hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Povijest Vive la Commune!
Vive la Commune! PDF Ispis E-mail
Srijeda, 30 Ožujak 2011 17:16

Negdje u ovo vrijeme prije 140 godina, točnije u ranu zoru 18. ožujka 1871., parižani su „jurišali na nebo“. Uz svekoliko oduševljenje građana, na povijesnu scenu stupila je čuvena Pariška komuna. U današnje vrijeme, kada bi nam svima dobrodošlo malo pariške odvažnosti, vrijedno je baciti pogled u prošlost i prisjetiti se Komune i komunara, oživjeti njihove zamrle glasove s groblja Père Lachaise, saslušati njihovu priču te vidjeti jesu li nam ostavili u naslijeđe neke polazne točke, neke socijalističke punktove od općepovijesnog značenja. 


Francuska na koljenima

U prosincu 1851. slavoljubivi Louis Bonaparte proveo je državni udar u Francuskoj i prigrabio svu vlast u svoje ruke, što je nakon godine dana i javno demonstrirao proglasivši se – carem. Da bi održao svoj autoritaran i konzervativan režim oslanja se na prvenstveno na vojsku, policiju, omraženi činovnički aparat i tada iznimno utjecajnu katoličku crkvu. Time je novoimenovani Napoleon III. lišio političkih prava ne samo radničku klasu, nego i tadašnju krupnu buržoaziju. Kako Vlasnicima politička prava jesu važna, ali je vlasništvo ipak važnije, dok god im je bonapartistički režim omogućavao nesmetanu mogućnost bogaćenja te ograničavanje razvitka radničkog pokreta, oni su mu zauzvrat pružali svoju toplu podršku i divljenje. Osjetljiva klasna ravnoteža među kojom je Napoleon III. upravljao svoj imperijalistički brod, prvi put narušena je krajem '50-ih godina kada je Francusku i cijelu Europu zahvatila snažna ekonomska kriza. Tadašnja radnička klasa tjerana nuždom ponovo diže glavu, prudonizam se širi među francuskim sitnim obrtnicima i zanatlijama, valovi prosvjeda i štrajkova zapljuskuju zemlju, a sve kulminira 1864. s osnivanjem Međunarodnog radničkog udruženja, poznatijeg kao I. Internacionala. Militantna francuska vlada na čelu s Napoleonom III. pokušala je naći izlaz iz sve teže gospodarske i političke situacije na jedini način koji militarizam nudi – ratom. Uzdrmano Drugo carstvo vidjelo ja savršenu priliku za slavu u brzom i pobjedonosnom ratu protiv Prusije. Prevarili su se. Prusko – njemački vojni stroj predvođen kancelarom Bismarckom bacio je u kratkom roku francusku vojsku na koljena. Dok su Generalno vijeće Internacionale, socijalisti svi struja i brojni slobodari energično protestirali protiv rata pozivajući na bratstvo radnika svi zemalja, pruska vojska je potpomognuta nesposobnošću napoleonskih generala opkolila i porazila francusku vojsku kod Sedana i prisilila vrhovnu komandu na sramotnu kapitulaciju. Tim činom vladajuća klika je u potpunosti diskreditirana te se protiv nje udružila općenarodna fronta predvođena pariškim radništvom, što je dovelo do brzog i relativno bezbolnog pada monarhije 4. rujna 1870. Mržnja radništva prema carstvu zatvorila je puni krug. Ono što je počelo s izručivanjem u ruke sve intenzivnije kapitalističke eksploatacije, proganjanjem radničkih organizaciji i lišavanjem političkih prava završilo se nacionalnim poniženjem domovine. Tadašnja sitna buržoazija mrzila je carstvo jer je ekonomski propadala, a politički bila bespravna, dok su krupni kapitalisti i financijeri vidjevši da im prijeti ekonomska i politička hegemonija ujedinjene Njemačke brzo okrenuli leđa dojučerašnjim saveznicima, prokleli carstvo i počeli spašavati svoje klasno gospodstvo, ovaj put pod zastavom Republike.  

