hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna
Mitovi o slobodnom tržištu PDF Ispis E-mail
Srijeda, 21 Srpanj 2010 22:13

Trenutno se slobodno tržište smatra spasiteljem čovječanstva. Od kraja Hladnog rata i pada SSSR-a, pobjednici su na sebe bezrezervno preuzeli kontrolu nad budućnošću svih nas. Dobri momci su pobijedili i sada će zapadnjačka demokracija, potpomognuta ekonomijom slobodnog tržišta, stati širiti mir i blagostanje u sve dijelove svijeta.

I dalje ima problema, ali za njih treba okriviti islamske fanatike i njima slične, koji žele stati na put napretku. Ali njih će Amerikom predvođeni Zapad pobijediti, odlučan da uspostavi nov i 'pravedan' svjetski poredak zasnovan na kapitalizmu.

Novu se ortodoksiju rijetko, ako i uopće, propituje (zaista, od rujna 2001., puko postavljanje pitanja bilo bi ljutito odbačeno kao simpatizerstvo za teroriste). Osim toga, mit o globalnom tržištu koje moćni s takvim žarom brane, donosi goleme dobrobiti – bogatima i moćnima. Dok se jaz u dohotku širi, širi se i jaz u moći, tako da se može čuti jedino glas bogatih i moćnih – napokon, oni imaju televizijske kuće, novine i stručnjake za „friziranje“ informacija i izjava za javnost.

Ne iznenađuje što oni misle da je sve uglavnom u redu – ali neće moći zauvijek biti slijepi za rastuću katastrofu. Negativni aspekti očituju se, za početak, u neiskazivoj cijeni koju plaća golema većina svjetskog stanovništva. Jaz između bogatih i siromašnih, unutar društva i između sjeverne i južne polutke, nastavlja se širiti. Ali to nije sve, jer moć je sve više koncentrirana u rukama nekolicine nauštrb mnogih.

Iza blještavila kapitalističke propagande, ideja da živimo u društvu koje pokreće „slobodno tržište“, jednostavno je bolesna šala. Nikada se ne raspravlja kako ekonomija stvarno funkcionira. Kada ste zadnji put u medijima vidjeli priču koja želi razotkriti stvarno funkcioniranje ekonomije? Često izlažu primjere individualne okrutnosti, mogu čak i govoriti o manjkavostima institucija, ali nikada ne propituju postojanje boga slobodnog tržišta. Usporedite to sa sovjetskom erom, kada je Zapad redovito izvještavan o razotkrivenoj stvarnosti i podbačajima sovjetske ekonomije. Naravno da je sovjetska ekonomija bila katastrofa, ali ovdje želimo ukazati na to da smo onda barem razgovarali o alternativnoj ekonomiji. Kada bi istina o stvarnom funkcioniranju ekonomije postala tema svakodnevnog informativnog programa, uskoro bi postalo jasno da ona ne funkcionira prema načelima slobodnog tržišta. Njome zapravo svakodnevno upravljaju bogati i moćni. Ekonomiju ne pokreću tržišne sile, nego potrebe, želje i ambicije onih koji zajednički kontroliraju politički, ekonomski i društveni život.

Tržišna logika?

Znači, mi nemamo slobodno tržište – svaka tvrdnja da ga imamo, ustvari je laž. Ali, ako bismo ga i imali, kako bi ono funkcioniralo, prema ekonomskoj teoriji? Zapravo, teorija rijetko ide dalje od udžbenika, uglavnom zato što je vrlo malo nalik na stvarni svijet pa je zato, za sada, smatramo tek apstraktnom idejom.

Slobodno tržište trebalo bi biti spontano trgovanje dobrima i uslugama bez ikakvog planiranja ili državne kontrole. U njemu pojedinci slijede svoj vlastiti interes i slobodno kupuju i prodaju. Nastaje konkurencija, a to uzrokuje skalu cijena proizvoda koja osigurava da si ih čitavo društvo može priuštiti. Prepoznajući našu potrebu ili želju za nečim kroz iznos koji smo za to spremni platiti ili kroz cijenu po kojoj smo spremni prodati, tržište djeluje kao „nevidljiva ruka“ (prema Adamu Smithu) i određuje koliko će se čega proizvesti i konzumirati. Sve dok je tržište slobodno od miješanja vlade i besposlenih pametnjakovića, bit će kontinuiranog rasta bogatstva i dobrobiti za sve. Čak i ako se čini da neki ljudi postaju mnogo bogatiji od ostalih, to je dobro jer će oni više trošiti, što će stvoriti nove poslove. Bogatstvo se tako slijeva s razine krupnog kapitala prema sitnim poduzetnicima i potrošačima, odnosno prema ostatku društva.

