hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Povijest Talijanska zauzimanja tvornica: Biennio Rosso (1918. – 1921.)
Talijanska zauzimanja tvornica: Biennio Rosso (1918. – 1921.) PDF Ispis E-mail
Petak, 24 Srpanj 2009 00:49
Kratka povijest talijanskog Biennio Rosso (dvije crvene godine) i masovnih zauzimanja tvornica 1920. godine, kada je pola milijuna radnika upravljalo svojim radnim mjestima. Reformistički sindikati su tada pregovorima dogovorili kraj sukoba, što je raščistilo put za fašističku reakciju - Biennio Nero (dvije crne godine) od 1921.- 1922.

Nakon Prvog svjetskog rata, europska je radnička klasa prošla proces masovne radikalizacije. Sindikalno članstvo je eksplodiralo, a njim su u porastu bili i štrajkovi, demonstracije i ustanci. Italija nije bila iznimka. Talijanski su radnici bili ljuti zbog ispadanja iz rata i postajali su sve militantniji. Savršeni primjer može se pronaći u zauzimanju tvornica 1920. godine.

Razvoj radikalnog sindikalizma u Italiji započeo je odmah nakon rata. U Torinu i diljem Italije, rastao je pokret običnih radnika, a bio je utemeljen oko „interne komisije“. Ona su se temeljila na skupinama ljudi u radionici koja je na svakih 15-20 radnika imala ovlaštenog i opozivog upravitelja. Upravitelji radionica u jednoj tvornici bi onda izabrali svoju „internu komisiju“ koju mogu smijeniti. To je bilo poznato i kao „tvorničko vijeće“.

Do studenoga 1918., ove komisije su postale nacionalno pitanje u okviru sindikalnog pokreta, a do veljače 1919., Talijanska federacija metalurških radnika (FIOM) osvojila je ugovor kojim se dopuštaju komisije na njihovim radnim mjestima. Tada su pokušali transformirati komisije u vijeća s upraviteljskim funkcijama. Do svibnja 1919., oni «su postali dominantnom silom u metalurškoj industriji i sindikati su bili u opasnosti da postanu marginalne administrativne jedinice.» (Carl Levy, Gramsci i anarhisti) Iako su se ovi događaji većinom odvili u Torinu, ova je militantnost pomela Italiju, seljaci i radnici zauzimali su tvornice i zemljišta. U Liguriji, nakon sloma pregovora u vezi plaća, metalurški radnici i oni na brodogradilištima zauzeli su svoja postrojenja i njima upravljali četiri dana.

Tijekom ovog razdoblja, Unija talijanskih sindikalista (USI) narasla je na 800.000 članova, a utjecaj Talijanske anarhističke unije (20.000 članova plus Umanita Nova, njihov dnevni list) rastao je u skladu s tim. Velški marksist Gwyn Williams, u svojoj knjizi Proletarian Order (eng. Proleterski poredak) jasno kaže da su "anarhisti i revolucionarni sindikalisti bili najdosljednija ... revolucionarna skupina na ljevici ... Sindikalisti su, iznad svega, uspjeli shvatiti militantno razmišljanje radničke klase koje socijalisti nisu uspijevali shvatiti“. Anarhisti su prvi predložili zauzimanje radnih mjesta. Poznati anarhist Errico Malatesta napisao je u Umanita Nova u ožujku 1920 da "prosvjedi u obliku generalnih štrajkova više ne uzrujavaju nikoga... Iznijeli smo ideju: zauzimanje tvornica...metoda sigurno ima budućnost jer odgovara krajnjim ciljevima radničkog pokreta". Istog mjeseca, tijekom sindikalističke kampanje za uspostavu vijeća u Milanu, [tajnik USI-a] također je pozvao na masovna zauzimanja tvornica, a ubrzo ga je slijedili komesari tvorničkih vijeća.

Očito, ova je militantnost izazvala reakciju šefova. Organizacije šefove optužile su tvornička vijeća za poticanje „nediscipline“ među radnicima i zatražili od vlade da intervenira. Država je poduprla šefove (iznenađenje?) koji su počeli nasilno provoditi postojeće industrijske propise. Ugovor koji je 1919. osvojio FIOM sada je značio da su interne komisije protjerane iz prostora radionica i ograničene na slobodno vrijeme radnika. Kao takvo, zaustavljanje rada kako bi se održali izbori za upravitelja radionice (između ostaloga), bilo je kršenje ugovora. Pokret se održao živim jedino kroz masovni neposluh, pa su šefovi koristili oštre tvorničke kontrole kako bi se borili protiv radnika.

