hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna
Slobodarski komunizam PDF Ispis E-mail
Srijeda, 21 Srpanj 2010 22:20

Za anarhosindikaliste, moguća alternativa kapitalizmu je slobodarski komunizam, i ovo poglavlje ga opisuje i pokazuje kako bi mogao funkcionirati. „Komunističke“ zemlje više ne postoje pa se zagovaranje komunističkog društva sada može činiti nerealističnim. Ali istinski komunizam, slobodarski komunizam, nije autoritarna ekonomija kojom upravlja država, kao u slučaju SSSR-a. Slobodarski komunizam je zasnovan na principu solidarnosti u društvu bez novca. Ljudi rade iz društvene dužnosti; nadnice su nepotrebne – od svakoga prema sposobnostima; a novac više nije potreban za nabavljanje dobara – svakome prema potrebama.

Ekonomija slobodarskog komunizma, sistem bez tržišta gdje svi imaju jednaka prava na namirivanje svojih potreba, oduvijek je bila cilj anarhosindikalista. Malo bi bilo koristi od radničkog samoupravljanja u svijetu nejednakosti, u kojem odluke diktira tržište. S druge strane, uvijek smo isticali da će bilo kakav komunistički sistem biti noćna mora, ako ga ljudi ne podržavaju i ako nisu uključeni u upravljanje njime. Anarhosindikalisti su zato uvijek brinuli da se nazivaju  slobodarskim komunistima, za razliku od autoritarnih.

Što će motivirati ljude da rade ako nisu plaćeni? Odgovor je – solidarnost. Ali zašto bi u slobodarskom komunističkom društvu postojala tolika razina solidarnosti? Da bismo na to odgovorili, moramo pogledati moderne ekonomije i proučiti kakve bi oblike solidarnosti moglo proizvesti industrijsko društvo u pravim uvjetima. Kako će proizvodi biti raspodijeljeni bez cijena? Što će spriječiti ljude da uzimaju više od njihovog udjela, ako ne moraju platiti? Dio odgovora opet leži u solidarnosti, a dio u organizaciji načina na koji se utvrđuju potrebe ljudi, i, shodno tome, alociraju dobra. Odgovaranjem na ova pitanja, otkriva se puna vrijednost i potencijal slobodarskog komunizma.

Ako društvo želi nastaviti u nekom obliku koji ne nudi propast, čovječanstvo mora prigrliti ideal slobodarskog komunizma. To je jedino efektivno sredstvo za garanciju slobode i jednakosti, jer u društvu gdje svi imaju jednaku kontrolu u donošenju odluka i jednak pristup proizvodima i uslugama, klase više neće postojati. Također, to je i jedino sredstvo kojim se osigurava prosperitet za sve i istovremeno čuva okoliš.

Nejednakosti u dohotku uvijek će postojati u svakoj ekonomiji baziranoj na novcu, čak i ako su sredstva za proizvodnju u društvenom vlasništvu, i s vremenom će čvrsnuti u klasne razlike. S vremenom će najprivilegiranija klasa zavladati ekonomskim, političkim i društvenim životom.

Slobodarski komunizam jamči prosperitet jer je to jedini oblik društva u kojem je čitava proizvodnja u službi potreba. Čak se i na 'dobrostojećem' Zapadu, društvene grupe s nižim primanjima bore za održanje u sve većim troškovima domaćinstva. Mnogi su prisiljeni stanovati u nezdravim zgradama, preživljavati na siromašnoj prehrani ili bez goriva i ogrjeva. Među klasama, spolovima i etničkim skupinama postoje sramotne razlike u dohotku. Potrebno je boriti se za poboljšanja materijalne pozicije žena, etničkih manjina i radničke klase unutar kapitalizma, ali i imati na umu da samo slobodarski komunizam može jamčiti apsolutnu jednakost.

