hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Povijest Eugen Babić (2011): Filozofski i politički razvoj Mihaila Aleksandroviča Bakunjina
Eugen Babić (2011): Filozofski i politički razvoj Mihaila Aleksandroviča Bakunjina PDF Ispis E-mail
Ponedjeljak, 02 Siječanj 2012 13:18

     U svom radu ću za početak ukratko kroz biografiju predstaviti Mihaila Aleksandroviča Bakunjina, a zatim izložiti njegov filozofski i politički razvoj, koji su naravno potpuno isprepleteni. Predstavit ću njegov filozofski razvoj od metafizičkog poimanja svijeta, sve do dijalektičkog i revolucionarnog. Također, politički razvoj od revolucionarnog panslavenskog nacionalizma, pa do internacionalnih i anarhističkih pozicija. Filozofski i politički razvoj Bakunjina kronološki ću popratiti s događajima koji su obilježili njegov život i utjecali na njegov filozofski i politički razvoj; suđenja, tamnice, ustanke, sukobe, osnivanje i raspuštanje organizacija, događaji koji dočaravaju Bakunjinovu reputaciju, ne kao teoretičara zavaljenog u fotelju s knjigom u ruci, već kao aktivnog sudionika socijalnih previranja.
     U zasebnom dijelu rada naglasio bih Bakunjinov značaj za anarhizam i njegovo naslijeđe u anarhističkom pokretu, koristeći raznovrsnu literaturu, kako bih dočarao koliki je konkretni i dugoročni utjecaj i značaj njegovog djelovanja za anarhističku socijalnu doktrinu i anarhistički pokret. Zaključne riječi bit će svojevrsno sumiranje cijelog ovog uratka.
     Kroz rad ću se također pozabaviti i boljševičkim diskvalifikacijama Bakunjina na temelju njegovog „panslavizma“ od 1846. do 1863. i „duhovnog potonuća“ za vrijeme tamnovanja u Petropavloskoj utvrdi od 1851. do 1854., zbog pisanja „Ispovijedi“ na zahtjev cara Nikolaja I. Također, nešto detaljnije ću se posvetiti sukobu unutar Internacionale – Međunarodnog udruženja radnika i Bakunjinovom isključenju iz istoga. U tom svom pokušaju prvenstveno ću se osloniti na povijesne činjenice, koje bacaju drugačije svijetlo na Bakunjinovu djelatnost i duševno stanje tih godina.

„Sloboda bez socijalizma privilegija je i nepravda,

 socijalizam bez slobode ropstvo je i brutalnost“

                                          (Mihail Bakunjin)

Kratka biografija


     Mihail Aleksandrovič Bakunjin, ruski revolucionar, „utemeljitelj internacionalnog anarhističkog pokreta“ (Dolgoff 1971:3) i ideolog anarhizma, rođen 20.5.1814. u ruskoj plemićkoj obitelji na plemićkom posjedu Prjemuhino (Tver). Godine 1829. upisuje vojnu školu, a napušta vojnu službu 1835. (Cappelletti nepoznato:21). Max Nettlau, anarhistički povjesničar, o Bakunjinovom ocu i njegovom utjecaju na Bakunjina kaže sljedeće: „Bakunjinov otac, obrazovan u Italiji i upoznat s francuskim predrevolucionarnim danima, vratio se u Rusiju s liberalnim idejama, koje su kasnije završile u konzervatizmu. Ipak, očevo je mišljenje zadržalo humanitarni naboj što je njegova najstarijeg sina Mihaila činilo sretnim tijekom rane mladosti“ (Nettlau 2000:105). Istraživač mladog Bakunjina A. A. Kornilov tvrdi kako je Bakunjin napustio službu artiljerijskog poručnika s 22 godine (1835.) (Bakunjin 1979:X), jer mu je to bila uvredljiva i uobičajena karijera. Na to se izdavač Bakunjinove Države i slobode nastavlja - kako je Bakunjinov otac bio dio liberalnog plemstva koje je ispunilo prijelaznu misiju odgajajući radikalnu mladež, stoga se časnička škola koju je Bakunjin pohađao u Petrogradu pokazala inkompatibilnom s njegovim odgojem (Bakunjin 1979:X).
     A. A. Kornilov o Bakunjinu bilježi kako je: „idejno izgrađen, vrlo samouvjeren i častoljubiv momak“ (Bakunjin 1976:13). Dvije karakterne crte su obilježavale Bakunjina: žeđ za znanjem i neutaživa želja za propovijedanjem (Bakunjin 1976:14). Bakunjinov biograf,  jedan od mnogih, E. H. Carr isticao je kako je revolucionarni poziv Bakunjinu bio u krvi, isto onako kako je to nekima poziv planina ili mora (Bakunjin 1979:X).
     Nakon ostavke u vojnoj službi, Bakunjin je otišao 1836. na studij u Moskvu, gdje se istaknuo po prvi puta u kružoku N. V. Stankeviča i sprijateljio se s Bjelinskim i Hercenom. Godine 1840. odlazi u Njemačku, na berlinsko sveučilište, tamo se radikalnije oblikovao pod utjecajem lijevih hegelijanaca. Od njemačke policije 1843. bježi u Švicarsku, pa 1844. u Pariz gdje se upoznaje s Marxom i Proudhonom. Godine 1848, također u Parizu, sprijateljuje se s poljskim emigrantima, te odlazi za Prag na Sveslavenski kongres na kojem prezentira svoj revolucionarni panslavizam. Iste godine izbija praški ustanak u kojem Bakunjin sudjeluje, a sljedeće godine, 1849., sudjeluje u Dresdenskom ustanku, nakon kojeg pada u ruke dresdenskim vlastima, koje ga predaju ruskim vlastima, da bi zatim skončao u Sibiru, jer ga je ruski Senat još 1844. lišio plemiće titule i osudio na robiju zbog političkih djelatnosti. Uspijeva pobjeći iz Sibira 1861. i odlazi za London. Godine 1863. sudjeluje u neuspjelom pokušaju poljskog ustanka, nakon kojeg nepovratno prelazi na anarhizam. S 1864. na 1865. stvara tajno društvo „Internacionalno bratstvo“, od 1867. do 1868. član je Lige za mir i slobodu, a 1868. postaje član „Međunarodnog udruženja radnika“, I. Internacionale. Iste godine osniva „Alijansu za socijalnu demokraciju“. Godine 1870. sudjeluje u lionskom ustanku, 1872. biva isključen iz Internacionale i osniva Anarhističku internacionalu. Pred smrt sudjeluje u ustanku u Španjolskoj 1873. i u bolonjskom ustanku 1874., da bi skončao u Bernu u Švicarskoj 1. srpnja 1876 (Pirumova 1975:296).
     Kao zanimljiv dodatak naveo bih Bakunjinov odnos naspram znanosti iz pismene prepiske s roditeljima, gdje za znanost tvrdi kako je njegov „izvor (…) moralnog i duhovnog života (…) snaga života i vjera u život“ (Bakunjin 1976:15).

