hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna
Recenzija: Mihail Bakunjin: Slavenima / Petar Kropotkin: Omladini (DAF, 2011) PDF Ispis E-mail
Nedjelja, 23 Travanj 2017 11:25

Zagrebačka izdavačka kuća DAF pod uredništvom Zorana Sente u proteklih je nekoliko godina objavila nezanemariv broj prijevoda naslova koji problematiziraju pitanja anarhizma, obuhvativši pritom širok raspon autora, od tzv. „klasika“ poput Maxa Nettlaua, Emme Goldman, i Henryja Davida Thoreaua, do nešto novijih teoretičara ove filozofsko-političke intelektualne domene. Navedeni korpus bibliografskih jedinica svakako je od velike važnosti svima koji proučavaju povijest radničkog pokreta, povijest anarhizma ili genezu socijalizma uopće. Sličnog je profila i knjiga Mihail Bakunjin: Slavenima. Petar Kropotkin: Omladini koja je zapravo spoj dva manifesta u jednom izdanju. Radovi su po prvi put objavljeni na hrvatskom jeziku 1909. i 1922. godine., dok su u originalu nastali 1848. godine (Bakunjin) te 1880. (Kropotkin). Njihova relevantnost krije se prije svega u ocrtavanju onovremenih panslavenskih i radničkih gibanja koje je moguće kontekstualizirati i u okvirima ovih prostora. DAF-ova knjižica i Bakunjinov i Kropotkinov manifest prenosi u obliku pretiska prvotnog izdanja teksta na hrvatskom jeziku, sa svim jezičnim posebnostima (i pravopisnim nepravilnostima), i to u sklopu biblioteke Pet bijelih stepenica.

Bakunjinov Manifest Slavenima, koji izlazi nekoliko mjeseci nakon Marxovog i Engelsovog Komunističkog manifesta, možemo promotriti kroz prizmu protosocijalističkih previranja u smislu odnosa nacionalnog pitanja i socijalne revolucije.  Dihotomija između nacionalnog i socijalnog prevladavala je kao značajan fenomen tijekom druge polovice 19. stoljeća, a naročito u vrijeme II. internacionale. Primjera radi, poznato je da je Marx početkom 1870-ih vjerovao da će s jačanjem novoostvarene njemačke države doći do mogućnosti ujedinjenja proletarijata, dok su anarhizam i ideja o ujedinjenju skupine kneževina pod stranom vladavinom u jedinstvenu, suverenu državu imali gotovo paralelan razvoj u Italiji. Naime, neki od prvih talijanskih anarhista bili su bivši sljedbenici Garibaldija i Mazzinija, od kojih je ovaj posljednji jedno vrijeme bio član I. internacionale, no napustio je organizaciju zbog neslaganja oko pitanja narodne domovine, religije i osobnog vlasništva. Britanski povjesničar Eric Hobsbawm svojevremeno je iznio tvrdnju kako je kombinacija nacionalnih i socijalnih zahtjeva imala posebnu težinu u odnosu na pokušaje mobiliziranja masa isključivo na osnovi jedne dimenzije društvenih odnosa. Bakunjinov tekst nastaje u burnoj i revolucionarnoj 1848. godini, vremenu potenciranja slavenskog pitanja i promišljanja budućnosti Slavena u Habsburškoj Monarhiji, te kao takav predstavlja izniman dokument vremena koje je formiralo i „stvorilo“ modernu epohu industrijaliziranog svijeta nacionalnih država sa svim svojem složenostima.

Vjerojatno prvi susret Hrvata s Bakunjinom dogodio se u lipnju 1848. godine u Pragu gdje je održan kongres na kojem se raspravljalo o jedinstvu slavenskih naroda. Iako je svrha okupljanja bila nedorečena s obzirom na zastupanje različitih stajališta, možemo pretpostaviti da se oko tristo četrdeset poljskih, ukrajinskih, čeških, slovačkih i južnoslavenskih delegata načelno složilo po pitanju neke vrste suradnje i otpora rastućem njemačkom nacionalizmu. George Woodcock je u knjizi jednostavno naslovljenoj Anarchism zapisao kako se Bakunjin razočarao što Česi i Južni Slaveni, a među njima i Hrvati, nisu pokazali razumijevanje za njegove ideje, a neki su čak u Rusiji vidjeli svoj spas od nadirućeg germanizma. Bakunjin je na kongresu iznio prijedlog federalističke utopije lišene sadržaja koji bi je mogao obilježiti kao izvorno slobodarsku. Povjesničar anarhizma, Max Nettlau postavlja sljedeće pitanje: kako to da se Bakunjin posvetio slavenskoj nacionalističkoj borbi? Isti autor nudi i odgovor tvrdeći da Bakunjin očito nije bio okružen slobodarima s kojima bi mogao surađivati. Kako god bilo, Bakunjin gotovo sigurno tada još nije zastupao anarhističke ideje koje su se, generalno gledajući, još uvijek nalazile u ideološkim povojima iako se Proudhon čak osam godina ranije javno deklarirao upravo kao anarhist. Daniel Guérin Bakunjinov slobodarski aktivizam smješta u 1860-te i vrijeme I. Internacionale. Naime, razmatrajući fenomen panslavizma, recimo i da je moguće pronaći poveznice između prvih ruskih anarhista te slavofila – i jedni i drugi odbacivali su centraliziranu zapadnoeuropsku državu te su isticali prednosti seoskih zajednica i uzajamne pomoći. Ipak, mnogi su slavofili, poput Konstantina Aksakova (1817.-1860.), sanjali idealnu autokraciju gdje će car požrtvovno preuzeti teret autoriteta i organizacije društva kako bi se ljudi bezbrižno mogli baviti drugim poslovima.