Buržoaska republika 


Zbog nedovoljne organiziranosti francuskih radnika, „liberalne protuhe“ prigrabile su 4. rujna vlast iz ruku carstva i proglasile vladu Narodne obrane. Novoproglašena vlada trebala je zaustaviti pokrenutu prusku ofenzivu s ciljem otkidanja Alzasa i Lotaringije iz krila Francuske i nametanja ogromnih ratnih kontribucija koje bi naravno većim dijelom isplatila francuska radnička klasa. Kako je Prusija tim činom prešla iz obrambenog u osvajački, grabežljivi rat, francuski narod zahvatio je polet, prkos i oduševljenje slično onome iz 1793. godine kada je Marseljeza bila na usnama svakog slobodoljubivog sankilota, a Republika ideal za koji se vrijedi boriti. Ali francusko radništvo vidjelo je priliku da ode i korak dalje. Bilo je moguće da se odlučnim potezom razbije opsada Pariza, odbaci novog osvajača nazad među svoje granice i da se još odlučnijim potezom izbore socijalne reforme iz ruku krupne buržoazije i njihovih liberalnih apologeta. Da se zaustavi dominacija kapitala nad radom, eksploatacije nad humanosti, države nad slobodarskim uređenjem saveza komuna. Nažalost, ista mogućnost socijalnog oslobođenja nije promakla ni drugoj strani. Nova vlada, suočena sa gubitkom svojih klasnih pozicija, brzo će okrenuti svoju oštricu prema pariškom radništvu i sitnoj inteligenciji u kojima je vidjela, s pravom, glavnu prijetnju vlastitoj hegemoniji. 

Kako je povjerenje u vladu Narodne „obrane“ sve više kopnjelo, a glad  i neimaština zavladali Parizom došlo je i do prvi artikuliranih osuda vlade i zahtjeva za promjenom trenutnih političkih odnosa. Tako je Centralni komiteta 20 pariških okruga 5. siječnja 1871. obratio gradu takozvanim „Crvenim plakatom“. Na njemu je pisalo: „Politika, strategija, administracija – to produženje carstva -  osuđeni su. Ustupite mjesto narodu! Dajte mjesto Komuni!“ Vlada je u međuvremenu potpisala mir s njemačkim carstvom, ustupajući joj Alzas i Lotaringiju uz što se obvezala isplatiti 5 milijardi franaka ratne odštete. Na odmet nije bilo ni predati brojne francuske utvrde, i raspusti pukove regularne francuske armije. Prvog ožujka pruska vojska je umarširala u grad, što je bio pljuska po jednom obrazu Parižana. Pljuska po drugom zažarila se 11. ožujka kada su  građani grada saznali da se Nacionalna skupština i vlada sele po nalogu predsjednika vlade Adolphea Thiersa u Versailles. Tim činom je Pariz efektivno prestao biti glavni grad Republike. Tada je došao red na razoružavanje pariške Nacionalne garde sastavljene većinom od radnika i konfiskaciju pariških topova na Montmartreu koji su branili grad. Nova vlada na čelu s Thiersom, kasnijim krvnikom Pariza i nagorim neprijateljem tadašnje radničke klase, naredila je da se topovi Montmartrea zauzmu pod okriljem noći 18. ožujka. Shvatio je da mu je dužnost da prevari Pariz, misleći pri tome: „Ja ću te predati, ali to će biti za tvoje dobro.“

Vive la Commune!

