hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Povijest Trivo Inđić: Anarhokomunizam – pokret i pouke
Trivo Inđić: Anarhokomunizam – pokret i pouke PDF Ispis E-mail
Petak, 25 Rujan 2009 14:22
Osnovno pitanje anarhističkog ili liberterskog komunizma i kao teorije i kao praktičnog ponašanja sažeto je u nedoumici kako stići do slobode posredstvom same slobode. Samo sloboda i borba za slobodu, uvijek je isticao Malatesta, može biti škola slobode. I za nas je u ovoj analizi primarni zahtjev ustvari da pratimo taj neprekidni dijalog poretka i slobode, efikasnosti i slobode, revolucije i slobode, cilja i sredstava, uma i razuma, jedinke i društva, tu bogatu i inspirativnu zaostavštinu anarhokomunizma kao jedinog dosljednog modernog akratskog pokreta, kao jednog od mogućih putova ka konkretnoj utopiji.

Anarhokomunizam kao projekt totalnog humanizma prije svega je reakcija na ugroženost ideje humanizma, ugroženost slobode, degradaciju ljudskog dostojanstva koja također čini bitnu odliku moderne civilizacije od njenog samog početka. On je pro-metejski poziv na pobunu protiv nasilja kao konstitutivnog elementa suvremenog društva i kulture, protiv koercivnih institucija za koje smo skoro povjerovali da su jedini mogući, spasonosni oblik integracije društva i obrane slobode. Puno prije Marcusea anarho-komunistički pokret nam je ukazao na to da pod vladavinom represivne cjeline sloboda može postati moćan instrument dominacije, naslućujući vidovito našu današnju situaciju: racionalni karakter iracionaliteta kao najmučniji aspekt razvijene industrijske civilizacije.

Svjedočeći danas temeljnu potrebu za revalorizacijom utopije u Blocbovom smislu (tj. u svom konkretnom liku prokušana volja za bitak Svega, aktivan napor na transcendiranju postojećeg) mi bismo bili toliko slobodni da samo podsjetimo da je još Gustav Landauer (De Homine, 1907), odbio izjednačiti pojmove utopia i topia, da je suprotstavio utopiju »topiji«, to jest pokazao kako u svakom sistemu, u svakoj topiji, postoji jedna utopijska klica koja razvija dijalektiku između utopije i ostvarenog sistema.

Utopija je, dakle, ono što je sputano moćima etabliranog društva, odredba koja ni malo, kao što vidimo, ne odstupa od Marcuseove (iz An Essay on Liberation). Landauer, mislilac anarhije, uči nas da je anarhija konkretna utopija, gdje je projektiranje posredovano postojećom tendencijom i mogućnošću same zbilje, gdje se govori po nalogu nadolazećih nosilaca društva. Anarhokomunizam je ona dimenzija budućnosti koja se misli kao adekvatna, tj. koja je sposobna da aktivira metodično plus ultra. Anarhizam i socijalizam utoliko i nisu nauke, insistirao je Malatesta, već upravo projekti društva, na čijem ostvarenju treba raditi praktično i voditi računa o danim okolnostima. Ukoliko je veći marazam kada »naučni socijalizam« postaje korpus danih prilika, završava kao najplića apologija oportunizma, a vulgarni determinizam postaje komplement integralne samovolje. Utoliko je i anarhokomunizam kao svaka utopija izraz autentičnog voluntarizma koji nema ničeg zajedničkog sa scijentifističkom blokadom oslobađajuće funkcije negacije (»the liberating function of negation«).

