hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Povijest Kolektivi u Španjolskoj revoluciji
Kolektivi u Španjolskoj revoluciji PDF Ispis E-mail
Četvrtak, 24 Rujan 2009 17:38
Mnogi će se složiti da je anarhistički princip „svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ lijepa ideja. Samoupravno društvo u kojem svi imaju pravo odlučivanja o tome kako će se stvari razvijati je privlačan ideal. Mogu pjevušiti uz „Imagine“ Johnna Lennona, a opet odmahnuti glavom i reći ti da je nešto tako neostvarivo u „pravom svijetu“. Obično će vam reći da su ljudi „po prirodi“ sebični i egocentrični i da bi pokušaj stvaranja takvog društva odveo u kaos.

Ipak, kroz historiju XX vijeka obični radni ljudi su uspijevali preuzeti stvari u svoje ruke i krenuti tim putem. Nigdje se nije više prišlo idealu istinski samoupravnog anarhističkog društva nego u velikim dijelovima „republikanske“ Španjolske tokom Španjolskog građanskog rata.

Upravo su tu, tokom kratkog perioda od nekoliko godina, seoski i gradski radnici i radnice demonstrirali/e da je, suprotno od kaosa, anarhizam izuzetno efikasan, poželjan i ostvariv način upravljanja društvom.

Primjeri veličine socijalne revolucije u Španjolskoj navedeni u ovom tekstu su uglavnom uzeti iz „Kolektiva u Španjolskom građanskom ratu“ Gastona Levala. Leval je bio francuski anarhista koji je, uslijed progonstva zbog suprotstavljanja regrutaciji tokom Prvog svjetskog rata, proveo mnogo godina u egzilu u Španjolskoj i Latinskoj Americi.

U Španjolsku se vratio 1936. godine upravo na vrijeme da dokumentira rastuću revoluciju u ekonomskim i socijalnim odnosima. Svjestan važnosti ovih promjena pokušao je napraviti zabilješke za budućnost.

Količina zemlje koja je kolektivizirana je bez presedana. Procjene o broju ljudi uključenih u kolektive se kreću od pet do sedam miliona ljudi koji su direktno bili vezani za kolektivizaciju. Ono što je nesumnjivo je to da su milioni na ovaj ili onaj način sudjelovali, tokom perioda od nekoliko nedjelja do tri godine, u kolektivizaciji. U trenutku kada je kolektivizacija dostigla svoj vrhunac bilo je preko 400 kolektiva u Aragonu, preko 700 u Levantu i preko 300 u Kastilji. Naravno, mnogi odbijaju povjerovati da je toliko ljudi (bilo da su bezemljaši ili sitni posjednici) dobrovoljno pristalo na kolektivizaciju.


Nasilna kolektivizacija?
Jedna laž koju često ponavljaju skoro svi povjesničari Španjolskog građanskog rata je ta da su kolone anarho-sindikalističkog CNT-a nasilno provodile kolektivizaciju, uz prijetnju oružjem. Ironično je, doduše, da su ove optužbe prvo došle od Španjolske Komunističke partije. Usprkos tome veliki broj povjesničara građanskog rata ih i dalje prihvaćaju kao evanđelje.

Svakako, ta tvrdnja u sebi ne sadrži ni zrno istine. CNT je bio prije sveg industrijski sindikat sa sjedištem u Barceloni i Madridu. U mnogim regijama, poput Kastilje i Aragona, broj članova CNT-a je bio izuzetno nizak. Na primjer, u tom trenutku u regijama u kojima je najviše zemlje kolektivizirano, Aragnu, Navari i Riohi, CNT je imao samo 34,000 članova.

Vojne kolone CNT-a su odmah na početku poslane na front i uglavnom nisu uzimale učešća u stvaranju kolektiva. Kao što je Leval rekao: oni su „živjeli na ivici sa zadatkom da omoguće da se društvena transformacija provede“. Neki dalekovidni borci, poput Duruttija, su shvaćajući važnost kolektivizacije poslali neke članove sindikata nazad u kolektive. Ali u pitanju su bili iskusni organizatori a ne naoružane trupe.

Na kraju, u svim kolektiviziranim regijama bilo je puno „individualista“ kojima je bilo dozvoljeno ostati na svojoj zemlji. Daleko od toga da su bili pritiskani da se uključe u kolektive, oni su se vrlo često oslanjali na mnoštvo besplatnih usluga kolektiva. Iako se njihov broj smanjivao vremenom, u mnogim slučajevima su oni bili značajna manjina. Tako nešto se ne bi moglo dogoditi u slučaju da je kolektivizacija bila nasilna.


