hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Povijest Nestor Mahno: Moja posjeta Kremlju
Nestor Mahno: Moja posjeta Kremlju PDF Ispis E-mail
Utorak, 22 Rujan 2009 16:27

PREDGOVOR

Ova brošura je prijevod brošure izdate 1993. u Velikoj Britaniji od strane Kate Sharpley Library, a pod imenom "My Visit to Kremlin" od Nestora Mahnoa (pisana u izbjeglištvu u Francuskoj). Njeno objavljivanje su velikodušno pomogli drugovi anarhisti iz Hanije na Kritu, Grčka. Priprema teksta je završena u ožujku 1996.

 

SADRŽAJ

  • Uvod
  • Ukrajna 1918.
  • Prvi susret
  • Moj razgovor s Svedrlovim
  • Moj razgovor s Lenjinom
  • Bilješke

     

    UVOD


    Moskva, lipanj 1918.

    Lipnja 1918. boljševički režim je uživao u kratkom odmoru nakon oštre revolucije i građanskog rata. Iako su sa svih strana bili okruženi neprijateljskim snagama, boljševici nisu bili u neposrednoj vojnoj opasnosti. Taj dobrodošli predah od dogovora u Brest-Litovskom (ožujak 1918.), do sloma sila osovine (na kraju godine), dozvolio je boljševicima da konsolidiraju svoju političku i vojnu moć.

    S točke gledišta ruskih anarhista ugovor u Brest-Litovskom je bio razvodnjavanje Revolucije, a s gledišta sila osovine cijena koju su boljševici morali platiti u teritorijima i u resursima za svoje oklijevanje. Ipak, najvažnije je to da su boljševici bili spremniji za pakt s imperijalistima nego da pokušaju propagirati Revoluciju kroz narodnu inicijativu, naročito kroz partizansko ratovanje(1).

    Kratko nakon ugovora u Brest-Litovskom, boljševici su se okrenuli protiv svojih prvobitnih saveznika lijevih socijalističkih revolucionara i anarhista. Čeka, navodno stvorena da uguši kontrarevoluciju, bila je u sprezi s boljševičkom kritikom ljevice. Izgovor za gušenje moskovskih anarhista se našao kada su se predstavnici američke vlade požalili da su im anarhisti ukrali automobil (sudeći po predstavniku Britanske vlade, Brusu Lokhartu, uzet je automobil trockista). U noći 11. marta, dvadeset i šest anarhističkih centara je napadnuto od strane Čeke. Najveći centar, Kuća anarhije u ulica Malaja Dimitrovska (ranije ministarstvo trgovine) bio je poprište žestoke borbe.

    Desetine anarhista i pripadnika Čeke su ubijeni, a stotine su uhapšene tokom te noći terora(2). Neravnopravna borba se vodila i u mnogim drugim gradovima Rusije.

    Zvanično gušenje anarhista nije proteklo bez odraza u samoj Komunističkoj partiji(3). Kratko vrijeme nakon ugovora u Brest-Litovskom grupa unutar vrha rukovodstva povezala se s Bukarinom u namjeri da načine prevrat protiv Lenjina, kako bi zaustavili njegovo kretanje udesno. Ali ti disidenti su se uskoro vratili nekritičnoj podršci režimu(4).

     

     

    UKRAJINA 1918.


    Dok se Revolucija u Rusiji skoro istrošila, u Ukrajini je jedva i počela. Ukrajina je većim dijelom bila seoska oblast. 1918. je samo jedan posto populacije mogao biti klasificiran kao industrijski radnici i oni su bili koncentrirani u par centara na istoku i jugu. Seljaci Ukrajine su sporo reagirali na ukidanje careve vlasti i nastali politički vakuum. Zato je njihova revolucija postepeno postizala snagu zamaha, sve dok nije postala sveobuhvatni pokret s par paralela u povijesti narodnih ustanaka(5).

    Nakon Februarske revolucije 1917, slaba nacionalistička vlada, Centrala rada(6), je uspostavljena u Kijevu. Ta vlada nije uspela postignuti priznanje ni od privremene vlade u Petrogradu ni od njenog nasljednika, boljševičkog režima. Centrala rada je bila nesposobna da dobije narodnu podršku u suzbijanju okupatorskih snaga koje su u cjelini bile sastavljene od ne ukrajinskih vojnika. Kada su okupatori osvojili Kijev, početkom veljače, Centrala rada je potpisala mirovni ugovor sa silama Osovine i pružila vojnu pomoć protiv boljševika. Austrijske i njemačke trupe su tada ušle u Ukrajinu i očistili je od ruskih trupa i različitih partizanskih grupa do kraja travnja. Jednom kada su okupirale Ukrajinu, sile Osovine su pljačkale iz zemlje svu hranu i sirovine na koje su mogli položiti svoje ruke. Pošto im je Centrala rada više smetala nego pomagala, okupatorske snage su montirale prevrat vođen od aristokratskog zemljoposjednika Pavela Skoropadskog, 29. travnja. Skoropadski se proglasio atamanom cijele Ukrajine (7). Ataman je predstavljao povratak feudalne reakcije zajedno s razvijenim običajima i religijsko-povijesnim ceremonijama. Na selu su revolucionarni elementi bili otjerani u ilegalu ili u inozemstvo.

