hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Iz medija Duh pobune
Duh pobune PDF Ispis E-mail
Subota, 10 Listopad 2009 15:38
Posljednjih mjesec dana polako se budi duh pobune. Izlasci na ulice više nisu samo izlasci na terasu kafića, već ih presjecaju iskre pobune koja je rascjepkana i bavi se vrlo praktičnim problemima raznih interesnih skupina. Bez obzira da li je riječ o radničkim organizacijama, učeničkom buntu ili studentima koji su se napokon probudili, duh pobune je potaknut sve većim nezadovoljstvom. Ipak, nikako da se pobuna počne cjelovito baviti problemima iako je upravo u tome trajno rješenje.

Proljeće sve ispunjava energijom pa kao da je i ovdje udahnulo neki novi život buntovništvu, želji za promjenom. Nakon dugog razdoblja tišine i prihvaćanja svih odluka "odozgo" gotovo bez i najmanjeg prigovora, uz tek poneki poziv ili upozorenje da «možda nešto ipak nije u redu", čini se da sve što je do sada prolazilo ipak neće samo tako i dalje prolaziti.
 
 
Radnici, učenici, studenti i nešto anarhista

Počelo je u četvrtom mjesecu, točnije 12. travnja, a nekako se poklopilo da su sindikati najavili svoje velike radničke prosvjede upravo u vrijeme kada se događao 4. Anarhistički sajam knjiga. To je svakako bilo baš dobro vrijeme za radničke prosvjede jer je nedavno osnovana Mreža anarhosindikalista/kinja (skraćeno MASA) imala priliku za održavanje svoje prve akcije, a tome su se pridružili i drugi sudionici i sudionice sajma knjiga, čime je anarhistički blok na sindikalnim demonstracijama brojio pedesetak ljudi. Osim toga, vizualno i porukama je bio najzanimljiviji i najradikalniji, jer umjesto da traže samo veće plaće i tek mrvice sa stola moćnika, tražili su cijeli kolač i uopće ukidanje sustava koji omogućava situaciju u kojoj se nalazimo. I dok su sindikalni birokrati držali govore, obećavali bolje uvjete i povremeno pričali viceve, anarhosindikalistički blok je i njih nazvao lažovima, na što su reagirali sindikali redari i na trenutak se činilo da će ih pokušati udaljiti. Svaki moćnik ima svoju policiju pa bio to i sindikalni moćnik. Nakon povorke i govora na trgu svi su se razišli, a anarhosindikalisti su pokušali otići do Markovog (ili je možda bolje nazvati ga Zabranjenog?) trga, no u tome ih je zaustavio kordon policije kojima su pročitali svoj proglas. Od okupljenih pedesetak tisuća "žutih" sindikalista anarhističkoj povorci na Markov trg priključilo se njih troje.

Radikalizacija radničkog pokreta se nije dogodila, ali ovo je bilo prvo pojavljivanje MASA-e u javnosti i uopće prvo sudjelovanje u radničkim prosvjedima i akcijama. Za sve ostalo treba puno rada i vremena pa ćemo vidjeti što će se još dogoditi.

U trenutku kada je individualizam i politika "gledaj samo svoju guzicu" najsnažnija politička struja, radikalnim se čini i to da su radnici odlučili izaći na ulice i tražiti bilo što, uopće se solidarizirati jedni s drugima. Naravno, zahtjev za nižim cijenama i većim plaćama je tek kap u moru onoga što bi trebalo promjeniti, a niti neke veće reforme ne bi zapravo značile dugoročno i stvarno poboljšanje za radnike. Ne u ovom sustavu i ne na način na koji se to pokušava napraviti kroz izrazito birokratiziranu sindikalnu strukturu koja više djeluje kao oblik pacifikacije radničkog pokreta, a ne njegov zastupnik. Možete li uopće zamisliti da sindikati podrže neku radikalniju akciju ili zahtjeve radnika? Recimo, preuzimanje poduzeća? Ili će oni ipak biti ti koji će reći "treba biti realan, ako sad pristanemo na manje, ostalo ćemo kroz vrijeme...". Stara priča.