Zaštita okoliša je također zagarantirana. Kada se proizvodi za potrebe, a ne za profit, nema razloga da se ignorira cijena koju snosi okoliš. Tada ne postoji privatni interes koji je u konfliktu s dobrobiti naroda ili Zemlje. Napreduje i ljudska okolina jer slobodarski komunizam postavlja poboljšanje života zajednice i interakciju u zajednici iznad osobne potrošnje. Društvo se iznova integrira; antisocijalno ponašanje opada, a sebična, negativna strana individualizma blijedi. Ali, je li prijelaz na slobodarski komunizam realističan, budući da u suvremenom životu dominira osobni interes? Neki na ljevici tvrde da bi društvo u kojem ne postoji novac zahtijevalo fizičku prisilu na rad. To je, pak, ropstvo, a ne komunizam. Naravno, one koji odbijaju raditi treba ukoriti, ali moralni ukor nije jedina baza sistema.

Stvarna baza slobodarskog komunizma je komunistička svijest koja dolazi od svakodnevnog rada u komunističkoj ekonomiji.

Jedna stvar treba biti jasna. Nitko ne može odbaciti slobodarski komunizam na temelju argumenta o tobože nepopravljivo egoističnoj ljudskoj prirodi. Širitelji praznovjerja iz redova organiziranih religija, pokušavaju nam ovo prodati već preko dvije tisuće godina. A u novije vrijeme, tu su i prodavači pseudoznanosti poput „sociobiologije“. Činjenica je, zapravo, da su razine sebičnosti i altruizma funkcija društvenih struktura. U plemenima lovaca-sakupljača nema razlika u bogatstvu. Lovi se obično kolektivno, a kada to radi pojedinac, ulov dijeli s ostatkom grupe. Prema sociobiolozima, ovo je nemoguće.

Započinjanje

Ako bi ljudi trebali raditi bez materijalnih motiva, morali bismo zamisliti svijet u kojem su društvene veze među ljudima mnogo jače nego danas i da su te veze dovoljne da nas motiviraju da ustanemo iz kreveta i odemo raditi.

Solidarnost živi među ljudima koji imaju sličan životni stil, perspektive i ekonomske uloge. U društvima lovaca-sakupljača, na primjer, ako izuzmemo podjelu rada na rodnoj osnovi, različiti pojedinci imaju vrlo slične radne uloge, do mjere da nemaju stvarnog osobnog izbora ili mogućnosti osobne prosudbe. U takvoj ekonomiji, ljudi rade automatski i bez refleksije, na način koji diktiraju običaji, a vodi ga kolektivna svijest. Ova svijest predstavlja pogled na svijet i kod ponašanja koji dijeli čitavo pleme. To je vrlo različito od individualne svijesti koja danas postoji u razvijenom svijetu, i koja se sastoji od skupova misli i stavova koje društvo strogo ne uređuje i ne nameće te uvelike variraju od osobe do osobe. Tip solidarnosti kakav slobodarski komunizam zamišlja, gotovo je sasvim odsutan.

Zajedničarski život radničke klase je do 1950-ih i '60-ih uključivao značajnu količinu solidarnosti i uzajamne pomoći. Jasno da solidarnost nije bila jaka kao u lovačko-sakupljačkim plemenima, gdje individualizam jedva da i postoji, ali ipak je to bila jaka sila. Ovime ne želimo reći da su ljudi iz radničke klase bili svi isti, nego samo da su imali zajednička svakodnevna iskustva, što je značajka koju je jako teško naći u našim suvremenim, atomiziranim sredinama. Britanski radnici 19. stoljeća stanovali su blizu radnog mjesta, u zajednicama zasnovanim na zajedničkim, kolektivnim iskustvima, u kojima su mnogi radili za istog šefa.

Ta je solidarnost uključivala neformalnu 'humanitarnu pomoć' koja je odražavala brigu za dobrobit ostalih u susjedstvu, pomoć koje više uglavnom nema u suvremenom životu. Istraživanje o životu radničke klase u južnom dijelu Londona na početku 20. st. (Pember Reeves, 1979; Round About a Pound a Week: Virago) našlo je sljedeće: „Ako čovjek mora u bolnicu... njegovoj djeci i ženi bit će iskazana iznimna susretljivost... Obitelj koja godinama živi u nekoj ulici, poznavat će svi od početka do kraja te ulice i bit će im spremni pomoći u slučaju potrebe.“

No, ove zajednice više ne postoje. Sve intenzivnija industrijalizacija dovlačila je sve više seljaka u gradove i prouzročila njihovu prenapučenost, koja je dovodila do zdravstvenih problema širokih razmjera. Za vrijeme dvadesetog stoljeća radnici su se iseljavali iz centara gradova u predgrađa i stare su se unutargradske zajednice postupno raspale.