U jesen 1848. godine, nakon praškog kongresa, Bakunjin piše znameniti Manifest Slavenima gdje u nekoliko navrata spominje i Hrvate s čijim se zahtjevima za samostalnošću slaže te kritizira Mađare kao „pomamljene neprijatelje“ koji su podjarmili osam milijuna Slavena. (str. 8 – 9)

„Vaš gnjev je bio opravdan; vi ste opravdano bili nadahnuti osvetom protiv njemačke politike dostojne prokletstva, jer ona je mislila jedino o vašoj propasti, ona vas je vjekovima držala u ropstvu, ona je u Frankfurtu govorila s preziranjem o vašim opravdanim nadama i zahtjevima, ona je u Beču zlorado likovala nad porazom našeg kongresa u Pragu, koji je bio pun života. Ali ne dajte se zbuniti, pazite! Ta politika, koju mi osuđujemo i kojoj ćemo se strašno osvetiti, nije politika budućeg njemačkog naroda, nije politika njemačke revolucije, njemačke demokracije; to je politika starih, preživjelih državnika, politika knezova, aristokracije i svih mogućih privilegiranih kasta, politika kamarila i generala, koji upravljaju njom kao s mašinom...“, piše Bakunjin. (str. 5)

„Braćo! Ja sam Rus, ja vam govorim kao Slaven. Ja sam na praškom kongresu otvoreno iznio moje namjere, osjećaje i misli. Vi znate, da ja, kao Rus, vidim spas mojih sunarodnjaka jedino u zajednici s ostalom braćom: u federaciji slobodnih plemenskih saveza. Vi znate, da sam ja cijeli svoj život posvetio borbi za ostvarenje ovog velikog i svetog cilja. Ovo mi daje pravo, da ovako govorim s vama, jer vaše prilike ujedno su i moje, vaša stvar naša je stvar, vaš spas je naš spas, vaša sramota naša sramota, vaša propast naša propast. Ja vam se obraćam u ime šezdeset milijuna Slavena, u ime šezdeset milijuna vaše braće, koja se umoriše od dugog i teškog robovanja i koja, čim saznaše za sveslavenski kongres, okrenuše svoje poglede na njega, kao na svog osloboditelja i spasitelja... U ime tog naroda, velim vam ja, Rus: naš je spas jedino u revoluciji, ni u čem više. Nemojte tražiti spas od cara Nikole, ili njegove vojske, kao niti od njegove moći i politike, nego od one Rusije, koja će u skoro vrijeme srušiti ovu carsku Rusiju i očistiti je s lica zemlje“. (str. 18 – 19)

Svoj manifest Bakunjin privodi kraju pozivanjem na agitaciju i revoluciju. „Postanite apostoli probuđenog Slavenstva!“, piše on. (str. 31) Negdje u to vrijeme, 1849. godine, Engels je južne Slavene nazvao „narodom bez povijesti“ pritom misleći kako ovima nedostaje transformatorskih čimbenika koji su utjecali na gospodarski, društveni i kulturni razvoj. Iako je u početku simpatizirao nacionalističke pokrete, poput onog u Italiji, Bakunjin se načelno protivio osnivanju novih država te je ustvrdio da nacionalni zanos sa sobom ne nosi uvijek i društveno progresivne ideje.

Drugi tekst dostupan u istoj knjizi odnosi se na esej glasovitog geografa i teoretičara anarho-komunizma, Pjotra Aleksejeviča Kropotkina, koji se obraća mladima diljem Europe potičući ih na borbu za pravedniji svijet kroz prihvaćanje socijalističkih pogleda. Zanimljivo je da svoj apel Kropotkin upućuje gotovo isključivo mladićima, a „radničkim ženama“ obraća se pred sam kraj teksta.