     

     

    PRVI SUSRET


    Došao sam do vrata Kremlja odlučan da vidim Lenjina i, ukoliko je to moguće, Sverdlova i da razgovaram s njima. Pred vratima je sjedio vojnik. Pokazao sam mu dozvolu moskovskog sovjeta. Nakon što ju je pažljivo pročitao, napisao je propusnicu, pričvrstio je uz dozvolu i ja sam ušao u unutrašnjost Kremlja. Unutra je jedan latvijski strijelac(8) hodao gore-dolje. Obišao sam ga i ušao na glavni ulaz gdje sam se našao oči u oči s još jednim stražarom. Pitao sam ga da mi pokaže zgradu u koju treba da idem. Od tada sam bio slobodan da idem unaokolo, da razgledam različite topove i datume na njima koji su išli i do prije vremena Petra Velikog, da stojim ispred Carevog Velikog zvona i ostalih znamenitosti, ili da uđem u bilo koju palaču.
    Skrenuo sam lijevo, ušao u jednu od tih palača (zaboravio sam njeno ime) i stepenicama se popeo na treći kat. Zatim sam išao dugim, praznim hodnikom gdje su se nalazili samo natpisi na vratima: "Centralni komitet partije" ili "Biblioteka". Pošto mi nije trebalo ni jedno ni drugo, nastavio sam svojim putem ne znajući ni da li ima nekoga iza tih vrata.

    Neka vrata nisu imala natpis pa sam se vratio, stao ispred onih na kojima je pisalo "Centralni komitet partije" i pokucao.

    "Slobodno", odgovorio mi je glas. U kancelariji su sjedila tri čovjeka u potpunoj tišini. Učinilo mi se da među njima prepoznajem Zagorskog koga sam video dva ili tri dana ranije u jednom od klubova boljševičke partije. Pitao sam te ljude gdje mogu naći kancelariju Centralnog izvršnog komiteta (CIK).

    Jedan od te trojice (Bukarin, ukoliko ne griješim) je ustao i uzeo torbu pod ruku. Obraćajući se kolegama dovoljno glasno da i ja mogu čuti rekao je: "Idem. Pokazat ću ovom drugu kancelariju CIK-a," pokazujući bradom na mene i polazeći prema vratima. Zahvalio sam se prisutnima i otišao za onim za koga sam vjerovao da je Bukarin. U hodniku je bilo tiho kao u grobu.

    Moj vodič me je upitao odakle sam.

    "Iz Ukrajine," odgovorio sam. Zatim mi je postavio nekoliko pitanja o teroru koji je bjesnio u Ukrajini i želio je znati kako sam došao do Moskve. Kada smo došli do stepenica prekinuli smo konverzaciju. Najzad mi je moj slučajni vodič pokazao vrata desno od ulaza u hodnik, gdje sam, po njemu, mogao dobiti informaciju koja mi treba. Nakon što mi je pružio ruku, sišao je niz stepenice i napustio zgradu.

    Došao sam do vrata, zakucao i ušao. Djevojka unutra me je upitala što želim.

    "Želio bih da vidim predsjednika Izvršnog komiteta sovjetskih radnika, seljaka, vojnika i kozačkih predstavnika, druga Sverdlova," odgovorio sam.

    Bez i jedne riječi djevojka je sjela za stol, uzela moju dozvolu i propusnicu, pročitala ih, prepisala neke podatke i napisala novu propusnicu na kojoj je bio broj kancelarije u koju treba da idem.
    U kancelariji u koju me je djevojka poslala našao sam sekretara CIK-a, krupnog čovjeka, dobro uhranjenog ali sa umornim crtama lica. Zatražio je moje papire pa sam mu ih dao. Bili su mu interesantni pa je počeo da mi postavlja pitanja.

    "Dakle, druže, ti si sa juga Rusije?"
    "Da. Iz Ukrajine."
    "Već si bio predsjednik Komiteta za obranu revolucije u doba Karenskog?"(9)
    "Da."
    "Znači ti si revolucionarni socijalista?" (to jest, član partije revolucionarnih socijalista).
    "Ne!"
    "Koje veze imaš, ili si imao, sa Komunističkom partijom u tvojoj oblasti?"
    "Osobno poznajem nekoliko militanata boljševičke partije," odgovorio sam.

    Naveo sam ime predsjednika Revolucionarnog komiteta Aleksandrovskog, druga Mihaileviča i nekih drugih militanata iz Jekatarinoslavskog.

    Sekretar je šutio jedan trenutak, a zatim me pitao o mentalitetu seljaka s "juga Rusije," o njihovom ponašanju prema njemačkim trupama i o vojnicima Centrale rada, o njihovim stavovima prema vlasti sovjeta, itd.

    Dao sam mu kratke odgovore koji su ga očigledno zadovoljili, mada sam ja žalio što ne mogu da mu odgovorim opširnije.

    Na kraju, telefonirao je nekome i uputio me da idem u kancelariju predsjednika CIK-a, druga Sverdlova.
     

     

    MOJ RAZGOVOR SA SVERDLOVIM


    Slušajući priče koje su širili kontrarevolucionari, pa čak i moji prijatelji koji su bili protiv politike Lenjina, Sverdlova i Trockog, mislio sam da je nemoguće doći do tih bogova na zemlji. Oni su bili, tobože, okruženi korpusima tjelohranitelja čiji šef nije puštao ni jednog posjetioca.

    Sada, praćen sekretarom CIK-a, uvidio sam da su te priče apsurdne. Vrata je otvorio Sverdlov osobno s prijatnim osmjehom, šireći prijaznost, uzeo me pod ruku i odveo do fotelje. Sekretar CIK-a se vratio u svoju kancelariju.
    Drug Sverdlov je izgledao čak sretnije nego njegov sekretar. Također, izgledao je više zainteresiran za ono što se dešava u Ukrajini posljednjih dva ili tri mjeseca.

