hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna
Demokracija i planiranje PDF Ispis E-mail
Srijeda, 21 Srpanj 2010 22:53

Da bi se ljudi u slobodarsko-komunističkom društvu adekvatno hranili, odijevali i stanovali, mora biti planirane ekonomske aktivnosti. Spontani osjećaji solidarnosti i lokalne inicijative su svakako potrebni, ali sami po sebi nisu dovoljni. Anarhosindikalisti žele društvo u kojem su svačije potrebe potpuno zadovoljene čitavog života, a to zahtijeva kontinuiran i koordiniran trud više nego sporadičnu aktivnost. Također zahtijeva i demokraciju jer će potrebe svih ljudi moći biti ispunjene samo ako su u planiranje uljučeni svi ljudi.

Direktna demokracija

Prava demokracija – zovimo je direktna demokracija – najbolje radi kada odlučuje što veća moguća grupa, kao što su masovni zborovi općina ili radnika. Jasno da ne možemo imati masovne sastanke u velegradovima, regijama i kontinentima. Tako da nije uvijek moguće, iako bi bilo najbolje, biti uvijek prisutan kada se donosi odluka. Stoga svaki demokratski proces mora uzimati u obzir one koji nisu prisutni.

Najbolji način da se to učini, kada nekim osobama treba povjeriti neki zadatak, je da se one izabiru isključivo da provedu naše želje – one bi trebale biti 'delegati'. To je vrlo različito od današnjih 'predstavnika' kao što su saborski zastupnici i sindikalni čelnici, koji imaju potpunu moć da rade što žele nekoliko godina pa i da nam naređuju. Delegat pruža puno više od zastupnika, budući da mu se daje mandat, odnosno specifična zadaća ili zadaće koje treba izvršiti. To je važno za one koji ne mogu doći na sastanak, ali žele da se i njihovo stajalište uzme u obzir. Uz to, delegati su 'opozivi' – čim naprave nešto što nije u njihovom mandatu, može ih se pozvati da polože račune te, ako je potrebno, opozvati i zamijeniti.

Masovni skup trebao bi biti tako strukturiran da njime ne može manipulirati nijedna grupa ili pojedinac. Nema mjesta za one koji žele biti zastupnici i njima slične, jer je manipuliranje njihova specijalnost. Nadalje, delegate slobodno biraju oni čija stajališta delegati trebaju prenijeti dalje te ih poslije izvijestiti. Opozivi delegati odgovorni bazi čine našu demokraciju 'direktnom'. Tvoj delegat je tvoja izravna informacija i veza sa sastancima na koje ne ideš, i netko kome vjeruješ da će održavati protok informacija u oba smjera.

Mnogo je mogućnosti da se uredi kako, gdje i na kojoj osnovi se ljudi sastaju da odlučuju o stvarima. Na osnovnoj razini kao što je radno mjesto ili lokalna zajednica, uobičajen faktor je poznavanje i familijarnost sa susjedima i kolegama. Iznad ovoga, različite grupe stvaraju federacije. U stvari, konačna struktura koja se jednom razvije nije toliko ni važna, koliko su važne demokratske metode. Uključenost, direktna ili preko delegata, od temeljne je važnosti za osiguravanje stvarne demokracije (dok je ovo što danas nazivaju demokracijom uvreda koju promoviraju država i njeni apologeti, u kojoj golema većina nema stvarnog utjecaja).

Demokratiziranje budućnosti

Zamislimo da je tvoje radno mjesto, tiskara knjiga, na rubu grada; tvoj sindikat je gotovo beskoristan; tvoj gazda onečišćava lokalnu rijeku. Kako sada stvari stoje, država, u ime svih nas, dozvoljava gazdi da onečišćava, bez obzira što nitko ne bi, da mu se pruži izbor, ikome dozvolio onečišćavati. Ali u ovoj nazovi-demokraciji, država donosi zakone protiv sprječavanja kapitala da stvara profit.