     Bakunjinovi radovi po glavnim stvaralačkim epohama:


- Revolucionarni panslavizam: „Reakcija u Njemačkoj“ (1842.), „Sedamnaesta obljetnica Poljske pobune 1830.“ (1847.), „Apel Slavenima“ (1848.), „Ispovijed“ (1851.),
- Anarhizam: „Revolucionarni katekizam“ (1866.), „Nacionalni katekizam“ (1866.), kritika Rousseauove teorije o državi: „Federalizam, socijalizam i antiteologizam“ (1867.), „Program Internacionalnog bratstva“ (1869.), „Politika Internacionale“ (1869.),
- Francusko-pruski rat i Pariška komuna: „Pisma Francuzu“ (1870.), „Država i sloboda“ (1871.), „Program Alijanse“ (1871.), „Pariška komuna i ideja države“ (1871.), „Internacionala i Karl Marx“ (1872.),
- Posljednje godine: „Državnost i anarhija“ (1873.), „Pismo drugu iz Jurske federacije“ (1873.), „Pismo Eliséeu Reclusu“ (1875.) (Dolgoff 1971:VII).
Izuzev Državnosti i anarhije (1873.) koja je napisana na ruskom, Bakunjin je većinu svojih djela napisao na francuskom (Dolgoff 1971:401).