Međutim, konačni je obračun bio u travnju. Kada je nekoliko upravitelja radionica opljačkano u Fiat-u, radnici stupili u „sjedeći“ štrajk. Šefovi su odgovorili prekidom rada tvornica, što je vlada podržala razmještajući vojnike i postavljajući strojnice ispred tvornica. Nakon dva tjedna štrajka, radnici su se odlučili predati. Poslodavci su tada iznijeli zahtjeve da se ugovor s FIOM treba ponovo uvesti uz kontrolu upravljanja. Ti su zahtjevi ciljali na uništenje sustava tvorničkih vijeća i radnici u Torinu su u njegovu obranu odgovorili općim štrajkom. Štrajk je u Torinu bio čvrst i proširio se čak u Pijemont, na svojem vrhuncu uključujući do 500.000 radnika. Radnici Torina pozvali su CGL sindikat i Socijalističku stranku (PSI) da im pomognu proširiti štrajk na nacionalnu razinu. I PSI i CGL su odbili poziv. Sindikati pod utjecajem anarhosindikalista "jedini su se pokrenuli." (Williams, Prolatarian Order) Željeznički radnici u Pizi i Firenci odbili su prijevoz vojnika u Torino. Lučki radnici i radnici drugih industrija pod utjecajem USI-a, održali su štrajk u Genovi. Williams bilježi da su štrajkaši Torina, iako ih je "napustio cijeli socijalistički pokret", "još uvijek nailazili na potporu naroda" s "akcijama...koje su vodili direktno ili indirektno, inspirirani anarhosindikalistima." U Torinu, anarhosindikalisti su bili prijetnja da Gramscija i ekipu učine irelevantnim unutar pokreta tvorničkih vijeća.

Na kraju je vodstvo CGL smirilo štrajk pod uvjetima poslodavaca, npr. ograničavajući vijeća upravitelja radionica na privatno vrijeme. Anarhisti su "kritizirali ono za što vjerovali da je bio lažni osjećaj za disciplinu koji je vezivao socijaliste za njegovo vlastito kukavičko vodstvo. Disciplini koja stavlja svaki pokret pod 'izračune, strahove, greške i moguće izdaje vođa' suprotstavili su drugu disciplinu, onu radnika Sestri Ponente koji su štrajkali iz solidarnosti s Torinom, disciplinu željezničkih radnika koji su odbili prevoziti snage sigurnosti u Torino, i onu anarhista i pripadnika USI-a koji su zaboravili razmišljanja partija i sekti i stavili se na raspolaganje Torinjanima." (Carl Levy, Gramsci i anarhisti)

Kao odgovor na rezanje plaća i zatvaranja tvornica, rujan su obilježili masovni štrajkovi. Sredinom kolovoza, USI je pozvao na suradnju s CGL-om u okupiraju tvornica prije nego ih šefovi stignu zatvoriti. USI je vidio ove okupacije tvornica kao ključne za radničku borbu koju treba obraniti bilo kojim potrebnim sredstvima i pozvao je na potporu radnike drugih industrija. Štrajkovi su se brzo proširili na inženjerske tvornice, željeznički i cestovni promet, a seljaci su zauzimali zemlju. Čim bi ih okupirali, štrajkaši bi ih stavili pod radničku kontrolu i uskoro je 500.000 štrajkaša proizvodilo za sebe. Samoupravne tvornice nastavile su plaćati radnicima plače i postojale su naoružane patrole koje su štitile radnike od napada. Samoupravne tvornice uspostavile su međusobnu solidarnost, proizvode su čuvali i dijelili radnici. Italija je bila „paralizirana, pola milijuna radnika okupiralo je svoje tvornice i na njima razvilo crveno-crne zastave.“ Pokret se proširio diljem Italije s militantnima USI-a na čelu. Željeznički radnici su opet odbili prevesti trupe, seljaci su zauzeli zemlju, a radnici su otišli u štrajkove protiv odluka reformističkih sindikata.

No, nakon više od mjesec dana, radnike su ponovno izdali PSI i CGL. Oni su se usprotivili pokretu i obećali su državi povratak u „normalno stanje“ u zamjenu za legaliziranje radničke kontrole uz šefove. Naravno, radnička kontrola nikad nije provedena.

Budući da su se radnici i dalje oslanjali na CGL-ove birokrate u vezi informacija o tome što se događalo u drugim gradovima, nikada nisu mogli biti potpuno neovisni. Zbog toga je sindikat koristio svoje ovlasti za međusobno izoliranje tvornica. Iako su se anarhisti protivi povratku na posao, oni su i dalje bili manjina (brojna manjina, no svejedno manjina) i bez potpore CGL-a, oni nisu mogli proširiti štrajk.

Nakon što su radnici napustili tvornice, vlada je uhapsila istaknute članove u USI-a i UAI-a. Socijalisti su ignorirali ovaj progon slobodarskih aktivista, što se nastavilo do proljeća 1921. kada su anarhisti, uključujući i Malatestu, započeli štrajk glađu u zatvorima.

Nakon što se radnička militantnost smirila, velike korporacije su se većinom okrenule prema fašističkom pokretu kako bi potpuno slomili moćnu radničku klasu, u čemu su uspjeli privremeno, ali ne bez žilavog otpora.

Preveo: Juraj Katalenac
Centar za anarhističke studije, kolovoz 2009.
Izvor: libcom.org

 

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.