadt je zahtijevao sovjete slobodne od miješanja bilo koje političke stranke; zahtijevao je nepristrane sovjete koji će ispunjavati volju radnika i seljaka. Kuzmin, komesar Baltičke flote, prvi se obratio Konferenciji. Svojim nastupom je ražestio mornare i radnike Kronstadtta. Osporavao je da u Petrogradu ima radničkih nemira, izjavio je da je grad miran i da su radnici zadovoljni. Pohvalio je rad komesara, doveo u pitanje revolucionarne motive Kronstadta i upozorio opasnost koja prijeti iz Poljske. Na kraju je završio prijeteći: „Ako hoćete otvoreni rat“, zaključio je Kuzmin, „dobit će te ga, jer komunisti neće ispustiti uzde vlasti. Borit ćemo se do kraja“.  Nakon ovog govora Kuzmin i Vasiljev (predsjednik kronstatdskog sovjeta) su uhapšeni i odvedeni u pritvor. Kronstadtska rezolucija je s oduševljenjem usvojena. Pošto su za vrijeme konferencije stigle informacije o navodnom boljševičkom napadu. Nakon što se pokazalo da je vijest lažna konferencija se pozabavila pitanjem organiziranja obrane u slučaju boljševičkog napada.
 
 
4. Boljševička reakcija

2. ožujka vlada je izdala naredbu koju su potpisali Lenjin i Trocki i u kojoj je kronstadtski pokret proglašen pobunom protiv komunističkih vlasti. U tom dokumentu mornari su optuženi da su „oruđa bivših carističkih generala koji, zajedno s izdajnicima iz redova socijalrevolucionara, insceniraju kontrarevolucionarnu zavjeru protiv proleterske republike.“  Kronstadtski pokret za slobodne sovjete Lenjin i Trocki okarakterizirali su kao „proizvod intervencionista Antante i francuskih špijuna“.

Radio Moskva je izdao sljedeće priopćenje:
 
„Kao i sve ostale bjelogardejske pobune, pobuna bivšeg generala Kozlovskog i njegove posade na krstarici „Petropavlovsk“ je organizirana od strane Antantinih špijuna.“ 

U Kronstadtu je uistinu bio bivši general Kozlovski. Trocki ga je tamo poslao kao artiljerijskog specijalistu, a sam Kozlovski nije igrao nikakvu ulogu u kronstadttskim zbivanjima, iako su boljševici lukavo iskoristili njegovo ime.

Kronstadtski mornari nisu imali nikakve veze s generalima i kontrarevolucionarima, čak su odbili primiti pomoć stranke socijalrevolcionara. Viktor Černov  pokušao je mornare pridobiti za svoju stranku i svoje zahtjeve, ali ga je Privremeni revolucionarni komitet odbio. Černov je sa svog broda poslao sljedeću radio poruku Kronstadtu:

„Predsjednik Ustavotvorne skupštine, Viktor Černov, šalje bratske pozdrave herojskim drugovima mornarima, vojnicima Crvene armije i radnicima, koji po treći put od 1905. godine zbacuju jaram tiranije. On nudi da pomogne ljudstvom i da Kronstadt opskrbi hranom preko ruskih kooperativnih društava u inozemstvu. Javite mi što vam je i koliko potrebno. Spreman sam da osobno dođem i da sve svoje snage i autoritet stavim u službu narodne revolucije. Imam povjerenja u konačnu pobjedu radničkih masa… Živjeli oni koji prvi dižu zastavu narodnog oslobođenja. Dolje despotizam na lijevoj i desnoj strani!“
 
Petrogradski komitet za obranu, pod rukovodstvom Zinovjeva, svog predsjednika, preuzeo je svu vlast nad gradom i provincijom Petrograd. U cijeloj sjevernoj oblasti uvedeno je ratno stanje i zabranjena su sva javna okupljanja. Na ulicama su postavljene proklamacije koje su naređivale vračanje štrajkača u tvornice, zabranjivani su svi prekidi rada i upozoravan narod da se ne okuplja na ulicama. „U takvim će slučajevima“, rečeno je u naredbi, „vojnici upotrijebiti oružanu silu. U slučaju otpora – streljanje na licu mjesta.“

Komitet za obranu je sistemski „očistio grad“. Uhapšeni su mnogi radnici, vojnici i mornari za koje se smuljalo da gaje simpatije prema Kronstadtu. Svi petrogradski mornari i više pukova vojske, smatrani za „politički nepouzdane“, poslani su na udaljena mjesta, dok su obitelji kronstadtskih mornara, koje žive u Petrogradu, uhapšene kao taoci.