Filozofski i politički razvoj


Kant, Fichte, Hegel, Feuerbach, Comte, Kuhn


     Bakunjin napušta vojnu službu nakon kratkog perioda garnizonskog života u Litvi i odlazi u Moskvu (1836. – 1840.) (Pirumova 1975:295) kako bi proučavao filozofiju, time se mladi Bakunjin nalazi na početku procesa konverzije iz desničarskog hegelijanca u socijal-revolucionara (Bakunjin 1976:9).
     U Moskvi pohađa filozofski kružok kojemu je vodeća ličnost N. V. Stankevič, koji ujedno izvršava utjecaj na Bakunjina. Stankevič mu je daje primjerak Kantove „Kritike čistog uma“, a nakon Kanta sa Stankevičem je Bakunjin počeo izučavati Fichtea u kojemu otkriva bliskost sa svojim nazorima (Bakunjin 1979:X). Bakunjin je uz svoj istraživački rad čitao i Goethea, Schillera, Jean-Paula Richtera, Hofmanna (Bakunjin 1976:16). Religiozna opažanja, koja je usvojio u  rodnom Prjamuhinu, obojila su njegovu fihteovsku epohu kršćanstvom, očišćenu od formalne oficijelne religije (Bakunjin 1976:16).
     Bakunjin nakon Kanta i Fichtea otkriva Hegela, koji ga potresa iz temelja. Zanimanje za Fichtea trajalo je otprilike godinu dana, zatim se krenuo upoznavati s Hegelom i to s njegovom „Fenomenologijom duha“., te se također odlučio upoznati s francuskom „Enciklopedijom“. Najveće zanimanje za Hegela razvilo se kroz proučavanje njegove filozofije religije (Bakunjin 1976:17). Hegela je neprestano proučavao „od 1837. do 1840. godine“ (Bakunjin 1976:18) i to sljedećim redoslijedom: „Fenomenologija duha“, „Logika“, „Filozofija religije“, da bi se zatim nanovo vratio „Fenomenologiji duha“ (Pirumova 1975:24). Bakunjin je postao vatreni hegelijanac i svu Hegelovu mudrost svodio je na formulu: „Sve što postoji je racionalno“ (Pirumova 1975:24). Termini „ljubav“ i „bog“ iz epohe zanimanja za Fichtea ostali su i u novoj epohi Hegela (Bakunjin 1976:18). Godine 1838. izlazi Bakunjinov članak u časopisu „Moskovski promatrač“: „Predgovor Hegelovim Gimnazijskim govorima“ (Bakunjin 1976:19).
     Verzija hegelijanstva koju ja tada Bakunjin apsorbirao bila je ona desna, metafizička varijanta, pa tako Bakunjin bilježi: „pomirenje sa stvarnošću u svakom pogledu i u svim sferama života velik je zadatak našeg vremena“ (Bakunjin 1976:21). Odnosno, umno je opravdavalo sve zbiljsko (Bakunjin 1979:X). Bakunjin zatim odlazi iz Moskve za Berlin (1840. – 1842.) (Pirumova 1975:295), gdje je bio Schellingov učenik  i tu raskida sa svojom konzervativnom epohom (Cappelletti nepoznato:21). Godine 1842. upoznaje se s Arnoldom Ruegom, vodećom ličnosti lijevog mladohegelijanstva i tu pod utjecajem mladohegelijanaca od filozofskih Hegelovih premisa pravi revolucionarne zaključke. Te zaključke izrazio je, pod pseudonimom „Jules Elysard“ (Pirumova 1975:39), u svom poznatom članku „Reakcija u Njemačkoj„ 1842 (Dolgoff 1971:55). Tih godina Bakunjin napušta filozofiju i prelazi na politiku, prijašnje metafizičke borbe u svom vlastitom razumu seli u stvarnost. Od tada Bakunjin nepovratno prilazi ljevičarstvu.
     Prema Paulu McLaughlinu, kako to navodi u svom djelu „Mihail Bakunjin: Filozofski temelj njegovog anarhizma“, Bakunjin je pokupio dva Hegelovska uvjerenja, prvo – prihvaća kako je ideja apsoluta, božanskoga,  produkt ljudske svijesti, i drugo, ne prihvaća da je religija oblik ljudskog razuma, odnosno prihvaća kako postoji potreba ljudske svijesti da se razvije iznad religije kako bi se u potpunosti samorealizirala. Na taj način Bakunjin, baš kao i lijevi hegelijanci, uzima od Hegela kritički pristup religiji, pristup kako je religija u biti samo oblik ljudske svijesti (McLaughlin 2002:160).
     Susreti s mladim hegelijancima i čitanje prvih socijalista odvode ga u Švicarsku, Belgiju i u Pariz (1844.) gdje se upoznaje sa svojim budućim ruskim prijateljima, Hercenom i Bjelinskim (Cappelletti nepoznati:21). Bakunjin se posredstvom Lorenza Steina (Bakunjin 1976:22) upoznao sa socijalnim kretanjima na Zapadu. Tada se upoznao i s Marxovim učenjem i Proudhonom, čovjekom koji je oštro osudio buržoaski svijet u djelu „Što je to svojina“ (1840.) izrekavši: „Svojina – to je krađa“ (Pirumova 1975:42), s čovjekom koji je prvi upotrijebio riječ „anarhist“ u pozitivnom smislu, u namjeri da se ideološki samodefinira 1848. u Francuskoj (Cappelletti nepoznato:17).
     Izuzev Hegela na Bakunjina je ostavio utjecaja vjerojatno najveći lijevohegelijanski mislioc, Ludwig Feuerbach (McLaughlin 2002:161). Feurbach je nakon Hegela Bakunjinu omogućio da se ostavi svih „religijskih ludosti“ (McLaughlin 2002:161), prema Feurbachu, za sve misterije racionalan odgovor nalazi se u ljudskoj praksi. Odnosno, prema riječima Feurbacha: „Čovjek ima svoje najviše biće, svoga Boga, u sebi“ (McLaughlin 2002:162), a Paul McLaughlin dodatno pojašnjava – da se to ne odnosi na čovjeka kao individuu i shodno tome Boga u određenoj individui, već na Boga u ljudskoj prirodi, u ljudskoj vrsti (McLaughlin 2002:162). Bakunjin stoga filozofiju, baš kao i Feurbach, doživljava kao materijalističku i naturalističku, bez ikakvih prizvuka metafizike, ali se Bakunjin razilazi s Feurbachom što se tiče povezanosti prirode i čovjeka. Feurbach stavlja naglasak na razliku između prirode i čovjeka, dok Bakunjin npr. vjeruje kako je etičnost najviši stadij prirodnog. Bakunjin, koristeći se istom metodom raskrinkavanja religijskih autoriteta, što je svakako Feurbachovo postignuće, raskrinkava i političke i znanstvene autoritete kao sasvim logičan nastavak (McLaughlin 2002:204). Bakunjin smatra kako je zaključak kritike teologije – antiteološki, naturalistički i ateistički, stoga smatra kako je i zaključak kritike politike – anti-politički, anarhistički (McLaughlin 2002:204).
     Ogroman utjecaj na Bakunjina ostavio je i August Comte, koji je prema Bakunjinovim riječima: „pravi otac modernog znanstvenog ateizma“, naspram Feurbacha kojeg Bakunjin smatra filozofskim ateistom (McLaughlin 2002:206). Prema Paulu McLaughlinu najveći utisak na Bakunjina ostavila je Comteova knjiga: „Course on Positive Philosophy“. Stoga, Bakunjin smatra kako bi se filozofija trebala posvetiti izučavanju i promatranju prirodnih zakona, kako bi kroz promatranje i razumijevanje bolje razumjela prirodne fenomene, bez zadiranja u pitanja poput početnih i završnih uzroka, jer prema Bakunjinu ljudski mozak to nije kadar shvatiti, premda je neupitno da ti uzroci postoje (McLaughlin 2002:224).
     Paul pretpostavlja da se količina Comteova utjecaja na Bakunjina nalazi u Comteovom shvaćanju religijsko-filozofskog utemeljenja političkog autoriteta, ali se Bakunjin protivi Comteovom uvjerenju kako svijetom i svakim njegovim dijelom upravljaju ideje, što Bakunjin doživljava nadasve idealističkim uvjerenjem (McLaughlin 2002:207).
     Bakunjin prihvaća Comteov temeljni zakon kako je čovječanstvo ništa više ili manje nego pojedinačan prirodan razvitak, unatoč visokom stupnju razvijenosti (McLaughlin 2002:209). S druge strane Bakunjin naravno ne prihvaća Comteovo uvjerenje kako većina odraslih ljudi nije sposobna vladati sobom te da zato drugi trebaju vladati njima. Comte i Bakunjin slažu se oko toga kako je destrukcija neizbježna, u smislu pripreme terena za izgradnju novoga, jer bi čovječanstvo stajalo u mjestu bez postojanja impulsa kritične energije (McLaughlin 2002:223). Bakunjin se, pored svih različitosti, slaže s nekim ciljevima koje Comte stavlja pred pozitivističku filozofiju. Smatra kako je potrebna unifikacija znanosti na temelju onoga što proučava te da su razlike među znanostima umjetno postavljenje, jer one u biti proučavaju istu stvar: „Jedno biće, jedno znanje, i na kraju – uvijek ista metoda, koja nužno postaje kompliciranija sukladno rastu kompleksnosti činjenica kojima se bavi“ (McLaughlin 2002:225). Također, slažu se oko potrebe preinake obrazovnog sustava, na način da se iz njega izbace svi metafizični, teološki i mistični sadržaji, koji su implementirani pod utjecajem organizirane religije i Crkve, te da se zamijene racionalnim sadržajima i metodama, koji su sukladni modernom i racionalnom duhu vremena (McLaughlin 2002:226). August Comte i Mihail Bakunjin slažu se oko krajnjeg postignuća pozitivističke filozofije, a to je društvena reorganizacija, s ciljem uklanjanja krize, u kojoj se nalazi većina civiliziranih nacija odveć dugo (McLaughlin 2002:227).
     Prema Paulu McLaughlinu, Bakunjin povijesno pripada tradiciji naturalističkih mislilaca post-prosvjetiteljskog perioda (McLaughlin 2002:247). Možemo ga smjestiti rame uz rame s Diderotom, Feuerbachom, Comteom, dajući mu epitet vrhunca ove tradicije, kao najkonzistentnijeg i najradikalnijeg člana ove skupine, iste skupine i tradicije koja je iznjedrila temelje moderne znanosti (McLaughlin 2002:248). Glavni zadatak Bakunjinove filozofije, prema Paulu, je izraziti princip slobode i demokracije, principe i njihovu realizaciju koju doživljava kao historijski proces (McLaughlin 2002:21).
     Bakunjinova dijalektika može se sažeti u njegovoj rečenici: „Strast za razaranjem, također je kreativna strast“ što nas upućuje na negativnu stranu demokracije – revolucionarnu politiku, radikalnu negaciju, i na afirmativnu, pozitivnu, stranu demokracije i slobode – novi demokratski poredak nakon revolucije (McLaughlin 2002:30). Pozitivna, početna nenavedena, strana ove dijalektike, sve konzervativne snage, želi sačuvati postojeći sustav, dok negativna – revolucionarna politika, želi uništiti, i kroz tu negaciju negativna strana stvara pozitivno – novi slobodni demokratski sustav.
     Gledajući kroz povijesnu logiku razvitka, ubrzo možemo primijetiti sličnosti između Thomasa S. Kuhna i Mihaila A. Bakunjina; obojica smatraju kako je povijesni razvitak osiguran kroz revolucije, samo što Kuhn to smatra za znanost, dok Bakunjin to smatra za sociopolitička pitanja. Ako pričamo o logičkoj razini, Kuhn analizira strukturu znanstvene revolucije, a Bakunjin strukturu socijalne revolucije (McLaughlin 2002:42). Kako bi to potpuno pojmili prikazat ću detaljnije sličnosti između Bakunjina i Kuhna. Kuhn normalan znanstveni period doživljava kao evolutivni, gradacijski period. Period u kojem se vrši nadogradnja postojeće paradigme, postojećeg obrasca, taj period se može okarakterizirati kao konzervativni period. Nakon normalnog perioda nastupaju znanstvene krize i tada znanost riješi krizu, odgodi je za kasnije ili se pak pojave novi kandidati s novom paradigmom, obrascem. Ako tada nova paradigma naiđe na odobravanje u dijelu znanstvene zajednice, vrlo je moguća zamjena paradigme, znanstvena revolucija, a prema Kuhnu ona je ne-kumulativan razvoj u kojem stara paradigma biva zamijenjena s novom, inkompatibilnom. Kandidati su prema Kuhnu najčešće mladi ljudi koji nisu usvojili tradicionalna pravila znanosti i takva je priroda znanstvenog procesa prema Kuhnu (McLaughlin 2002:43-44). Bakunjin, s druge strane, također sociopolitičku povijest vidi kao evolucijsko-gradacijski proces, ali kada postojeća paradigma, sociopolitičkog sustava, više ne može poduprijeti sama sebe i kada se ne može braniti od protivnika, onda protivnici rastu i izbija konflikt u kojem jedni od protivnika odnose prevagu (McLaughlin 2002:44).
     Sada se nanovo možemo vratiti Bakunjinovoj rečenici: „Strast za razaranjem, također je kreativna strast“, odnosno kada odbacujemo jednu paradigmu, moramo simultano usvojiti novu, jer prema Kuhnu ako to ne učinimo odbacujemo znanost kao takvu, a Bakunjin dakako nije nihilista – njegova filozofija nije potpuna negacija svega. Bakunjin kao i Kuhn polaže nade u mlade, za koje smatra da su još neiskvareni, kako imaju prirodni instinkt za pravdu i odbacivanje tradicije i autoriteta (McLaughlin 2002:45).

