hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Iz medija Svi režimi i države zatvaraju anarhiste (razgovor Aleksander Sašo Nakov)
Svi režimi i države zatvaraju anarhiste (razgovor Aleksander Sašo Nakov) PDF Ispis E-mail
Ponedjeljak, 22 Veljača 2010 15:34

Aleksander Sašo Nakov je već više od sedamdeset godina član Federacije anarhista Bugarske - FAB, te jedan od njenih ponovnih pokretača nakon pada socijalizma i režima koji je mnoge anarhiste u Istočnoj Europi stajao slobode, ali i života.

Taj naizgled krhki starac prvenstveno daje dojam snažne osobe koja se cijeli život bori za bolji svijet, a ideje kojima je ostao dosljedan cijeli život, nije zaboravio i napustio niti nakon 15 godina koje je proveo zatvoren u bugarskim logorima. I danas aktivno sudjeluje u radu pokreta, a poruka koju je jasno poslao svim mladim ljudima na Balkanskom anarhsitičkom sajmu knjiga u Solunu 2009. godine, bila je posve jednostavna: Mladima mogu poručiti samo jedno - borite se!



Kada si prvi put došao u kontakt s anarhističkim pokretom?

- Moj prvi kontakt s anarhističkim pokretom bio je 1936. godine, u vrijeme španjolske revolucije. Zato što su vodeća snaga u toj revoluciji bili anarhisti, u Perniku, glavnom gradu pokrajine gdje sam u to vrijeme radio, jedan momak, Milen Pavlov, širio je ilegalne anarhističke biltene koje je tiskala Federacija anarhista u kojima su zbivanja u španjolskoj bila predstavljena drugačije nego u „žutoj štampi“ koja je o tome također pisala. Bio sam uključen u tu grupu mladih ljudi u Perniku (oko 12-13 ljudi) i počeli smo kampanju protiv Franka i falange, a koja se sastojala od slogana i plakata na zidovima koje je također tiskala federacija.

Kada su u rujnu 1938. godine boljševičke snage napustile Španjolsku, uvidjele su da im revolucija ne ide na ruku, i kada je Staljin naredio njihov odlazak i prije toga kako kako bi sabotirao revoluciju jer mu se nije svidio njen slobodarski i anarhistički karakter. Tako su boljševici otišli u rujnu 1938., ali anarhisti su napustili bojno polje tek u ožujku i travnju 1939. godine, tek nekoliko mjeseci nakon što su boljševici i fašisti postali prijatelji, potpisujući pakt Molotov – Ribentrop. Ovaj pakt je pomogao Hitleru da započne rat protiv Poljske, a kada su njemačke trupe doprle do srednje Poljske, a poljski narod se nadao nekoj pomoći, ruske trupe su ih napale s druge strane! Onda je ruska vojska ubila sve poljske vojne zapovjednike u šumama Katina!

Zašto si tijekom tog razdoblja odlučio priključiti se anarhistima, a ne nekim drugim socijalističkim strujama… primjerce, boljševičkim?

- U to vrijeme, u Perniku, nisam imao kontakte samo sa anarhistima već i sa boljševicima, ali sam izabrao anarhiste jer su nudili puno više slobode i nezavisnosti za osobu, a već tada sam čitao o masakrima boljševika nad anarhistima u sovjetskoj Rusiji, upravo iz tih biltena koje je štampala FAKB u Sofiji. Dakle, već sam znao što se dogodilo tijekom ruske revolucije, o progonima anarhista i zato sam se priključio anarhistima. Nakon što je došlo do te unije fašista i boljševika, policija u Perniku je samo nas proganjala, nas anarhiste, boljševici nisu bili proganjani jer ništa nisu radili! U to vrijeme partnerstva Staljina i Hitlera, boljševici nisu bili aktivni! Naša propaganda je u to vrijeme bila vrlo jaka – tiskali smo puno plakata, letaka, brošura – svega, protiv fašizma. U to vrijeme u našoj regiji (jugozapad bugarske) bilo je četiri suđenja protiv anarhista i nijedno protiv boljševika! Jedno od tih suđenja je bilo i protiv grupe u kojoj sam djelovao, a sve to zbog propagande protiv fašizma.