„Komitet za obranu izjavljuje da će uhićeni biti držani kao taoci za komesara Baltičke fronte, N. N. Kuzmina, predsjednika kronstadtskog sovjeta, T. Vasiljeva i druge komuniste. Ako našim pritvorenim drugovima bude nanijeta i najmanja šteta, ovi će taoci platiti životom.“


„Ne želimo krvoproliće. Nijednog komunistu nismo strijeljali“ – bio je odgovor iz Kronstadta.“
 
 
5. Ciljevi Kronstadta

Glavno političko tijelo u Kronstadtu je postao Privremeni revolucionarni komitet koji se sastojao od delegata iz redova radništva, vojske i mornarice, čiji su revolucionarni podvizi bili poznati. Sastojao se od sljedečih 15 članova:

  1. Petričenko – viši činovnik, admiralski brod „Petropavlovsk“
  2. Jakovenko – telefonist, oblast Kronstadt 
  3. Ososov – mašinista, „Sevastopolj“
  4. Arhipov – inženjer
  5. Perepelkin – mehaničar, „Sevastopolj“
  6. Pertušev – šef mehaničara, „Petropavlovsk“
  7. Kupolov – viši liječnički pomoćnik
  8. Veršinjin – mornar, „Sevastopolj“
  9. Tukin – elektromehaničar
  10. Romanjenko – nadglednik na doku za avijatiku
  11. Orešin – upravitelj „Treće industrijske škole“
  12. Valk – radnik tvornice koja se bavila obradom drveta
  13. Pavlov – radnik na čišćenju mina u moru
  14. Bajkov – vozač
  15. Kilgast – mornar za duge plovidbe“ 

Na boljševičke optužbe da su „bjelogardejci“ pod upravom Kozlovskog kronstadtska Izvestija reagirala je, s određenom dozom humora: „To su naši generali [nap. - članovi Privremenog revolucionarnog komiteta], gospodo Trocki i Zinovjeve, dok su Brusilovi, Kamenjevi, Tuhačevski i druge znamenite ličnosti carističkog režima na vašoj strani.“

Privremeni revolucionarni komitet uživao je povjerenje cjelokupnog kronstadtskog stanovništva. Stekao je opće poštovanje uvođenjem i poštivanjem načela „ista prava za sve i povlastice ni za koga“. Izjednačene su porcije svim radnicima. Sami mornari, koji su pod boljševičkom vlašću dobivali uvijek više porcija od radnika, glasali su za to da ne uzimaju više od prosječnog građanina i ranika. Posebni „tretman“ su imali samo bolesnici i dječji domovi.

Svoj program Kronstadt je iznio u radio poruci emitiranoj 6. ožujka:

„Naša stvar je pravedna stvar: Zalažemo se za vlast sovjeta, ne za vlast partija. Zalažemo se za slobodno izabrane predstavnike radnih masa. Iskvareni sovjeti kojima rukovodi Komunistička partija  stalno se oglušuju o naše potrebe i zahtjeve. jedini odgovor koji smo ikad dobili bio je:  „steljati“… (…) U Kronstadtu je vlast isključivo u rukama revolucionarnih mornara, vojnika i radnika – a ne u rukama kontrarevolucionara…“

Mnogi su komunisti počeli javno istupati iz Partije kao protest protiv njezinog despotizma i birokratske korupcije, te iz solidarnosti prema radnicima u Kronstadtu. U kronstadstkoj Izvestiji objavljivana su njihova protestna pisma.