Revolucionarni panslavizam i federalizam


     Od 1846. do 1863. godine Bakunjin je okrenut Slavenima, smatrao je kako se među njima nalazi politička rezerva evropske revolucije, a svoj tadašnji nazor sumira u djelu „Apel Slavenima“ (1848.) (Dolgoff 1971:63) zbog kojeg ga između ostaloga prati naslov panslavista. Citat koji opisuje njegovo tadašnje političko stanje iz njegovog pera sažeto je u sljedećoj rečenici: „Slobodna slavenska federacija – jedini izlaz za Rusiju, Ukrajinu, Poljsku i uopće sve slavenske narode“ (Bakunjin 1976:31). „Panslavizam je vjera da će ujedinjenje svih slavenskih plemena, kojih ima 85 milijuna, unijeti novu civilizaciju, novu živu istinitu slobodu u svijet“ (Bakunjin 1976:32).
     Treba napomenuti kako je ovaj revolucionarni savez slavenskih naroda okrenut protiv i pruskog i ruskog velikodržavlja, stoga Bakunjin u svom Apelu napominje: „Nova politika neće biti državna politika, nego politika naroda kao nezavisnih i slobodnih individua“ (Bakunjin 1979:XI). U tom je duhu Bakunjin sudjelovao na slavenskom kongresu u Pragu 1848. godine. Iste godine sudjeluje u praškom ustanku protiv austrijskih imperijalističkih trupa, nakon čega se vratio u Berlin i biva uvučen u dresdenski ustanak (1849.) (Pirumova 1975:295).  Tamo ga dočekuje oduševljeni simpatizer Richard Wagner (Bakunjin 1979:XII). Čisto kao zanimljivost, Wagner u svojim spisima „Umjetnost i revolucija“ (1849.) i „Remek djelo budućnosti“ (1850.) pokazuje jaku sklonost za „slobodne udruge u budućnosti“ (Nettlau 2000:71).
     U svibnju 1849. Bakunjin biva uhapšen i bačen u tamnicu u Dresdenu, u srpnju ga prebacuju u utvrdu Königstein. 14.01.1850. Saksonski prvostupanjski sud Bakunjina osuđuje na smrtnu kaznu, 6. travnja viši sud potvrđuje presudu, 12. lipnja iste godine po odluci kralja smrtna kazna biva zamijenjena doživotnim zatvorom, a 13. i 14. lipnja Bakunjina prebacuju u zatvor u Pragu. Godine 1851. Bakunjina nanovo sele, ovaj put u utvrdu Olomonc, da bi ga zatim u svibnju predali ruskim vlastima koje ga zatvaraju u Aleksejevski ravelin Petropavlovske utvrde. U srpnju i kolovozu iste godine u utvrdi piše „Ispovijed“ na prijedlog Nikolaja I (Pirumova 1975:295).
     Car zahtijeva da mu Bakunjin sroči taj rad „kao duhovni sin duhovnom ocu“ (Bakunjin 1979:XII). Za neke je taj spis značio Bakunjinov „veliki pad“ (Bakunjin 1976:9), zbog ubogog i poniznog tona, a boljševička tumačenja Bakunjinov potez doživljavaju diskreditirajuće za svu njegovu kasniju anarhističku djelatnost (Bakunjin 1976:11). No s druge strane, kada se u obzir uzme „da su njegova djela poznata javnosti te kako nije imao što kriti“ (Dolgoff 1971:31) i kako je Bakunjin nedvosmisleno rekao Caru da imena svojih suradnika neće navoditi: „vama je poznato da se nitko u duhu ne mora kajati za tuđe grijehove. Poslije moga brodoloma ostalo mi je samo jedno blago – čast i saznanje da nisam iznevjerio nikoga tko mi je vjerovao, i zato ničija imena neću navoditi“ (Bakunjin 1976:10). „Ispovijed“ se u tom svijetlu i u svijetlu svih kasnijih Bakunjinovih djelovanja može gledati i kao lukavstvo, jer kakvu težinu ima Bakunjinovo odricanje stajališta u tamnici, ako je po izlasku nastavio djelovati, organizirati i sudjelovati u socijalnim gibanjima tadašnjeg vremena, sve do svoje smrti.
     Godine 1854. u ožujku Bakunjina prebacuju u Schliselburg, a 1857. u veljači tamnica mu biva zamijenjena progonstvom u Sibir (Pirumova 1975:295).  Dok je još uvijek u Sibiru 1858. 5. listopada ženi se, kćerkom zalutalog plemića, Antoninom Ksaverjevnom Kvjatkovskom (Pirumova 1975:295). Godine 1861. u lipnju uspijeva pobjeći iz progonstva u Japan, odakle stiže u Sjevernu Ameriku, a zatim u Evropu, odnosno iste godine u prosincu dolazi u London (Cappelletti nepoznato:22). U Londonu se smješta kod prijatelja Hercena, koji s N. Ogarjovom izdaje „Zvono“, bitan časopis za razvitak ruske revolucije (Bakunjin 1979:XII).  Sljedeće tri godine Bakunjin se posvećuje Poljskoj, pa tako pokušava organizirati rusku vojnu jedinicu koja bi pomagala Poljake, no bezuspješno (Bakunjin 1979:XIII).
      Tada Bakunjin još uvijek nije bio anarhista, ali je inzistirao na „narodnom samoupravljanju u općinama, srezovima, kotarima, oblastima, i najzad u državi“ (Bakunjin 1976:32). „Narodu je potrebna sloboda (…) dajte mu samoupravljanje (…) dajte mu svu zemlju“ (Bakunjin 1976:33). Tako je u svojim pogledima o komunalnom razvitku svoje domovine zapisao: „Ruski narod je za dva stoljeća ropstva očuvao nepovredivo tri principa, koji će mu poslužiti kao historijska osnova budućeg razvoja. Prvi je u narodu rasprostranjeno uvjerenje da cijela zemlja pripada njemu. Drugi je princip poštovanje općine, organizacije koju dva stoljeća ropstva nisu mogla potpuno uništiti i koju je ruski narod sačuvao u obliku običaja… Napokon, treći princip, izvor cjelokupne naše buduće slobode – samoupravljanje općinom“ (Pirumova 1975:152).
     Anarhistički povjesničar Max Nettlau, Bakunjinov „panslavizam“ objašnjava sljedećim riječima: „Ako me se pita kako je Bakunjin, s takvim anarhističkim idejama, mogao posvetiti slavenskoj nacionalističkoj akciji godine svojeg života od 1846. do 1863. – imajući u vidu da je u zatvoru u Sibiru proveo razdoblje od svibnja 1849. do proljeća 1861. – rekao bih, između ostaloga, da je to samo još jedan dokaz velikog manjka libertera s kojima bi u to doba mogao surađivati“ (Nettlau 2000:107). Nettlau s „anarhističkim idejama“ Bakunjina misli na njegove rečenice u pismima braći iz 1845.: „Jedini je, zakonit i dobrotvoran utjecaj, učiniti ljude slobodnima. Dolje sa svim dogmama, vjerskim i filozofskim! One nisu ništa drugo do laži; istina nije teorija, nego činjenica, ona je život sam – zajednica slobodnih i neovisnih ljudskih bića – sveto jedinstvo ljubavi koje struji iz beskrajnih i tajanstvenih dubina osobne slobode“ i iz 1848.: „Ja ne vjerujem u ustave i zakone. Ni najbolji ustav na svijetu ne bi me zadovoljio. Mi trebamo nešto posve drugo: nadahnuće, život, jedan novi svijet bez zakona koji će baš zbog toga biti slobodan“ (Nettlau 2000:107).
     Nakon poljske revolucije 1863. godine Bakunjin je napustio panslavizam, nakon što taj događaj nije rezultirao širenjem pobuna i stvaranjem slavenske federacije Bakunjin se u pismu Hercenu (11.7.1863.) (Bakunjin 1976:36) odriče imena panslavista: „Da, ja se glasno odričem ruskog državnog imperatorskog patriotizma i radovat ću se uništenju Imperije, ma odakle ono došlo“ (Bakunjin 1976:36). Kako to navodi Max Nettlau: „Bakunjin je smatrao da su nacionalistički pokreti podbacili jer su od tog doba potpali pod vlast francuskih, ruskih i pijemonteških državnika te je sve svoje nade za budućnost položio u socijalne pokrete koji su ponovno oživljavali“ (Nettlau 2000:116). Također, premda je simpatizirao poljski potencijal za uvertiru u sve-evropsku revoluciju, Bakunjin nikada nije složio s Poljacima u njihovoj namjeri „da inkorporiraju Ukrajince, Bjeloruse i Litvance u vlastitu državu“ (Nettlau 2000:262).