    Otvoreno mi je rekao:
    "Dakle, druže, dolaziš s namučenog juga. Koju si funkciju obavljao tamo?"
    "Funkciju u kojoj su angažirane široke mase revolucionarnih radnika Ukrajine. Ti radnici su, uzimajući aktivan udio u Revoluciji, krenuli u svoje totalno oslobađanje. U njihovim redovima sam bio, ukoliko mogu tako da kažem, uvijek prvi. Danas, zbog propasti revolucionarnog ukrajinskog fronta, privremeno sam nastanjen u Moskvi."

    "Što kažeš druže?" uzviknuo je Sverdlov, prekinuvši me. "Seljaci s juga su većinom kulaci ili partizani Centrale rada."

    Nasmijao sam se i kratko ali jezgrovito mu opisao akcije seljaka organizirane od strane anarhista u oblasti Golaja Polja protiv austrougarskih okupacionih trupa i vojnika Centrale rada.

    Očigledno nesiguran, drug Sverdlov je ipak nastavio:

    "Zašto onda nisu pomogli našim jedinicama Crvene garde? Sudeći po našim informacijama seljaci s juga su zatrovani ekstremnim ukrajinskim šovinizmom i svuda s entuzijazmom kao oslobodioce dočekuju njemačke trupe i snage Centrale rada."

    Oštro sam počeo da pobijam Sverdlovove informacije o borbi u Ukrajini. Priznao sam mu da sam organizator i šef nekoliko bataljuna seljaka dobrovoljaca koji su vodili revolucionarnu borbu protiv Nijemaca i Centrale rada. Uvjerio sam ga da bi seljaci mogli iz svojih redova regrutirati moćnu armiju za borbu protiv tih neprijatelja, ali da ne uviđaju jasno svrhu revolucionarnog rata. Jedinice Crvene garde su se boreći se iz svojih oklopnih vozova, držale blizu pruga. Povlačili su se ne brinući čak ni za svoje vojnike, ostavljajući ih iza sebe desetinama kilometara, zavisno od toga koliko neprijatelj napreduje. Te jedinice, žalio sam se, nisu zadobile povjerenje kod seljaka koji su, izolirani u svojim selima i bez oružja, bili prepušteni na milost dželatima Revolucije. U stvari, oklopni vlakovi Crvene garde nisu ni pokušavali da pošalju odrede u sela pored pruge. Nisu ni davali oružje seljacima, niti ih ohrabrivali na pobunu, da pristupe borbi protiv neprijatelja Revolucije.
    Sverdlov je slušao pažljivo, s vremena na vrijeme uzvikujući "Da li je to moguće?" Naveo sam nekoliko jedinica Crvene garde koje su pripadale grupama Bogdanovog, Svirskog, Sablina i drugih. Postajući određeniji iznio sam da Crvena garda ne može postići povjerenje među seljačkim masama, sve dok je koncentrirana na obranu pruga oklopnim vlakovima, koji su im omogućavali brzu ofenzivu, ali češće i povlačenje.

    Pa ipak su te mase uvidjele u Revoluciji način da se oslobode svojih ugnjetača - ne samo velikih zemljoposjednika i bogatih kulaka, već i njihovih lakeja, državnih službenika s njihovom političkom i administrativnom vlašću. Na taj način su seljaci bili spremni za obranu od masakra i općeg uništenja koje im je pretilo od pruskih Junkersa (10) kao i snaga atamana.

    "Da," rekao je Sverdlov. "Mislim da si u pravu što se tiče Crvene garde... ali, još ih nismo reorganizirali u Crvenu armiju koja se upravo osniva(11). Ukoliko su seljaci s juga naoružani revolucionarnim duhom kao što to ti opisuješ, ima šanse da Nijemci budu očišćeni i da ataman uskoro padne u prašinu. Tada će vlast sovjeta trijumfirati u Ukrajini, kao i drugdje."

    "To će zavisiti od ilegalnog pokreta koji je organiziran u Ukrajini. Osobno, smatram taj pokret potrebnijim nego ikada. Ukoliko mu se osigura militantni oblik, on će inicirati otvorenu pobunu u gradovima i selima, a protiv Nijemaca i atamana. Bez ustanka suštinski revolucionarnog karaktera u samoj Ukrajini, Nijemci i Austrijanci neće biti prisiljeni da napuste zemlju i neće biti moguće zaplašiti atamana i njegove pomagače kako bi pobjegli sa svojim zaštitnicima.

    Ne zaboravi da je zbog ugovora u Brest-Litovskom i političkih odnosa sa stranim silama na koje naša revolucija mora računati, ofenziva Crvene armije u ovom trenutku nezamisliva (12)."

    Dok sam iznosio svoje mišljenje, drug Sverdlov je bilježio.

    "U tom slučaju u potpunosti dijelim tvoje mišljenje," rekao je. "Ali, što si ti? Komunista ili lijevi revolucionarni socijalista? Da si Ukrajinac mogu reći po jeziku koji govoriš, ali kojoj od te dvije partije pripadaš, to ne mogu da odredim."

    To pitanje, iako nije došlo kao iznenađenje (sekretar CIK-a mi ga je već postavio), stavilo me je u neugledan položaj. Što sam mogao? Da otvoreno kažem Sverdlovu da sam anarhokomunista, drug i prijatelj onih koje je njegova partija i njen državni sistem uništila dva mjeseca ranije u Moskvi i u drugim gradovima, ili da se sakrijem pod drugom zastavom?

    Bio sam zbunjen i Sverdlov je to prijetio. Nisam želio da iznesem na vidjelo moj koncept socijalne revolucije i moje političke stavove u usred našeg razgovora. Pretvarati se, bilo je jednako odvratno. Zbog toga sam, nakon par sekundi razmišljanja rekao Sverdlovu:
    "Zašto si zainteresiran za moje političko opredjeljenje? Papiri pokazuju tko sam, odakle sam i koju sam ulogu imao u određenoj oblasti, organizirajući radnike iz grada i iz sela, kao i partizanske grupe i bataljune dobrovoljaca koji se bore protiv kontrarevolucije koja divlja u Ukrajini. Zar ti to nije dovoljno?"