Ovaj zahtjev da sloboda bude jednovremeno prius ljudske akcije i njen posterius je stalno opiranje vulgarnom prirodno-naučnom socijalizmu Druge i Treće internacionale, koji kulminira naročito u njemačkoj socijaldemokraciji. U oblasti učenja o socijalnoj promjeni i njenim agensima, ovakav socijalizam neminovno završava u integraciji sa statusom quoom, u izjednačavanju društva i države, fetišizaciji etatizma, u tzv. Volkstaat socijalizmu. Naglašeni voluntarizam koji se javlja u anarhokomunističkom pokretu otuda može objasniti i kao protest protiv naraslih i intenzivnih oblika institucionalizacije socijalizma i socijalističke, posebno marksističke ideologije. Tu su korijeni liberterske teorije i prakse insurekcionizma, učenja o nukleusima svjesnih militantnih manjina koje će provoditi mase (onog što danas prepoznajemo u Trećem svetu kao »foco guerillero« ili razvijenim sredinama kao manjina-detonator), o inicijativnoj volji manjine, direktnoj akciji, propagandi primjerom i socijalnim eksperimentom, itd. Naročito je Malatesta insistirao na ovim voluntarističkim elementima, čije je antropološko zaleđe poimanje čovjeka kao kreativnog, slobodarskog i samoodređujućeg bića. Anarhija je prije svega koncipirana kao ljudska voljna aspiracija, koja nastaje iz moralne pobune protiv socijalnih nepravdi.

Za razliku od zatvorene naučne teorije ili filozofskog sistema, anarhija je za Malatestu praktičan cilj, socijalni projekt, koji se ostvaruje ljudskom voljom. To je »način individualnog i socijalnog života koji se ostvaruje radi najvišeg dobra svih«, a do kojeg se dolazi djelovanjem volje, pobunom protiv fatalističkih uvjerenja i mehaničkih teorija socijalne akcije. Sloboda, odgovornost, volja, svjesni izbor, solidarnost, itd. su medijumi u kojima Kropotkinovo odviše determinističko poimanje anarhije, kao poretka čije je ishodište u automatski pretpostavljenim prirodnim zakonima napretka nauke, ne nalazi mjesta. Za Kropotkina je anarhija naučna filozofija, i on u nauci nalazi dokaze da je anarhija prirodni poredak, po kome bi harmonija trebala vladati u svim stvarima, pa i u ljudskim društvima. Malatesta shvaća anarhiju kao svjesno usvojeni socijalni program, koji je norma za sadašnje ponašanje a ne za daleku, neodređenu budućnost. Kritika suvremenog hilijastičkog koncipiranja komunizma, koje nam je ponudio staljinizam, već u ovim kontroverzama ima argumente. Anarhija ne dolazi odmah poslije revolucije. To je, ističe Malatesta, dug i mučan rad, gradualan po intenzitetu i ekstenziji, u kome danas svjesno učestvuje samo jedna neznatna manjina, koja ne može sama ostvariti revoluciju, niti treba sama to činiti. Njeni metodi su persuazija (logičko uvjeravanje), socijalni eksperiment i slobodna kooperacija, propaganda primjerom i dijalog, to jest izbjegavanje autoritarnih metoda koji bi, silom, primoravali druge činiti isto što i anarhisti. Nasilje se ovdje upotrebljava samo kako bi se odbilo nasilje.