Kronstadt je težio da jednostavno i otvoreno izrazi volju naroda koji je vapio za slobodom i za mogućnošću da odredi vlastitu sudbinu. Kronstadt se borio za obranu velikih nadanja, za koje se narod borio i stradao u Oktobarskoj revoluciji. Vjera Kronstadtta u sistem sovjeta bila je duboka i čvrsta; njihovo sveobuhvatno geslo bilo je: sva vlast sovjetima, ne partijama.  Vodila se nova borba. Borba za oslobođenje naroda od boljševičkog jarma, što je nametnulo nužnost nove revolucije - Treće revolucije.
 
Kronstadtska Izvestija, 5. ožujka, „Za što se borimo“:

„Radnička klasa se nadala da će se osloboditi Oktobarskom revolucijom. Ali uslijedilo je još veće porobljavanje ljudske ličnosti.
Vlast policijske i žandarmerijske monarhije pala je u ruke uzurpatora – komunista – koji su, umjesto da narodu daju slobodu, počeli samo da mu ulijevaju strah od Čeke, što je svojom okrutnošću nadmašila čak i žandarmerijski režim carizma… Najgora i najzločinačkija je duhovna spletka komunista: stavili su šapu i na intimni svijet radnih masa i svakog prisilili misliti po komunističkom propisu..  (…)
Sada je postalo jasno da ruska Komunistička partija nije branitelj radničkih masa, za kakvog se izdaje. Interesi radnog naroda njoj su tuđi. (…)
… živjeti pod komunističkom diktaturom strašnije je od smrti…(…)
Primjer je dao Kronstadt, koji ulijeva strah kontrarevoluciji s desna i s lijeva. Ovdje je učinjeno veliko revolucionarno djelo. Ovdje je podignuta zastava pobune protiv trogodišnje tiranije i tlačenja komunističke autokracije, koje je u sjenu bacila trostoljetni despotizam monarhizma. (…)
Radnicima ne treba krv, oni će je prolijevati samo u samoobrani… Radnici i seljaci napreduju u maršu; za sobom ostavljaju učredilku (Ustavotvornu skupštinu) s njenim buržoaskom režimom i diktaturu Komunističke stranke s njenom Čekom i njenim državnim kapitalizmom, koju s radnicima stavili omču oko vrata i prijete da ih uguše.“ 


    To su bili program i neposredni zahtjevi zbog kojih je boljševički režim 7. ožujka 1921. u šest sati i četrdeset i pet minuta navečer započeo napad na Kronstadt.

    Grupa anarhista koje se tad nalazila u Petrogradu, učinila je posljednji pokušaj da navede boljševike da još jednom razmotre svoju odluku da napadnu Kronstadt. 5. ožujka  poslali su protest Komitetu za obranu, ističući miroljubive namjere i pravedne zahtjeve Kronstadta, podsjećajući komuniste na herojsku revolucionarnu povijest mornara. Dokument je bio upućen Zinovjevu, a potpisali su ga Aleksandar Berkman, Emma Goldman, Perkus i Petrovski. Odgovor na ovaj protest nikad nije stigao.
 
 
6. Napad na Kronstadt

6. travnja Trocki je uputio apel Kronstadtu putem radija:

„Radnička i seljačka vlada je odlučila je bez odgađanja reafirmirati svoje ovlasti nad Kronstadtom i bunovnim krstaricama, te ih staviti na raspolaganje Sovjetskoj republici. Zato svi oni koji su podigli ruke protiv socijalističke domovine neka smjesta odlože svoje oružje. Oni koji će se opirati biti će razoružani i stavljeni na raspolaganje Sovjetske komande. Uhićeni komesari i ostali predstavnici vlade, moraju odmah biti oslobođeni. Samo oni koji se bezuvjetno predaju moći će računati na milost Sovjetske republike. Istovremeno naređujem da se pripremi suzbijanje pobune i savladavanje pobunjenika oružanom silom. Sudbina koja će snaći civilno stanovništvo će pasti na glave bjelogardejskih pobunjenika.
Trocki, Predsjednik vojnog revolucionarnog vijeća Sovjetske Republike“