    Drug Sverdlov se izvinuo i zamolio me da ne dovodim u pitanje njegove namjere kao revolucionara ili da ne posumnjam da je izgubio povjerenje u mene. Njegovo izvinjenje je izgledalo tako iskreno pa sam nesmotreno, bez daljeg oklijevanja, izjavio da sam anarhokomunista Bakunjinovo-Kropotkinovog tipa(13).

    "Kakav si ti anarhokomunista druže, kada zagovaraš organiziranje radnika i upravljanje njima u borbi protiv kapitalističke vlasti?", zapitao je Sverdlov s razoružavajućim osmjehom.

    Na njegovo čuđenje, odgovorio sam predsjedniku CIK-a:
    "Anarhizam je ideologija koja je previše realistična da bi razumjela suvremeni svijet i stvarne događaje. Uloga njenih sljedbenika u tim događajima je zasnovana na jasnom razumijevanju cilja koji treba postići i sredstva koje treba biti upotrijebljeno da bi se dostigao..."

    "Nemam prigovor na to, ali ti ni najmanje ne ličiš na one moskovske anarhiste koji su se bili smjestili u ulici Malaja Dimitrovska," rekao mi je Sverdlov. Želio je proširiti tu temu ali sam ga prekinuo:

    "Razbijanje anarhista u ulici Malaja Dimitrovska od strane vaše partije je tragedija koja se ne smije ponoviti u budućnosti, a u interesu revolucije..."

    Sverdlov je promrmljao nešto u bradu, ustao sa stolice, došao do mene, stavio mi ruke na ramena i rekao:
    "Vidim da si vrlo dobro informiran o onome što se pročulo od našeg povlačenja iz Ukrajine, i naročito o stvarnim osjećanjima seljaka. Ilich, naš drug Lenjin, bi sigurno bio oduševljen da te čuje. Da li bi želio da mu telefoniram?"

    Odgovorio sam da nemam još mnogo toga da dodam u razgovoru s drugom Lenjinom, ali Sverdlov je već bio na telefonu, obavještavajući Lenjina da ima jednog druga koji ima veoma važne informacije o seljacima s juga Rusije i njihovim stavovima prema njemačkim okupacionim snagama. Potom je direktno pitao Lenjina kada može da me primi.

    Moment kasnije, Sverdlov je prekinuo i napisao dozvolu da se vratim sljedeći dan. Dajući mi , rekao je:
    "Sutra, u jedan sat posle podne, dođi direktno ovamo. Zajedno ćemo ići u kancelariju druga Lenjina... Mogu li računati na tebe?"

    "Računaj na mene," odgovorio sam. "Ali, mogu li dobiti dokument od sekretarijata Centralnog komiteta koji će ovlastiti moskovski Sovjet da mi da privremeni i besplatan smještaj? Drugačije, bit ću primoran da spavam na klupi u parku."

    "Srediti ćemo sve sutra," odgovorio je Sverdlov. Pozdravio sam se s njim, krenuo iz Careve palače ka vratima Kremlja, ponovo prošao pored latvijskog stražara i reda topova i granata različitog kalibra, bacivši brz pogled na carev Veliki top. Do sutra...

    Nisam se vratio u stan seljačke sekcije Kongreda sovjeta, čiji je šef bio Burcev, drug s robije druga Aršinova(14). Burcev je osigurao smještaj za mnoge drugove, uključujući i Aršinova, koji su postepeno postajali teret za njega. Umjesto toga otišao sam da vidim šefa Centra sindikata, koji je također bio u zatvoru sa Aršinovim. Ali ne našavši ga spremnog da me primi, otišao sam da vidim anarhistu Maslova, koji je bio proglašen, kako oni kažu, "ludim".

    Poznajući druga Maslova još od nadničenja na teškim poslovima, obavijestio sam ga da ću se, pošto nemam prenoćište, preseliti kod njega.

    Drug Maslov nije imao ništa protiv pa sam ostao s njim. Čak je Maslov pokazao naročitu gostoljubivost usprkos mom kritiziranju njegovog čudnog individualizma koji ga je spriječio da uspostavi bratske odnose s drugovima iz bivše moskovske organizacije anarhokomunista.




    MOJ RAZGOVOR S LENJINOM

    Sljedećeg dana, ujedan sat, ponovo sam došao u Kremlj, gdje sam našao druga Sverdlova. Odmah me je odveo do Lenjina. Potonji me je dočekao prijateljski raspoložen. Zagrlio me je, nježno tapšao po ramenu rukom, i odveo do fotelje. Nakon što je zamolio Sverdlova da sjedne u drugu, otišao je do sekretarice i rekao joj: "Molim te, ne uznemiravaj nas do dva sata." Tada je sjeo preko puta mene i počeo da postavlja pitanja.

    Njegovo prvo pitanje je bilo: "Iz koje si oblasti?" Potom: "Kako su seljaci tvoje oblasti shvatili slogan SVA VLAST SOVJETIMA U SELIMA i kakva je bila reakcija neprijatelja na njega - naročito Centrale rada?" I na kraju: "Da li se seljaci tvoje oblasti bune, i zbog čega taj revolt seljaka ne preraste u opći ustanak u suradnji s akcijama Crvene garde, koja brani dostignuća naše Revolucije s tako mnogo hrabrosti?"