Pariška nacionalna garda osujetila je vladinu izdaju, a Centralni komitet oko kojeg su bili grupirani svi gradski odredi Nacionalne garde je u rano sunčano jutro, 18. ožujka 1871., odgovorio na želje naroda i obvezao se na uspostavu Pariške komunu. Bio je to pokušaj stvaranja, ne samo demokratske, nego i istinski socijalne gradske uprave koja bi postala svjetionik ostalim gradovima širom mračne Francuske. Članovi Centralnog komiteta su nakon savladavanja otpora imali samo jednu stvar na pameti – povratiti gradsku upravu i moć Parizu i njegovim građanima. Komitet je raspisao izbore za 26. ožujak, izdao dekrete kojima se ukida opsadno stanje i ratni sudovi te amnestiraju sve političke krivice i prijestupi. Bio je to dirljivi, ali naposljetku se pokazalo, jalov pokušaj izmirenja radnika i buržoazije koji je uskoro pokazao sve svoje nedostatke kada je uvrijeđena i ugrožena krupna buržoazija i monarhisti iz Versaillesa odbila ruku pomirenja i stala mobilizirati vojsku za bratoubilački rat protiv Pariza. Vjeru u mogućnosti pomirenja između klasa koje je prevladavalo među jednim dijelom Parižana može se lijepo vidjeti u riječima jednog novinskog članka objavljenog u to vrijeme: „…Zar će radnici, oni koji sve proizvode, a ni u čemu ne uživaju, vječno biti izloženi nasilju? Zar im nikad neće biti dozvoljeno da rade na svojoj emancipaciji, a da se protiv njih ne dignu sa svih strana kletve?... Zar buržoazija, njihova starija sestra, koja je svoju emancipaciju provela pre tri četvrtine vijeka, danas ne shvaća da je došao red na emancipaciju proletarijata?...Zašto ona uporno odriče proletarijatu njegova legitimna prava.“

Izbori za članove Komune održani su 26. ožujka po svim pariškim četvrtima. Izabrano je sveukupno 92 člana ili delegata Komune, većinom mladih i relativno nepoznatih ljudi različitih ideoloških opredjeljenja ( prevladavali su prudonisti to jest anarhisti, ali su bili prisutni i marksisti, balnkisti, neojakobinci, liberali…) koje su građani mogli opozvati u svakom trenutku. Činom primopredaje uprave Komuni, centralizirana hijerarhijska struktura prepustila je mjesto decentraliziranoj federalnoj strukturi s tendencijom stvaranja istovrsnih Komuna po cijeloj zemlji. Novoizabrani ljudi na čelu gradske uprave Pariza su unatoč svom relativnom neiskustvu, zahvaljujući golemoj energiji i usprkos svim izgledima uspješno organizirali gradsku opskrbu hranom i gorivom, isplatu plaća, red i sigurnost na ulicama tijekom cjelokupnog postojanja Komune. Do faktične primopredaje vlasti došlo je 28. ožujka kada se jedan član Centralnog komiteta ovim riječima obratio okupljenim građanima i novoizabranim članovima gradske uprave. „Centralni komitet predaje vlast Komuni. Gađani, srce mi je i suviše puno radosti da bih mogao da držim govor. Dozvolite mi samo da istaknem slavu naroda Pariza za veliki primjer koji je dao svijetu. U ime naroda, Komuna je proglašena!“. Dvjesto tisuća ljudi okupljenih ispred Gradske vijećnice odgovorilo je jednim uzvikom: „Živjela Komuna!“ Valjda se nikada prije u povijesti jedna skupina energičnih ljudi koja je upravo osvojila vlast, kao što je to bio Centralni komitet, nije te iste vlasti tako brzo dobrovoljno odrekla.  

Socijalni karakter Komune

Za vrijeme svog postojanja Komuna to jest njeni članovi, donijeli su niz dekreta izrazito socijalnog karaktera s ciljem poboljšavanja položaja pariških radnika. Tako je član Komune, Leo Frankel otvoreno izjavio da Komuna postoji prvenstveno zbog radnika da njima „olakša život i rad u sadašnjosti i reorganizira ga u budućnosti.“ Iako su sastavljeni Dekreti i predložena rješenja često bila polovična i nedosljedna, njihovo značenje bilo je u to vrijeme golemo, a stremljenje prema socijalizmu neosporno. Jedan od prvi proglašenih dekreta bio je Dekret o zanatskim radnjama koje su napustili pobjegli poslodavci. Prema Dekretu bilo je predloženo da će sindikalne komore imenovati komisije koje će pregledati napuštene radionice, popisati njihov inventar i predati ih kooperativnim udruženjima samih radnika u radionicama. Slijedio je Dekret o zabrani noćnog rada za pekare. Ništa manje važan nije bio ni Dekret o izmjeni samovoljnih novčanih kazni i zakidanja radničkih nadnica – prava kojim su se koristili poslodavci. Dekret je zabranio i kazne i zakidanje od nadnice i kategorički zahtijevao da se ona isplaćuje u punoj svoti. Pokušalo se provesti i  Dekret o osmosatnom radnom danu, što bi predstavljalo gigantski korak u poboljšanju radnih uvjeta u tadašnjem Parizu, ali je Dekretom od 3. svibnja bio ustanovljen radni dan na 10 sati. Razradio se Dekret o odgodi plaćanja mjenica i obveznica, prema kojem se rok vraćanja dugova produžuje za tri godine. Dekretom od 13. svibnja predloženo je da se svaki put prilikom zaključivanja radnog ugovora utvrdi minimalna ugovorena plaća ili nadnica radnika. Značenje ovih i drugih Dekreta Komune, pravilno je ocijenio jedan kasniji borac za socijalnu jednakost rekavši da možda Komuna „ na čisto socijalnom području nije uspjela da učini mnogo, no i tom malo dovoljno jasno otkriva njezin karakter – narodne, radničke vlasti…“ 