Bakunjin i anarhizam


Internacionala i Internacionalno bratstvo


     Godine 1864. stvorena je, od grupe radnika – većinom prudonovaca,  I. Internacionala, Međunarodno udruženje radnika. U komitet za realiziranje organizacijskog rada i pripremu dokumenata izabran je među ostalima i Karl Marx, koji je napisao osnivački manifest i privremeni statut (Pirumova 1975:172).
    Ubrzo nakon osnivanja udruženja Bakunjin je imao susret s Marxom, susret koji je urodio suradnjom navedene dvojice oko propagande protiv Mazzinija u Italiji, pošto se Bakunjin zaputio u siječnju 1864. (Pirumova 1975:296) u Italiju. Također, Bakunjin je dobio na povjerenje programske dokumente Internacionale, kako bi ih mogao rasturati po Italiji. Međunarodno udruženje radnika, odnosno sudjelovanje u njemu, gurnulo je Bakunjina nepovratno u socijalističke vode i u potpuno napuštanje ideje o nacionalnim pokretima kao pokretačima revolucije za oslobođenje čitavog čovječanstva te njihovu zamjenu internacionalnim radničkim pokretom (Pirumova 1975:174).
     Iste godine Bakunjin se razilazi s Hercenom i Ogarjevim (Bakunjin 1976:12), tada započinje Bakunjinov anarhistički period (Bakunjin 1976:36), i (1864. na 1865.) nastupa kao organizator tajnog društva: „Internacionalnog bratstva, također znanog kao Saveza revolucionarnih socijalista“ (Dolgoff 1971:34). Bratstvo je osnovano u Italiji u Napulju (Bakunjin 1979:XIII), gdje su se i oblikovali Bakunjinovi novi pogledi (Van der Walt i Schmidt 2009:38).  Prema H. E. Kaminskom, program i statut Internacionalnog bratstva te 3 dokumenta koja se odnose na Bratstvo: „Internacionalna obitelj“, „Revolucionarni katekizam“ i „Nacionalni katekizam“, sadržavaju duhovno utemeljenje cijelog anarhističkog pokreta (Dolgoff 1971:73). Od tada je Bakunjin izravno počeo surađivati sa socijalističkim pokretom kako bi ga nadahnuo liberterskim idejama, putem Internacionalnog bratstva.
     U dokumentima programa Bratstva, naslovljenog „međunarodno tajno društvo za oslobođenje čovječanstva“ mogu se naći duboko humanističke rečenice poput: „Mi vjerujemo da u čovjeku, čak iako je često loš i glup, ipak živi sposobnost za razum, sklonost ka dobroti… Vjerujemo da se, nezavisno od nekakvog božanskog miješanja, u samom čovjeku nalazi stvaralačka aktivnost i nepobjediva unutarnja snaga – ona je njegova bit i njegova priroda, koja je tokom stoljeća neprestano vukla čovječanstvo k istini i dobru.“ „…Biti slobodan jeste pravo, dužnost, dostojanstvo, sreća, misija čovjeka. Ispunjenje njegove sudbine. Ne imati slobodu znači ne imati ljudski oblik. Lišiti čovjeka slobode i sredstava za njeno postizanje i korištenje njome – nije jednostavno ubojstvo, to je ubojstvo čovječanstva. Najveći i jedini moralni zakon je – budite slobodni i ne zadovoljavajte se samo patnjama, već uvažavajte, volite, pomažite oslobođenje vašeg bližnjega, jer je njegova sloboda neizostavni uvjet vaše vlastite“ (Pirumova 1975:175).
     Tu se vidi očita razlika s Rousseauom, za kojega je Bakunjin smatrao kako je griješio kada je tvrdio da sloboda jednog čovjeka treba biti ograničena slobodom drugog čovjeka. Jer, prema zakonu solidarnosti tvrdi Bakunjin: „…svačiji razum raste u srazmjeri porasta razuma svih ostalih, a glupost pojedinca je u izvjesnoj mjeri glupost svih“ (Pirumova 1975:176). Odnosno, nastavlja se Bakunjin: „Smisao nije u tome da se smanji sloboda, potrebno je, naprotiv, sve vrijeme nju povećavati, jer ukoliko je više slobode kod svih ljudi koji čine društvo, utoliko to društvo stiče ljudsku suštinu“ (Pirumova 1975:176).
     Bakunjin smatra da se Rousseauova teorija preklapa s kršćanskim učenjem o božanskom pravu, koje je iznad individualnog, jer polazi od toga kako je ljudska priroda loša u svojoj biti. Bakunjin konačno zaključuje: „Ja mogu biti slobodan samo među ljudima koji uživaju slobodu jednaku mojoj. Utvrđivanje moga prava na račun drugoga, manje slobodnog od mene, može i mora mi uliti svijest o mojoj privilegiji, a ne svijest o mojoj slobodi… Ništa tako ne protivrječi  slobodi kao privilegija“ (Pirumova 1975:176).
     Kao konačni dokaz Bakunjinovog napuštanja nacionalnih pokreta, odnosno napuštanja ideje o njihovoj potencijalnoj moći da se preliju u revoluciju koja će osloboditi cijelo čovječanstvo, svjedoči i sljedeća rečenica iz programa Bratstva: „Naše osnovno uvjerenje je, da kao što je sloboda svih naroda solidarna, tako i pojedine revolucije u pojedinim zemljama moraju biti solidarne, da odsad u Evropi i u čitavom civiliziranom svijetu nema više revolucije, već postoji samo jedna sveopća revolucija… i da se, prema tome, svi posebni interesi, sva nacionalna samoljublja, pretenzije, sitne zavisti i neprijateljstva moraju sada sliti u jedan opći univerzalni interes revolucije“ (Pirumova 1975:178).
     Godine 1867. u Genevi se održavao međunarodni kongres Lige za mir i slobodu, na kojemu je sudjelovao i Bakunjin uz mnoga poznata imena kao što su Louis Blanc, John Stuart Mill (Casas 1986:22), Victor Hugo, Garibaldi itd (Pirumova 1975:193-194). Drugog dana održavanja kongresa, 10. rujna, Bakunjin je istupio svojim govorom i bio dočekan ovacijama prisutnih u sali za zasjedanje (Pirumova 1975:194). Po Bakunjinu, ovakav međunarodni kongres mogao je biti odgovarajuće mjesto za propagiranje ideja „Internacionalnog bratstva“, stoga je pokušao nametnuti cijelom kongresu anarhističko viđenje rata i mira (Bakunjin 1979:XIII).
     Isječak iz Bakunjinovog govora: „Sveopći mir je nemoguć dok postoje centralizirane države. Mi, znači, moramo željeti njihov raspad, kako bi se na ruševinama tih jedinstava, organiziranih kroz despotizam i osvajanje odozgo prema dolje, mogla razviti jedinstvena slobodna, organizirana odozdo prema gore kroz slobodnu federaciju općina u provinciju, provincija u naciju, nacija u Ujedinjenje države Evrope“ (Pirumova 1975:194). Također, pokušao je ugraditi svoj rad „Federalizam, socijalizam i antiteleogizam“ u svojstvo programa Lige, kojeg je trebao izraditi komitet za sljedeću godinu, kada Liga nanovo zasjeda (Pirumova 1975:195).
Program nije uspio ugraditi, ali zato je postigao da „mirni buržoaski liberali“ usvoje program i stav da „sadašnji ekonomski sistem podliježe korjenitoj promjeni“ (Pirumova 1975:196).

