hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Iz medija Masovnost – ono što nedostaje anarhističkom pokretu
Masovnost – ono što nedostaje anarhističkom pokretu PDF Ispis E-mail
Četvrtak, 15 Listopad 2009 23:34
S osnivačem i glavnim urednikom izdavačke kuće DAF razgovaramo o poveznicama između anarhizma i života, anarhizma i umjetnosti te o mogućim anarho akcijama u našoj učmaloj sredini bez masovnih strategija.
 
Suzana Marjanić
Govori: Zoran Senta
Zarez, broj 266  

Krenimo od vašega anarho izdavačkoga poduhvata. Dakle, zašto je baš prva knjiga koju ste objavili u svojoj izdavačkoj kući DAF bila Nettlauova Povijest anarhizma? Naime, jesu li njegove ideje bile prethodno teorijski ili pak praktički probavljene u ovoj sredini?
– Da prvo ukratko odgovorim na ovo drugo. Općenito, anarhističke ideje nisu nailazile na pojačan interes u ovim krajevima. Sve je to bilo sporadično, više zaslugom pojedinaca i s velikim razdobljima potpune praznine.

Nettlauovu knjigu sam objavio zbog više razloga. Prije svega, to je poznata i prevođena povijest anarhističke misli, sažetak višetomne knjige tog "Herodota anarhije", kako su ga mnogi zvali. Skraćena verzija u osamnaest poglavlja prvi je put objavljena 1935. godine i pregled je razvoja anarhističke ideje od njezinih početaka pa sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Pisana je dovoljno popularno da bude razumljiva širem čitateljstvu i dovoljno znanstveno da zadovolji i one zahtjevnije.

Druga knjiga koja je bila u izboru bila je odlična knjiga Petera Marshalla Demanding the Impossible, ali ona s bibliografijom i indeksom ima oko 800 stranica, što znači oko 1000 kartica. Tu bih knjigu volio jednom objaviti u svojoj biblioteci, ali još nije došlo vrijeme za to; potrebna su poprilična novčana sredstva o kojima sada mogu samo sanjati.
 
 
ANARHO SURADNIČKA TRIJADA: BARCLAY, WOLFF I CHOMSKY

Objavili ste u ovih nekoliko godina doista zavidan broj anarho knjiga. Recite, koji su vam od tih, dakako, živućih autora i prijatelji? Jeste li u prepisci s nekim od njih?

– Bilo bi preuzetno reći da su mi prijatelji, ali kad s nekim pripremate njegovu knjigu i usput ste sličnog ili istog svjetonazora, normalno je da dođe i do prepiske i razmjene mišljenja. S nekim se više, a s nekim manje zbližite. Meni su posebno bliski autori Harold Barclay i Robert Paul Wolff koji mi se javljaju i šalju mi svoje nove radove. Potpuno su različiti. Barclay je miran, skroman antropolog i anarhist; živi povučeno u Vernonu u Kanadi i svako malo nas iznenadi pokojom zanimljivom knjigom ili pamfletom. Vrlo je zanimljiva neka vrsta njegove autobiografije pod naslovom U potrazi za Arkadijom. Posljednja knjiga koju mi je poslao jest Nova alternativa, zbirka eseja u kojima raspravlja o pitanjima od društvene organizacije do religije; zanimljiv je esej Islam, muslimanska društva i anarhija.

Wolff je pak mnogo eksponiraniji, briljantan polemičar, duhovit, bio je na udaru svih "struktura" – od američkog establišmenta do svih mogućih liberalnih "galamdžija". Ima i svoj blog na adresi: www.robertpaulwolff.blogspot.com. Wolff je autor većeg broja knjiga od kojih je uz knjigu koju sam objavio možda i zbog teme najpoznatija ona zanimljivog naslova Bijeda liberalizma.

S Noamom Chomskym se "dopisuje" pola svijeta. Meni je on dao nekoliko korisnih savjeta; ne gnjavim ga često, ali je uvijek tu kad treba pomoći. Bio je na promociji svoje knjige koju sam objavio, i to je jedini put, a mislim i posljednji kad je bio u Hrvatskoj.