Sazvan je sastanak, i ti i tvoji kolege odlučite da možete i trebate zaustaviti zagađivanje. Dogovorite se da pošaljete delegata na gradski masovni skup da iznese stajališta radnika iz tiskare. Tvoja je tiskara preuzela direktnodemokratsku strukturu, osiguravajući preko delegata dvosmjernu komunikaciju. Ovaj način čuva demokraciju od onih koji bi je iskrivljavali protiv kolektivnog interesa. Onda se može zaboraviti na tradicionalne sindikate. Umjesto njih, tiskara je formirala organizaciju radnog mjesta baziranu na općem zboru (plenumu). Radnici, prirodno i kolektivno, formiraju snažnu masu za akciju. Uskoro, podređenost gazdi postaje glupa i počinjete organizirati svoje radno mjesto bez šefova. Vrlo brzo, samostalno odlučivanje postaje dio vaše naravi. O planovima i velikim odlukama raspravljaju svi na redovitim sastancima, tako da je svatko efektivan dio cjeline. Također, svatko dobije isti dio, s jednakim plaćama, odmorom, povlasticama i prilikama, uključujući i redovito smjenjivanje na (ne)poželjnijim poslovima.

Vaša tiskara mogla bi stupiti u kontakt s knjižarama, proizvođačima papira i drugim sličnim grupama kako u vašoj okolici tako i u čitavom svijetu. Na taj način biste osigurali da je ono što proizvodite vrijedno i potrebno, i da su metode proizvodnje bez štetnih posljedica za radnike i okoliš. Primjerice, bez tereta kapitalizma na plećima, odlučili biste ne zagađivati vašu rijeku.

Naravno, ovaj mali san zasad je tek san, zbog ne manje nego pištolja uperenog nam u glave, a to je mit o natjecateljskom tržištu. Kapitalizam diktira da su oni koji uspiju, odnosno koji ostvaruju najveći profit, oni koji najviše uskrate na plaćama i zaštiti okoliša. Stoga, da zaštitiš svoj posao u tiskari, moraš šutjeti o zagađivanju.

Našim radnim mjestima i lokalnim područjima možemo upravljati na demokratski način, ali tek kada budemo pripravni odbaciti mrtvu ruku države. Ovo društvo guši samorazvoj u luđačkoj hitnji prema samoubojstvu potrošnjom. Osloboditi se i odabrati direktnu demokraciju jedini je način da osiguramo budućnost sebi i svojoj djeci – budućnost gdje smo ti, mi i svi ostali uključeni i uzeti u obzir – to je demokracija koja ima smisla.

Osnove planiranja

Kao što je izneseno u drugom dijelu, anarhosindikalisti žele osnovati društvo bez novca, slobodarsko komunističko društvo, gdje se rad obavlja prije iz osjećaja solidarnosti, nego radi materijalne nagrade, a dobra se besplatno distribuiraju po sistemu alokacije prema potrebama. Za ostvarenje takvog društva, predlažemo sistem planirane ekonomske aktivnosti.

Na planiranje ne treba gledati kao na zadatak ili dosadnu tehničku stvar. Ekonomsko planiranje koje je istinski demokratsko, ključan je stup novog oslobođenog društvenog življenja kakvo zamišljamo. U kapitalizmu, pojedinac je kao izolirani atom pod utjecajem sila izvan njegove kontrole. Radna mjesta i domaćinstva, bogatstvo i siromaštvo, sve ovisi o tržišnim silama na koje nemamo utjecaj. Pod kapitalizmom, ekonomija je gospodar nad ljudima. U demokratskoj, planskoj ekonomiji, ljudi su gospodari ekonomije. U takvom sistemu ljudi razumiju ulogu svojeg rada u ostvarivanju demokratski postavljenih ciljeva. Oni cijene to što su dobra i usluge koje koriste dio društveno proizvedenih zajedničkih zaliha koje se dijele uzajamnim sporazumom, umjesto na bazi natjecanja i trijumfa najmoćnijih.