Trocki je za napad na Kronstadt, osim regularne Crvene armije, sakupio svoje najpouzdanije divizije s fronta, pukove kursanata, odrede čekista i vojne jedinice koje su se sastojale isključivo od komunista. Jedinice su se okupljale oko utvrđenja Sestroreck, Lisi Hos, Krasnaja Gorka i u susjednim utvrđenim mjestima. Najveći ruski vojni stručnjaci žurno su dovedeni kako bi napravili planove za blokadu i napad na Kronstadt. Ozloglašeni Tuhačevski imenovan je za glavnog zapovjednika opsade Kronstadta. 

7. travnja u šest sati i četrdeset i pet minuta navečer ispaljeni su prvi artiljerijski hitci na Kronstadt. Bilo je to na godišnjicu Dana radnica. Mornari Kronstadta su preko radija pod boljševičkim granatama poslali sljedeću poruku: 

„Danas je opći praznik – Dan radnih žena: Mi iz Kronstadta, pod grmljavinom topova, šaljemo bratski pozdrav radnicama svijeta… Neka se uskoro ostvari vaše oslobođenje od svakog vida sile i tlačenja… Živjele slobodne revolucionarne radne žene! Živjela socijalna revolucija diljem svijeta!“


Za artiljerijskim bombardiranjem Kronstadta uslijedio je pokušaj zauzimanja tvrđave na juriš. Napad je izveden sa sjevera i juga odabranim komunističkim trupama, obučenim u bijelu tkaninu, čija se zaštitna boja slila s bojom debelog snježnog pokrivača nad zaleđenim Finskim zaljevom. Mornari su odbili napad uz velike žrtve na strani Crvene armije.

U Izvestiji je pisalo:

„Nismo htjeli proljevati krv svoje braće i nismo ispalili ni jedan hitac sve dok na to nismo bili prisiljeni. Morali smo braniti pravednu stvar radnog naroda i pucati – na svoju buduću braću koju su komunisti… poslali u smrt.“  

8. ožujka avion je preletio preko Kronstadta i bacio bombu. Sljedećih je dana vladina artiljerija ispaljivala granate na utvrdu i susjedne utvrde, ali je naišla na jak otpor. Avionske bombe su izazvale gnjev kod naroda koji je počeo uzvraćati vatru. Privremeni revolucionarni komitet je naredio braniteljima da ne troše municiju.

Za vrijeme zasjedanja 3. ožujka Privremeni revolucionarni komitet  se sastao s određenim vojnim stručnjacima. Vojni obrambeni komitet je osnovan kako bi branio tvrđavu od mogućeg boljševičkog napada.  No kada su vojni stručnjaci preporučili da se zauzme Oranienbaum (gdje su se držale zalihe hrane), Privremeni revolucionarni komitet je to odbio. On nije stavljao svoju vjeru u vojnu sposobnost mornara, nego u moralnu potporu ruskog proletarijata. Dok nije ispaljen prvi metak, stanovnici Kronstadta nisu vjerovali da će ih vlada napasti. To je bez dvojbe razlog zbog kojeg Privremeni revolucionarni komitet nije naredio topljenje leda oko tvrđave, kako bi se spriječio napad Crvene armije.

Kronstadt nije vojno mogao pobijediti Crvenu armiju. Najbolje što je mogao je odugovlačiti. Mornari nisu imali ledolomac, da slome led oko Kronstadta, te ga tako pretvore u neosvojivu tvrđavu. Također, brojevi su bili na strani Crvene armije.Do 1921. kronstadtski garnizon se znatno smanjio. Grad je branilo manje od 14 000 ljudi, do čega je bilo 10 000 mornara. Ovaj garnizon je morao braniti vrlo širok front, mnoga utvrđenja i baterije, rasute po zaljevu. Udaljenost između vojnika koji su držali kružnu obrambenu liniju je bila najmanje 32 metra. Zalihe municije i granata također su bile ograničene. Ponavljani napadi boljševika, kojima je vlada stalno slala svježe trupe, nestašica životnih namirnica u opsjednutom gradu, druge, besane noći na straži po hladnoći – sve je to utjecalo na mornare. Ipak, mornari su se herojski držali jer su bili uvjereni da će ostali ruski proletarijat slijediti njihov primjer.