STIRNER I NJEGOV JEDINI


Slažete li se s tvrdnjom Branka Despota da je Max Stirner jedini pravi anarhist te koji su vam anarhistički autori/ice posebno bliski?


– To je više bilo rečeno u jednom neobveznom razgovoru i možda ne tako ozbiljno kako ste vi shvatili. Naime, jedan intelektualac opće prakse mi je rekao: "Senta, šta će ti taj Stirner, on i nije anarhist." To sam ispričao prof. Despotu, a on mi je na to rekao: "Max Stirner i jest jedini pravi anarhist." Eto, to je bilo rečeno u poluozbiljnom tonu, što opet ne znači da nije točno.

U svojoj "ozloglašenoj" knjizi Jedini i njegovo vlasništvo Stirner nije ostavio nimalo mjesta nagađanjima o tome kako treba razumjeti njegov kritički pothvat. Ne samo što nije ustuknuo ni pred kakvim svetinjama već nije niti pokušao prikriti svoje prevratničke namjere. Štoviše, za njega ne postoji čak ni smisao života, svrha ili ideal. Njegovo vlasništvo dopire tako daleko koliko on hoće, a on hoće sve što može, on ne priznaje ništa nad sobom, ne želi služiti tuđem zakonu i tuđoj volji; za njega, u stvari, ne postoji ništa do on sam. Onda je tek slobodan i tek se slobodni pojedinci mogu udruživati. Stirner ne proklinje samo boga i svece, cara i papu, već i narod i domovinu, i državu i društvo, i svako "opće dobro".

Na drugi dio pitanja mislim da sam donekle odgovorio: Robert Paul Wolff, Harold Barclay, Noam Chomsky (samo u tekstovima Objektivnost i liberalna znanost, Odgovornost intelektualaca te Jezik i sloboda), Voltairine de Cleyre, Annie le Brun, Herbert Read (najviše zbog njegovih tekstova o vezi umjetnosti i odgoja mladih ljudi i njegove autobiografije Suprotstavljena iskustva), Alex Comfort, Paul Goodman, Murray Bookchin, a od onih starijih – Benjamin R. Tucker, William Godwin i naravno meni najbliži, Max Stirner i njegov Jedini, knjiga bez koje bi moja biblioteka NI DIEU NI MAÎTRE bila nepotpuna.


PREKO KNJIŽEVNOSTI NA IŠČITAVANJE KLASIKA ANARHIZMA

S obzirom na generaciju kojoj pripadate, čini mi se da ste se s anarho idejama mogli susresti krajem šezdesetih, točnije revolucionarne šezdesetiosme. Kako je teklo vaše upoznavanje s anarho opcijom na ovim i tada, nažalost, duhovno i političkim skučenim prostorima?

– Zanimljivo, tada to i nisu bili tako skučeni prostori. Već početkom šezdesetih u Zagrebu i Beogradu događale su se vrlo zanimljive manifestacije kao npr. Muzički bijenale u Zagrebu (bio je gost i John Cage, meni najzanimljiviji autor o kojem upravo spremam knjigu), beogradski Bitef (već na prvom Bitefu gostovao je Julian Beck sa svojim Living Theatreom i predstavom Antigona), Nove tendencije u Zagrebu bile su jedna od najvažnijih smotri likovnjaka iz cijelog svijeta.

Prvi moj susret sa šezdesetosmom bio je u dvorištu Studentskog centra gdje sam slušao govornike koji su se izmjenjivali. Priznajem da tada nije mnogo toga doprlo do mene, bio sam premlad i do tada nisam pročitao ni jednu knjigu o anarhizmu. Usput, poslije me je uvijek čudila ta odsječenost naših šezdesetosmaša od onih u svijetu. Nitko od tadašnjih sudionika šezdesetosme u Jugoslaviji nije ni čuo za Deborda, Vaneigema ili za Paula Goodmana i druge.