Međutim, teorija slobodnog tržišta razvijena je za male regionalne ekonomije koje su postojale za vrijeme feudalizma u europskom kasnom srednjem vijeku. Stoga je neprikladno spojiti je sa sadašnjom stvarnošću globalno integriranih korporacija i modernih marketinških tehnika. U izmišljenom svijetu savršene konkurencije, potrošač je taj koji vlada. Suvišno je i spominjati da je ova teorija, ne bi li se objasnilo kako sustav radi, nastala nakon što se kapitalizam već pojavio na sceni. Da je tu teoriju itko zastupao prije pojave kapitalizma, bez sumnje bi njene očigledne mane bile zamijećene i ona bi bila odbačena kao praktično neostvariva. Kakva ona, naravno, i jest.

Pretvaranje da živimo u sustavu slobodnog tržišta koje regulira konkurencija i u kojem presuđuje potrošač, nastavlja se samo zato što koristi svjetskoj eliti. To je prikazanje svijeta bespomoćnih tvrtki i moćnih potrošača, gdje svatko može započeti svoje poduzeće i stvoriti svoj vlastiti Microsoft ili Ford – stvari iz velikog američkog sna. Teorija slobodnog tržišta također pomaže održavanju krivih postavki zapadne demokracije. Ona implicira da je kapitalizam, i ekonomski i politički, „demokratičan“. Baš kao što glasujemo na izborima, glasujemo i u ekonomiji – kupujući proizvod A umjesto proizvoda B. Eto tako, kao što teorija i kaže, potrošač je kralj i svaka naša pojedinačna kupovina pridonosi kolektivnim društvenim odlukama kako da se oskudni resursi i ljudski rad najbolje iskoriste.

A ustvari, konkurencija čini suprotno od teorijskih pretpostavki. Najslabiji otpadaju, smanjujući tako raznolikost. Stvarna povijest kapitalizma je povijest monopolizacije. Prvo se ona dogodila u regijama, zatim u nacionalnim ekonomijama, a sada sve jače i u globalnoj ekonomiji. Od informacijske tehnologije, osiguranja i bankarstva pa do supermarketa i proizvodnje – nekoliko kompanija dominira. Jednom kada dosegnu taj položaj, ne samo da vladaju svojim sektorom, nego se povezuju s drugim dominantnim monopolistima da bi, združene moći, vladali u svim aspektima društva.

Kompanije reklamiranjem stvaraju tržišta za svoje proizvode. Neprestano nastoje predstaviti virtualno društvo u koje se gotovo svatko može kupovinom ubaciti. Čak se i najsiromašniji mogu pridružiti glamuroznom svijetu prikazanom u reklamama, kupivši jednostavno par traperica ili novi mobitel koji se prodaju više kao način života, nego kao proizvod. Potrošnja se oslikava kao svrha samoj sebi, kao privremen bijeg od gnjavaže svakodnevnog posla. Nije čudo da je potrošnja postala kratkoročna i hedonistična.

Koristeći ogromne koncentracije bogatstva nagomilanog kroz profit, tvrtke su sve sposobnije utjecati na društvene i kulturne aspiracije, ili ih stvarati. Mediji su pod kontrolom jer ovise o oglašivačima pa se moraju podložiti volji krupnog kapitala. Ovo je jednosmjerno putovanje – ne postoji ravnoteža snaga, već samo jedna sila nalik na lavinu. Zbog toga se Coca-Cola kultura neumoljivo širi planetom Zemljom. Čak i u najsiromašnijim zemljama, jedina „rješenja“ koja se nude su kapitalistička, a ona samo osiguravaju da sve ostane isto.

Jedini cilj kompanija je da stvore potražnju da bi osigurale sve veći profit. Logika kapitalizma je da tvtke moraju konstantno reinvestirati profit ili propasti. Tvrtke ne mogu mirovati. Puno drugačije od statičnog svijeta teorije o slobodnom tržištu, kapitalizam u stvarnosti znači neprekidno širenje u potrazi za novim profitom. To je ono što mu daje dinamizam. Tvrtke moraju neprestano stvarati nova tržišta za svoje proizvode i usluge, bila to najnovija generacija superbrzog interneta ili čips s novim okusom.