Pad Komune

Članovi Komune, kao i članovi Centralnog komiteta od početka uprave Parizom pokazali su veliku popustljivost i blagost prema pripadnicima stare gradske uprave i Narodne skupštine. Vojska odana reakcionarnoj vladi slobodno je kroz gradska vrata odmarširala u Versailles, praćena uplašenim ministrima kojima tijekom bijega nije pala dlaka s glave. Jednom na sigurnom, Narodna skupština i Vlada na čelu s Thiersom brzo su počeli diljem zemlje skupljati i naoružavati vojsku – građanski rat bio je na pomolu. Znajući dobro svoju klasnu poziciju i svjestan opasnosti koju bi za njegovu zemlju predstavljala slobodna i dugovječna Komuna, Bismarck je na zahtjev Vlade brzo oslobodio desetke tisuća francuskih zarobljenika koji su uz novostečenu slobodu dobili pušku u ruke, jednosmjernu kartu za Versailles i naredbe za bratoubilački rat. Vojnici su držani u izolaciji, bez  ikakvog pristupa pariškom tisku, poticani na rat gnjusnim optužba o zvjerstvima koje „banda“ radi u Parizu. Što je Komuna za to vrijeme radila? U duhu slobodarstva dopustila je potpunu slobodu tiska, tako da su za postojanja Komune izlazili u gradu brojni listovi u kojima su se mogli pročitati brojni neprijateljski i često potpuno neosnovani napadi na novu upravu i njene članove. Komunari su odbili zaplijeniti zalihe Francuske banke u kojoj su se tada nalazile stotine milijuna franaka što u  kovanom novcu, što u novčanicama, što u državnim papirima i tako dalje. To je bila dovoljna količina novaca da se njenom zapljenom nanese najozbiljniji udarac svim monarhistima i visokoj buržoaziji u Verasillesu. Tada, kao i danas, ništa ne bi više zaboljelo najvišu klasu od dobrog udarca po džepu. Nažalost iz strahopoštovanja prema vlasništvu, nedovoljne smjelosti i organiziranosti to se nije dogodilo; nezauzimanje Francuske banke pokazalo se kao najznačajniji pogrešan korak u povijesti Komune. Umjesto toga, Komuna je početkom travnja, gledajući okupljanje neprijateljske vojske nekoliko desetaka kilometara od Pariza i slušajući glasove o strijeljanju taoca koje je već započelo u Verasillesu, donijela odluku o ofenzivi. Ali bilo je prekasno. Mladi generali Komune, Eudes, Bergeret i Duval, bili su preneiskusni. Vojnici Komune, unatoč svojoj odvažnosti bili su preslabo naoružani i nisu imali izgleda protiv daleko brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja. Ofenziva je propala, brojni građani Pazira, služeći kao narodni gardisti su poginuli, a velik broj zarobljenih nemilosrdno je ponižavan i strijeljan među zidinama Versaillesa. Počinju prve razmirice među komunarima. Prevladavale su svađe vezane uz obranu grada i odluku o strijeljanju taoca kao odgovor na masakr pariških zarobljenika koji je provela Vlada. Iako je Dekret o strijeljanju neprijatelja kao čin osvete donesen, nikada nije proveden do pred sam kraj postojanja Komune kada je streljano nekoliko bivših velikodostojnika posebno omraženih u narodu. Ali i to je bio više čin očaja okruženih komunara, koji su odbijali poslužiti se nasiljem i odmazdom vjerujući do samog kraja u bratstvo svih ljudi u novoosnovanom pravednijem društvenom uređenju. Ali Vlada i vojska Versaillesa nije imala sluha za takve „sanjarije.“ Smrću najsposobnijeg generala Komune, Poljaka Jaroslawa Dombrowskog i povlačenjem posljednjih desetkovanih odreda Komuna  pod zapovjedništvom njegovog sunarodnjaka Wróblewskog završava svaki organizirani otpor u Parizu. Nekoliko se dana još vodila ogorčena i herojska borba po gradskim četvrtima i uskim ulicama, ali daleko brojnija i nadmoćnija versajska vojska osvojila je grad 28. svibnja 1871. Pali su besmrtni vojnici Komune koji su na posljednjim barikadama zavikali nadolazećim Versajcima: „Mi ovdje stojimo za Čovječanstvo!“ Komuna je uništena, a slobodarski duh koji je prožimao parižane ta dva proljetna mjeseca je slomljen. Teror se prelio na ulice dok je versajska soldateska opijena uspjehom po izričitoj nardbi Thiersa započela masovna strijeljanja. Bio je „za najveću strogost“, da bi mogao izreći svoju slavnu rečenicu: „Socijalizam je za dugo vremena završen.“ 