Malo pomalo, preko literature, povijesti umjetnosti (ruska avangarda) počeo sam se sve više susretati s anarhističkim idejama. Kao što to obično biva, jedna knjiga je povukla drugu ili više njih i tako, dok su mnogi u to vrijeme čitali Marcusea, ja sam se okrenuo kopanju po antikvarijatima u potrazi za klasicima anarhizma, ali i ne samo za njima. Čitao sam Piljnjaka, Babelja, Arcibaševa i još mnoštvo knjiga koje su govorile o anarhizmu i anarhistima (Jean Giono, Jules Vallès, Jean-Louis Cotte, Blaise Cendrars i dr.). Posebno mjesto zauzima norveški pisac Jens Bjørneboe i njegove knjige, posebno Trenutak slobode. Ta književna čitanja navela su me na iščitavanje klasika anarhizma, tada dostupnih kod nas (Bakunjina, Kropotkina i dr.), a poslije sam otkrio sve bogatstvo knjiga na stranim jezicima koje sam na kraju počeo i objavljivati.

Poslije tog perioda prvog iščitavanja knjiga o anarhizmu, negdje potkraj sedamdesetih osjetio sam potrebu da i sam pokušam izdati neke meni važne knjige, pa smo moj prijatelj Davor Mrzljak i ja nabavili šapirograf s kojim smo naumili imati barem šapirografirana izdanja. To je u to vrijeme bilo kažnjivo. Naime, nije se policija bojala nekakvih anarhističkih knjiga; oni nisu ni znali što je to, bili su strogi prvenstveno zbog mogućnosti štampanja emigrantskih tiskovina. Mi lijevi za njih smo bili sitna riba i nismo ih posebno zabrinjavali. Naš je šapirograf bio sklonjen u podrumu jednog mog prijatelja, danas novinara Enisa Zebića; policija ga nikad nije našla, ali ni mi nismo uspjeli ništa s njim napraviti. Nije bilo još vrijeme, ljevičarilo se po stanovima i birtijama i, ukratko rečeno, bilo je tu dosta izgubljenog vremena.

Osamdeset i prve htio sam se poigrati aktivizma, pa sam se zaposlio u tvornici "Šavrić" kao utovarivač furgona gdje sam radio oko tri mjeseca, a onda je izbio štrajk u mom pogonu. Pregovaralo se s glavnim direktorom, dolazio je čak i tadašnji predsjednik republičke Vlade, mislim da je to bio Petar Fleković. Ništa nije, po običaju, riješeno; samo smo nas nekoliko dobili otkaz. Ja sam otputovao u Pariz, i to je za mene bila završena priča. Kad sam se nakon desetak dana vratio u Zagreb, čuo sam da se desila tragedija. Jedan od otpuštenih radnika, ako se sjećam – bio je to Josip Pištingli, revoltiran otkazom ubio je jednog od direktora – Eduarda Tarnovskog. Bilo je to strašno i ni danas ne znam kako je do toga došlo. Naravno da smo svi bili privedeni, ispitivani (Nad Lipom 5); meni su u ormariću za stvari pronašli knjigu dr. Nece Jovanova Radnički štrajkovi u SFRJ.

Na kraju je taj nesretni događaj završio tako da je Pištingli dobio tada maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora. Nikad poslije nisam ništa čuo o njemu. Imam kompletnu dokumentaciju o tome što se zbivalo u "Šavriću".

Poslije te dvije faze, prve koju je obilježilo iščitavanje anarhističke literature i druge kao pokušaja uvjetno rečeno aktivističkog djelovanja, konačno sam 2000. godine štampao svoju prvu knjigu (Max Nettlau: Povijest anarhizma), zatim Wolffa, Emmu Goldman, Reclusa, Chomskog, i ostale, i tako je počela moja sadašnja izdavačka djelatnost.

Možete li navesti neke, nazovimo ih slobodno – konvertite, koji su tih šezdesetih i sedamdesetih godina proklamirali anarho ideje da bi kasnije "zasjali" u punom sjaju liberalizma?

– Konvertiti je prilično ružna riječ, i ja je ovdje ne bih upotrijebio. Možda ti ljudi misle da su naprosto odrasli i prevladali te "mladalačke" boljke ljevičarenja, neki su se promijenili, a neke su i same okolnosti promijenile. Uostalom, nije lako ostarjeti i ostati vjeran idejama koje se u našem društvu olako odbacuju kao dug mladenačkome zanosu i slično. Možda je upravo sumnjičavost u mogućnost ozbiljenja anarhističkih ideala mnoge navela da se priklone nekim drugim društvenim doktrinama.