Razina sebičnosti i društvene dužnosti, individualizma i solidarnosti koja postoji u društvu rezultat je društvenih struktura i ekonomskih imperativa. Stoga bi se naša svijest promijenila, ako bi se društvo i ekonomija promijenili. Kada je način na koji smo radili i živjeli bio drukčiji, i naša je svijest bila drugačija. Kako su se društvene strukture i ekonomija razvijale i mijenjale na sebičan i negativan način, tako je i negativna strana individualizma izbila na površinu. Ljudska se narav više-manje može društveno usmjeravati u pogodnim uvjetima, ali mogu li ti pravi uvjeti postojati u suvremenom svijetu? Jasno je da se ne možemo vratiti na uvjete koji su pogodovali razvoju uzajamne pomoći u prošlosti. Moderna društva mogu se činiti prevelikima ili previše otuđujućima da bi anarhistički ideali bili mogući. Ali – da upotrijebimo jedan moderni kliše – valja nam „gledati i izvan kutije“. Slobodarski komunizam nije primitivizam i ekonomska organizacija mora biti kompatibilna s domaćom i međunarodnom podjelom rada.

Solidarnost 21. stoljeća

Među ljudima s različitim poslovima, čiji združeni rad namiruje potrebe zajednice, postoji progresivniji oblik solidarnosti. Ova solidarnost je kao među dijelovima tijela, koji su različiti, ali djeluju zajedno kao cjelina. Po definiciji, ljudi koji rade u ekonomskom sistemu zasnovanom na podjeli rada, ne preživljavaju isključivo svojim radom. Mesar (ili uzgajivač organskog povrća) se oslanja na pekara i izrađivača svijeća da se opskrbi kruhom i svjetlom. Radnici koji sastavljaju računala oslanjaju se na različite ljude koji proizvode staklo, plastiku, mikročipove, sklopove itd. Proizvodnja je moguća jedino u lancu međuovisnosti. Svako poduzeće oslanja se na druga kod nabave sirovina, strojeva i kod transporta. Svaki potrošač ovisi o trudu velikog broja radnika da zadovolji svoje potrebe u proizvodima i uslugama. Rad jednog radnika je samo mali dio golemog kolektivnog truda da se namire potrebe čitavog društva. Podjela rada stvara veze zavisnosti i uzajamnog interesa na globalnoj razini.

Problem s kapitalizmom je u tome što je antidruštveni sustav novca, profita i privatnog vlasništva pretpostavljen ovoj temeljnoj društvenoj ekonomskoj strukturi. Ljudi koji zapravo rade u kooperaciji s drugima, natjerani su u odnose kompeticije i uzajamnog neprijateljstva. I iako ljudi stvarno djeluju kao dio društvene cjeline, oni se ne osjećaju kao da je doista tako.

To je zato što njihove potrebe nisu u centru ekonomskog sustava. Kapitalisti nastoje stjerati plaće na najnižu moguću razinu koju tržište diktira. Radnici dobivaju plaću onoliko dugo koliko je kapitalistu profitabilno da ih zapošljava. Kada ostane bez te vrijednosti, poslodavac ih otpušta. Radnici se zato osjećaju kao sredstvo za postizanje cilja, umjesto da je namirenje njihovih potreba cilj po sebi. Stoga se oni ne identificiraju sa svojim radom i ne osjećaju se dijelom zajedničkog projekta. Tada je lako razumjeti zašto, prema anketama, samo jedna četvrtina radnika smatra da su uprava i radnici na istoj stani.

Kapitalizam vs. solidarnost

Ovo proturječje između novčanog sistema i socijalne naravi ekonomije rezultira disfunkcionalnošću modernog života. Industrijalizacija, zadovoljavajući naše potrebe, razara okoliš, čime potkopava silne potencijalne dobrobiti koje bismo od njega mogli imati.