Kao što je odbacio Kropotkinov rigidni determinizam, tako je Malatesta bio skeptičan i prema Bakunjinovoj glorifikaciji prirodnih tendencija naroda ka anarhiji, tom primitivnom optimizmu anarhista XIX. vijeka. Revolucija ne mora biti anarhija: ona će biti ono što može biti, ali je važno da stvara uvjete za brzu evoluciju u pravcu anarhije. Anarhija se ostvaruje — dodaje Malatesta — tek onda kada se zna živjeti bez prinude i autoriteta. Tako je Malatesta odbacio formulu »revolucija će biti anarhistička ili je neće biti« (on je, u burnim godinama Italije, 1919-21. bio uvijek za »jedinstveni front« svih lijevih snaga). Revolucija, dakle, nije revolucija po svaku cijenu, ona nije slijepa destrukcija, već pozitivan program kontinuiranih društvenih problema, koji će najbolje izraziti tendencije koje se rađaju iz plodne napetosti između aktualnog i mogućeg. I uvijek je tu bila prisutna ona sudbonosna distinkcija između nasilja koje je u službi oslobođenja i nasilja koje je u funkciji opresije, otpor protiv tzv. »revolucionarnog terora« koji je, stavljen u službu oficijelne avangarde i revolucionarnog centra, najsigurniji način da se ubije i zatre revolucija. Malatesta je isticao da apologeti Francuske revolucije falsificiraju ulogu terora, i da se za njima povode neki predstavnici boljševičkog programa. Oni koji vjeruju u revolucionarnu i oslobodilačku efikasnost represije i svireposti imaju isti onaj nerazvijeni moral pravnika, koji vjeruju da se može izbjeći delikt i moralizirati svijet sredstvom oštrih, svirepih kazni, — pisao je Malatesta (II Terrore rivoluzionario, Pensiero e Volonta, 1. oct. 1924, Roma). Teror je samo uvod u perpetualnu legalizaciju tiranije. Ovdje bismo rekli da je značajno istraživati Malatestine polemike sa komunistima-boljševicima, od 1919. pa nadalje, u kojima on predviđa, kao i Fabri, Kropotkin, Pestanja, Rosa Luxemburg i drugi, pojavu nove klase rukovodilaca i deformaciju revolucionara u konzervativce koji se samo golom silom drže na vlasti, u što nas je staljinizam kao sistem i uvjerio.

Ali ovaj imperativ anarhokomunističke socijalizacije moći, vlasti, do njenog uništenja, rastakanja u zaboravu, koji dolazi sa novim, neposredovanim oblicima kolektivnog i individualnog života, taj imperativ koji se nalazi pod budnom kontrolom onog plus ultra slobode, ne može bez radikalnog prekida sa degradiranim, manipuliranim, socijalno i intelektualno osiromašenim i unakaženim individuumom našeg vremena, koji je pristao na bijeg od slobode, dobrovoljno ropstvo u okviru etabliranih opresivnih struktura. Ideja socijalnog federalizma, asocijacije slobodnih pojedinaca i kolektiviteta, samoupravljanja i valorizacije individue (čovjek kao početak i kraj) kroz integralnu socijalnu participaciju, čitav taj fond koji čini temelje liberterskog komunizma, mora imati kao pretpostavku ono što Marcuse, kao i Malatesta, naziva »instinctual basis for freedom«, koju je dugo blokirala povijest klasnog, autoritarno organiziranog društva. Da bi se bilo anarhist nije dovoljno željeti emancipaciju pojedinca, nego svih, nije se dovoljno buniti protiv opresije i nasilja, već se odreći uloge opresora i nasilnika. To je u osnovi malatestijanske formule: Najveća moguća količina komunizma kako bi se ostvario maksimalno mogući individualizam, to jest maksimum solidarnosti da bi se uživao maksimum slobode. I kad Malatesta govori o »strahu od slobode« (poput Fromma) ne govori on to samo zato što poznaje iskustva građanskog društva nego i zato što je svjedočio iskušenja modernog autoritarnog socijalizma.

Upravo iz konfrontacije sa autoritarnim socijalizmom, sa socijalizmom koji je počeo i ostao na razini političke revolucije, liberterski pokret je razvio niz tema koje dugo još neće sići sa dnevnog reda svake autentične revolucionarne kontestacije. On je na profetski način ukazao na rizik autoritarne devijacije marksizma, pretvaranja diktature proletarijata u diktaturu nad proletarijatom, utemeljenog na svemoći države i deklariranog od strane jedne manjine koja pretendira na monopol istine i revolucionarne akcije (to je onaj Landauerov »polizei socijalizam«, ili Rockerova »komesarokracija«, koju je staljinizam najpotpunije izrazio). Sva dosadašnja iskustva socijalizma nas uče da je Rocker bio u pravu kada je uzvikivao: Socijalizam će biti slobodan ili ga uopće neće biti (Socialism will be free or it will not be at all), dodajući da je upravo iz ovog uviđanja rođen moderni anarhizam i da iz njega crpi svoju moralnu snagu. Jer će jedino sloboda inspirirati ljude na velike stvari i da iznese intelektualnu i socijalnu transformaciju. Mit o autodestrukciji države u uvjetima autoritarnog socijalističkog sistema ostaje samo mit, kao što su pokazale analize i predviđanja Malateste, Kropotkina, S. Faurea, Merlinoa, Landauera i drugih. Ako je partija proletarijata instrument za uspostavljanje monopola u ime radničke klase, to jest ako ne postoji neposredan odnos između klase i povijesti, biografije i revolucije, vrlo teško je očekivati da ona postane i razarač, negacija svog vlastitog monopola — države koju konstituira, kako bi ostvarila sveopću emancipaciju društva, ukidanje svih klasa, privilegija, cenzura, humanuma ne samo kao društveno-povijesne nego kao kozmološke kategorije.