Baza za planiranje leži u odnosu između radnih organizacija i zajednica. Radne organizacije informiraju zajednicu o tome kojim resursima raspolažu i što mogu proizvesti. Ove informacije dolaze izravno od samih radnika, a ne od neke razine neproduktivne uprave odvojene od realnosti posla, jer radnici su ti koji posao obavljaju i koji znaju što se može ili ne može proizvesti. Zajednica koristi ove informacije da donese plan oko kojeg se demokratski složila, i da proizvođačima da upute kako iskoristiti resurse koji su na raspolaganju.

Savjetovanje je nužno i da se odredi koliko kućanstva mogu trošiti. Na primjer, koji je maksimalni broj novih pari cipela koje si kućanstvo može dopustiti u godini? Ili maksimalni broj dana na praznicima u stranoj zemlji? Ili broj godina prije nego si dozvole novo pokućstvo. Ovo su, koliko god je moguće, dobrovoljne racionizacije, dogovorene demokratski, ali gdje postoje nestašice, mogu biti i obvezne.

Potrebno je nešto sofisticiranosti za funkcioniranje ovakvog sustava sljedovanja. Nema smisla opskrbiti svakoga četirima jajima tjedno. Neki ljudi ne jedu jaja; neki bi ih radije šest, a ne treba im sir, i tako dalje. Kad se radi o hrani, sljedovanje bi se moglo računati po kalorijama i nutritivnoj vrijednosti, uzimajući u obzir faktore kao što su dob, visina, posebne dijete i druge potrebe. Ljudi bi imali pristup svim namirnicama koje zadovoljavaju te potrebe, umjesto da im se dodjeljuju iste količine pojedinih namirnica.

Uz to, ne troše svi sva dobra. Istina je da svi trebamo hranu i krov nad glavom. Gotovo svi mi trebamo pokućstvo, tepih, hladnjak i praznike s vremena na vrijeme. Relativno je lako izračunati koliko je takvih proizvoda potrebno i alocirati u skladu s time. Međutim, ne treba svakome violina, poduka iz letenja ili resursi potrebni za jednomjesečnu ekskurziju u Mongoliju. U takvim slučajevima od ljudi bi se možda moglo očekivati da dokažu istinsku potrebu ili snažno zanimanje prije nego im se dodijeli određeni proizvod ili usluga. Na primjer, netko bi možda bio dužan iznijeti uvjerljive namjere u vezi onoga što namjerava učiniti s dozvolom za pilotiranje malim zrakoplovom, jednom kad se za nju osposobi.

Alokacija dobara mogla bi biti kompjutorizirana tako da bilježi svaki proizvod ili uslugu koju netko koristi, s tim informacijama pohranjenim na kartice koje bi bilo potrebno pokazati kada se želi neki proizvod ili usluga. Svrha toga je da se spriječi prevelika potrošnja. Na primjer, takva kartica dopuštala bi osoblju u opskrbnim centrima da upitaju što će nekome novo odijelo šest mjeseci nakon što je već jedno uzeo.

Neekonomska pitanja

Učinkovit plan koji zadovoljava svačije potrebe mora se zasnivati na ekonomskim i neekonomskim faktorima, i mora predstavljati sintezu individualnih i kolektivnih potreba, balans između objektivnih znanstvenih činjenica i subjektivnih osjećaja i želja.

Okoliš  je jedna od najznačajnijih stvari koje nisu ekonomske, a koje treba uzeti u obzir. Moraju se razmotriti utjecaji naših izbora u načinu proizvodnje. Stoga će masovni zborovi i delegatska tijela morati imati pristup znanstvenim dokazima koje su sakupile grupe za zaštitu okoliša i druge zainteresirane strane. Na primjer, rasprave i odluke o prelasku s motora na unutarnje izgaranje na vozila pokretana vodikom ili o gradnji nove infrastrukture za proizvodnju električne energije od obnovljivih izvora, definitivno bi bile potrebne. Cijela bi ekonomija trebala biti okrenuta prema eliminaciji zagađenja.