Odsutnost solidarnosti i zajedničkih vrijednosti uništava društveni okvir u kojem se ekonomija odvija. Dok podjela rada i industrijalizacija nužno održavaju kontakt i komunikaciju među ljudima, antidruštvena narav kapitalizma sve više ostavlja naša mjesta i gradove bez društvene interakcije. Zajednice i susjedstva se raspadaju, zajedničke vrijednosti imaju sve manje utjecaja i mi postajemo izolirani od onih među kojima živimo te se više s njima ne identificiramo. Takav manjak kohezije neumitno vodi prema porastu asocijalnog kriminala, vezanog za našu sve manju brigu jednih za druge. To također vodi prema sve većem stresu, problemima s mentalnim zdravljem te zloupotrebi alkohola i droga.

Nasuprot tome, u društvu bez privatnog vlasništva nad industrijom i bez kompetitivnog tržišta, solidarnost je mnogo više moguća. U novom tipu društva, prigušena društvena kohezija ekonomije bazirane na podjeli rada moći će isplivati na površinu.

Solidarnost ne isključuje one koji ne idu na posao. Odgajanje djece ili briga za nemoćne je rad baš kao i vožnja autobusa ili gradnja kuća. Dapače, ove dužnosti zahtijevaju mnogo više posvećenosti i energije nego prosječan plaćeni posao (iako brižan odnos nije samo rad). U kapitalističkom društvu, samohrane roditelje bez plaćenog zaposlenja žrtvuje se pod etiketom sebičnih muktaša. Svaka racionalna osoba mora se začuditi nad ovim, nažalost raširenim, stavom. Pomaganje u podizanju sljedeće generacije sigurno je jedan od najvećih doprinosa društvu. U postkapitalističkom društvu, radni aspekt roditeljstva postat će dio kooperativne, društvene brige kroz nove ustanove za njegu i odgoj djece i veću podršku zajednice roditeljima. No, bez sumnje, ništa ne smije dovesti u pitanje emocionalnu vezu između roditelja i djece.

Vraćajući se na pitanje o osjećaju dužnosti prema radu u slobodarskom komunizmu, zapazimo činjenicu da određena razina posvećenosti radu već  postoji, čak i pod kapitalizmom. Ankete provedene u prošlom desetljeću konzistentno su pokazivale da u prosjeku 70 % radnika u Britaniji dobiva neko zadovoljstvo iz posla kojeg rade. Jasno da treba uzeti u obzir moguću razliku između onoga što ljudi kažu u anketama i onoga kako stvarno žive. Ova postojeća posvećenost radu može biti samo produbljena iskustvom bivanja jednakim partnerom u zajedničkom kooperativnom projektu. Ove brojke opovrgavaju postavke ekonomista da je rad neugodnost koju ljudi po prirodi izbjegavaju osim ako nisu prisiljeni na njega iz materijalne potrebe. Pravi problem za radnike nije u radu koji obavljaju, nego u onome kako je uprava taj rad organizirala i kako se šef prema njima odnosi.

Anarhosindikalisti ne vjeruju da je dovoljno samo ukinuti sadašnji sustav upravljanja da bi se stvorilo slobodarski komunizam. Moramo promijeniti i što proizvodimo, a ne samo kako smo proizvodnju organizirali. Ne može se očekivati da će ljudi osjećati potrebnu dužnost prema radu, ako je ovaj usmjeren samo na sve individualiziraniju potrošnju. Umjesto toga, rad bi trebao biti usmjeren prema javnim uslugama i promicanju društvenog i kulturnog života zajednice.