Internacionala i Alijansa za socijalnu demokraciju


      Nakon što je propala zamisao poslije II. kongresa da Ligu za mir i slobodu iskoristi kao organizacijski okvir za svoje Internacionalno bratstvo, na istom kongresu na kojem se većina izjasnila protiv ekonomske i socijalne ravnopravnosti (Casas 1986:22), Bakunjin s istomišljenicima protestno napušta Ligu te se okreće Međunarodnom radničkom udruženju (Internacionali), postaje njegov član, „u ženevskoj sekciji“ (Dolgoff 1971:36), srpnja 1868. (Pirumova 1975:296) te mu želi pripojiti svoje Internacionalno bratstvo. Za tu priliku Bakunjin u listopadu 1868. (Pirumova 1975:296) transformira bratstvo u „Alijansu socijalne demokracije“ te s Alijansom pokušava ući u Međunarodno radničko udruženje, no biva odbijen i tek raspuštena Alijansa u lipnju 1869. (Pirumova 1975:296), odnosno njezine sekcije i članovi stupaju u Internacionalu.
     Radi uvida u filozofske i političke pozicije Alijanse prenosim skraćene i parafrazirane točke programa:

1) Alijansa je za ukidanje klasnih razlika i za socijalnu i ekonomsku ravnopravnost svih individua, također ona je za ukidanje privatnog vlasništva i za transformiranje u kolektivno vlasništvo, uz suradništvo s Internacionalom,
2) Alijansa je za ravnopravan razvoj sve djece, od pristupa hrani, obrazovanju, znanosti, umjetnosti,
3) Alijansa je neprijatelj svih despotizama, ne priznaje državu u niti jednoj formi, želi svu političku moć svesti na puku administraciju javnih ustanova u zemljama u kojima su stvorene slobodne asocijacije, kako agrikulturne, tako i industrijske,
4) Alijansa prepoznaje internacionalnu solidarnost kao istinito rješenje za socijalna pitanja, stoga odbacuje patriotizam i rivalstvo među nacijama,
5) Alijansa se deklarira ateističkom, želi ukidanje religije i njezinu zamjenu znanošću (Casas 1986:29).