U razdoblju između dva rata anarhistički pokret u Bugarskoj je bio u stalnom porastu, osobito se u jugozapadnoj sekciji federacije, što je uključivalo gradove Blagoevgrad, Dupnica, Pernik, Radomir, anarhistički pokret brzo razvio; u svim gradovima i selima imali smo vrlo dobre organizatore i govornike, a neka sela su imala i oko dvadeset organiziranih anarhista. Vrijeme nakon prvog rata smo vrlo dobro iskoristili – anarhisti su sudjelovali u štrajkovima u tvornicama duhana i tako dalje, protiv kapitalističkog sistema tog vremena. To razdoblje smo iskoristili za objavljivanje puno knjiga i brošura. Imali smo i preko 20 ljudi koji su pisali o anarhističkim temama, mnoge knjige su prevedene, posebno između 1931. i 1934. godine je prevedeno puno knjiga koje smo kasnije godinama koristili. Ali, 1934. je došlo do jednog od profašističkih pučeva, pa su zabranili sve političke stranke i organizacije, ali su čak i tada naše grupe bile aktivne, sudjelujući u svim štrajkovima i prosvjedima protiv režima.

Tako su naši ljudi sudjelovali u pokretima protiv alkoholizma i pušenja, Esperanto pokretima, u mnogim pokretima poput onih koji uče ljude anarhističkom moralu i idejama. U tom razdoblju sve do drugog rata naši ljudi su sudjelovali gotovo svuda sa propagandom anarhističkih ideja. U svim ovim akcijama, organiziranim od strane anarhista, bio sam vrlo aktivan u svojoj regiiji – bio sam veza organizacija iz Pernika, Dupnica, Radomira i drugih sela.

Represije profašističkog režima bila su, primjerice, suđenja protiv anarhista u našoj pokrajini, ali represije prije tih, naročito u razdoblju od 1923. do 1925. uništile su i ubile stvarno puno ljudi iz našeg pokreta. Mnogi ljudi su tada bili dio organiziranog gerilskog pokreta pa je na taj način organiziran ustanak u Kilifarevu pokrenut od strane anarhista. Znači, između dva rata, bugarski anarhisti su odigrali izraztio važnu ulogu u opstanku bugarskog naroda. Tijekom tog razdoblja imali smo puno talentiranih i inteligentnih drugova poput Manola Vaseva, Aleksandera Spaundgenjeva, Varbana Kilifarskog i mnoge druge…

U kakvim uvjetima se pokret razvijao tijekom Drugog svjetskog rata? Koje su bile aktivnosti pokreta u tom razdoblju?

- U to vrijeme, prije nacističkog napada na Sovjetski Savez, imali smo puno ljudi u zatvorima i koncentracionim logorima... Boljševici nisu jer u u tom razdobljuu nisu bili antifašisti – to su postali tek nakon što je Hitler napao Sovjetski Savez i tek tada su počeli da pune zatvore…ali o gerilskom pokretu u to vrijeme…Zato jer smo znali što će nam se dogoditi ukoliko boljševici pobjede i osvoje vlast, zato nismo imali masovni anarhistički gerilski pokret, iako su mnogi od nas otišli u šume, a drugi su pomagali proganjane. Svi smo znali što će nam se dogoditi ako boljševici preuzmu vlast…i to se, nakon toga, i dogodilo…ali, u svakom slučaju, tijekom Drugog svetskog rata imali smo anarhističku gerilu, kao i anarhističke zatvorenike.

Znamo da su glavne snage koje su se borile protiv monarho-fašističkog režima bile Komunstička partija i Zemljoradnička partija. Kakvi su bili odnosi sa njima?

- Kada su agrarijanci i komunisti počeli stvarati ujedinjeni front (takozvani domovinski front) protiv fašizma, mi nismo sudjelovali, zbog toga što su vodeće pozicije tog fronta stvorene na autoritaran način, a ti koji koji su stvorili tu antifašističku koaliciju učinili su to s ciljem da vladaju narodom i preuzmu vlast nad zemljom. Nikada nismo želeli biti veliki „prijatelji“ boljševika.