Konzumerizam vs. kvaliteta života

Kao što smo vidjeli, kapitalizam i njegova sastavnica, konzumerizam, ne uspijevaju doprinijeti kvaliteti života. Štoviše, zapadnjačko se društvo sa svih strana suočava s uništenjem zajedničkih dobara. Kumulirani učinak milijuna individualnih odluka da se npr. kupi automobil, rezultira globalnim zatopljenjem i uništava kvalitetu našeg komunalnog života. Ljudi uđu u svoje automobile i putuju u udaljene supermarkete, šoping centre i mjesta za provođenje slobodnog vremena, često ne imajući doticaj ni s kim osim možda s najbližim susjedima. Što manje dijelimo svakodnevna iskustva s ljudima među kojima živimo, to je moral labaviji i sve se više šire kriminal, alkoholizam, zlouporaba droga i drugi problemi modernog života.

Dugoročno gledajući, posljedice uništenja okoliša, kriminal itd., prevagnut će nad pogodnostima što nam ih donosi posjedovanje automobila i televizora. U međuvremenu, potrošač nastavlja trošiti, poput alkoholičara koji pije da zaboravi na probleme koje stvara sam njegov alkoholizam. Kupovina roba kao što su automobili ili elektronička kućna zabava, stvara još više potražnje za ovom robom, dok alternative nestaju ili su potisnute. Tako razina nužne individualne potrošnje raste, jer nas društvene promjene prisiljavaju na kupovinu neke robe, na način neviđen u prošlosti. Na primjer, većina ljudi ne može više ići pješice na posao, ili pronaći zadovoljavajuću zabavu u svojem susjedstvu.

Stvaran društveni napredak može doći tek kada ekonomski individualizam zamijeni drukčija svijest. Odluke o proizvodnji moraju voditi prema izgradnji solidarnosti, kolektivnoj dobrobiti i društvenoj interakciji. Ne može se unaprijed zadati kako će ta promjena izgledati jer ona je produkt potreba i želja svih ljudi i kompromisa koje će raditi među sobom kod odlučivanja što će trošiti; ipak, mogu se dati neki mogući primjeri.

Javni prijevoz trebao bi zamijeniti privatni automobil. Trebale bi se osnovati nove i manje zajednice urbanog i ruralnog življenja gdje bi ustanove bile bliže domovima ljudi i gdje bi interakcija bile lakša.

Javna zabava i kultura mogle bi biti zastupljenije od proizvoda i usluga koje stvaraju izoliran životni stil. Umjesto konzumiranja sve više i više DVD-a, CD-a, i druge kućne zabave, zajednice bi mogle graditi više kina, knjižnica, kazališta i centara za slobodno vrijeme.

Festivali, sajmovi i druga ulična zbivanja, također su alternativa kućnoj zabavi. Nove tehnologije, umjesto izoliranja društva, mogle bi poticati interakciju i solidarnost, poboljšavajući kvalitetu takvih zbivanja i javnih ustanova.

Mediji poput televizije i radija bili bi bazirani lokalno i njima bi upravljala lokalna zajednica, ne samo da se emitira program "od lokalnog interesa", nego i da sadržaj odražava potrebe i želje zajednice.

Obrazovanje bi trebalo biti istinski slobodno, sa slobodnim uključivanjem u proces učenja i punim pristupom ustanovama i uslugama, od učenja 'vještina' do edukacije o društvenom razvoju i općem interesu.

Zdravstvene bi usluge također trebale biti istinski slobodne za korištenje, raširenije nego danas i osmišljene tako da maksimiraju kvalitetu življenja.

Život u zajednici

Kod stavljanja naglaska na zajednicu, ne radi se o stvaranju izravne zamjene za stara radnička susjedstva, a novom kolektivističkom sviješću ne želi se postići istost i konformizam. Za postizanje solidarnosti ključno je razumjeti kako ljudi s različitim zanimanjima i pogledima upotpunjavaju jedni druge u stvaranju zajedničke dobrobiti. Iako će lokalne zajednice biti obnovljene, očita će biti i šira međunarodna svijest utemeljena na osjećaju međusobne povezanosti među ljudima.