Uzmimo primjer tiskare uz rijeku koju je, pod kapitalizmom, gazda onečišćavao.Nakon što je kapitalizam odbačen, stvaranje profita je stvar prošlosti i više nema pobude da se nešto proizvede 'učinkovito', ako je šteta okolišu veća od vrijednosti proizvedenog. Plenum radnika tiskare odluči da je jedini način da se onečišćenje zaustavi uvođenje novog, čistog procesa proizvodnje. Delegati iz tiskare kontaktiraju druga poduzeća koja proizvode potrebnu mašineriju i sirovine i obavijeste lokalnu zajednicu o tome što im treba da nastave s radom. To ulazi u promišljanja zajednice prilikom odlučivanja o alokaciji resursa i planiranja ekonomije.

Ili bi pak grupe za zaštitu okoliša mogle preuzeti inicijativu i tražiti od svih tiskara da prestanu koristiti neke procese i kemikalije. Tiskare se onda pozove da uvedu nove, čiste proizvodne procese i da informiraju svoju lokalnu zajednicu o tome što im treba i koliko će moći proizvoditi nakon što prijeđu na novo.

Dobrobit radnika je još jedno važno pitanje. Društvo će morati propitati niz poslova i odlučiti doprinose li oni ljudskoj sreći dovoljno da opravdaju vrijeme i trud koje radnici na njih troše. Moraju li se svake godine dizajnirati nove varijacije istog proizvoda? Treba li nam toliko ambalaže? Trebamo li stvarno mobilne telefone? Plan mora uzimati u obzir zdravlje i sigurnost. Neki proizvodni procesi zahtijevaju rukovanje opasnim kemikalijama ili druge opasne radnje. Plan koji maksimira proizvodnju može imati duboko negativne efekte po radnike u vidu dugog radnog vremena ili stresnih uvjeta rada. Informacije o utjecaju odluka o proizvodnji na stanje radnika mogu sakupiti sindikati te ih iznijeti radnim organizacijama i lokalnim zajednicama da im pomognu kod donošenja odluke.

Postoje i mnoge druge stvari za razmatranje koje su neekonomske prirode, poput sigurnosti potrošača ili posljedica nekog proizvoda (na primjer, automobila ili televizije) po kvalitetu života zajednice.

Ekonomska pitanja

Demokratsko planiranje je nastojanje da se nađu načini korištenja resursa, kako prirodnih tako i onih koje su ljudi proizveli, koji najbolje zadovoljavaju potrebe svih ljudi. Osnovni ekonomski problem je da većina ekonomskih inputa – zemlja, kapital, mašinerija, sirovine, itd. – imaju različite potencijalne primjene. U svijetu u kojem su resursi ograničeni, važno je osigurati da inpute koristimo tako da značajno doprinesemo dobrobiti ljudi. Dakle, osmišljavanje ekonomskog plana uključuje odluke o tome koje projekte prihvatiti, a koje odbaciti ili odgoditi zbog manjka potrebnih resursa.

Neki socijalisti su držali da živimo u svijetu takvog obilja da uopće nismo primorani raditi izbore u ekonomiji. Ali mi isto tako živimo u svijetu gdje velike količine rada obavlja velik broj ljudi. Da bi ekonomski inputi bili iskorišteni, potreban je ljudski rad. Međutim, jedan od ciljeva anarhosindikalista je smanjenje radnog vremena. Drugim riječima, ljudski rad neće biti toliko pristupačan, i neminovno, morat će se odabrati što moramo konzumirati, a što ne. Da se udovolji željama svakog pojedinca, radnici bi morali raditi mnogo sati, a to se ne može očekivati u ekonomiji u kojoj je rad dobrovoljan.