„Drugovi i drugarice, Kronstadt se bori za vas, za gladne, promrzle, gole… Kronstadt je podigao zastavu pobune i uvjeren je da će njegov poziv slijediti milijuni radnika i seljaka. Nemoguće je da se osvit dana koji je započeo u Kronstadtu, ne pretvori u blještavi sunčev sjaja za cijelu Rusiju. Nemoguće je da eksplozija Kronstadta ne probudi cijelu Rusiju i prije svega Petrograd.“(Izvestija, br.9, 11. ožujka)

Pomoć nije došla, a Kronstadt se iz dana u dan sve više iscrpljivao. Boljševici su neprekidno dovlačili svježe trupe i stalnim napadima polako lomili otpor. Na strani boljševika su bile sve prednosti – broj sredstava (materijalnih i ljudskih) i pozicija. Utvrda Kronstadt nije bila izgrađena kako bi odoljela napadu s leđa. Ona je služila samo kao obrana Petrograda od stranih neprijatelja koji bi se približili s mora. Dalje, za slučaj da se neprijatelj domogne Kronstadta, obalske baterije i utvrđenja Krasnaja Gorka postavljeni su tako da se računa s borbom protiv Kronstadta. Predviđajući takvu mogućnost, pri gradnji se namjerno propustilo ojačavanje zaleđa Kronstadta.

No nisu ni boljševici bili bez problema. Tijekom prvog dana vojnih operacija, Crvena armija je pokazala da se ne želi boriti protiv mornara, protiv „bratičkia“ (male brače), kako su se tada zvali. Među naprednim radnicima kronstadtski mornari su uživali ugled ljudi koji su bili najviše predani revoluciji. Također, mnogi problemi koji su mučili kronstadtske mornare mučili su i vojnike Crvene armije. Obje su strane bile gladne i smrznute, slabo obučene i obuvene, te su se trebali boriti na ruskoj zimi. Ovako je Poukhov opisao moral u 561 pješačkoj regimenti koja je napadala Kronstadt sa strane Ornienbauma:

„Na početku operacije drugi bataljun je odbio marširati. S mnogo teškoća i zahvaljujući prisutnosti komunista, bio je nagovoren da se prepusti slučaju i zakorači na led. Čim se približio prvoj južnoj bateriji, posada drugog bataljuna se predala. Časnici su bili prisiljeni se vratiti sami. Regimenta se zaustavila. Zora je svitala. Bili smo bez vijesti o trećem bataljunu koji ne napredovao prema južnim baterijama 1 i 2. Bataljun se postrojio u kolonu i bio je zasut artiljerijskim granatama iz utvrda. Tada se raširio i skrenuo ulijevo prema utvrdi Milioutine s koje su se vijorile crvene zastave. Kada su se približili primjetili su da su pobunjenici postavili strojnice na utvrde i ponudili im mogućnost predaje ili masakra. Svi su se predali osim komesara bataljuna i tri-četiri vojnika, koji su se pješke vratili nazad.“


8. ožujka, Oublanov, komesar sjevernog sektora, pisao je petrogradskoj partiji:
   
„Smatram svojom revolucionarnom dužnost da vam objasnim kakvo je stanje stvari na sjevernom sektoru. Nemoguće je poslati vojsku u drugi napad na utvrde. Već sam razgovarao s drugovima Lačevitčem, Avrovom i Trockim o moralu kursanata. Moram izvijestiti o sljedećim tendencijama. Ljudi žele znati zahtjeve Kronstadta. Žele poslati delegate u Kronstadt. Broj političkih komesara u ovom sektoru je više nego nedovoljan.“