Događaji u Kronstadtu, 1921. godine i pokret Nestora Mahnoa u Ukrajini, 1919-1921. godine bili su snažni indikatori daljeg razvijanja autoritarnih tendencija socijalizma. Kronstad kao alarm na deformacije Oktobarske revolucije imao je među svojim pobunjenicima i anarhiste, mada malobrojne; ali je zasluga anarhokomunista što su taj događaj proročki analizirali i podržali, izvukavši iz njega sve konzekvence. Angel Pestanja je donio u Španjolsku vijest o Kronstadtu i o progonima anarhista u Rusiji, izazvavši debatu o ruskoj revoluciji u CNT (Confederacion National de trabajo). CNT je bio prišao Trećoj internacionali, ali je zbog spomenutih događaja, na kongresu u Zaragozi, 1922, odlučio je napustiti, saslušavši prethodno Pestanjin izvještaj. Putokazi deformacije socijalizma koji zaboravlja da je svako posredovanje mač sa dvije oštrice, posebno ono političko, da su revolucija i vlast nepomirljivi (Kropotkin), između ostalih, i progoni anarhista koji su aktivno podržavali Oktobarsku revoluciju (pokret Nabat, koji je već na kongresu 1919. osudio etatizaciju sovjeta), i gušenje Radničke opozicije, koja je prihvatila spontani pokret radnika za zauzimanje tvornica, osnivanjem radničkih odbora i sovjeta i radničke kontrole odmah nakon Februarske revolucije.

Talijanski pokret radničkih savjeta, Sovjetska bavarska republika, Komuna u Kantonu 1927, Španjolska 1936-39., Francuski maj 1968., itd. su iskustva liberterskog socijalizma koja govore o sukobima efikasnosti i slobode, autoriteta i slobode, ali isto tako i o sukobima sa dominantnim tipom socijalističkog pokreta našeg vremena: sa autoritarnim socijalizmom i hipercentraliziranim, hijerarhiziranim i etatiziranim komunističkim pokretom. Gustav Landauer i Erich Müsham, ljudi koji su stajali na čelu Bavarske revolucije, bili su zagovornici stvaranja radničkih savjeta, a tek kasnije su ih podržali komunisti — i to disidenti K.A.P.D. — prihvaćajući tzv. komunizam savjeta, kao i anarhosindikalistička Freie Arbeiter Union, koju je tek fašizam mogao uništiti. Time bismo htjeli reći da uvijek kada se govori o samoupravljanju, o socijalizmu savjeta, participativnoj demokraciji, direktnoj ili industrijskoj demokraciji, socijalizmu sa ljudskim likom, i kako sve ne, govorimo ustvari o liberterskom naslijeđu bez koga se ne može zamisliti nikakav istinski aggiornamiento suvremenog socijalizma. Opresivni socijalizam našeg vremena, ukoliko želi poreknuti sve vidljiviju konvergenciju sa građanskim svijetom, izaći iz krize i degeneracije, prvo će morati iskazati i priznati kompleks Kaina prema nesuđenom bratu — liberterskom socijalizmu, tj. anarhokomunizmu.