Besplatan ručak?


Okoliš  se u utrci za profitom smatra „besplatnim ručkom.“ Budući da štetu nanesenu okolišu tvrtke ne snose izravno, ona ne utječe na profit, barem ne na kraći rok. Zaštititi okoliš bio bi neželjen dodatni trošak, a konkurenti koji se na to ne obaziru, stekli bi prednost. Tako se konkurenti natječu i u rezanju troškova, npr. zaštite okoliša ili pristojnih plaća. Pobjednici su uglavnom oni koji najmanje mare za okoliš i radnike.

Naravno, kapitalizam uzima u obzir prosvjede za zaštitu okoliša, ali samo onda kada ovi ugrožavaju profit. Stoga tvrtke ulažu u pokušaje sprječavanja prosvjeda. Ironično, dok se globalno uništavanje okoliša nastavlja, kapitalizam troši na podmićivanje vlada i provođenje prijetvornih „zelenih“ reklamnih kampanja i zataškavanja da bi osujetili prosvjede.

Čak i najtuplji kapitalisti moraju uvidjeti da je, ako se stvari radikalno ne promijene, Zemlja kakvu poznajemo osuđena na propast. Međutim, zarobljeni su logikom kapitalizma i svakodnevnom kratkoročnom trkom za većim profitom od susjeda. Kapitalizam se umetiljio u ljudsko stanje u kojem su, za one u grčevitom natjecanju, prioriteti izokrenuti, slično načinu na koji zaraza često zna prevariti tijelo pa ono reagira pogoršavajući vlastito zdravlje, umjesto poboljšavajući ga. Za kapitaliste je, u njihovom hrljenju prema propasti, važno da su prvi, a ne kamo to idemo.

Potreba da se neprestano širi i bude u prednosti, ključan je faktor koji kapitalizam čini inherentno nestabilnim. Kroz povijest se smjenjuju ciklusi hiperprodukcije koja vodi do neprodanih proizvoda i oni ekonomskog kolapsa – takozvani „boom“ i „bust.“ Dok teorija slobodnog tržišta drži da će oskudne sirovine i rad biti učinkovito iskorišteni, u stvarnosti je kapitalizam sistem hiperproduktivnog traćenja. Zatucani poriv za profitom znači da tvrtke neizbježno moraju stvarati neželjene potrebe da stimuliraju sve veću potražnju, i tome služe golemi budžeti za oglašavanje koje sve imaju. No, ni pored svega toga nikada ne može biti toliko potražnje da apsorbira sve što se proizvede. Na hirovitom tržištu zasićenom reklamama, problem nije oskudica, nego previše dobara i pogrešna vrsta proizvodnje.

Laži i prljavštine

U svijetu u kojem milijuni umiru zbog nedostatka osnovnih stvari poput lijekova i vode, kapitalistička hiperprodukcija može se činiti daleka. Ali te su smrti izazvane nejednakošću, a ne nedostakom resursa. S tom realnošću na umu, od svih smiješnih tvrdnji teorije slobodnog tržišta možda je najbestidnija ona koja hvali slobodno tržište zbog sposobnosti da podjednako alocira resurse. Dok se neželjeni kompjutori gomilaju na jednom kraju svijeta, na drugom djeca umiru od gladi.

Još jedna besramna laž je i tvrdnja koja kaže da slobodno tržište jamči da će se proizvoditi jedino proizvodi najbolje kvalitete. Prema teoriji, potrošači će se, kada naiđu na lošu robu, jednostavno okrenuti alternativnom ponuđaču, a tvrtki koja prodaje lošu robu preostat će ili da poboljša svoje proizvode ili da bankrotira. U zapravo, tržištem dominira mali broj tvrtki čiji je glavni pokretač prodati što više artikala i zaraditi što više profita. Stoga moraju proizvoditi robu koja neće trajati da bi potrošač bio prisiljen zamijeniti je novom za relativno kratko vrijeme. Pomisao da će potrošači ovo prozrijeti nije ispravna jer, kao prvo, sve tvrtke proizvode robu kratkog vijeka (tako da je dugovječnih alternativa malo ili ne postoje pa tako nema ni stvarne mogućnosti izbora), i kao drugo, suočeni s tisućama današnjih high-tech proizvoda, potrošači se ne mogu nadati da će moći razlikovati između kvalitetnih i nekvalitetnih proizvoda. I onda se mnogi ljudi oslone na imena koja znaju, dakle – na branding.