Odmazda

Nakon pada Komune krv je potekla ulicama. Strijeljanje, mučenje, silovanje, ponižavanje svake vrste bila je kazna namijenjena parižanima radi njihove „drskosti“. Za vrijeme postojanja Komune, strijeljana su ukupno 63 versajska taoca. Nakon pada Komune za odmazdu postavljeno je uz pariške zidove oko 20 000 muškaraca, žena i djece od čega se tri četvrtine nije uopće ni borilo. Takvo je bilo ugušivanje pobune „putem zakona, po zakonu“. „Sretnici i sretnice“ koji su preživjeli prvotna strijeljanja odvedeni su u Versailles gdje su izgladnjeli držani u kavezima, logorima, blatu i izmetu. Gospoda i gospođe iz finog društva rado su dolazili gledati „barbare“ Pariza dok su nekadašnji odvažni radnici i radnice Pariza umirali mučeni glađu, bolešću i batinama. Procjenjuje se da je oko 2000 ljudi umrlo u logorima i tamnicama Versaja. Uslijedili su hapšenja i sudski procesi zarobljenim članovima Komune i običnim građanima koji su se istog časa pretvorili u travestiju pravde. Ukupno je uhapšeno preko 35 000 ljudi. Tužioci, branitelji i suci natjecali su se međusobno u pokušaju da spontani narodni ustanak prikažu kao zločinačku zavjeru nekolicine zlikovaca. Čast Komune obranio je obućar Trinquet zahtjevom upućenim sudu da mu se prizna čast da je do kraja ispunio svoj mandat: „Mene su - rekao je - poslali u Komunu moji sugrađani; odužio sam se im cijelim svojim bićem; bio sam na barikadama i žalim što nisam tamo poginuo. Ja sam pobunjenik, ja to ne poričem“.Osuđeno je ukupno 13 450 ljudi, od kojih je najmlađi imao 10 godina. Jedan dio osuđenih je pogubljen, a drugi, veći dio, osuđen na deportaciju ili zatvorske kazne u trajanju od 3 mjeseca, pa do nekoliko desetljeća. Veći dio prognanika, njih nekoliko tisuća, upućen je u Novu Kaledoniju i Francusku Gvajanu gdje su ih očekivale nove paklene muke i izgnanstvo na sam rub civilizacije. Kako je to rekao gospodin Thiers u Narodnoj skupštini 22. svibnja 1871. : „Pobijedila je stvar pravde, red, čovječnosti, civilizacije“.