    Na sva ta pitanja sam dao kratke odgovore. Osobnim talentom, Lenjin je nastojao postaviti pitanja na taj način da odgovaram točku po točku. Na primjer, pitanje: "Kako su seljaci tvoje oblasti shvatili slogan SVA VLAST SOVJETIMA U SELIMA?", Lenjin je postavljao tri puta. Bio je zbunjen mojim odgovorom:
    "Seljaci razumiju taj slogan na svoj način. Sudeći po njihovom tumačenju, sva vlast, u svim oblastima života, mora biti izjednačena sa svjesnošću i voljom radnog naroda. Seljaci razumiju da sovjeti radnika i seljaka sela, zemlje i okruga, nisu ni manje ni više nego sredstvo revolucionarne organizacije i ekonomskog samoupravljanja radnog naroda u borbi protiv buržoazije i njenih lakeja, desnih socijalista i njihove koalicione vlade." (15)
    "Misliš li da je takav način tumačenja ispravan?" upitao me je Lenjin.
    "Da", odgovorio sam mu.
    "Znači, seljaci tvog područja su zaraženi anarhizmom!"
    "Da li je to loše?"
    "Nisam tako mislio. Naprotiv, oduševljeni smo, jer to će značiti pobjedu komunizma nad kapitalizmom," odgovorio je Lenjin, dodajući još: "Ali, sumnjam da je taj fenomen spontan. On je rezultat anarhističke propagande i neće opstati. Čak sam i sklon vjerovanju da je taj revolucionarni entuzijazam, srušen trijumfom kontrarevolucije prije nego što je imao šansu da izrodi organizaciju, već nestao."
    Iznio sam Lenjinu da politički vođa ne bi trebao biti pesimista ili skeptik.
    "Dakle, sudeći po tebi," upao je Sverdlov, "trebalo bi ohrabriti te anarhističke tendencije u životu seljačkih masa?"
    "Oh, vaša partija ih neće ohrabriti," odgovorio sam.
    Lenjin je iskoristio šansu.
    "A zašto bi smo ih ohrabrivali? Da zavadimo revolucionarnu snagu proletarijata, da utremo put kontrarevoluciji i da uništimo sebe zajedno sa proletarijatom?" Nisam se mogao suzdržati i postao sam prilično uznemiren. Iznio sam Lenjinu da anarhizam i anarhisti nemaju ništa zajedničko sa kontrarevolucijom i da ne vode proletarijat u tom pravcu.


    "Da li sam to rekao?" upitao me je Lenjin i dodao, "Pokušao sam reći da anarhisti, u nedostatku masovne organizacije, nisu u poziciji da organiziraju proletarijat i siromašne seljake. Nastavno tome, oni nisu u poziciji da se dignu u obranu, u najširem smislu te riječi, onoga što smo mi postigli i što nam je tako drago."

    Razgovor je prešao na druga pitanja koja je Lenjin postavio. Na jedno od njih, pitanje "Jedinice Crvene garde i revolucionarna hrabrost kojom brane naša zajednička dostignuća," Lenjin me je natjerao da odgovaram što opširnije mogu. Očigledno, pitanje ga je brinulo ili ga je podsjećalo na to što su formacije Crvene garde nedavno postigle u Ukrajini, tobože ostajući nepristrane kao što im je naložio Lenjin i njegova partija, i u ime čega su poslati iz Petrograda i ostalih velikih, udaljenih gradova Rusije. Sjećam se Lenjinovog uzbuđenja, uzbuđenja čovjeka koji se vatreno bori protiv društvenog poretka koji mrzi i koji želi uništiti, kada sam mu rekao:
    "Otkako sam uzeo učešće u razoružavanju kozaka koji se povlače s njemačkog fronta, krajem prosinca 1917. i početkom 1918, veoma dobro sam informiran o "revolucionarnoj hrabrosti" Crvene garde i naročito njenih vođa (16). I čini mi se, druže Lenjine, da, bazirajući se na informacijama iz druge i treće ruke, preuveličavaš njihovu ulogu."

    "Kako to? Ti se ne slažeš?"

    "Crvena garda je pokazala revolucionarni duh i hrabrost, ali ne na način koji ti opisuješ. Borba Crvene garde protiv hajdamaka(17) Centrale rada i, naročito, protiv njemačke sile, imala je trenutke kada su revolucionarni duh i hrabrost, kao i akcije Crvene garde i njenih vođa, bili razotkriveni kao vrlo slabi. Svakako, u većini slučajeva to se može pripisati činjenici da su odredi Crvene garde osnovani na brzinu i da su izvodili operacije protiv neprijatelja na način različit od onoga koji su koristile partizanske grupe i regularne jedinice.
    Moraš znati da je Crvena garda, zavisno od broja vojnika, izvodila napade na neprijatelja krećući se duž pruge. Ali teritorije deset ili petnaest milja od pruga nisu bile osvojene. Branitelji revolucije ili kontrarevolucije mogli su se u njima kretati slobodno. Zbog toga nije bilo iznenađenja u tim napadima.

    Crvena garda je organizirala frontu s koje je kretala u napad, samo pored gradova koji su bili pored pruge. Ali oblast iza te linije i neposredna okolina željezničkih čvorova su ostali bez branitelja. Ofenziva revolucije je propala zbog kontra udara. Jedinice Crvene garde su jedva uspele završiti sa širenjem svojih proglasa u datim oblastima kada su kontrarevolucionarne snage prešle u ofenzivu i prisilile ih na povlačenje u njihovim oklopnim vozovima. U stvari, ljudi u selima nisu čak ni vidjeli Crvenu gardu i zbog toga nisu mogli da je podrže."

    "Što su revolucionarni propagatori radili po selima?" upitao je Lenjin. "Zar nisu pripremali ruralni proletarijat da osigura svježe trupe za Crvenu gardu koja prolazi kroz njihova sela, ili da formiraju nove korpuse Crvene garde koji bi preuzeli ofenzivnu poziciju u odnosu na kontrarevoluciju?"