„Ja si predstavljam vas kao mladiće osamnaestih do dvadesetih godina; da ste već svršili svoje nauke i da već stupate u život. Ja si predstavljam, da je vaš duh slobodan od onih supersticija, koje vam nastojahu nametnuti; da se vi ne bojite vraga i da ne idete slušati gluposti popova; a ono što je još glavnije, a si predstavljam da vi nijeste od onih gizdelina, žalosnih produkta srednjovječnog društva, koji idu ulicama kočeći se gaćama zadnje mode i svojim majmunskim lice, i koji su željni jedino brutalnih užitaka... jednom rječju, ja si predstavljam vas kao mladiće srčane i zanesene, i za to hoću da vama progovorim.“ (str. 1)

Nadalje, Kropotkin kroz gotovo lirske opise ilustrira život tvorničkih radnika i na taj način nastoji animirati suosjećanje svojih čitatelja. „Ulazite u kuću gdje je zrak pokvaren, svjetiljka tinja, dvije, tri, četiri, pet okaljanih stupa i u tijesnoj i studenoj sobici nalazite bolesnicu protegnutu na slamnici i pokrivenu smradnim krpetinama. Djeca blijeda, suhća, drhću od zime i gledaju vas razbuljenih očiju. Njezin je muž kroz čitav svoj život radio dvanaest ili trinaest sati dnevno...“ (str. 2) Kako god bilo, dostupni izvori govore nam da je slične prizore bilo moguće pronaći i u industrijskom Osijeku gdje su potplaćeni radnici provodili i po šesnaest sati u tvornicama. Zbog katastrofalnih sigurnosnih i higijenskih uvjeta mnogi su nastradali u tvorničkim postrojenjima u kojima su radili, a svoje frustracije najčešće su artikulirali kroz organizirane radničke skupštine i štrajkove.

Kropotkin nedvojbeno od svog čitateljstva zahtjeva obrazac djelovanja kojim je i sam išao, i to u vidu napuštanja sigurnog obiteljskog života i razvijanja karijere u korist društvenog aktivizma. Dok je početkom 1870-ih proučavao glečere u Finskoj, Kropotkin je, tada kao već ugledni geograf, dobio telegram s ponudom da prihvati položaj tajnika ruskog geografskog društva. Iako bi tako što bez razmišljanja prihvatio nekoliko mjeseci ranije, Kropotkinu se u tom trenutku ponuda činila kao luksuz kojeg je morao odbiti. „Koje pravo sam imao na ovo zadovoljstvo kada je svugdje oko mene bila samo bijeda i borba za koricu kruha?’’ Znanost je od tada služila njegovim revolucionarnim idealima.

            Moralizam i teleologija prožimaju Kropotkinov apel. „Vi ćete opaziti da svagdje u Francuskoj,  kao u Njemačkoj, u Italiji, kao u Sjedinjenim državama svugdje gdje ima privilegovanih i potlačenih, da se svugdje u krilu radničke klase pripravlja gigantsko jedno tijelo u svrhu da za uvijek rastrgne okove ropstva, narinute mu od feudalnog kapitala i da postavi temelje društvu koje će se bazirati na pravednost i jednakost.“ (str. 17) Tih je godina aktivnost i osječkih radnika na vrhuncu; održavaju se brojni sastanci, a u grad dolaze agitatori iz susjednih zemalja. O tome nam svjedoči i bogata korespondencija između bana, gradonačelnika i ostalih političara na ključnim mjestima u Slavoniji koji komentiraju ova događanja. Iste godine kada je i Kropotkin napisao i objavio tekst Omladini, policijski zapisnici svjedoče da su osječki radnici na nekom skupu držali „svakojake razdražiteljne govore, govore upravljane protiv državnom i družtvenom redu“. Zanimljiv je i članak iz budimpeštanskog lista Arbeiter-Wochen-Chronik, objavljen 28. studenoga 1880., gdje piše kako se u Osijeku uoči božićnih blagdana pojavio plakat s određenim anarhističkim implikacijama na kojem je pisalo: „Osijek će tada biti veliki grad tek onda kada se radnički bataljoni iz čitava svijeta okupe na sastanku u Osijeku, i ovdje proglase internacionalnu i interkontinentalnu komunu.“

            Kropotkin svoja razmišljanja sumira u jednoj rečenici i to pred kraj teksta. „Biti sin radničke obitelji, a ne posvetiti se triunfu socijalizma, znači nemati smisla za svoje vlastite interese i nijekati uzroke i povjesnu misiju socijalizma“. (str. 23)

            U konačnici možemo konstatirati kako i jedan i drugi tekst, i Bakunjinov manifesti Kropotkinov apel, predstavljaju zanimljive specifikume intelektualne historije socijalizma koju je zahvaljujući relativno dobro očuvanoj arhivskoj građi moguće uspješno proučavati i rekonstruirati i u Hrvatskoj. Budući da se slavonski i hrvatski radnici u pravilu nisu bavili teorijom određenog socijalističkog derivata, bilo da je riječ o komunizmu ili anarhizmu, iščitavanje i analiza radova onovremenih stranih autora od iznimne je važnosti jer je mješovita konstelacija europskih intelektualnih kretanja na ovaj ili onaj način, a prvenstveno kroz kanale ilegalne distribucije socijalističkih tiskovina, utjecala na praktične i organizacijske postupke domaćeg radništva.


Piše: Luka Pejić

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.