Heroji Komune

Louis Eugène Varlin (1839. – 1871.) Jedan od najsposobnijih članova Komune. Samouki knjigoveža i blistavi um Komune. Od rane mladosti sudjelovao u radu različitih tadašnjih radničkih udruženja (sindikata) te je postao blizak Proudhonovom učenju. Sudjelovao u radu I. Internacionale gdje se zbližio s Marxom čije je učenje djelomično prihvatio ne zaboravljajući pritom svoje anarhističke korijene.  Vječno na strani radnika i obespravljenih izabran je za člana Centralnog komiteta; sudjelovao u ustanku 18. ožujka i zauzimanju Gradske vijećnice. Zahvaljujući svojoj popularnosti među parižanima kasnije izabran i u Komunu u čak tri okruga. 27. svibnja zabilježena je njegova posljednja izjava prije kraja Komune: „Da… žive će nas isjeći na komade. Naši leševi valjat će se u blatu. Naše su borce poubijali. Zarobljenike ubili, a ranjenike mučki kolju. Uspije li kome od nas, da se izvuče i poštede ga, bacit će ga da gnjije na robiji. Da – ali povijest će ipak sve gledati u jasnijem svijetlu i potvrditi, da smo mi spasili Republiku…!“. Sljedećeg dana, zarobljen je braneći posljednje barikade, mučen i strijeljan u pokrajnjoj uličici. 

Gustave Flourens ( 1838. – 1871.) Jedan od heroja Pariške komune koji je prvi pao u borbi za Komunu. Završio prirodoslovni fakultet u Parizu gdje je poslije predavao te stekao veliku popularnost među tamošnjim studentima. Sudjelovao je u ustanku Grka na Kreti protiv turske vlasti 1866. te u nekoliko ustanaka u Francuskoj koji su prethodili Komuni. Zapovjednik belvilskih brigada; sudjelovao je skupa sa svojim ljudima u ustanku 18. ožujka. Popratio je zauzimanje Gradske vijećnice riječima : „Mi vjerujemo jače nego ikada u pobjedu naših velikih principa socijalne jednakosti, bratstva sviju ljudi i sviju naroda. Mi smo uvjereni u našu budućnost!“ Zajedno sa svojim strijelcima sudjelovao je u neuspjelom napadu na Versailles. Shrvan smrću svojih ljudi i neuspješnim napadom odlutao je s bojišta gdje ga je pronašao njegov ađutant i sklonio u obližnju krčmu. Ubrzo su versajski vojnici okružili mjesto i zarobili Flourensa koji je po svjedočenju svoj ađutanta i prijatelja odvažno dočekao svoje progonitelje. Kapetan jedinice kipteći od bijesa što pred sobom ima ozloglašenog Flourensa raskolio mu je glavu jednim udarcem sablje. Tako je skončao onaj kojeg je Jenny Marx opisala kao „Mlad, izvanredno nadaren, čaroban, dao je svoje vatreno, osjetljivo srce djelu sirotinje, ugnjetenih, obespravljenih, i uz to – e samo onih, koji su se borili u vlastitoj domovini, nego je njegovo srce kucalo za svaku naciju, za svaku rasu, za svako pleme“.  

Théophile Ferré (1845. – 1871.) Vatreni govornik Komune, blizak krugu aktivnih blankista. Zaposlen kao siromašan blagajnik od najranije mladosti potpuno ga je obuzela revolucionarna borba. Jedan od potpisnika „Crvenog plakata“; sudjelovao u borbama 18. ožujka te je kasnije izabran u Komunu gdje je služio u Komisiji opće sigurnosti čija je dužnost bila gušenje kontra – revolucije. Dužnosti je, bilo to dobro ili loše, postupio prilično blago te do samog kraja komune  oklijevao izdati naloge za strijeljanje zarobljenih protivnika Komune. Do posljednjeg dana Komune borio se na barikadama i ulicama, a nakon poraza skriva se u podzemlju. Ipak, ubrzo je uhićen i u kolovozu izveden pred sud. Siguran u svoju osudu, svoj završni govor Ferrér je zaključio slijedećim riječima: „Ja, član Pariške komune, nalazim se u rukama onih, koji su pobijedili. Oni hoće moju glavu – neka je uzmu! Nikada ne bih htio spasiti svoj život podlošću. Slobodno sam živio i slobodan hoću da umrem“. 28. studenog 1871. izveden ja na polje Satory i strijeljan. Prije smrti bacio je pruženi povez za oči. 