Moral vojske se, također, pokazao u slučaju 79. brigade 27. Omske divizije. Divizija se sastojala od tri pukovnije. Ona je pokazala svoje borbene sposobnosti u borbi protiv Kolčaka.12. ožujka divizija je dovedena na kronstadttski front. Orchane regimenta se odbila boriti protiv Kronstadta. Sljedeći dan, u ostale dvije regimente iste divizije, vojnici su organizirali pripreme za sastanak na kojem bi trebali raspravljati o stavu prema napadu na Kronstadt. Dvije regimente su morale biti razoružane silom i „revolucionarni“ sud ih je osudio na teške kazne.  Bilo je puno sličnih slučajeva. Ne samo da su se vojnici odbijali boriti protiv svoje klasne braće, nego nisu bili ni pripremljeni na borbu na ledu u ožujku. Mnoge jedinice su bile dovedene iz drugih dijelova zemlje u kojima je led u ožujku već bio mekan. Oni se nisu pouzdali u čvrstoću baltičkog leda. Oni koji su sudjelovali u prvom napadu su vidjeli da kronstadtske granate otvaraju ogromne rupe u ledu u koje su vladine jedinice upadale.

Boljševici su gotovo svake noći nastavljali napade. U noći između 12. i 13. ožujka komunisti su napali s juga, služeći se opet bijelim tkaninama i žrtvujući više stonina kursanata. 16. ožujka, boljševici su napali istovremeno s tri strane – sa sjevera, juga i istoka. „Plan napada je“, kasnije je izjavio Dibenko, bivši boljševički brodski komesar i, kasnije, diktator osvojenog Kronstadta, „do najmanjih detalja razrađen prema uputama glavnog zapovjednika Tuhačevskog i operativnog štaba južnog korpusa… Kad se smrklo, započeo je napad na utvrđenje. Bijele tkanine i hrabrost kursanata omogućili su nam prodor u kolonama.“ 
   
 Ujutro 17. ožujka zauzet je izvjestan broj utvrđenja. Kroz slabu točku u Kronstadtu – kroz Petrogradska vrata – boljševici su provalili u grad i tad je započeo masakr. Ulične borbe su bile stravične. Vojnici Crvene armije su gubili časnike, vojnici Crvene armije su se miješali s braniteljima, te je vladala sveopća konfuzija. Nitko nije zapravo znao tko je na kojoj strani. Civilna populacije se pokušala zbližiti s vladinim trupama usprkos pucnjavi.  Letci Privremenog revolucionarnog komiteta su se i dalje dijelili. To samog kraja mornari su se pokušali zbližiti s vojnicima Crvene armije. Komunisti, koje su mornari poštedjeli, sada su ih izdali i napali s leđa. Komesar Baltičke flote Kuzmin i predsjednik kronstadtskog sovjeta Vasiljev, koje su komunisti oslobodili iz zatvora, sudjelovali su u uličnim borbama. Sve do kasno u noć trajala je očajnička borba kronstadtskih mornara i vojnika.

Dibenko, imenovan za komesara Kronstadta, dobio je apsolutno punomoćje „da očisti buntovnički grad“. Uslijedio je masakr u kojem je Čeka zahtijevala brojne žrtve za svoja noćna masovna streljana (rastrel). Ni žene i djeca nisu pošteđeni. U toku nekoliko tjedana petrogradske zatvore su punili stotinama zarobljenika iz Kronstadta. Svake noći su male grupe njih, na zapovijed Čeke, odvođene i nestajale – i više ih nitko nije vidio žive. Među posljednjim streljanama bio je Perepelkin, član Privremenog revolucionarnog komiteta Kronstadta. Ostali su poslani u koncentracijske logore u Sibiru ili u tamnice u Turkmenistanu.
   
Nemamo čak ni približne podatke o gubitcima na strani Kronstadta. Oni su bili ogromni, čak i ako ne računamo masakre koji su kasnije uslijedili. Možda će jednog dana arhivi Čeke i Revolucionarnih sudova razotkriti tu groznu istinu.