Mi smo zaista bili prvi antifašisti u Bugarskoj, jer kada su boljševici i fašisti ušli u koaliciju, u Bugarskoj je jedino anarhistički pokret bio jasno antifašistički! Nije bilo drugih antifašista u Bugarskoj, možda su tada i neki agrarijanci bili antifašisti – neki od njih su imali suđenje zajedno sa svojim vođom G.M. Dimitrovim, oko 45 ljudi, koji su također zatvarani u fašističke zatvore, a u isto to vrijeme boljševika nije bilo po zatvorima… samo mi i neki agrarijanci. Tijekom tog razdoblja i tijekom čitave naše povijesti, mi i boljševici smo uvijek imali o čemu raspravljati, ali jedna stvaru su rasprave o ideološkim razlikama, a druga stvar su ubijanja! Jer, i prije nego su došli na vlast, tijekom gerilskog pokreta, komunisti su počeli ubijati anarhiste po šumama! U to vrijeme ubijen je naš prijatelj Kiril Kanev Arnaudov, negde na Rodopima, Rajko Kajtacov je ubijen kao i drugi – prije nego su se spustili sa planine…A agrarijanci…imali smo normalne odnose, ništa specijalno, ništa kao pravo partnerstvo. Također, nismo imali neku tajnu komunikaciju s boljševicima i tako dalje…Baš zbog toga što su svi oni, čak i ljevičari, bili vrlo autoritarni, a mi smo antiautoritarci!

Kako je pokret reagirao nakon pada fašističkog režima do preuzimanja vlasti od strane boljševika?

- Kada su preuzeli vlast, boljševici su sklopili savez s vojnim snagama, sa dijelom agrarijanaca, sa socijaldemokratima i kako bi upravljali Bugarskom, kreirali nešto što su nazvali Domovinski front - ovde govori o prvim godinama komunističke vladavine koja je nazvana „narodnom demokratijom“. Ali vrlo brzo je vlada počela progoniti anarhiste, čak i u ožujku 1945. uhapsili su oko 100 ljudi koji su sudjelovali na anarhističkoj konferenciji u Knjazevu, blizu Sofije, tako da su naše prognoze o tome što će se dogoditi bile vrlo točne. Počeli su nas hapsiti čak i bez nekog javnog razloga! A počeli su stvarati i prepreke za našu propagandu, razvoj našeg pokreta, kako su samo brutalno prebijali ljude, samo zbog drugačije ideologije.

Na samom početku boljševičke vladavine, bilo je nekih anarhista koji su bili prilično zadovoljni zbog kraja buržoaskog i fašističkog sistema, neki dijelovi društva su nakratko bili sretni, no dobro obrazovani anarhisti koji su znali što se dogodilo u Sovjetskoj Rusiji nisu bili toliko „sretni“…bilo je nekih sloboda na početku koje su ubrzo izbrisane. Nismo bili jako slobodni pod tom vladavinom čak ni na njenom početku… progoni anarhističkog pokreta završeni su jednim velikim genocidom kada su 1948., 16. prosicna, boljševici strpali u koncentracione logore sve aktivne anarhiste o kojima su imali podatke.

Nakon osvajanja vlasti komunisti su gušili svaki glas s druge strane. Anarhistički pokret se raspršio, a svi oni anarhisti koji nisu uspjeli da prebjeći u inozemstvo su, poput tebe, završili u koncentracionim logorima. Kakva su tvoja sjećanja na to razdoblje?

- Kada su nakon 9. rujna 1944. godine, boljševici preuzeli vlast, prva stvar koju su učinili bila je stvaranje koncentracionih logora, a napravili su ih točno 86, i mi, anarhisti, bili smo jedni od prvih „stanovnika“ tih logora, posebno u logoru Dupnica – tamo je bilo jako malo fašista, ostatak smo činili mi – anarhisti. Nakon toga su pokušali uništiti naš pokret na „sofisticiran“način – poslali su jednog od dogmatiziranih boljševika, Ruben-Levi se zvao, da teorijski govori protiv anarhizma, obilazeći sela i gradove uz govore o nepraktičnim i utopijskim idejama anarhizma. Ali naši su drugovi širom Bugarske pružili otpor njegovom govoru, pokazujući da su stvari o kojima je govorio laži i da nisu prave anarhističke ideje ili prakse. Tako da nije uspio. Tad su shvatili da nema načina za ukloniti anarhizam ideološki. U očima naroda pokazali su se slabim i zbog toga su poslali rušiteljske snage na anarhizam.