     Unutar Internacionale Bakunjin izaziva sukob između marksističkog centralizma i autonomije sekcija koju je zagovarao. Naravno, ogroman sukob se dogodio i oko države, Bakunjin i njegovi suradnici su zagovarali bezdržavni komunizam, „socijalnu likvidaciju“ (radikalno ukidanje vlasti, države i prepuštanje društvene organizacije slobodnim radničkim, umjetničkim, znanstvenim asocijacijama, koje se dogovorno ujedinjuju odozdo na gore), dok su Marx i njegovi sljedbenici zagovarali državni komunizam i prijelaznu fazu u obliku diktature proletarijata. Bakunjin je nasuprot diktaturi proletarijata stavljao slobodne federacije, radničke asocijacije, znanstvene i umjetničke, koje su organizirane odozdo prema gore, prvo u komune, pa u federacije komuna u regiji, zatim regije u nacije, a nacije u bratsku Internacionalu (Cappelletti nepoznato:XIII-XIV). Također, Bakunjin je smatrao da samo slobodna organizacija može stvoriti slobodno društvo, centralizirana i hijerarhijska organizacija ne može stvoriti društvo ravnopravnih i slobodnih individua i kolektiva, već samo društvo podčinjenih. Ti sukobi su se nazivali i sukobima između federalista, suradnika Bakunjina, i centralista, suradnika Marxa.
     Prvi veliki sukob između Bakunjina i Marxa odigrava se na bazelskom kongresu Internacionale u rujnu 1869. i to oko pitanja nasljedstva nad zemljom (Ceppelletti nepoznato:XIV). Bakunjin je smatrao kako svako privatno vlasništvo zahtijeva državu koja bi ga štitila, dok je Marx smatrao da je takav stav netaktički i da će odgurnuti seljake od revolucije. Godine 1871. nakon što su Marx i Engels uspjeli staviti Generalni savjet Internacionale pod svoju kontrolu, održana je tajna konferencija Generalnog savjeta, većinom pohođena od strane Marxovih pristaša. Na istoj konferenciji usvojena je rezolucija koja uništava autonomiju sekcija Internacionale i daje savjetu još više moći, te tako narušava dotadašnju unutrašnju politiku Internacionale (Dolgoff 1971:44). Cijelu 1872. godinu Marx koristi kako bi kroz Generalni savjet propagirao raskol u Internacionali, tako nagovještavajući skori završni sukob. Već na idućem kongresu Internacionale 1872. Bakunjin biva isključen (Cappelletti nepoznato:XIV). Bakunjin je, u to vrijeme, pisao istraživačke spise o kompleksnom odnosu između Bratstva i Alijanse, odnosno o načinu međusobnog razumijevanja tih dviju grupa, ti su spisi došli u Marxove ruke koji ih je pak koristio kako bi osudio Bakunjina na haškom kongresu 1872., na kojem je Bakunjin i isključen. Naravno, Marxova interpretacija je Alijansu tumačila kao neprijateljski nastrojenu prema principima Internacionale, što je lažno svjedočenje prema gore priloženom programu Alijanse. Alijansa je neprijateljski bila nastrojena jedino prema autoritarnim tendencijama unutar Internacionale.
     Naveo bih par detalja oko isključenja Bakunjina, kako bi se dobio detaljan uvid u naizgled zamršenu situaciju:
1) Kongres je sazvan, od strane Generalnog savjeta – koji je tada pod kontrolom Marxa i Engelsa, u Hagu, blizu Londona, dakle, blizu Marxa i njegovih suradnika, a daleko od Bakunjina koji nije uspio doći i daleko od legalno zabranjenih sekcija Internacionale koje su bile anti-autoritarno nastrojene (Dolgoff 1971:47).
2) Također, kongres je pohodilo dosta Marxovih simpatizera koji nisu bili delegati nikakvih sastavnica Internacionale, a prema svjedočenju Guillaumea koristili su se lažnim akreditacijama kako bi pristupili kongresu (Dolgoff 1971:47).
3) Isključivanje Bakunjina iz Internacionale odigralo se zadnjih dana kongresa kada je već 1/3 delegata otišlo, i to s 27 „delegata“ za isključivanje Bakunjina, 7 protiv, 8 suzdržanih (Dolgoff 1971:47).


     Nakon isključenja iz Internacionale Bakunjin okuplja Alijansu, Jursku federaciju i disidente s haškog kongresa kako bi se već 15. rujna 1872. održao prvi anarhistički kongres, koji je okupio delegate iz Amerike, Francuske, Švicarske, Španjolske i Italije. Kongres je odbacio sve zaključke haškog kongresa te nije priznao nove ovlasti Generalnog savjeta niti novo izabrani Generalni savjet, koji se tada nalazio u New Yorku (Dolgoff 1971:48). Smjer koji je Internacionala zauzela bio je anti-autoritarni smjer, za autonomiju sekcija i federalizam. Godine 1873. Bakunjin već iscrpljen od svih borbi u kojima je sudjelovao te zadovoljan smjerom reorganizacije nove Internacionale povlači se živjeti kod prijatelja Carla Cafiera (Dolgoff 1971:50). Internacionala se održala do kraja 1877. godine (Cappelletti nepoznato:XIV).
Zadnja revolucionarna djelovanja Bakunjina odigrala su se za vrijeme proglašenja republike u Lyonu 1870. godine, u Španjolskoj 1873. i u bolonjskom ustanku, kada se na kratko vraća „na scenu“, 1876. godine, a potom umire, 01.7.1876. u Bernu u Švicarskoj (Cappelletti nepoznato:22). Na ispraćaju Bakunjina okupili su se radnički predstavnici 5 različitih zemalja, tako Bakunjin napokon završava svoj život posvećen čovjeku, revoluciji i slobodi (Dolgoff 1971:51).