Dinamika planiranja

U našem modelu demokratskog planiranja, plan je popis, redom prema važnosti, svih potrošačkih dobara i usluga koje zajednica treba. Povećanje proizvodnje robe s vrha spiska ima prednost pred onima naniže. Jednom kada je postignut dogovor o listi prioriteta, poduzeća je koriste da svojom inicijativom organiziraju proizvodnju. Svakodnevni posao ljudi ni na koji način nije po diktatu birokrata.

Ljudi moraju odlučiti kako da iskoriste oskudne resurse da bi u što većoj mjeri zadovoljili svoje potrebe. Ako su stanovi i udžbenici prioritetni, onda se resursima koji su na raspolaganju oni prvi namiruju. Proizvodnja manje korisne robe povećava se samo ako preostane resursa nakon što su namirene potrebe prioriteta.

Kod raspodjele resursa, proizvođači prioritetnih dobara prvi bivaju ponuđeni. Naravno, ovo znači da će ovim poduzećima biti lakše proširiti proizvodnju, nego onima koja proizvode manje potrebnu robu. U svijetu bazirnom na solidarnosti, poduzeća će naručivati samo onoliko koliko mogu iskoristiti za povećanje proizvodnje i neće rasipno naručivati previše materijala.

Uzmimo tiskaru kao primjer. Udžbenici su proglašeni prioritetom pa škole naručuju više od izdavača koji zato naručuju više od tiskare. To znači da tiskara mora raditi više. Na drugoj strani grada je tvornica namještaja. Da se sačuvaju šume, drveni namještaj stavljen je nisko na listu prioriteta, da se neutraliziraju učinci tiskanja više knjiga. Zato radnici u šumariji daju prednost proizvođačima papira, a ne tvornici pokućstva. Imajući manje drva za rad, radnici iz tvornice pokućstva imaju manje posla i zajednica će od drvne industrije očekivati da traže zaposlenje u industrijama gdje je potrebno više radnika. Radnici iz tvornice pokućstva u našem gradu mogli bi odlučiti otići raditi u tiskaru ili negdje drugdje gdje se traži pomoć. Njihov je izbor gdje će otići i nisu ni pod kakvom prisilom.

No, nije sve samo u određivanju prioriteta. Čak i ako industrija radi na prioritetnom proizvodu, ne želimo sve resurse spiskati na to, nauštrb svega ostaloga. Zato mora biti nekog limita na proizvodnju proizvoda. Na primjer, iako su udžbenici prioritet, društvo bi moglo odlučiti da nam ih nije potrebno više od pet milijuna u idućoj godini, tako da nešto resursa može otići i na industrije nižeg prioriteta.

Izračunavanje troška

Prioriteti i ciljevi su, dakle, dio priče, ali još nismo potpuno razriješili problem alokacije resursa. Dati visok prioritet proizvodnji udžbenika je odlično, ali treba nam također i približna ideja o trošku za resurse za ovaj prioritet. Pet milijuna knjiga u idućoj godini je možda idealna brojka za škole i fakultete, ali možemo li si to priuštiti? Koliko će proizvodnja namještaja zbog toga pretrpjeti i je li to prihvatljivo?

Treba balansirati između različitih potreba i želja ljudi i dostupnih resursa. I više od toga, treba izračunati potrebe ljudi, kao i radnu snagu i sirovine koje su na raspolaganju, itd. Kapitalist odlučuje ima li proizvod ekonomskog smisla, izračunavajući trošak i dobit u vidu novca. Cijene odražavaju tri faktora: oskudnost inputa, oskudnost završnog proizvoda ili usluge i snagu potrošačeve potražnje. Sistem cijena pruža način da se ovi faktori uzmu u obzir, ali on ostaje uglavnom neadekvatnan način za odlučivanje o tome treba li neki projekt odobriti ili odbaciti. U svakom slučaju, zamjena za cjenovanje se u beznovčnoj ekonomiji mora pronaći.