Među ljudima koji su pisali o anarhizmu i koje sam rado čitao, a neki od njih su i dalje moji prijatelji, su Darko Štrajn i Trivo Inđić. Negdje se izgubio i jedan meni tada zanimljiv mladi čovjek – Dragan Mistrić koji mi je davao vrlo zanimljive knjige na čitanje. Bilo je to davno i ne mogu se baš svih sjetiti.

Dok je vaša grupacija krajem šezdesetih i sedamdesetih godina bila opčinjena anarho idejama, neki pak drugi "mladci" (npr. Damir Bartol Indoš) na ovim prostorima tada su se zanosili idejama Baader-Meinhofa. Jeste li se ipak, s obzirom na drastične razlike, susretali na nekim zajedničkim predavanjima tih godina?

– Već sam prije napomenuo da tih godina nije postojala nekakva anarho scena, nego su to više bili pojedinci koji su se zanimali za anarhizam. Ja sam isto tako pratio sve što se tada zbivalo, pa i "aktivnosti" RAF-a ili Baader-Meinhofa. Bio sam 1975. godine u Frankfurtu kad su bile velike potrage za članovima grupe, ali me to nije posebno fasciniralo.

Već onda, a pogotovo sada mislim da takvo slijepo nasilje nije nikakvo rješenje, a posebno me je odbijala retorika njihovih proglasa koja je bila staljinistička. Nisu me previše iznenadile ni navodne veze s istočnim službama. S druge strane, ne braneći njihove postupke, znam da je tadašnji teror države bio toliko izrazit; toliko je društvo bilo zatvoreno i represivno, toliki je bio jaz između roditelja, još donedavno poklonika nacizma, i djece željne odmaka i promjene, da je možda silovitost njihove reakcije bila rezultat upravo takve represivne krutosti sustava u kojemu su živjeli. Danas je to jednako daleko od mene i mislim da je to više poza osim, naravno, za one koji su sudjelovali u tome.

 
POČETNICA ANARHIZMA U HRVATSKOJ

Ukratko, koliko je moguće za ovu kratku prigodu: kako bi glasila kratka povijest anarhizma u Hrvatskoj? U jednom ste razgovoru naveli kako je anarhizam sporadično dotaknuo Hrvatsku u tri vala – između dva svjetska rata, zatim sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća kao i posljednjih desetak godina.

– O tome sam već više puta govorio i pomalo sam već sam sebi dosadan, ali uvijek dolaze neki novi ljudi koji to ne znaju pa radi njih vrijedi ponoviti.

Pored špartanja nekolicine francuskih (Joseph Signac) i talijanskih (Attilio Pieroni, Eduardo Orazzi) anarhista po Rijeci i Splitu, anarhističkih manifestacija u Rovinju (1904.) i Splitu (1908.) ništa se značajnije nije događalo. Izuzetak je već svima poznata činjenica da je u Splitu 1912. godine osnovan nogometni klub "Anarh" koji je pod tim imenom postojao sve do 1919. godine (danas je to NK Split).

Možda je najvažnija ličnost tog ranog perioda bio Miloš Krpan (1862.-1931.), učitelj i agitator koji je 1909./1910. pokušao osnovati anarho-komunističku komunu u Duboviku kod Slavonskog Broda, ali su mu tadašnje austro-ugarske vlasti zabranile daljnje aktivnosti. Njegove političke spise čuva Historijski institut Slavonije u Slavonskom Brodu. Sve članke iz tadašnjih novina prikupio sam u NSK-u, kao i dvije njegove kratke knjige, i to će biti objavljeno početkom iduće godine.

Osamdesetih godina 20. stoljeća objavljeno je nekoliko zanimljivih knjiga o anarhizmu (Daniel Guérin, Pierre-Joseph Proudhon, Mihail Bakunjin, Pjotr Kropotkin, Georges Sorel i dr.).

Nešto prije 2000. osnovan je ZAP (Zagrebački anarhistički pokret) i onda se 2000. godine pojavljuju dvije knjige (Dražen Šimleša: Snaga utopije i Max Nettlau: Povijest anarhizma). Potom se osnivaju dvije izdavačke kuće koje štampaju anarhističke naslove (DAF i Što čitaš?) u kojima izlazi niz zanimljivih i važnih naslova. Svake godine se održava ASK (Anarhistički sajam knjiga) u Zagrebu. Osnovana je i knjižnica i čitaonica u prostorijama Zelene akcije.