Jedan od odgovora na rastuću integraciju radničkog i socijalističkog pokreta u građansko društvo jeste i moderni anarhosindikalizam, koji se nastavlja na tradiciju revolucionarnog ili liberterskog sindikalizma. U mnogim slučajevima su anarhosindikalistički i anarhistički pokret jedna ista stvar, tj. organizacija (Forismo u Latinskoj Americi, CNT u Španjolskoj, IWW-»Wobblies« u SAD-u, sindikalne unije u Holandiji, Švedskoj, itd.). Rudolf Rocker s pravom ističe da je moderni anarhosindikalizam direktna reakcija na metode i koncepte političkog socijalizma (Anarchosyndicalism, Secker and Warburg, 1938, London, p. 85). Gino Cerrito također smatra da je anarhosindikalizam odgovor na doktrinarstvo socijalističkog pokreta krajem XIX. i prvih desetljeća XX. vijeka. To je povratak na revolucionarnu praksu, akciju, izraz povjerenja u radničku klasu, alternativa parlamentarnom reformizmu legalnih socijalista, a isto tako i reakcija na degeneraciju tradicionalnih sindikata i centralističke i unitarističke tendencije modernog korporativnog društva.[1]

Malatesta (koji je puno utjecao na Pelloutiera, Pougeta i druge revolucionarne sindikaliste) je uvijek isticao da je sindikalizam samo jedno od sredstava radničke borbe, ali je kritizirao sindikalizam koji bi htio automatski, bez svijesti i volje udruženih radnika, dovesti do emancipacije od kapitalističkog jarma i do izgradnje novog društva. On je bio za generalni štrajk također, ali je smatrao da generalni štrajk ne može zamijeniti kompleksnu pobunu, socijalnu revoluciju, i to je stalno gledište koje je branio u polemikama sa Jamesom Guillaumeom, Armandom Borghiem, Liviom Ciardiem, Bistelliem, i drugima.

Ovdje je posebno značajan španjolski anarhosindikalizam jer je CNT pragmatičko ostvarenje političko-ekonomskih i filozofskih shvaćanja anarhističkog pokreta. Još na osnivačkom kongresu je CNT kao taktiku usvojio direktnu akciju, a sindikalizam nije proklamirao kao cilj za sebe, već kao sredstvo klasne borbe i otpora, odbacujući tzv. lerrouxismo kao politički pokušaj da se preko sindikata dođe na vlast. Cilj CNT-a je bio, dakle integralna emancipacija radničke klase putem eksproprijacije vlasničkih klasa i preuzimanja proizvodnje u vlastite ruke.[2] Direktna akcija je ovdje značila direktnu projekciju impulsa i organizirane volje same društvene baze, odbijanje autoritarnih i elitističkih principa organizacije, vođa i vođenih. U pokretu postoji samo tzv. la accion coresponsable del militante, na osnovama pune jednakosti individuuma. Time je CNT u samoj svojoj organizaciji učinio pokušaj ostvarenja budućeg društva, ostvarenja načela na kojima će se zasnivati akratsko društvo. On je i praktično, u najtežim uvjetima građanskog rata i borbe protiv međunarodnog fašizma pokazao da se može ostvariti liberterski ili samoupravni socijalizam (socialismo de autogestion), kako u industriji, tako i u poljoprivredi, školstvu i svim granama društvenog života.

Međutim za nas su danas bitne dvije pouke španjolskog anarhokomunizma, koje odgovaraju na pitanja kako je moguća stvarna suradnja anarhista i drugih socijalističkih pokreta u ostvarivanju socijalne revolucije (posebno praktični odnos anarhista i marksista-komunista i kakva je stvarna uloga anarhokomunista u situaciji, ma koliko ta situacija bila revolucionarna, kada se ne može biti integralni anarhokomunist.