Jednostavno, u to vrijeme u Bugarskoj nije bilo dana bez hapšenja anarhista. Organizirali su i prebijanja naših članova. Kada smo organizirali masovna okupljanja, zabranjivali su ih. U svim tim koncentracionim logorima u koje su trpali anarhiste, nalazili su se bez presude i suđenja. Organizirali su i neka suđenja kao ono protiv našeg aktivnog člana Manola Vaseva – strpali su ga u zatvor, a prije suđenja je otrovan u ćeliji, samo zato jer je bio veliki anarhistički govornik!

Pošto nisu uspjeli slomiti pokret, boljševici su organizirali pravi genocid – 16. prosinca 1948. godine, rano ujutro, u mnogim gradovima i selima, vlasti su hapsile sve anarhiste za koje su znale. Neki od njih uspjeli su se sakriti i pobjeći preko turske, grčke ili jugoslavenske granice, a stotinjak drugova se okupilo u Francuskoj gdje su osnovali Uniju bugarskih antiautoritaraca u egzilu. Počeli su objavljivati novine „Naš put“ koje su „nevidljivim“ kanalima počele dolaziti i u Bugarsku.

Dakle, bilo je oko 600-700 ljudi, uhapšenih drugova, koji su bačeni u različite zatvore, najviše njih u logore Kutcijan, Bogdanov dol, a kasnije su prebačeni u najveći koncentracioni logor Belene – tamo su okupili gotovo sve neprijatelje „komunističkog“ režima. Prvo su se oslobodili svojih partnera – agrarijanaca, socijal-demokrata, vojnika. Kad smo se mi nalazili u kampu Belene tamo je bilo 1500 ljudi iz Agrarne partije (krilo Nikole Petkova), sljedeća veća grupa smo bili mi anarhisti – oko 600 ljudi (i ja sam tu bio). Treću grupu su činili socijal-demokrati i neki trockisti, bilo je nekih ljudi iz bivših profašističkih grupa iz Bugarske, također bivših ministara, časnika, članova parlamenta i tako dalje…

Ali bilo je i drugih zatvorenika – primjerice, grčkih gerilaca (partizana) iz poražene Markosove vojske, koji su dolazili u Bugarsku sakriti se od progona grčkih fašista i desničara. Neki od njih su rekli da bi se željeli vratiti u Grčku i bili su strpani u koncentracione logore bugarske „komunističke“ vlasti, a svi oni su bili u vrlo lošem stanju jer nisu imali nikoga izvana da im donese nešto hrane, tako da su mnogi umrli od gladi. Uspjeli smo pomoći nekima od njih dajući im našu hranu… U kampu Belen, glad je bila najopasniji neprijatelj. Nema životinje koju nismo jeli kako bi preživeli – sve u kampu je za nas bilo hrana – mačke, psi, žabe, zmije… Jeli smo čak i skakavce! Mnogi ljudi su tamo umrli upravo od gladi, ne samo od ubijanja, mučenja ili prebijanja do smrti. Zahvaljujući pravoj uzajamnoj pomoći koja je postojala među anarhistima, niko od nas nije umro od gladi! Svu hranu koju smo dobijali od naših obitelji dijelili smo između sebe i zbog te uzajamne pomoći koja je postojala među nama, niti jedan anarhist nije umro od gladi!

Oni koji su umirali – ubijani su, mučeni i tako dalje, ali nitko nije umro od gladi! Puno ljudi je pokušalo pobjeći iz logora ali bezuspješno – samo su jedan anarhist i jedan agrarijanac uspjeli pobjeći.

Moje osobno sudjelovanje u anarhističkom pokretu u to vrijeme bilo je veliko, možda ne na najvišoj razini, ali sam sudjelovao u svim događanjima koje je organizirala federacija. Znači, povezivanje s drugovima, širenje tiskanog materijala na prosvjedima i slično. Sudjelovao sam u svemu dok me nisu uhapsili.

Do pada režima, da li je anarhistički pokret uspio razviti bilo kakve aktivnosti otpora?