Aragon
Pogledajmo malo bolje jednu regiju– Levalov prvi primjer: Aragon. 69,5 % od 430,000 stanovnika Aragona su sudjelovali u kolektivizaciji, sa preko 400 kolektiva koji su uspostavljeni. Kada je Leval stigao, u veljači 1937. godine, bilo je 275 kolektiviziranih sela, sa 141,430 obitelji organiziranih u 24 kantonalne federacije koje su održale svoju prvu konferenciju u mjestu Caspe. Jasno je da je ovako nešto veliki uspeh postignut samo sedam mjeseci nakon fašističkog ustanka.

Leval je posjetio najveće kolektive sedam federacija. Kolektivizacija se u većini njih provodila na sličan način. Nakon što je zemljoposjednik pobjegao napravljen je zemljoradnički savjet. Dogovoreno je da sva zemlja i mašinerija pređu u zajedničko vlasništvo. Timovi su stvoreni za različite poslove, svaki birajući smjenjive delegate seoskih zborova.


Bolji život za sve
Distribucija zajedničkih dobara je provedena po principu obiteljske plaće koja je uvedena. Uzimajući u obzir nizak agrikulturni nivo Španjolske tog vremena jasno je zašto nije bilo moguće odmah uskočiti u komunistički model distribucije (tj. besplatna dobra za sve) u Aragonu i na drugim mjestima. Ipak došlo je do drastičnog povećanja životnog standarda, slobodom odlučivanja za sve i širokim nizom besplatnih društvenih usluga.

U selu Graus, na primjer, obiteljska plaća (bazirana na obitelji koja je opstala kao osnovna društvena forma) je značila uvećanje količine novca koji je dolazio u kuću od 15%. Sve usluge, poput struje ili benzina bile su besplatne, kao i zdravstvene usluge koje su značajno poboljšane. Također, obrazovane i druge društvene institucije su bile dostupne svima. Ove promjene su u glavnom donosile poboljšanje životnog standarda od 50 do 100 posto.

Došlo je do mnoštva poboljšanja u produktivnosti i efikasnosti. U nekoliko velikih regija kolektivizacija je omogućila ostvarivanje velikih novih projekata. U Esplusu su sagrađena četiri nova svinjca koji su proizvodili stotine životinja, a stado ovaca je uvećano sa 600 na 2000 jedinki. U mjestu Mas de Las Mantas stvorena je ogromna kolektivna pekara, koja je na sebe preuzela obaveze proizvodnje kruha i peciva što je do tada bio isključivi zadatak žena u kući. U Alkorisi je došlo do uvećanja količine kultivirane zemlje od 50%, dok je centralizacija krojačkih radnji dovela do uvećanja u produkciji od 66%.

Ovo su samo neki primjeri koji pokazuju kako je zemljoposjednički sistem sprečavao efikasnu upotrebu zemlje, dok su seljaci i radnici bili suočeni sa izgladnjivanjem svake godine.

Na veljačkom sastanku kantonalnih federacija donijete su mjere koje su odvojile jedan dio obradivog zemljišta za istraživanje mogućnosti proizvodnje kvalitetnijeg sjemena. Iznijet je, na primjer, stav da krumpir bez insekata može biti uzgajan na brdima u gornjem dijelu Aragona. Ove vrste inovacija nisu mogle biti ni sanjane tokom perioda latifundija, tokom kojeg su se zemljoposjednici u potpunosti oslanjali na bezobrazno jeftin fizički rad seljaka (bez „bacanja“ novca na mašine“), koji ih je održavao sitima i bogatima dok je većina gladovala.

Federacija je također pokušala promovirati razmjenu između kolektiva, u kojoj su oni bogatiji distribuirali hranu i mašineriju onima u siromašnijim regijama. Kolektivi su, također, dobrovoljno snabdijevali namirnicama gradove, za razliku od Ruskog građanskog rata (1921.) kada su boljševičke nasilne pljenidbe pšenice uništile svu solidarnost između ruralnih i urbanih radnika. Kolektivi su također snabdijevali potrepštinama i front.