Španjolsko iskustvo nas uči da je tzv. problem korelacije snaga ljevice na putu ka socijalizmu, jedno od ključnih pitanja ostvarenja konkretne utopije, jer otkriva svu dubinu raskola između autoritarne marksističke i liberterske koncepcije ostvarenja socijalizma. Međusobna borba ovih partija ide do uzajamnog istrebljenja, čak dotle da zaboravlja na zajedničkog klasnog neprijatelja. Građanski rat je pomogao da CNT otkrije postojanje i drugih revolucionarnih snaga, ali ta suradnja, zbog poznatih manevara ostalih partija ljevice u Narodnom frontu, a prije svega Komunističke partije, nikad nije uspješno ostvarena. KP se sektaški ponašala kao produžena ruka Kremlja i sabotirala sve ostale učesnike koalicije, što je bilo moguće, naravno, i zbog slabosti vođa CNT-FAI. Pod parolom borbe protiv fašizma, Revolucionarna vlada, iz koje su izašli anarhisti, je deklasirala rat socijalnoj revoluciji. Narodu i radnicima je oduzeta inicijativa u ime parole: primero ganar la guerra y despues la revolucion (prvo dobiti rat, a poslije revolucija). Događaji u Barceloni, u maju 1937. (Las jornadas de Mayo), kada je Revolucionarna vlada u krvi ugušila narodnu pobunu koja je išla za zahtjevima koji su prevazilazili minimalističku platformu vlade, bili su isto ono što i Kronstadt 1921. za Rusku revoluciju. Tako je komunistički pokret ponovo oživio stare eklezijastičke sukobe i pitanje peregrinata (koji su, inače, jedini živi članovi božjeg Grada, ali nitko ne zna tko su oni sve dok ne nastupi strašni sud).

Sa anarhokomunističkim uvjerenjem nespojiv je u principu stav o učešću u vlasti, u radu autoritarnih struktura kao što su vlada, parlament, vojska, policija, katastar i sl. Španjolska nas uči kako izgleda suradnja libertera sa revolucionarnom vladom, to jest kako je teško ostati dosljedan anarhokomunist u revolucionarnoj situaciji koja tendira socijalnoj revoluciji, ali ujedno blokira praktičan rad na ostvarenju anarhije. Teško je poreći iskrenost opomenama Sebastiana Faurea protiv anarhističkog učešća u Republikanskoj državnoj vladi. Vladajuća pozicija CNT, iako iznuđena okolnostima, razorno je utjecala na pokret, na mentalitet njegovih militanata, na strukturu organizacije. Erozija kolaboracionizma i duh ministerijalizma narušili su fundamentalna načela anarhokomunističkog pokreta. CNT se priklanjala iskustvima centralne vlasti, vjerujući da može moralizirati vlast i nadzirati je. Ali je sve to dovelo libertere u zaista inferiornu poziciju u odnosu na sferu vlasti, kao i do otvorenih diverzija te iste vlasti protiv CNT-a i anarhizma (3. Maj u Barceloni, napadi na kolektive u Aragonu, zatvaranja i ubijanja aktivista CNT, itd.). CNT-FAI nikad nije preuzimao inicijative koje bi dovodile u opasnost zajedničku stvar Republike. Pa ipak je, na kraju, politički utjecaj CNT-a (s dva milijuna članova i jednom trećinom boraca Republikanske vojske, sa ekonomskom snagom u samoupravnoj industriji i agrarnim kolektivima u središtu zemlje) reduciran na minimum, što je praćeno militarizacijom industrije i paktom CNT-UGT, u kome je teško prepoznati bilo što od konfederalnog duha koji je prethodio građanskom ratu. Država je postala apsolutni gospodar svega: vojske, industrije, općina, privrede i nacionalizirane zemlje. Vlast je bila osnovno pitanje dana, a ne revolucija. Još u novembru 1936. se Juan Peiro (poslije Orobona Fernandeza, koji ima primat u ovoj stvari) zalagao za jednu federalnu i socijalističku Španjolsku gdje bi, u okviru regionalnih i lokalnih autonomija, mogle cvjetati različite forme socijalizma i koegzistirati međusobno (problem koji danas nazivamo pluralizam u okviru socijalističkog društva). Na kraju se FAI pobunila, ali kasno, kad je već i sama, a ne samo CNT, poprimala mnogo štošta od psihologije i organizacije vladajuće, podržavljene stranke. Došlo je do toga da se morao razlikovati anarhizam od njegovih predstavnika u zemlji, od tzv. Federacion Anarquista Iberica (FAI).