Nonšalantni odgovori poput „Radnici će proizvesti što narodu treba i svima će biti očito što to jest“ nisu dovoljni. Utrostručenje planova za stanogradnju u idućoj godini može se činiti dobrom idejom, ali ljudi bi mogli ovo odobriti ne osvijestivši koliko je vremena i resursa za to potrebno. Moglo bi se dogoditi da ne preostanu nikakvi resursi za nove škole, bolnice ili druge zgrade potrebne lokalnim zajednicama. Jasno je da je mnogo bolje troškove izgradnje izračunati prije započinjanja projekta.

Budući da se cijena inputa u ekonomiji slobodarskog komunizma ne može izračunavati na financijski način, ona se izračunava po vrsti. To znači da se izdatci i dobitci ekonomskih projekata izračunavaju prema njihovom efektu na fizičku dostupnost drugih dobara i usluga. Npr., trošak izgradnje 300 kuća mogao bi se računati kao dvije neizgrađene bolnice.

Jedini način da se kalkulacije ovakvog tipa provode širom cjelokupne ekonomije je kroz računalni model koji može pokazati ekonomske učinke prihvaćanja određenog skupa prioriteta. Takav model bi, na primjer, mogao pokazati koliko bi bolnica bilo žrtvovano, ako želimo dati kućama veći prioritet; ili koliko će proizvodnja namještaja opasti, ako udžbenici budu na broju pet naše liste prioriteta i proizvedemo ih pet milijuna.

Da bi nam model to mogao pokazati, potrebne su mu informacije o tome kakvi resursi postoje u ekonomiji kao cjelini; koji resursi se drže kod različitih radnih organizacija, kakva radna snaga postoji, kakve vještine radnici posjeduju i kakve vrste poslova radnici traže; što svaka radna organizacija upravo proizvodi s resursima koje ima; i, što je važno, što bi svaka radna organizacija mogla proizvesti, ako se njezini resursi smanje ili porastu. Sve ovo će omogućiti modelu da razradi efekte povećanja proizvodnje u jednom dijelu ekonomije na druge njezine dijelove.

U našem primjeru, računalo bi moglo pokazati da će proizvodnja pet milijuna udžbenika značiti prenamjenu tolike količine drvne sirovine iz industrije namještaja da bi se pojavile duge liste čekanja. Računalo bi moglo izraditi alternativan plan prema kojem bi se proizvelo samo tri milijuna udžbenika, uz značajno manji gubitak u namještaju.

U demokratskom sustavu, ljudi moraju imati mogućnost izbora između različitih planova. Uporaba moderne računalne tehnologije može nemjerljivo pomoći ovom procesu. Premda je posao modeliranja čitave ekonomije na ovakav način golem, moderna računalna tehnologija dorasla je tom izazovu.

Jednom kada je dogovor oko plana postignut, kompjutorski model nam više nije potreban. Poduzeća jednostavno krenu raditi u skladu s postavljenim prioritetima. Drvosječe znaju da moraju dati prednost proizvođačima papira umjesto proizvođačima namještaja. Radnici ne trebaju precizne upute od kompjutora – jer ipak se i sam plan bazira na procjeni samih radnika o tome što mogu izvesti s kakvim resursima. Sada je na redu samo potruditi se da se ta predviđanja i ispune.

Naravno da se mogu pojaviti problemi i stvari ne moraju nužno ići kako je naumljeno. Staro sovjetsko poimanje planiranja, gdje je i najsitniji detalj ekonomske aktivnosti bio potpuno predvidljiv, pripada prošlosti. Svako predviđanje je aproksimacija i kako nove informacije pristižu, modeli i prioriteti se moraju mijenjati. Smisao demokratskog planiranja je da se ljudima dopusti da upravljaju ovim poslom nošenja s nepredviđenim okolnostima i nezgodama. Smisao je u tome da se obični ljudi mogu uključiti u ekonomske tokove koji se tiču njihovih života, umjesto da su podčinjeni tim silama.