Individualisti
Federacija je također zauzela interesantan stav prema zemljoradnicima „individualistima“, što čini nesumnjivu razliku između kolektivizacije u Španjolskoj i ubilačke Staljinove „kolektivizacije“ tridesetih godina XX vijeka. Individualisti su ostavljeni na svojim dobrima, s tim da kolektivi nisu imali nikakvu obavezu pomagati im (u praksi su kolektivi itekako izdašno pomagali individualiste). S druge strane individualistima je bilo zabranjeno zapošljavati radnike, i izgubili su pravo na nasljeđe. Mnogi individualisti su na kraju prešli u kolektive, i najčešće su bili privučeni primjerom a ne silom.

Aragon je samo jedan od pokrivenih regija. U nekim drugim regijama je skoro u potpunosti ostvaren komunistički princip rada. Na primjer u kolektivu Naval u Hueski je funkcionirao sistem u kojem je trebalo samo otići do kolektivne samoposluge i uzeti ono što ti treba. Prilozi i ono što se uzima je bilježeno, i sve se složilo na jednostavno popisivanje. U mnogim dijelovima zemlje ovako nešto nije bilo moguće, i moralo je doći do uvođenja racionalizacije. Ipak, uspjesi kolektivizacije su i dalje impresivni, pogotovo ako se uzme u obzir žalosno stanje španjolske agrikulture u tom periodu.


Industrijski kolektivi
CNT je bio anarho-sindikat koji je organizirao pretežno gradske radnike. Snagu su mu činili prije svega radnici i radnice Barcelone i Madrida. Zbog toga može djelovati čudno činjenica da industrijska kolektivizacija nije otišla daleko kao agrarna. Ono što se mora razumjeti je da je većina tih industrija bila oslonjena gotovo u potpunosti na druge zemlje, kako zbog tržišta tako i zbog sirovina. Te veze su presječene odmah na početku rata na osnovu stava „ne miješanju“ u unutrašnje stvari Španjolske, koje su zauzele vladajuće klase europskih država. Također, veliki broj tvornica je morao biti preusmjeren na proizvodnju sredstava za rat sa fašistima.


Barcelona
Uzimajući sve u obzir, uspjesi industrijske kolektivizacije su zapanjivali i iznenađivali inostrane promatrače, poput Georga Orwella. 3000 poduzeća u Barceloni su kolektivizirana. Odbor, sa zadatkom upravljanja poduzećem, je izabran od strane zbora radnika. Svaka sekcija poduzeća je delegirala svoje ljude da rade sa odborom na dnevnim obavezama. Odbor je slao smjenjive delegate u odbor čitave industrije, koji je donosio strategiju čitave industrije.

Većina usluga je značajno poboljšana. Jednake plaće su plaćane svim radnicima, a nivo plaće je povećan.

Na primjer, svi mali električni generatori, do tada u privatnom vlasništvu, su povezani zajedno, a nove brane i generatori su napravljeni da bi osigurali efikasniji sistem napajanja električnom energijom. Izvori vode, koji su do tada bili oskudni, su unaprijeđeni do 150,000 kubnih metara vode relativno lako.

Možda je najdramatičniji napredak bio vidljiv na tramvajima, osnovnom metodu transporta u Barceloni. Pet dana nakon što su fašisti protjerani sa ulica, tramvaji su vozili kontrolirani od strane radnika. Povećan je broj tramvaja sa 600 na 700 popravkom 100 tramvaja koji su ranije otpisani kao nepopravljivi. Novi sigurnosni i signalni sistem su uvedeni. Šine i put su popravljeni i unaprijeđeni, sistem za automatsko upozoravanje je ugrađen, a mnoge linije su reorganizirane. Broj putnika je porastao sa 183,543,516 na 233,557,506. Recite to bilo kome tko vam kaže da radnice i radnici nisu u stanju da same/i upravljaju.

Španjolska revolucija je dokazala, iako samo na kratko, da ukoliko im se pruži prilika, radnici i seljaci mogu sami upravljati društvom, i to puno bolje nego što to rade gazde. Ukidanje profita kao motiva, i uvođenje novih tehnologija su omogućili unapređivanje života svih.

Radničko samoupravljanje i seoski kolektivi nisu propali zbog nekog nedostatka „ljudske prirode“. Uništeni su od strane fašističkih napada na frontu i državno komunističkih tenkova u pozadini (na primjer divizija tenkova pod komandom staljinističkog generala Listera je iskorištena za uništavanje većine kolektiva u Aragonu). Anarhizam, kao metoda organiziranja društva, se suočio sa ispitom historije i prošao ga je sa visokom ocjenom.


Preuzeto iz: Solidaridad Obrera, broj 33, 1990.
Prijevod: CLS, 2006.
Prerada: Sabotaža Pokvarenog Sistema, srpanj - 2008.
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.