Charles Delescluze
(1809. – 1871.) Veteran ustanka iz '48., novinar, advokat i neojakobinac  ( skupina ljudi koja je u drugoj polovici 19. stoljeća oživjeti i ostvariti zastarjela revolucionarna shvaćanja i tradicije jakobinaca iz 1793. i 1794. godine ), još je tijekom svog prvog progonstva 1854. godine izjavio da je „Poraz sto puta bolji od pasivnosti, čak je i stradanje bolje od plitke sreće i beskorisnog življenja.“ Proveo je godine po raznim zatvorim i tvrđavama u Francuskoj; osuđen i izgnan na 10 godina prisilnog rada na Vražjem otoku u Francuskoj Gvajani  gdje je doživio fizički slom od kojeg se nikada nije u potpunosti oporavio. Osniva 1868. godine list Réveil ( Buđenje) u kojem se kritički okomljuje na postojeću vlast i otvoreno simpatizira s rastućim socijalističkim pokretom. Slijedeći tijek događaja u Francuskoj sve više prihvaća tada prevladavajuća slobodarska i socijalistička shvaćanja te tako 1870., u sam osvit Komune, uzvikuje u svom listu: „Živjela svjetska demokratska i socijalna republika!“ Uhapšen i zatvoren u siječnju 1871., izabran u Narodnu skupštinu u veljači, a nakon izbijanja revolucije 18. ožujka, izabran u Komunu na gradskim izborima koji su uslijedili. Shvaćajući da mu je mjesto uz građane Pariza podnosi ostavku na mjesto poslanika u Narodnoj skupštini. Podržavao prudonistički princip maksimalne decentralizaciju zemlje i autonomije komuna – slobodna federacija komuna. Poginuo je nenaoružan, dok je oslanjajući se na štap shrvan propašću Komune dobrovoljno odšetao u susret neprijateljskim vojnicima na barikadama. Kroničar i sudionik Komune Lissagaray ovako je zabilježio njegove posljednje trenutke: „Mučaljiv, povjeravajući se samo svojoj strogoj savjesti, on je pošao na barikadu, kao što su stari montanjari išli na stratište. Dugotrajni dani života iscrpli su njegove snage. Preostao mu je sano još jedan uzdah života – i njega je dao za Komunu“.

Louise Michel (1830. – 1905.) Za vrijeme Komune i njene herojske borbe stotine žena borile su se u redovima Narodne garde, gradile barikade, brinule za ranjenike i žrtvovale svoje žviote. Jedna od takvih junakinja Komune bila je čuvena „Crvena djevica Montmartrea – Louis Michel. Iznimno obrazovana dugo vremena radila je kao učiteljica među seljačkom djecom istovremeno pišući poeziju i aktivno sudjelujući radničko revolucionarnom pokretu tog vremena. Golemu energiju i žar ulagala je u borbu za emancipaciju žena, pa je tako ostala zapisana njena izjava da „u tom prokletom društvu posvuda nailazimo na patnje ljudi, ali ničije se patnje ne mogu usporediti s patnjama žena! …Mi žene hoćemo znanja i slobodne, a u velikom času odlučne bitke borit ćemo se rame uz rame s vama i zajedno ćemo izvojevati sva ljudska prava“. Za Komune s ostalim ženama Pariza sudjelovala je u osnivanju bolnica, zanatskih radionica, jeftine prehrane u pučkim kuhinjama i puškaranju na barikadama. Sudjelovala je u neuspjelom napadu na Versailles početkom travnja kao običan gardist; borila se za pravo prostitutki da sudjeluju u revoluciji od kojih su mnoge poginule na barikadama Pariza. Uhićena je nakon pada Komune, mučena u Satoryu i osuđena na zatočenje u progonstvu. Na suđenju nije se htjela odreći svojih načela što se jasno vidi i po ovoj njenoj zapisanoj izjavi: „Ja neću da se branim i ne želim da me brane. Ja cijelim svojim bićem pripadam socijalnoj revoluciji i preuzimam punu odgovornost za sve svoje postupke!“

Prognana je u Novu Kaledoniju gdje je odlučno odbila  da je se tretira drugačije od muškaraca te je trpjela sva najteža fizička poniženja i najgrublje fizičke kazne. Tijekom zatočenja Louise se pod utjecajem Jeana Graves i Eliséa Reclusa  približila anarhizmu kojem je ostala vjerna do kraja svog života. Nakon opće amnestije za komunare, vraća se u Francusku 1881. gdje je do kraja života agitirala za svrgavanje kapitalizma i govorila o herojstvu žena u danima Pariške komune. Louise Michele umrla je 10. siječnja 1905. godine u bijednoj sobici marsejske gostionice. 