ANTIRATNA KAMPANJA I PUNK MILJE

Kako pojašnjavate da mlada generacija (rođena otprilike, ako se ne varam, sredinom sedamdesetih godina i početkom osamdesetih prošloga stoljeća), posebice ona koja je kao srednjoškolska generacija stasala u Tuđmanovoj, tajkunskoj Hrvatskoj obnovila interes za anarhizam i koga biste pritom posebno istaknuli?

– Dio tih mladih ljudi došao je iz Antiratne kampanje, dio iz punk miljea; uglavnom, odjednom su se tu našli neki novi "klinci" koji su htjeli raditi i tako je krenulo. Moram priznati da mi se čini da početni entuzijazam pomalo slabi, ali još se uvijek nešto radi.

Nezahvalno je bilo koga istaknuti, ali ipak kao najzanimljivije izdvajam Dražena Šimlešu, Marka Strpića, Roberta Posavca, Ankicu Čakardić, Hrvoja Jurića, Gorana Ivanovića-Goca i dr.

Ipak, bilo bi krajnje nekorektno od mene da ne spomenem još jednog anarhista iz moje generacije, kojeg svi zaboravljaju spomenuti, a koji je puno toga učinio i još uvijek čini sjajne stvari. To je Romano Krauth koji je nekad radio jednu od ponajboljih anarhističkih stranica koje sam vidio (Movement for Anarchy), a danas radi www.freeebay.net .


UMJETNOST I ANARHIZAM ILI "TEATAR ANARHIZMA JE TEATAR AKCIJE" (JULIAN BECK)

Često znate isticati kako nema anarhizma bez umjetnosti. Koliko je današnja generacija mladih anarhista/anarhistkinja svjesna poveznice između umjetnosti i anarhizma, odnosno neo/dadaizma i anarhizma?


– Da nije bilo Living Theatrea, Johna Cagea, Vlade Kristla, brojnih pjesnika, slikara i drugih umjetnika, svjetska bi umjetnička scena zaista bila osiromašena. Oni su svi bili veći anarhisti od onih koji sebe tako nazivaju; oni su u svoj umjetnički izražaj kontinuirano unosili anarhističke ideje, inspirirali su se na anarhističkoj misli, na neki su način, ma kako to patetično zvučalo, živjeli anarhizam. Cage je čak jednom rekao da ga sve manje zanima glazba, a sve više društveni problemi, upravo anarhizam. Njegova je rečenica: "Ako volimo čovječanstvo i svijet na kojemu živimo, naš je pravi zadatak revolucija."

Julian Beck je govorio da živimo u sustavu koji proizvodi tugu, oceane tuge, u koje tonemo, a teatar je poput čamca; to uzdizanje na valovima obrnuto je od sustava, a revolucija je smjena plime i oseke. Prema njemu, prva stvar je sve nahraniti, zaustaviti nasilje i sve nas osloboditi; to, kako on kaže, znači anarhizam u naše vrijeme, teatar anarhizma je teatar akcije.

Primjerice, Emma Goldman je rekla: "Ako ne mogu plesati, onda to nije moja revolucija! Ako ne mogu plesati, ne želim vašu revoluciju! Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije. Revolucija bez plesa, nije revolucija koju je vrijedno provesti. Ako neće biti plesa u revoluciji, ne dolazim." Herbert Read je napisao knjigu Odgoj umjetnošću u kojoj pokazuje koliko je važno kod mladih ljudi razvijanje kreativnosti; kreativnost je za njega najviši izraz slobode, temeljnoga pojma anarhizma. Vlado Kristl je stalno rušio sustave, izlazio iz njih, odupirao im se, dekonstruirao je bavljenje umjetnošću, podučavanje umjetnosti, primjerice osnivanjem katedre za ramove, okvire slika. Njegova neprilagodljivost, neuklopivost u sisteme tragala je za slobodom koje kao da nikako nije mogao u dovoljnoj mjeri sebi odmjeriti. U to se uklapa i Joseph Beuys svojom mišlju da je svaki čovjek umjetnik, iz čega slijedi da je prostor slobode prostor umjetnosti.