Zagovaranje načina života koji bi bio više kolektivistički ne znači propovijedanje puritanskog pristupa modernom životu. Komunistička svijest ne znači eliminiranje svake brige za sebe i vlastita zadovoljstva, već dodavanje jedne nove dimenzije našem postojanju. Tako se slobodarski komunisti razlikuju od ostalih protivnika materijalizma, kao što su radikalni islamisti ili ekstremniji protivnici industrijskog društva iz dijelova pokreta za zaštitu okoliša. Slobodarski komunisti imaju viziju udobnog života punog zadovoljstava za ljude u budućnosti, u kojem je moderna tehnologija jedno sredstvo pronalaska zabave i stimulacije. Ali tehnologija bi to trebala raditi spajajući ljude, a ne razdvajajući ih.

Ako radnici osjećaju da pridonose kolektivnom uživanju i namirivanju potreba, lakše je zamisliti da će raditi dobrovoljno. Ali što je s drugom stranom komunističke jednadžbe? Zašto ljudi ne bi konzumirali previše, ako ne postoji sustav cijena da ograničava potrošnju?

U slobodarskom komunizmu, ljudi cijene to što proizvode društveni proizvod za svakoga. Takva kolektivna svijest znači da će se na uzimanje bilo čega u većoj količini nego je potrebno gledati kao na antidruštveno ponašanje. Ljudi će nastojati ograničiti svoju potrošnju da bi očuvali spokoj savjesti i izbjegli društveno neodobravanje. Ipak, prepuštanje ovoga čisto dobroj volji ne bi spriječilo moguću gramzivost antidruštvene nekolicine i pojavu nestašica i crnog tržišta koja bi uslijedila. Stoga će društvo trebati neke mehanizme kontrole nad potrošnjom da se izbjegne rastrošno ili pohlepno trošenje dobara.

Opći principi za distribuciju dobara moraju, naravno, biti postavljeni demokratski, što ćemo opisati u idućem poglavlju. Oni će uključivati sustav 'dobrovoljnog racioniranja', koji ni po čemu ne nalikuje racioniranju u vrijeme rata.

Privatno vlasništvo vs. pošteno dijeljenje


Može se tvrditi da potrošači nikada neće odustati od svojeg sadašnjeg shvaćanja 'vlasništva': automobila, kuća, trajnijih potrošačkih proizvoda i sl. Ali kakvo vlasništvo ljudi doista imaju? Gotovo svaki stan i kuća i velik dio trajne robe kupljeni su na kredit, prekoračenjem računa ili na čekove. Banke ili građevinarska društva vlasnici su kuća na oko dvadeset i pet godina. Kućevlasnik onda deset do dvadeset godina uživa u vlasništvu dok mirovina ne donese brige oko moguće prodaje da se pokriju troškovi liječenja ili staračkog doma.

Slično tome, trajnija potrošna dobra su vlasništvo trgovine koja ih je prodala sve dok se potpuno ne otplate (uz vrlo visoke kamate). Nakon prilično kratkog perioda „posjedovanja“, stvar se istroši i potrebno je zamijeniti je, što znači nova dugovanja. U potrošačkom društvu „privatno vlasništvo“ je zapravo priličan mit. Prije će biti da banke i kreditne agencije posjeduju nas, nego što mi posjedujemo vlasništvo.

Nova kolektivna svijest ne znači potiskivanje želje za osobnim posjedovanjem i ekonomskim interesom, ili gušenje slobode govora, mišljenja, ili pozitivnih vidova individualizma. Ona znači smještanje pojedinca u kolektiv te razumijevanje da individualna sloboda i dobrobit mogu cvasti samo u okolini gdje svi radimo zajedno i poštujemo jedni druge, bez odnosa dominacije. Na to nas upućuje i nužda da riješimo sadašnje probleme društva i okoliša.

U slobodarskom komunističkom društvu nestat će sitni konflikti, tjeskobe i ogorčenosti koji ispunjavaju naše sadašnje živote. Natjecanja za položaj i privilegije, strah od neuspjeha u „utrci štakora“, zavist prema višima i prezir prema nižima od nas, bit će stvar prošlosti. Slobodarski komunizam će, dakle, stvoriti uvjete za najpuniji razvitak ljudskih potencijala. Individualističke energije bit će usmjerene u kreativnost, poticajno neslaganje, raznolikost i potragu za novim znanjem.


<< PREDHODNA    POČETAK    SLJEDEĆA >>

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.