Neki možda drže da je ovakvo planiranje prekomplicirano da bi moglo zaista biti pod kontrolom ljudi. Spisak dobara za potrošnju i usluga koje svaka ekonomija stvara ide i do stotine tisuća. Međutim, zamislite sve beskorisne proizvode, usluge i poslove koje imamo danas i s kojima se nećemo više gnjaviti – kamatari, stanodavci, proizvodi koji ne rade ili ne rade kako su obećavali...

Naravno, planska ekonomija mora biti sumirana u formu koja ima veze sa svakidašnjim ljudskim iskustvima. Tako će, primjerice, umjesto izražavanja proizvodnje voćnog soka u tisućama litara iduće godine, to biti mnogo shvatljivije izrazi li se ekvivalentnom tjednom potrošnjom tipičnog kućanstva. Ovi ciljevi proizvodnje značit će i dobrovoljno prihvaćene udjele u potrošnji jednom kada se plan prihvati, pokazujući da bi konzumiranje više od te količine značilo uskraćivanje tog proizvoda drugima i stvaranje nestašica.

Demokracija u ekonomiji

Kritičari s desnice kažu kako je ekonomsko planiranje palo na zloglasnim nestašicama i neučinkovitosti ekonomija sovjetskog bloka. Međutim, planiranje je potrebno u svim ekonomijama; razlika je ta da planiranje u slobodarskom komunizmu nije odozgo prema dolje, nije hijerarhijsko. U bivšem SSSR-u su sputavajuće naredbe bile nametane svakoj ekonomskoj aktivnosti, iz centra do svakog pojedinog poduzeća. U ekonomiji gdje se proizvodi 12 milijuna različitih proizvoda nije mogao postojati način da taj proces bude učinkovit. Nema nikakve koristi od centralnog tijela koje odlučuje o proizvodnji svega, sve do zadnje tube paste za zube.

Demokratsko planiranje drugačije je i u drugim značajnim stvarima. Vrsta tehnologije potrebne za demokratsko planiranje jednostavno nije postojala u starom SSSR-u, gdje je korištenje računala, čak i u osamdesetima, bilo ograničeno ondašnjim znatno slabijim sposobnostima računala. Nije bilo ni raširene računalne mreže potrebne za povezivanje radnih organizacija sa središnjim računalnim sustavom koji razrađuje modele planova.

Drugo, sovjetski su radnici bili dio sustava u kojem su potrebe golemog vojno-industrijskog kompleksa bile primarne, dok je luksuzan životni stil elitne birokracije bio odmah iza, na drugom mjestu. Radnici nisu imali udjela u odlučivanju, a od svog su rada dobivali malo. To je dovelo do sveprožimajućeg cinizma – radnici su radili što je manje moguće, a rukovodioci su govorili državi da njihova poduzeća mogu proizvesti mnogo manje nego što su stvarno mogla, da bi dobili norme i ciljeve koje je lakše ispuniti. Također su preračunavali količine potrebnih resursa, da ne bi bili pod pritiskom da ih pomno i učinkovito koriste.To je stvaralo istovremeno i traćenje i nestašice. U istinski demokratskom sustavu u kojeg ljudi vjeruju, ovakvo bi ponašanje bilo rijetkost.

Planiranje u slobodarskom komunističkom društvu, sinteza je lokalnog i globalnog. Njegova je osnova solidarnost, narodno odlučivanje i uključenost svih. Ono pomiruje potrebu za širokim pregledom nad aktivnošću cjelokupne ekonomije s potrebom za inicijativom i povratnom informacijom od pojedinih radničkih kolektiva i lokalnih zajednica. Ono također kombinira potrebu za tehničkim sustavima alokacije resursa i planiranja s potrebom da sve ostane pod direktnodemokratskom kontrolom. Svatko je uključen u rad stvari, ne samo hrpica tehnokrata. Kao takvo, ono je praktično sredstvo za ostvarivanje istinske ekonomske demokracije.