Za ovakvo stanje, za onemogućavanje integralnog anarhokomunizma, kriva je još jedna pojava, liderizam u samom CNT, korupcija izvjesnih ličnosti CNT i FAI, koje su učestvovale u vladi Largoa Caballera. Pojava »vođa« je omogućila da vlast od radništva pređe u vladu i među političare. Anarhizam je tako dobio dva protivnika: Franka i Republikansku vladu, koju su kontrolirali komunisti-marksisti. Ali je treći protivnik dolazio iz redova CNT: lideri CNT i FAI. Njihova pojava je omogućena uspostavljanjem paternalističkog odnosa FAI prema CNT (tzv. faismo), to jest formiranjem jedne manjine posvećenih koja je trebala čuvati čistoću pokreta. Ponovila se stara greška — Bakunjinov paternalizam, iz vremena kada je Bakunjin osnivao Alijansu socijalističke demokracije (Alianza de la Democracia Socialista) kao organizaciju odabranih militanata koji će nadzirati rad Internacionale. Protiv Bakunjina je ustao Anselmo Lorenzo kritizirajući Bakunjinove metode (tzv. el aliancismo) kao autoritarne, rekavši da ni Marx ni Bakunjin ne shvaćaju ozbiljno tvrdnju da je oslobođenje radničke klase djelo samih radnika. Za Lorenza cilj nije opravdavao sva sredstva i on nije mogao prihvatiti Bakunjinove postupke iza kojih je stajalo uvjerenje da narod nije zreo za slobodu. Mislimo da je Lorenzo već dao odgovor na pitanje kako je trebalo sačuvati španjolski anarhizam od pojave liderizma u vlastitim redovima.

Evo nas pri kraju našeg, naravno nikad nezavršenog, tematskog kruga, u kome je središte pitanje same slobode tog identiteta volje sa sobom (Hegel). Anarhizam je za nas, plodonosna neostvarena metodološka sumnja, sa svojim zbilja slobodnim čuđenjem koje je postalo poticaj da se u onom što je postalo pitanje otkriju nova pitanja — da parafraziramo Blocha. To je praktičan humanizam, koji kao bitni problem revolucije smatra oslobođenje čovjeka, a ne problem vlasti ili ekonomije. Za razliku od Marxa anarhistički komunizam se ne bavi pomirenjem države i društva, on je protiv hipostaziranja prinude kao samostalne suštine. I kao što je već isticano, i anarhizam je nepristajanje na one spone čovjeka sa višim principom od koga se čovjek osjeća zavisan, ugrožen i tlačen, tj. on je za uvažavanje onih principa čija je ljudska suština provjerena konkretnom emancipacijom.

Nama se čini da je liberterski pokret dovoljno autentičan da bi mogao govoriti u svoje ime. Ali treba reći kako je anarhizam toliko često proglašavan za »prevaziđenu« ideologiju, da to ortodoksni marksisti ponavljaju već 13 godina. Usprkos tome, bili smo nedavno svjedoci obnove slobodarskog socijalizma: omladinski pokret kontestacije (nesuglasica, pobijanje, opiranje) je ponovo u maju 1968. razvio crnu zastavu kao poziv na obračun sa autoritarnim pokretom, ponovo se začuo komunarski Remboov Changer la vie, poziv na temeljnu obnovu kroz temeljnu pobunu, dilema socijalizam ili barbarstvo. Objektivnosti radi ističem ovdje i one koji misle da je moguće i neophodno pomirenje Marxa i Bakunjina: Victor Serge, Abraham Gillen, Daniel Guérin i drugi.