Ključni cilj kapitalizma je zbuniti potrošače. Zadnja stvar koju tvrtke žele je da potrošač nađe jeftin šampon koji mu odgovara i da ga ne mijenja kraja života. Oni moraju stalno proizvoditi „nove“ (prepakirane) proizvode da bi mogli od ljudi više naplatiti. Savršena kosa je nadohvat ruke, uz današnju novu formulu. Ne želimo ovime reći da je potrošnja sama po sebi pogrešna, daleko od toga. Trebamo ekonomski sustav u kojem ćemo moći potrošnjom maksimirati kvalitetu života, umjesto da, kao sada, tek gomilamo profite tvrtkama.

Nimalo statičan, kapitalizam i dalje raste. Kroz veći dio druge polovice 20.st., moć transnacionalnih tvrtki djelomično je bila pod kontrolom zbog stalno prisutne prijetnje SSSR-a i socijalističkih ideja. Da bi radnike zadržala uza se, država je bila prisiljena osigurati osnovnu socijalnu skrb u obliku socijalne države i barem pričati o preraspodjeli bogatstva. No, od raspada SSSR-a, raspršile su se sve bojazni kapitalista da bi radnike mogle privući socijalističke ideje. Sada se država vratila svojoj tradicionalnijoj ulozi asistiranja kapitalizmu u maksimiranju profita, mareći slabo za cijenu koju svi mi ostali plaćamo, bilo u razvijenom ili nerazvijenom svijetu.

Pokloni od države

To nas dovodi do još jednog mita slobodnog tržišta – do ideje da mu država samo smeta. A zapravo, kapitalizam ne bi mogao opstati bez goleme državne potpore, i to ne samo u konstantnom stabiliziranju vječno nestabilnog sustava. Budući da svaki period hiperprodukcije neumitno vodi krizi, država povećava trošenje ne bi li stimulirala potražnju. Također, s današnjom deregulacijom međunarodnog financijskog tržišta, država je potrebna da nadgleda i redari nad globalnim financijskim sustavom da bi spriječila krizu. Kroz državne financije, dakle, našim novcem, kapitalizmu se redovito plaća jamčevina da se izbjegne financijska kriza. Bilo da se radi o skandalu sa zajmovima u SAD-u, ekonomskoj krizi Dalekog istoka, ili južnoameričkom bankarskom rasapu, svote državnog novca koriste se kao lijek za kapitalističku prehladu. Očito je da bi se bez državne intervencije kapitalizam otklizao u stalnu krizu i stagnaciju.

Država također pomaže kapitalizmu na mnoge druge načine, bez kojih kapitalizam ne bi preživio. Gdje bi kapitalizam bio bez socijalne skrbi, obrazovnog sustava, transporta, istraživanja i razvoja, bankovnog i pravnog sustava, poreznih olakšica i subvencija, i vojske da štiti kapitalističke interese? Sada, kroz organizacije kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija, država osigurava još veće profite povećavanjem nejednakosti.

Kao i obično, sve se zaodijeva retorikom slobodnog tržišta. Povećana konkurencija, trgovina i deregulacija, trebaju dovesti do većeg prosperiteta širom Zemlje. Ali, kao što smo vidjeli, teorija slobodnog tržišta jedva da ima ikakve veze s ekonomskom realnošću. Dok je nerazvijeni svijet prisiljen otvoriti svoja tržišta, razvijeni svijet potiho podiže svoje ekonomske bedeme. Povećana globalna trgovina omogućuje transnacionalnim tvrtkama da poharače profitabilne dijelove stranih gospodarstava i tamo otvore proizvodne pogone s jeftinom radnom snagom. Transfer tehnologija bi zemljama u razvoju mogao omogućiti da se njima i same okoriste pa su se zato razvijene zemlje pobrinule da tajnovitost i zaštita patenata i copyrighta bude čvrsta i nedodirljiva. Istina je ta da su natjecanje na jednakoj osnovi zadnje što žele. Na kraju krajeva, natjecanje je loše za profit. Kako god, monopolističke multinacionalke uredno isisavaju profite iz prekomorskih robovskih logora.