Ovo je što Poukhov, „službeni“ staljinistički povjesničar ustanka, kaže:

„Dok su se poduzimali koraci za obnavljanje normalnog života i dok se provodila borba protiv ostataka pobunjenika, revolucionarni sudovi petrogradskog vojnog odjeljenja provodili su svoj posao na mnogim područjima. (…) Jaka proleterska pravda je pomela sve izdajnike Velikog cilja. (…) Kazne su imale veliku ulogu u tisku i odigrale veliku obrazovnu ulogu.“

U noći između 17. i 18. ožujka, dio Privremenog revolucionarnog komiteta napustio je Kronstadt. Oko 8 000 ljudi (neki mornari i većina aktivnog civilnog stanovništva) krenulo je prema Finskoj u trajni egzil.

Cijela Crvena flota je reorganizirana do temelja. Tisuće su baltičkih mornara poslane služiti na Crnom moru, te na Kaspijskim i Sibirskim pomorskim stanicama. Prema Poukhovu: „…slabije pouzdani elementi, oni zaraženi duhom Kronstadta, premješteni su. Mnogi su nevoljko otišli. Ove mjere su pridonijele pročišćavanju nezdrave atmosfere.“
 
U travnju nova Pomorska komanda je počela individualno provjeru. „Specijalna komisija je otpustila 15 000 mornara kao „nepotrebne“ u kategorijama V, G i D – kao i mornare koji se nisu smatrali pouzdani s političke točke gledišta.“
 
 
7. Značaj Kronstadta

Voljin, anarhist koji je uhićen prije Kronstadtskog ustanka, rekao je:

„Kronstadt je bio prvi narodni, potpuno nezavisan pokušaj oslobađanja od svakog jarma i ostvarenja socijalne revolucije; taj pokušaj su učinile direktno (…) same radne mase, bez 'političkih pastira', bez 'vođa i tutora'.

Kronstadt je vrlo važno poglavlje ljudske povijesti. To je prvi put da se radnička klasa sama organizirala i djelovala, bez utjecaja politike i političkih stranaka ili drugih demagoga, te ukazala na manjak slobode u režimu koji je osvojio vlast „borbom za slobodu“.  Kako kaže Aleksandar Berkman:

„Kronstadt je razbio u komadiće mit o Proleterskoj državi; on je pružio dokaz o nepomirljivosti diktature Komunističke partije i revolucije.“


Nakon poraza Kronstadta više nije postojala nikakva unutarnja prijetnja postojanosti boljševičkog režima.  Uslijedila je boljševička diktatura s Lenjinom na čelu, a nakon njegove smrti na vlast dolazi Staljin. Za vrijeme diktature svako političko mišljenje suprotno propisanom mišljenju partije najstrože se kažnjavalo. Svaki ideal Oktobarske revolucije nestao je pod boljševičkom čvrstom rukom.


Popis literature:
  1. Ida Mett: The Kronstadt Uprising. Montreal : Black Rose Books, 1971.
  2. Ida Mett – The Kronstadtt Commune  (http://flag.blackened.net/revolt/russia/mett.html)
  3. Alexandar Berkman – Kronštatska Pobuna (http://www.masa-hr.org/node/53)
  4. Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa : (1914. - 1936.) / [prijevod Ana Badurina]. Zagreb  Europapress holding, 2008. - 16. sv.: Povijest / [glavni urednik hrvatskog izdanja Ivo Goldstein]
  5. Leggett, George: Čeka: Lenjinova politička policija: sveruska izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže od decembra 1917. do februara 1922. Beograd : Rad, 1988.
  6. Leon Trotsky – Hue And Cry Over Kronstadt (http://www.marxists.org/archive/trotsky/1938/01/kronstadtt.htm)
  7. Daniel Guérin – Anarhizam: Od doktrine do akcije; Naprijed, Zagreb, 1980
  8. Clifford Harper – Anarhija: grafički vodič; Z.A.P., Zagreb, 2000.
  9. A. Kramer: Kronštandt – Trocki je bio u pravu! (http://crveni.tripod.com/isto/kronst.htm#vrh)

Centar za anarhističke studije, rujan 2009.

 
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.