Ali poslušajmo i zagovornike anarhije, koji su također komunisti. Jer oni nas opominju da tamo gdje su sredstva autoritarna, gdje efikasnost ide ispred slobode, i ciljevi će — buduće stvarno ili sanjano društvo —biti autoritarni, i nikad neće poroditi jedno slobodno društvo. Nasilje kao sredstvo donosi nasilje kao sistem; kult pojedinih ličnosti kao sredstvo, je izvor diktatora — malih i velikih — i servilnih masa, a vlada — čak i kada su u suradnji socijalisti i anarhisti — proizvodi još više vlasti, kako nas opominje i Vernon Riehards.

Hoćemo li ustrajati u uvjerenju, iako nas proglašavaju za Don Quijote, da se jedino sredstvima slobode može ostvariti sloboda? Onima koji smatraju da taj stav vodi sterilnosti, paralizi revolucionarne volje, da je smiješan u modernom kozmopolisu nasilja i tehnološkog društva kao sistema dominacije (Marcuse), treba reći da njihov realizam i oportunizam neizbježno vodi u katastrofu, perpetuiranje nasilja i odlaganja ozbiljnih rješenja. Ionako je u svijetu odviše zla, prinude, sile i krivotvorstva da bi, čineći takvom svijetu ustupke, mogli ostati kao ljudi slobodni i dostojanstveni, samouvažavani i uvažavajući druge. Ukoliko nam je stalo do humanog i humanuma kao prave utopije današnjice.

1. Pitanje o ulozi sindikata u revolucionarnoj borbi nije bilo ni malo jednostavno. Mislimo da G. D. H. Cole sa pravom ukazuje na razlike koje se, povodom njega, javljaju u okvirima anarhokomunističkog pokreta. Naime, Jean Grave i Kropotkin su držali da sindikati neće imati takvu ulogu u strukturi budućeg društva iz koje bi proizišle radničke kooperative za kontrolu industrije, što ne znači da oni nisu oruđe revolucionarne borbe. Dakle, tu je granica između anarhokomunista u užem smislu riječi i anarhosindikalista koji su stvorili revolucionarni sindikat. Pristalice Gravea i Kropotkina su se klonile mogućnosti da načela ekonomske i političke slobode predaju u ruke autoritarnih sindikalnih unija.
2. Tako je i kongres francuske Fédération Nationale de Syndicats još 1883. usvojio rezoluciju o potpunoj nezavisnosti od političkih stranaka, reagirajući na taj način na pokušaje rivalskih socijalističkih grupa i partija da sindikate stave pod političku kontrolu i da ih upotrebljavaju kao instrument dnevne političke borbe. To je onaj pozitivni zahtjev anarhosindikalizma da se uvijek radi sur le terrain de classe, i koji se nalazi u osnovi suvremenih pokušaja obnove sindikalizma.


Bilješke
[1] Pitanje o ulozi sindikata u revolucionarnoj borbi nije bilo ni malo jednostavno. Mislimo da G. D. H. Cole sa pravom ukazuje na razlike koje se, povodom njega, javljaju u okvirima anarhokomunističkog pokreta. Naime, Jean Grave i Kropotkin su držali da sindikati neće imati takvu ulogu u strukturi budućeg društva iz koje bi proizišle radničke kooperative za kontrolu industrije, što ne znači da oni nisu oruđe revolucionarne borbe. Dakle, tu je granica između anarhokomunista u užem smislu riječi i anarhosindikalista koji su stvorili revolucionarni sindikat. Pristalice Gravea i Kropotkina su se klonile mogućnosti da načela ekonomske i političke slobode predaju u ruke autoritarnih sindikalnih unija.

[2] Tako je i kongres francuske Fédération Nationale de Syndicats još 1883. usvojio rezoluciju o potpunoj nezavisnosti od političkih stranaka, reagirajući na taj način na pokušaje rivalskih socijalističkih grupa i partija da sindikate stave pod političku kontrolu i da ih upotrebljavaju kao instrument dnevne političke borbe. To je onaj pozitivni zahtjev anarhosindikalizma da se uvijek radi sur le terrain de classe, i koji se nalazi u osnovi suvremenih pokušaja obnove sindikalizma.


Izvor: Praxis
Prerada: Sabotaža Pokvarenog Sistema, siječanj-2008.
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.