    "Nemojte ih povlačiti. Revolucionarni propagatori su vrlo rijetki u selima i ne mogu učiniti mnogo. Ali svaki dan se u selima pojave stotine propagatora i tajnih pomagača kontrarevolucije. U mnogim oblastima previše je očekivati od revolucionarnih propagatora da stvore nove snage i da ih organiziraju protiv kontrarevolucije. Ova vremena zahtijevaju odlučne akcije svih revolucionara u svim oblastima života i radničke borbe. Ne uzimanje toga u obzir, naročito u Ukrajini, bi omogućilo kontrarevolucionarima koji potpomažu atamana, da razviju i konsolidiraju svoju vlast."
    Sverdlov je gledao čas mene, čas Lenjina. Malo kasnije, Lenjin je rukama obuhvatio glavu i utonuo u misli. Potom je ustao i rekao: "Sve to što si rekao je za mene vrijedno žaljenja."

    Okrenuvši se Sverdlovu dodao je: "Reorganizirajući Crvenu gardu u Crvenu armiju slijedimo ispravan put ka pobjedi proletarijata nad buržoazijom."

    "Da, da," odgovorio je Sverdlov pun entuzijazma.

    Sljedeće što me je Lenjin pitao bilo je: "Kakav posao namjeravaš obaviti u Moskvi?"

    Odgovorio sam da ne ostajem dugo. Suglasno s odlukama konferencije partizanskih grupa održanoj u Tangarongu, trebalo je da se vratim u Ukrajinu početkom travnja.
    "Tajno?" upitao je Lenjin.
    "Da," odgovorio sam.

    Obraćajući se Sverdlovu, Lenjin je prokomentirao: "Anarhisti su uvijek spremni na samoodricanje, na svako žrtvovanje. Ali oni su zaslijepljeni fanatici, ignoriraju sadašnjost i misle jedino na daleku budućnost." Naznačivši da se to ne odnosi na mene, dodao je: "Ti druže imaš realističan stav prema problemima našeg vremena. Kada bi samo trećina anarhista u Rusiji bila kao ti, mi komunisti bi bili spremni da surađujemo s njima, pod određenim uvjetima, u namjeri slobodnog organiziranja proizvođača."

    Tog trenutka osjetio sam da u meni raste iskren osjećaj poštovanja prema Lenjinu, unatoč mom prethodnom uvjerenju da je on odgovoran za razaranje anarhističke organizacije u Moskvi, što je bio znak za uništenje sličnih organizacija u mnogim drugim gradovima. Osjetio sam se posramljenim. Tražeći način da odgovorim Lenjinu, otvoreno sam mu rekao:
    "Revolucija i njena dostignuća su dragi anarhokomunistima. U tom poštovanju oni su nalik drugim pravim revolucionarima."

    "Nemoj nam pričati," oštro je odgovorio Lenjin, smijući se. "Poznajemo anarhiste dobro koliko i ti. U većini oni nemaju predstavu o sadašnjosti, ili se o njoj brinu vrlo malo. Ali sadašnjost je tako ozbiljna da je za revolucionare ne razmišljanje o njoj, ili ne postavljanje pozitivno i s poštovanjem prema njoj, više nego sramno. Većina anarhista razmišlja i piše o budućnosti bez razumijevanja sadašnjosti. To je ono što nas komuniste dijeli od vas."

    S tim riječima Lenjin je ustao iz fotelje i počeo šetati lijevo-desno.
    "Da, da, anarhisti su jaki na idejama u vezi budućnosti, a što se tiče sadašnjosti, tu ne stoje s obje noge na zemlji. Njihov stav je jadan i zbog njihovog fanatizma lišen sadržaja. Oni su bez stvarnih veza sa tom budućnošću o kojoj sanjaju."

    Sverdlov se zlobno nasmijao i okrenuvši se ka meni, rekao: "Ne možeš poreći da je izlaganje Vladimira Ilića razumno."
    Lenjin je požurio da doda: "Da li su anarhisti ikada priznali svoj nedostatak realizma za današnjicu? Zašto oni ni ne razmišljaju o tome?"
    Odgovarajući na to, rekao sam Lenjinu i Sverdlovu da sam polupismeni seljak i da ne mogu polemizirati na dostojan način o učenom mišljenju koje je o anarhistima iznio Lenjin.

    "Ali, moram ti reći druže Lenjine, da je tvoja izjava kako anarhisti ne razumiju ispravno sadašnjost, kako nemaju pravu vezu s njom, i tako dalje, u osnovi pogrešna. Anarhokomunisti u Ukrajini (ili "na jugu Rusije" za vas komuniste-boljševike, koji se trudite da izbjegnete riječ Ukrajina), anarhokomunisti kažem, su već dali mnogo dokaza da imaju čvrste korijene u sadašnjici. Cjelokupna borba revolucionarnog ukrajinskog seljaštva protiv Centrale rada je vođena pod ideološkim vodstvom anarhokomunista i djelom revolucionarnih socijalista (koji, naravno, imaju potpuno drugačije ciljeve u borbi protiv Centrale rada nego anarhokomunisti). Vaši boljševici jedva da su zastupljeni u našim selima. Gdje su i prodrli, njihov utjecaj je mali. Skoro sve komune i seljačka udruženja u Ukrajini su formirana na poticaj anarhokomunista. Oružana borba radnog naroda protiv kontrarevolucije uopće, i austrijsko-njemačke invazije posebno, je poduzeta isključivo pod ideološkim i organskim vodstvom anarhokomunista.