Ali skandalozni profiti iz robovskog rada u zemljama u razvoju nisu dovoljni. I mi iz razvijenog svijeta moramo dati svoj obol za dioničarevu dividendu. Ovdje su modernizacija, deregulacija i fleksibilizacija trendovski pojmovi za maksimiranje eksploatacije radnika. Uklanjanje radničkih prava da bi se zaštitila njihova radna mjesta, uz istovremeno prepuštanje tvrtkama da se same reguliraju (ideja bi bila za umrijeti od smijeha, kada njezine posljedice ne bi bile ovako ozbiljne), već je dovelo do pada plaća velikom dijelu radničke klase. Daljnja rezanja u socijalnoj skrbi i legislativa namijenjena prisiljavanju ljudi da rade, mogu samo dublje srozati plaće i radne uvjete. Osim toga, privatizira se javni sektor poput prijevoza, obrazovanja i socijalne skrbi, tako da se proberu oni unosniji poslovi, odašiljući profit iz javne lisnice u privatnikov džep, dok se kvaliteta javnih usluga srozava. Neminovna je posljedica pad kvalitete života čiji teret, disproporcionalno, pada na leđa radničke klase.

Priroda države se mijenja. Nacija-država zamijenjena je naddržavama koje nastoje osigurati da najviše profita ide tvrtkama lociranim unutar njihovih granica. Locirani u Europi, Amerikama i Aziji, ovi veliki ekonomsko-politički blokovi razvijaju se već pola stoljeća. Od raspada SSSR-a, Europa i Azija ne trebaju više toliko američku vojnu zaštitu i počele su konkurirati SAD-u u ekonomskoj dominaciji. Kroz cijelu povijest kapitalizma pratimo natjecanja ekonomskih blokova za dominaciju. Ona su izravno dovela do dva svjetska i još stotine manjih ratova. Kako se kapitalizam širi, proporcionalno svijet postaje sve nesigurnije mjesto i rizik od nekog novog konflikta velikih razmjera između naddržava u nastajanju, ogroman je.

Kupi sada, plati kasnije

U svojoj srži, kapitalizam je izgrađen na nizu trulih, mitskih, nevaljanih teorija, oko kojih su bogati i moćni stvorili splet kulisa, dimnih zavjesa i zrcala, nastojeći stvoriti iluziju da je sve u redu. A zapravo, sustav nije dobar ni za koga. Čak i oni koji uspijevaju nakupljati osobno bogatstvo od štednje ili eksploatacije rada drugih ljudi, nalaze, kao što kažu stare izreke, da novac ne može kupiti ljubav ili sreću. Ustvari, novac ne može kupiti mnoge od središnjih stvari koje su nam potrebne za našu humanost i kvalitetu života. Ne može kupiti demokraciju; ne može kupiti jednakost; ne može kupiti samopouzdanje (bez obzira što o tome mislio prosječni šminkerski odjeveni mešetar i obožavatelj automobila iz vašeg susjedstva); i ne može kupiti društvenu interakciju – koja je jezgra humanosti. A i sa svim što može kupiti, kao što su dobra, posjedi i rad, novac za većinu nas ne doseže daleko, a kao što sada možemo vidjeti, stvara goleme nejednakosti i potlačivanje. Naravno, u privatiziranom svijetu u kojem je sve nečije vlasništvo, svi mi trebamo novac za preživljavanje i zadovoljavanje osnovnih potreba, ali na duge staze, kapitalizam i novac nikada neće moći stvoriti osnovu za održivu ekonomiju kojoj je svrha maksimiranje kvalitete života.

Ulazimo u novo i neizvjesno razdoblje, u kojem se mitologija slobodnog tržišta koristi kao propaganda za kamufliranje sve veće koncetracije bogatstva i moći. A kako kapitalizam uvijek vodi prema još ratova, izazov pred kojim se nalazimo mi koji ištemo pravedniji i mirniji svijet, ogroman je. Ali rastuća pohlepa i nepravda već je izazvala reakciju antikapitalističkog pokreta. Ovaj novi pokret, ako želi uspjeti, mora u svom srcu nositi sistem alternativan kapitalizmu i državi. Debata i akcija moraju biti kontinuirane, a zahtjevi beskompromisni. U nastavku ove brošure, počet ćemo mapirati anarhosindikalističku alternativu kapitalizmu kao dio ove debate.


<< PREDHODNA    POČETAK    SLJEDEĆA >>

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.