Bakunjinovo naslijeđe


     Bakunjinov značaj za anarhizam je, prema autorima „Crnog plamena“, taj što je anarhistički pokret po prvi puta postao praktična politička snaga 1860-ih u krilu I. Internacionale (Van der Walt 2009:45). Iz radničkog pokreta izrasla je anti-kapitalistička, socijalistička, slobodarska, anti-državna i komunistička radnička tendencija, koju je u političkoj praksi usustavio Bakunjin zajedno sa svojim suradnicima „federalistima“, „bakunjistima“, „anti-autoritarcima“ i „anarhistima“, svojim djelovanjem u I. Internacionali pod imenom „Alijansa socijalne demokracije“. Tek tada je anarhizmu otvoren put da se širi kao koherentna ideologija i socijalna doktrina među radnicima diljem Evrope.
Angel J. Cappelleti u svom radu „Anarhistička ideja“ izražava ulogu Bakunjina na sljedeći način: „Njegova socijalna filozofija predstavlja trenutak u kojem se anarhizam organski povezuje s međunarodnim radničkim pokretom“ (Cappelletti nepoznato:23). U predgovoru Rade Kalanja „Anarhizam i pitanje revolucije“, koji je napisan kao uvod u djelo Daniela Guérina „Anarhizam“, navodi se kako: „U djelu Mihaila Bakunjina anarhizam poprima svoj posve razrađen oblik i kao teorija i kao politički pokret“ (Guerin 1980:XIV).
     Konkretan, nama poznat Bakunjinov rad, koji je vrlo brzo rezultirao masovnim anarhističkim pokretom u Španjolskoj samo nekoliko desetljeća poslije, slanje je Giuseppea Fanellija, svoga suradnika i prijatelja, u Španjolsku „između rujna 1868. i rujna 1869.“ (Nettlau 2000:125) kako bi propagirao anarhistička učenja među radnicima i njihovim organizacijama te potaknuo osnivanje sekcije Alijanse i sekcije Međunarodnog radničkog udruženja, što je rezultiralo uspjehom u Madridu i Barceloni (Dolgoff 1971:36).
     Pirumova u svom djelu „Bakunjin“ o toj temi piše: „Prve sekcije Internacionale u Španjolskoj osnovali su bakunjisti, među kojima je glavni akter postao T. G. Morago. Koristeći popularnost Internacionale, Bakunjin je naoružao te sekcije anarhističkim programom „Alijanse“. Tako je predstavništvo španjolskog radničkog pokreta na kongresima Međunarodnog udruženja od samoga početka bilo anarhističko“ (Pirumova 1975:260).
Što se tiče Bakunjinovog dalekosežnog učinka, citirao bih Vadima Damiera, autora knjige „Anarhosindikalizam u 20. stoljeću“: „Prethistorija anarhosindikalizma ima svoje korijene u anti-autoritarnom krilu Prve Internacionale – u bakunjistima i federalistima“ (Damier 2009:5). A kako nas na to Damier podsjeća, anarhosindikalizam je u povijesti jedina „masovna varijanta anarhističkog pokreta“ (Damier 2009:1), koji se proširio globalno na zemlje poput Španjolske i Rusije, Francuske i Japana, Argentine i Švedske, Italije i Kine, Portugala i Njemačke (Damier 2009:3).
     Bakunjinovo naslijeđe očituje se i u anarhističkoj strategiji koja je proizašla iz njegovog djelovanja u Alijansi socijalne demokracije unutar Međunarodnog udruženja radnika. Kako sam to naveo i ranije – 1864. i 1865. Bakunjin započinje surađivati sa socijalnim pokretima kako bi ih nadahnuo liberterskim idejama, a 1868. osniva Alijansu da bi 1869. godine raspuštene sekcije Alijanse ušle u Međunarodno radničko udruženje – Internacionalu. Max Nettlau navodi Fernarda Pelloutiera i njegovu misao iz 1895. kako se komunističko-anarhistički pokret doživljava kao nastavljač Bakunjinovog rada i posvećuje se izobrazbi sindikata (Nettlau 2000:285). S druge strane Petar Kropotkin navodi kako je Alijansa, kojoj je i sam pripadao, bila neizbježna kako bi se radničke mase održale ujedinjene, ili kako to kaže Errico Malatesta – Alijansa vodi u pravcu socijalizma, ateizma, anarhizma, revolucije, u suprotnom bi se druge sile nametnule radnicima i sindikatima u korist socijaldemokracije, državnog kapitalizma, katolicizma itd (Nettlau 2000:285). Što se tiče tajnosti Alijanse, autori Crnog plamena navode kako su uvjeti kojima su rani anarhisti bili izloženi bili krajnje represivni, stoga je tajnost bila nužnost (Van der Walt 2009:249).
     Bakunjin je u Alijansi vidio motor mobilizacije i politizacije masa, kako bi ih se potaknulo na revolucionarno djelovanje protiv svih autoritarnih institucija, što bi značilo da Alijansa nikako nije bila zamjena za revolucionarno djelovanje masa (Van der Walt 2009:249). Upravo suprotno, Bakunjin je u Alijansi vidio i organiziranu silu koja bi spriječila dominaciju nad masama od bilo koje političke i religijske strane, te organizaciju koja bi ljudima ponudila revolucionarne ideje o slobodnim individuama, kolektivima, federacijama koje se uzdižu odozdo na gore (Van der Walt 2009:249).


Zaključak


     Prva epoha Bakunjinove političke karijere može se okarakterizirati kao revolucionarni panslavenski nacionalizam, koja je trajala od 1846. do 1863. – odnosno do propasti poljskog ustanka. Druga epoha započinje 1863. odbacivanjem panslavizma, odnosno nacionalnih pokreta i pomicanjem prema klasnoj borbi i internacionalističkoj poziciji, te anarhizmu kojem se posvetio do kraja svog života (Van der Walt 2009:38). Taj razvitak pratio je naravno njegov filozofski razvitak, od metafizičkog poimanja svijeta, sve do revolucionarne dijalektike. Svoj federalistički i anti-autoritarni socijalizam Bakunjin temelji na materijalizmu, koji se nalazi negdje između pozitivizma Comtea i dijalektike, porijeklom Hegelove. Također, Bakunjin je premda vukući ostavštinu religioznosti iz svog djetinjstva na kraju završio kao jasni ateist, odnosno kao antiteologist, koji ljudsku slobodu poima kao vladanje nad vlastitom naravi putem promatranja prirodnih zakona, kao slobodu od despotske vlasti čovjeka nad čovjekom i na koncu, kao društvenu organizaciju u skladu s prirodnim zakonima (Cappelletti nepoznato:22).
Ključna razlika Bakunjina i Marxa, i općenito autoritarnih socijalista, sastoji se u poimanju države, dok se Marx oslanja na prijelazni period i centralističko korištenje države u ime proletarijata, Bakunjin smatra da je takva pozicija jednostavno ignoriranje aktivnog karaktera države, koja nije samo proizvod ili nadgradnja, već je i proizvod i proizvođač vladajućih klasa. Bakunjin se zalaže za federalizam i „socijalnu likvidaciju“, odnosno za radikalno ukidanje vlasti, države i prepuštanje društvene organizacije slobodnim radničkim, umjetničkim, znanstvenim asocijacijama, koje se dogovorno ujedinjuju odozdo na gore. Izuzev toga, Bakunjinov socijalizam nikada nije bio „naučni“ kao Marxov, već instinktivni, Bakunjin svoju snagu nije crpio iz intelektualnog autoriteta, već onog ljudskog, moralnog (Dolgoff 1971:XIV).
     Završne riječi neka ujedno budu i Bakunjinove, čovjeka koji je utemeljio anarhizam kao socijalnu doktrinu koja aktivno živi među radnicima i danas:

„Prava, istinska ljubav, kao izraz uzajamne potrebe, postoji samo među jednakima. Ljubav višega prema nižemu je ugnjetavanje, pritisak, preziranje, egoizam, ponos i oholost koji trijumfiraju u osjećaju moći nad drugima. Ljubav nižega prema višemu je poniženje, strah i nada roba koji od gospodara očekuje bilo zlo, bilo dobro“ (Bakunjin 1979:308).


Literatura


Bakunjin, Mihail. Država i sloboda. Zagreb: Globus, 1979.
Bakunjin, Mihail. Ispovijed. Osijek: NIP „Glas Slavonije“, 1976.
Ceppelletti, Angel. Anarhistička ideja. Trst: Germinal.
Damier, Vadim. Anarcho-syndicalism in the 20th Century. Edmonton, Canada: Black Cat Press, 2009.
Dolgoff, Sam. Bakunin on Anarchy. New York: Vintage Books, 1971.
Gomez Casas, Juan. Anarchist organization: the history of F.A.I.. Québec, Canada: Black Rose Books, 1986.
Guérin, Daniel. Anarhizam. Zagreb: Naprijed, 1980.
McLaughlin, Paul. Mikhail Bakunin: The Philosophical Basis of His Anarchism. New York: Algora Publishing, 2002.
Maximoff, G. P. The Political Philosophy of Bakunin: Scientific Anarchism. Québec, NY/Toronto/London: The Free Press, 1953.
Nettlau, Max. Povijest anarhizma. Zagreb: DAF, 2001.
Pirumova, Natalija. Bakunjin. Rijeka: Otokar Keršovani, 1975.
Ur.: Senta, Zoran. Mihail Bakunjin: Manifest Slavenima, Petar Kropotkin: Omladini. Zagreb: DAF, 2011.
Van der Walt, Lucien i Schmidt, Michael. Black Flame: The Revolutionaty Class Politics of Anarchism and Syndicalism.

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.