Najnoviji primjer sindikalne pacifikacije radničkog bunta je bijeli štrajk u HT-u, koji je sud zabranio, točnije, proglasio nelegalnim, a sindikat je odmah pozvao sve da prekinu štrajk. Dobro, nakon toga su krenuli razmatrati mogućnost općeg štrajka, no zašto prekinuti bijeli štrajk? Pa to samo znači raditi onoliko koliko je nužno. Prekinuti štrajk znači raditi više i ulagati maksimum vremena i energije u ekstra profit gazdi. Zašto to uopće raditi, sa ili bez bijelog štrajka?


"Divlji štrajk" učenika

U engleskom jeziku postoji odličan izraz za neplanirane štrajkove - wildcat (eng. divlja mačka) strike - divlji štrajk. Danas za sve postoje pravila od toga kada i kako prosvjedovati do toga kada se može i kako ići u štrajk. Moćnici su sve prilagodili sebi, nema nepredviđenih situacija, a kod radnika takav tijek stvari osiguravaju sindikati. Na svu sreću, učenici nemaju svoj sindikat ili studentski/učenički zbor pa je njihov prosvjed bio najsponatniji i bez veće organizacije je pokazao nešto što stvarno treba znati cjeniti - pobunu koja je u svojoj osnovi bila divlja i nesputana. Naravno, pobuna je bila izazvana državnom maturom, a njihovi jednostavni zahtjevi su se odnosili upravo na to, no bilo je tu još nešto. Naime, nikoga od nas moćnici ne pitaju ništa i ne možemo sudjelovati u odlučivanju, a ako si "klinac" i nemaš navršenih 18 godina života, tvoje mišljenje je još manje važno. No, do tog trenutka moraš obavezno proći 12 godina sustavne indoktrinacije i ponešto korisnog obrazovanja. To je obavezno. Nakon toga ti dopuste minimalno sudjelovanje u odlučivanju. Možeš birati tko će vladati. I to je to. Biraš samo svog gospodara.

Sve to kod bilo koga može izazvati bijes, a kada još uvijek ne razmišljaš "realno" i imaš vrlo jednostavne zahtjeve, jer život je jednostavan, ta divlja pobuna postaje samorazumljiva bez posebnog promišljanja. Uz malo artikulacije učenici i učenice su svojom pobunom uzdrmali sustav - rekli su ne jednom od najvećih obrazovnih projekata sustava, a ministar je cijeli projekt odmah povukao. Osim što to govori o moći koju sami srednjoškolci imaju, zapravo govori i o nesposobnosti "stručnjaka" koji su zaduženi za upravljanje sustavom pa onda i obrazovanjem o kojem ovisi toliko cjenjena "uspješnost".

Naravno, sve to je pokušao umanjiti sam ministar tvrdnjama kako maturu treba odgoditi i bolje pripremiti, iako su učenici tražili njeno ukidanje, a ne bolju pripremu. Mediji su tu odigrali dodatnu ulogu pokušavajući cijelom događaju dati "vođe" i "glavne organizatore", kako bunt ne bi bio spontan i samoorganiziran, što bi potencijalno moglo značiti i njegovo širenje, jer daje dobar primjer kako se organizirati. Time je zapravo cijela stvar kompromitirana, a javnost uvjerena kako su to "dobro organizirali uzorni mladi ljudi koji su budući stupovi sustava". Time je učenički bunt (za sada) zaustavljen, a sigurno su stvoreni neki novi državni kadrovi.


I studenti prosvjeduju - vjerovali ili ne!

Ovih dana su na ulice izašli i studenti, ma koliko to zvučalo nevjerojatno. I nisu prosvjedovali zbog malih porcija u menzi, već su doveli u pitanje funkcioniranje "bolonje", iako ne i samu "bolonju", ali za uspavanu studentsku populaciju i ovo je bilo puno. Još jednom su jasno rekli kako Studentski zbor zapravo nema nikakve veze sa studentima i njihovim zahtjevima, a sam SZ je to još jasnije potvrdio podilaženjem ministarstvu i ograđivanjem od studentskih prosvjeda. Ovakvu situaciju sada samo treba primjeniti na cijelo društvo u odnosu na državu. Kao što SZ ne zastupa interese studenata, tako niti država ne zastupa interese društva. Uostalom, koja je razlika između mikro i marko razine, osim u količini moći koju pojedina institucija ima?