    Sigurno da nije u interesu vaše partije da vjerujete u ovo, ali postoje činjenice koje ne možete poreći. Znate vrlo dobro, pretpostavljam, efektivnu snagu i borbeni kapacitet slobodnih, revolucionarnih snaga u Ukrajini. Nije bez razloga da se pozivate na hrabrost kojom oni herojski brane zajednička revolucionarna dostignuća. Među njima se najmanje polovina borila pod anarhističkom zastavom. Mokronosov, Marija Nicciforova (18), Čederednjak, Garin, Lunjev i mnogi drugi komandanti trupa odanih Revoluciji, i za koje bi trebalo mnogo vremena da se nabroje, svi su oni anarhokomunisti. Mogao bih vam pričati o grupi kojoj pripadam, ostalim partizanskim grupama i bataljunima dobrovoljaca, koje smo formirali za obranu Revolucije i koji nisu pod komandom Crvene garde.

    Sve to pokazuje koliko griješite, druže Lenjine, kada govorite da mi, anarhokomunisti, ne stojimo s obje noge na zemlji, da je naš stav u odnosu na današnjicu jadan i kako smo previše naklonjeni sanjarenju o budućnosti. Ono što sam vam rekao tokom razgovora ne može biti dovedeno u pitanje jer je istina. Objašnjenje koje sam iznio je u suprotnosti sa zaključcima koje si ti iznio o nama. Svako može uvidjeti da čvrsto stojimo u sadašnjosti, da izgrađujemo i tražimo sredstvo za ostvarivanje budućnosti o kojoj sanjamo, i da se, u stvari, bavimo vrlo važnim problemima."
    U tom trenutku sam pogledao Sverdlova. Pocrvenio je, ali je nastavio da se smije. Pocrvenio je i Lenjin koji je šireći ruke rekao: "Možda sam pogriješio."
    "Da, da. U tom slučaju, druže Lenjine, bili ste previše oštri prema nama, anarhokomunistima, jednostavno, vjerujem, zbog tvoje slabe informiranosti o stvarnoj situaciji u Ukrajini i ulozi koju mi igramo tamo."

    "Možda, ja to ne osporavam. Međutim, greške su neizbježne, naročito u ovoj situaciji," odgovorio je Lenjin.

    Primijetivši da sam postao pomalo uznemiren, on je učinio najbolje što je mogao da me umiri na očinski način, skrenuvši vješto razgovor na drugu temu. Ali moj loš karakter, ukoliko mogu tako da ga nazovem, nije mi dozvolio da se zainteresiram za dalju diskusiju, unatoč svom poštovanju koje mi je Lenjin ulio. Osjetio sam se uvrijeđenim. Iako sam znao da je preko puta mene čovjek s kojim sam mogao pričati o mnogim drugim temama i od koga sam mogao mnogo naučiti, moje stanje svijesti se promijenilo. Moji odgovori više nisu bili detaljni. Nešto u meni je puklo i osjetio sam odvratnost.

    Lenjinu je bilo teško podnijeti tu promjenu u mom stavu. Nastojao je smiriti moj bijes govoreći o drugim stvarima. Primijetivši da mi se kao rezultat njegove rječitosti vraća raspoloženje, iznenada me je zapitao: "Dakle, namjeravaš se vratiti u Ukrajinu tajno?"

    "Da," odgovorio sam.

    "Mogu li ti ponuditi moju pomoć?"

    "Sa zadovoljstvom," rekao sam.

    Okrenuvši se Sverdlovu, Lenjin je zapitao: "Tko je trenutno nadležan za slanje naših agenata na jug?"

    "Ili drug Karpenko, ili drug Zatonski," odgovorio je Sverdlov. "Provjerit ću."

    Dok je Sverdlov telefonirao da provjeri tko je nadležan za slanje tajnih agenata u Ukrajinu, Lenjin je pokušao uvjeriti me da stav Komunističke partije u odnosu na anarhiste nije tako neprijateljski kao što sam to ja mislio.

    "Ukoliko smo bili dužni," rekao je Lenjin, "da poduzmemo energične mjere da istjeramo anarhiste iz određene zgrade koju su okupirali u ulici Malaja Dimitrovska, i u kojoj su sklonili bandite s raznih strana, odgovornost ne pada na nas, već na anarhiste koji su se smjestili tamo. Moraš shvatiti da je bilo dozvoljeno da okupiraju drugu zgradu, ne toliko daleko od one u Malaja Dimitrovska, i da su bili slobodni da nastave s radom na svoj način.

    "Imate li bilo koji dokaz," upitao sam Lenjina, "da dokažete da su anarhisti iz Malaje Dimitrovske sklanjali bandite?"

    "Da. Posebna komisija(19) ih je sakupila i potvrdila. Drugačije naša partija ne bi odobrila poduzete mjere," odgovorio je Lenjin.

    U međuvremenu je Sverdlov ponovo sjeo s nama i izjavio da je drug Karpenko nadležan za slanje tajnih agenata, ali da je drug Zatonski također dobro informiran o toj stvari.

    Lenjin je odmah uzviknuo: "Dakle, druže, dođi sutra poslije podne, ili bilo kada, kod druga Karpenka i traži od njega što ti je god potrebno za tajni odlazak u Ukrajinu. On će ti objasniti i put da pređeš granicu."

    "Koju granicu," upitao sam.

    "Zar nisi u toku događaja? Postavljena je granica između Rusije i Ukrajine(20).

    Njemačke trupe je osiguravaju," ljutito je rekao Lenjin.

    Prije nego što sam uspio odgovoriti mu dodao je: "Reci drugu Karpenku da te ja šaljem. Ukoliko ne vjeruje, dovoljno je da me nazove. Evo ti adresa na kojoj ga možeš naći."