Grupa šestorice autora (posebice Vlado Martek, Mladen i Sven Stilinović, Željko Jerman) očito i svjesno prožimaju svoje djelovanje vlastitim istraživanjem, prisvajanjem anarhizma. Ili kako kaže Martek: "Državo, unakazit ću te artom!", ili "Političari ubijajte se!".

Gotovo da smo zaboravili dadaiste koji su sve to na neki način pokrenuli potpunom anarhoidnošću izražavanja.
 
 
MREŽA ANARHOSINDIKALISTA I ANARHOSINDIKALISTKINJA

Pripadate li Mreži anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) te kako procjenjujete njihov rad u Hrvatskoj? Osobno mi se čini, možda naravno griješim, da je nedovoljno vidljiv. Naime, da li se ipak u Hrvatskoj svođenje na anarhizam ipak većim dijelom označava "naivnim" performativima – npr. bedževima s anarhističkim oznakama ili je ipak došlo do dubljega, prodornijega prožimanja anarho teorije i prakse?

– Ne pripadam i vrlo malo znam o Mreži anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja. Poznajem jednu članicu i jednog člana i na osnovu toga teško mogu procijeniti njihov rad.

O mladim ljudima koji nose anarhističke bedževe ne mislim ništa loše, ali to naprosto može biti i samo poza i ne mora nužno imati veze s anarhističkim pokretom. Izvanjski performativi uvijek su zanimljiviji i jednostavniji, privlačniji ne samo od stvarnoga dubinskoga anarhističkoga rada, aktivizma, nego i od dubinskoga, zahtjevnijega proučavanja, istraživanja raznih anarhističkih misaonih pravaca, tokova, i, u prvom redu, budućnosti anarhizma, mogućnosti "ostvarivosti" anarhizma. Svaki bedž je samo znak, simbol. Njegovo značenjsko polje tu završava, zapravo. Za dubinsku strukturu njegova značenja potrebno je znanje, a to znači rad, a ne ukopati se u puke klišeizirane izjave i izreke o anarhizmu; potrebno je tragati iščitavajući gomile knjiga i tekstova o vezi anarhizma i života, anarhizma i umjetnosti itd.

Ne bi li ipak Riječka lokalna grupa Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja, čiji članovi rade u jednom od najvećih hrvatskih brodogradilišta – 3. maj, ipak morala biti medijski agresivnija u pokušaju konačnoga izvlačenja radnika iz vječne apatije i otuđenja kojima nas ovaj monstruozni kapitalizam svakodnevno ušutkava?

– Naravno da bi trebala biti barem malo medijski prisutnija, ali kako to ostvariti? Ne mislite li valjda da će im Nino Pavić ili neki drugi "pavići" dati prostor; oni se moraju sami izboriti za to da dođu do riječi, to im nitko neće samo tako dati. Mogu tako u "sezoni kiselih krastavaca" neke novine i donijeti poneku vijest o njima, ali to nije ništa. Primjer su bila događanja u Ateni kad su neke novine donosile senzacionalističke vijesti i užurbano nazivale razne ljude u potrazi za izjavama.

Inače je pohvalno da neki članovi Mreže rade u brodogradilištu; trebalo bi ih biti što više jer je masovnost ono što nedostaje anarhističkom pokretu. On je, moramo to priznati, sveden na nivo sekte, i to je njegov najveći problem.

I na kraju, može li se reći: koliko anarhista – toliko anarhizama?


– Donekle! Anarhizam se uvijek iznova javljao kao feniks i onda kad su svi mislili da je potpuno nestao. Kao i svaka društvena doktrina on ne može biti jednoobrazan, i mene osobno zanimaju svi njegovi raznoliki i međusobno čak različiti ogranci. Osobno mislim da su ga te različitosti i očuvale; očuvao ga je njegov unutarnji pluralizam, očuvalo ga je odbacivanje jednostranosti, jer zamislite da je jedna frakcija zabranila drugu ili je zatrla, što bismo dobili? Ne, anarhisti nikad neće imati gulage.
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.