No, vratimo se studentskim prosvjedima... Dakle, nisu doveli u pitanje "bolonju" već njeno provođenje. Time su zapravo još jednom sveli stvari na razinu "realnog", umanjujući svoje zahtjeve odmah u početku, a ministar je, baš kao i kod učenika, bez većih problema prihvatio zahtjeve i prije samog prosvjeda. Takva lakoća prihvaćanja zahtjeva opet govori o nesposobnosti takozvanih "stručnjaka", ali otvara i pitanje što se onda još moglo postaviti kao zahtjev? Zašto uopće ići sa "realnim" kada je "nerealna" opcija mogla značiti puno više? Naravno, studentski prosvjedi nisu bili radikalni niti su išli s takvim zahtjevima pa su se i sami govornici ograđivali od bilo kakvih ideja o tome, valjda pokušavajući zadržati taj imidž "realnog". Time što su tražili "dobro provođenje bolonje" potvrdili su tu "realnu", da ne kažem lojalnu poziciju, gdje se ne dovodi u pitanje sustav, već se traži bolja priprema za integraciju i funkcioniranje u tom sustavu. "Bolonja", prema dosadašnjem iskustvu, stvara poslušne kadrove i samo takve studente propušta, jer zadovoljavanje forme je tu glavna stavka, nešto poput produžene srednje škola kroz prve tri godine studiranja, a onda još dvije godine "specijalizacije". Neću ulaziti u daljnu analizu jer time bi se trebali baviti sami studenti, no već površan osvrt govori dovoljno. Na kraju, studenti su na prosvjedima izrazili nepovjerenje u usmena obećanja iz ministarstva i zatražili sve crno na bijelo potpisano i uz pečate, valjda uz pretpostavku da se to onda neće promjeniti.

No, na prosvjedima su sudjelovali i "autonomni studenti" koji su svojim letkom podsjetili kako je ovo organiziranje mimo Studentskog zbora dobar primjer direktne demokracije i studentske samoorganizacije, koja bi trebala biti osnova svakog studentskog organiziranja. Njihove parole su se također razlikovale, pa su porukama da "Znanje nije roba" i "Neoliberalizam van sa sveučilišta" izrazili stav koji je odudarao od opće poruke prosvjeda.

Sada treba vidjeti kuda će sve ovo odvesti. Ako studenti ne stanu zato jer su zadovoljni dokumentima sa potpisom i pečatom možda se pokrenu i druga pitanja, možda se dovede u pitanje i sama "bolonja", a onda i cijeli obrazovni sustav. Teško, ali ne i nevjerojatno, jer prije ili kasnije će morati doći do toga.


Tek početak

Ne treba na sve ovo što se događa gledati kao nešto što donijeti dugoročnu promjenu, ovo su tek prvi znakovi pobune. Iako ovdje iznosim i dosta kritike na račun onoga što se događalo, zapravo u svemu tome vidim neke razloge za optimizam jer pobune koje se događaju jedna za drugom, društvene turbulencije i preuzimanje inicijative ipak daje do znanja da apatija nije potpuna. Također, čini se da neoliberalni, kapitalistički i postmodernistički trikovi više nisu dovoljni za mazanje očiju. Možda je to i preoptimistično gledanje, ali sve je tek u povojima, ovo nisu definitivni zaključci. Svakako je riječ o trenutku koji otvara neke mogućnosti.

U svakom slučaju, pobuna je dobra stvar. Neprihvaćanje onoga što nam je nametnuto je dobra stvar, a organiziranje izvan zadanih normi, struktura i unaprijed određenih načina je ono što zbunjuje strukture moći, nešto s čim se ne znaju nositi i čemu ne mogu stati na kraj, jer nemaju "glavu i rep" za koje se mogu uloviti. Kod učenika su pokušali stvoriti vodstvo, ali ono nije stvarno, kao što niti Studentski zbor nije vodstvo studenata. Uvijek je dobro kada sustavu stvari izmiču kontroli pa makar to bilo trenutno. Niz takvih trenutaka će stvoriti dugoročne temelje za promjene koje će biti trajne.

Ono što je možda najvažnije je solidarizirati se sa različitim borbama koje traju, pokušati dati primjer cjelovitog pristupa i rješavanja ukupnog problema, a ne svoditi borbu na rješavanje njegovih posljedica, poput nejednakih plaća, školarina i sličnog (iako su i to važne pobjede za svakodnevni opstanak). Danas je vidljivo da je sustav ranjiv i posve nesposoban nositi se sa problemima, ali i otporom koji se polako širi. Što veći broj ljudi to vidi biti će i više pobuna. Što više, to bolje.
 
Piše: Marko Strpić
Izvor: ZaMirZine
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.