Zaključak

Mnogo se toga može reći o idejama za ekonomije budućnosti. Neke od njih su tek spekulativne, neke su konkretnije, a neke su temeljno potrebne. S tim na umu, jasno je da ne postoji 'nacrt' za ekonomiju slobodarskog komunizma – lokalne zajednice i njihove federacije imat će autonomiju u odabiru ekonomskog sustava koji će korisititi, u skladu s osnovnim anarhosindikalističkim načelima. I u tome leži ono temeljno. Ako se držimo osnovnih, ključnih principa, sve drugo će funkcionirati. Koji su to principi? Pa, iako se cijela ova rasprava vrtjela oko njih, evo zgodnog sažetka naših stremljenja.

Iako će svaka moderna ekonomija biti kompleksna, jednostavnost buduće anarhosindikalističke ekonomije leži u činjenici da je definira nekoliko osnovnih principa. Bit će to prava anarhosindikalistička ekonomija ako:

Ne postoji mehanizam za stvaranje profita ili za koncentraciju bogatstva i kapitala.

Radnim mjestima se upravlja kolektivno i radnici ih kontroliraju direktnodemokratski.

Sva organizacijska i administrativna tijela sačinjavaju jedino opozivi, odgovorni delegati, birani na zborovima radnih organizacija ili općina.

Vlasništvo je zajedničko (s tim da, jasno, svi imamo pravo na životni prostor, osobne stvari, itd.)

Sav rad je dobrovoljan, a dobra i usluge jednako su dostupne. Novac, plaće i cijene ne postoje.

Ekonomsko planiranje postoji u značajnoj mjeri, ali nije centralizirano. Regionalno i šire planiranje je samo za kompleksne i glomaznije vidove proizvodnje. Lokalna proizvodnja i potrošnja nisu predmet regionalnog planiranja, nego su nosioci samodostatnosti.

Ekonomija koja radi u skladu s ovim principima, mnogo je poželjnija i učinkovitija u pružanju kvalitete života nego sadašnji kapitalistički kaos. Mnogo je načina na koje će se ljudi osjetiti ponukanima da dobrovoljno rade i mnogo je različitih načina na koje bi lokalne i regionalne ekonomije mogle funkcionirati. Neki bi ljudi mogli migrirati u ekonomije koje im odgovaraju. Neke bi ekonomije mogle biti jednostavnije, bazirane prije svega na samodostatnosti; druge bi mogle biti integriranije i proizvoditi kompleksnija dobra. Opcija je mnogo, ali principi će osigurati da svatko ima vremena i sklonosti da se uključi u planiranje i sudjelovanje u svojoj ekonomiji – kako daleko od sadašnjeg trulog, pokvarenog, ciničnog i sebičnog sustava pod kojim imamo nesreću egzistirati!

Prijeći odavde do tamo neće biti lako, ali kapitalizam je stvorilo čovječanstvo i čovječanstvo ga može i zamijeniti. Kolektivan čin istrgavanja kontrole nad našim životima iz ruku kapitalizma, revolucija je koja već dugo kasni i koju tako očajnički trebamo. Uspjeh u smjenjivanju kapitalizma mjerit će se prema razini do koje možemo imati kontrolu nad svojim životom, umjesto da kapitalizam samo zamijenimo nekom drugom moći, kao što su dosadašnje revolucije činile. Najbolji napredak ne ostvaruje se osmišljavanjem detaljnih nacrta (jer nas tu čeka otkliznuće u apstraktnu politiku i vladavinu), nego ustrajanjem u osnovnim načelima i ulaganjem našeg truda u borbu za pravu promjenu. Istinska demokracija zahtijeva istinsku solidarnost – a to znači slagati se u osnovnome i zatim vjerovati sebi i ostatku čovječanstva. Najvažnije je da ostanemo vjerni sebi...


<< PREDHODNA    POČETAK    SLJEDEĆA >>

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.