Jaroslaw Dombrowski (1836. – 1871.) Poljski časnik i najsposobniji general Komune. Jedan od brojnih stranaca koji su sudjelovali u stvaranju i radu Komune; živi simboli njenog internacionalnog karaktera u punom smislu te riječi. Sudjelovao u radu revolucionarnih društva u rodnoj Poljskoj; osuđen na 15 godina robije te otpremljen u Sibir. Uspješno je pobjegao te započeo svoj revolucionarni rad među poljskim emigrantima u Parizu. Nakon 18. ožujka bio je jedan od rijetkih koji je predlagao brz i odlučan udar na Versailles, ali potaknuti nadom u pomirenje s buržoazijom većina Centralnog komiteta je odbacila njegov prijedlog. U travnju je imenovan na položaj komandanta cijelog utvrđenja Pariza. Kao izrazito nadaren zapovjednik brzo je pridobio simpatije narodnih gardista te je brzo postao uzor revolucionarnog zapovjednika. Sudjelovao je u svim značajnijim bitkama za Komunu, mnogo puta uspješno odbacio versajske trupe  te je ostao na svom položaju do kraja unatoč velikim gubitcima koje je trpjela brojčano slabija narodna garda. U svibnju se položaj na frontu kronično pogoršao. Pripadnici narodne garde bili su desetkovani, gladni, premoreni i bez municije, a gradske tvrđave uništene bombardiranjem. Versajska vojska prodire u grad, organizirani otpor nestaje, unatoč posljednjim pokušajima Dombrowskog da ujedini borce Pariza i članove Komune. Sam general smrtno je ranjen na barikadama 23. svibnja, a izdahnuo je dva sata poslije. „Zbogom, drugovi moji“, bile su njegove posljednje riječi. Nakon pada Komune ime Jaroslawa Dombrowskog postalo je simbol internacionalizma u borbi za socijalno oslobođenje. 

Ostavština Komune

Povijesno značenje Komune je golemo. Uzima se ju kao prvu državu radničke klase, što su je mase samo izgradile, državu novog tipa. Bio je to pokušaj „razbijanja“  stare centralizirane državne administracije i stvaranje autonomne Komune kojom bi upravljali radni ljudi izabrani na javan, direktno demokratski način, uvijek odgovorni građanima i uvijek smjenjivi te plaćeni u skladu s prosječnim nadnicama. Bio je to pokušaj stvaranje decentralizirane federativne mreže Komuna u kojoj je Pariz trebao biti tek početak. Bio je to pokušaj pretvaranja buržoaske demokracije u radničku. Parlamenta u direktno – demokratsku radnu ustanovu. Uspješan rad administrativnih tijela Komune sastavljenih od uglavnom mladih i relativno neiskusnih ljudi, unatoč vrlo teškim uvjetima u dva mjeseca njenog postojanja, pomogao je razbiti mit o nužnim i nezamjenjivim birokratima. Socijalne reforme koje su provedene za Komune također su dio njene goleme ostavštine. Bio je to prvi ozbiljan pokušaj radnika da razbiju kapitalističke okove i upravljaju vlastitim radom stvarajući broje kooperative što je bilo potpuno u skladu tadašnjeg razvitka proizvodnje. Građani Pariza stajali su te davne 1871. na vrhovima povijesti i uistinu su jurišali na nebo. Svi upamćenim i davno zaboravljenim komunarima odajemo počast, što su dali svoje živote za oslobođenje ljudi od jarma države i radnika od okova kapitala.  Umukoše junaci, slavno pali, Umukoše njihovi samotni glasovi… Ali mi ih nećemo zaboraviti, jer su uistinu stajali za Čovječanstvo. 


Izvor
: MASA

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.