    Zatim smo ustali, rukovali se, i nakon što smo zahvalili jedan drugome, prividno srdačno, napustio sam Lenjinovu kancelariju zaboravljajući čak i da podsjetim Sverdlova da naredi svom sekretaru da mi napiše neophodnu dozvolu u mojim dokumentima, a koja bi me ovlastila da dobijem besplatnu sobu od moskovskog sovjeta.

    Ubrzo sam se našao na ulazu u Kremlj i odmah otišao da vidim druga Burtseva.



    BILJEŠKE

    1) Voljin, "The Unknown Revolution 1917.-1921." (Detroit 1974.), strane 239-246.
    2) Avrich, "The Russian Anarchists", strane 183-185. U anarhističkoj povijesti ovaj događaj se uspoređje s gušenjem militanata lijevog krila u Barceloni svibnja 1937. od strana komunista i republikanskih snaga.
    3) Ime partije je promijenjeno iz Ruska socijaldemokratska radnička partija (boljševika) u Rusku komunističku partiju (boljševika) ožujka 1918. Prestolnica države je prebačena iz Petrograda u Moskvu.
    4) Robert V. Danijels, "The Conscience of the Revolution", treće poglavlje.
    5) Artur E. Adams, "The Great Ukrainian Jacquerie" u izdanju Tarasa Hunchaka "The Ukraine 1917.-1921, a Study in Revolution" (Kembridz, Mas. 1977.).
    6) "Rada" znači savjet i ukrajinski je ekvivalent ruskoj riječi "sovjet".
    7) "Ataman", u slobodnom prijevodu znači poglavica, je bila titula ukrajinskih kozaka u XVII i XVIII vijeku.
    8) Latvijski strijelci, njih 17.000, su bili jedan od osnova rane boljševičke vlasti. Učestvovali su u prvoj invaziji boljševika na Ukrajinu, siječnja 1918. Džon Erikson "The Origins of the Red Army" u izdanju Richarda Pajpa "Revolutionary Russia".
    9) Taj komitet je bio uspostavljen u Golaja Polju, rujna 1917, kao odgovor na desničarski pokušaj prevrata generala Kornilova. Komitet je provodio revolucionarnu eksproprijaciju u oblasti Golaja Polja. Palij u "Anarchism of Nestor Makhno", strana 71.
    10) "Pruski junkersi" - zemljoposjednici aristokrate koji su činili većinu među oficirima njemačke armije. Savez između ukrajinskih zemljoposjednika sa Skoropadskim i njemačkim oficirima je bila prirodna.
    11) Crvena garda, prva vojna snaga boljševičkog režima, bila je zamijenjena Crvenom armijom u proljeće 1918. Crvenu gardu su činili dobrovoljci i odabrani oficiri. Crvena armija je bila zasnovana na regrutiranju i kontroli odozgo. Obavezan vojni rok za rusku radničku klasu je uveden 29. svibnja 1918, a prva divizija Crvene armije je razvijena u vrijeme Mahnove posjete Kremlju. Erikson, kao i gore.  
    12) Boljševička Rusija je zvanično bila u miru sa Njemačkom i Austrougarskom. Boljševička invazija Ukrajine bi, također, mogla inicirati intervenciju Francuske i Velike Britanije.
    13) Anarhisti u Rusiji su bili podijeljeni u različite frakcije. Glavne grupe su bile anarhosindikalisti i anarhokomunisti. Obje frakcije su crpile inspiraciju iz dijela Bakunjina i Kropotkina. Avrich, "The Russian Anarchists".
    14) Petar Aršinov, robijao u zatvoru Batjurki, imao je veliki utjecaj na Mahnoa. Pridružio se Mahnou u Ukrajini 1919, a kasnije je pisao standardna anarhistička objašnjenja mahnovštine.
    15) Mahno govori o Centrali rada kojom su upravljali članovi nekoliko ukrajinskih socijalističkih partija.
    16) Događaj o kome Mahno priča odigrao se kada je Centrala rada dozvolila da kroz Ukrajinu prođe nekoliko vlakova s kozacima pri njihovom povratku s njemačkog fronta kući u Donski Basen, gdje je počeo anti-boljševički ustanak. Mahnovi partizani anarhisti su surađivali s lokalnim boljševicima u osvajanju željezničkog mosta preko Dnjepra, kao i u razoružavanju kozaka. Palij, "Anarchism of Nestor Mahno", strane 83-84.
    17) Pravi hajdamaci su bili ukrajinski pobunjenici XVIII vijeka, koji su ustali protiv ruskog cara i poljskog kralja. Ime su oživjeli nacionalisti Centrale rada.
    18) Marija Nicciforeva je bila vođa anarhističkih partizana i njena karijera je bila paralelna sa Mahovom sve do njenog hapšenja i pogubljenja od strane belogardejaca u jesen 1919. Travnja 1918. dobila je pohvalu boljševičkog generala Antonova za njene revolucionarne aktivnosti. Palij, "Anarchism of Nestor Mahno", strane 87-88.
    19) Poznatija kao Čeka. Sudeći po vođi tog organa, Feliksu Djeržinskom: "Paralelno s razoružavanjem anarhista, kriminal u Moskvi je opao za 80 posto". Palij, isto, strana 63.
    20) 12. lipnja 1919. boljševici su potpisali primirje sa Atamanovom vladom, koje je podrazumijevalo priznanje Ukrajine kao države. Isto, strana 37.

     

    Prijepis i obrada: ad. DHP - AK47 (2003.)
    Izvor:
    SPS

     

    Anarhizam u Hrvatskoj

    MASA
    Što čitaš?

    Izdanja

    Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
    Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
    Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
    Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




    website hosting main area bottom

    Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.