- Da, bilo je sudjelovanja s anarhističke strane u otporu, baš onda kada su mnogi od nas bili u koncentracionim logorima – od strane grupe u regiji Stare Zagore, čija su dva člana ubijena. Čim su otišli u šumu kako bi izbjegli hapšenje. Ali boljševici su bili izrazito dobro organizirani – imali u svoje ljude za progone u svakom gradu i svakom selu. Zato su napravili tih 86 logora – zaustavljanje svakog otpora protiv njihove vlasti. I, nažalost uspjeli su, iako je bilo oružanih borbi kao primjerice pokret Goranaca – agrarijanci i ostali, ali zapravo nije bilo jakog pokreta otpora. Imali smo i neke drugove koji su bili u gerili protiv komunističke diktature i zanimljivo je da su neki od njih poput Hristo Nestorova, prije toga, bili prvi gerilci i protiv fašizma! Puno toga bi se moglo opisati ali je problem u tome da ne postoje pisani dokumenti iz ovog razdoblja, boljševici su uništili svako sjećanje. Tek znatno kasnije su neki drugovi počeli zapisivati svoja sjećanja o logorima i zatvorima. Oko 15 drugova je napisalo svoje memoare o boljševičkom režimu koji su uspjeli preživjeti. Tako da danas imamo što čitati o povijesti našeg pokreta. Možda najbolji od ovih zapisa i sjećanja je onaj Hristo Kolev Jordanova, knjiga Stojana Colova, Slavejka Pavlova, Ivana Drandova, moja knjiga, knjige Georgija Konstantinova koji i dalje piše, objavio je puno knjiga... Tako da se danas ima gdje čitati o dokazima kako je bilo pod tim režimom terora.

Na osnovu iskustva, kako gledaš na razvoj današnjeg anarhističkog pokreta i smjer njegovog razvoja?

- Nakon 1989. kada se boljševički sistem urušio, nakon što su sve zemlje bez opaljenog metka kapitulirale pred zapadnim kapitalističkim snagama, naš pokret je bio gotovo uništen i nije imao mogućnosti ponovo moćno započeti borbu. Mnogi naši organizirani ili obrazovani ljudi bili su ili ubijeni ili egzilu, tako je je bilo malo onih koji su preživjeli, ali smo ipak ubrzo nakon toga ponovo osnovali FAB, već 1990. godine, i započeli s anarhističkom propagandom.

Počeli smo objavljivati novine „Slobodna misao“, magazin „Slobodno društvo“, na desetine knjiga o anarhizmu. Unatoč tom genocidu protiv nas, mi prežvjeli smo uspjeli organizirati se i utjecati i na mlade ljude tako da danas u našim redovima, iako ne veliku, imamo stabilnu grupu mladih ljudi za koje vjerujem da će nastaviti anarhističke aktivnosti i uspjeti organizirati mrežu anarhističkih organizacija u čitavoj zemlji. Dakle, mislim da pokret koji ima povijest, također ima i budućnost! Zato sam optimist po tom pitanju, vjerojatno dok sam živ, sada imam skoro 92 godine,, raditi ću za taj pokret sve dok mogu.

O anarhističkom pokretu u svijetu – mislim da iako polako, pokret raste, čak i u zemljama u kojima je anarhizam dugo bio ugnjetavan, stvaraju se grupe u republikama bivše Jugoslavije – u Srbiji, u Makedoniji, u Hrvatskoj…U Grčkoj djeluje pokret koji je strastan, jak i to zato jer nikada nije bilo boljševičke/ruske noge da ga zgazi! I zbog toga je taj pokret danas vrlo popularan i aktivan. Nakon pada režima, bugarski anarhistički pokret se digao iz pepela. Mladi drugovi su uspostavili čvrste veze s pokretom u Grčkoj.

Što možeš reći o novim drugovima iz Bugarske i Grčke koji slijede borbe tvoje generacije?

- Kao zaključak, mogu reći da prijateljstvo i odnosi između anarhističkih grupa na Balkanu i čak na svjetskoj razini, ali osobito ovdje između najbližih zemalja na Balkanu, u ovom slučaju Bugarske i Grčke, ta je suradnja izrazito važna i može biti vrlo uspješna. Važno je da drugovi uče jedni druge iskustvima, da si pomažu, financijski, svojim sudjelovanjem ili na neki drugi način, jer je iskrena i prava uzajamna pomoć i solidarnost između pokreta uvijek poželjna i neophodna. Ako drugovi iz različitih zemalja poštuju jedni druge, puno drugih mladih ljudi će im prići i zbog toga preporučujem svim mladim ljudima da budu aktivni, jer svaki pokret počiva i jača aktivnim ljudima, na ramenima ljudi koji su spremi učiniti bilo što, čak i dati svoj život, ali da naš pokret učine jačim!

Izvor: antiautoritarne novine Babylonia
Prijevod: Ispod pločnika, br. 8

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.