hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Arhiv Intervjui Zadarski anarhistički front (ZAF)
Zadarski anarhistički front (ZAF) PDF Ispis E-mail
Subota, 26 Rujan 2009 17:55
Intervju s Matom Ćosićem, anarhističkim aktivistom i članom nekadašnjeg Zadarskog anarhističkog fronta (ZAF). Svrha intervjua je predstavljanje djelatnosti samog ZAF-a i pokušaj da se na temelju iskustava iz prošlosti otvori prostor za diskusiju unutar samog pokreta u Hrvatskoj.
 
CAS: Kako je opće došlo do formiranja ZAF-a?
Mate: ZAF je osnovan krajem 2001. godine,  a osnovali smo ga ja i jedan drug koji smo se tada počeli sa zanimati za anarhizam. Međutim, treba se prisjetiti kao je to vrijeme bilo i neki vrhunac anti/ili alterglobalističkog pokreta koji je neke svoje rudimentarne oblike nalazio i u Hrvatskoj. Mi smo tako prvu javnu akciju imali u srpnju 2001. godine povodom smrt Carla Giulianija kojeg su ubili talijanski karabinjeri u Genovi na demomstracijama protiv G8. Na toj smo prvoj akciji, pod utjecajem aniti/alterglobalizma, iskoristili ime ZIPEG (Zadarska inicijativa protiv ekonomske globalizacije) ali smo se nekoliko mjeseci kasnije odlučili za osnivanje anarhističke organizacije, i to opet u kontekstu u kojem su se one počele pojavljivati i drugdje u Hrvatskoj (tada je već postojao Zagrebački anarhistički pokret, a koliko se sjećam u to se neko vrijeme osnovala i Riječka anarhistička inicijativa) i regiji (recimo osnivanje Inicijative za anarhosindikat u Srbiji). Bilo je to vrijeme kada si na televiziji opeta mogao vidjeti ulice prepunjene ljudima koji se protive ekspanziji kapitalizma, i to je sve skupa bio jedan veliki bum koji je na kratko vrijeme dao iluziju kako su se stvari zaista počele mijenjati. Međutim, kao što se kasnije i pokazalo, taj cijeli pokret je tada počeo opadati a prema mojem sudu prvenstveno zato jer ih je ujedinjavao neprijatelj, ali ne i alternative (što najbolje pokazuje i tautologija "pokret svih pokreta").

CAS: Možeš li mi ukratko ispičati što je to bio ZAF?
Mate: ZAF je u velikom dijelu svojeg postajanja bila mala grupa ljudi koji su prvenstveno bavili direktnim akcijama, izdavanjem anarhističkog glasila "Solidarnost i sloboda" i uređivanjem našeg internet stranice pod istim nazivom. Ideološki smo bili, a da toga ni puno puta nismo bili svijesni, ono što se danas često naziva "klasičnim" anarhizom. To znači da smo svoje znanje dosta gradili na čitanju klasičnih tekstova anarhizma i da nam je klasa od početka bila u fokusu iako nam nije bila jedini fokus i jedini interes (tako smo recimo imali i karakteristike lifestayle anarhizma, poput propagiranja vegetarijanstva, panka itd.). Ti drugi interesi jasnije su se pokazali na nekom drugom mjestu. Recimo, ja sam u to vrijeme bio zamijenik urednika srednjoškolskog časopisa "Spektar" koji je izlazio u mojoj (Kemijskoj) školi, a čiji su rad bili uključeni i drugi drugovi iz organizacije. Kako je urednik (profesor) tog časopisa bio jako otvoren čovjek, i ustvari naš bliski prijatelj, mi smo imali potpunu slobodu oko tema i anarhizam se redovito provlačio kroz ta izdanja. Ne trebam govoriti da smo ustvari puno veću vidljivost i utjecaj imali upravo kroz taj časopis (koji je bio poznat i u gradu i državi, te je puno puta osvajao glavne nagrade na Lidranu). U tom smo periodu objavili dva broja koja su za našu zajednicu predstavljali tabu - jedan broj o homoseksualnosti, a drugi o nacionalizmu. Zbog broja o nacionalizmu, konkretno zboh jednog mojeg teksta i teksta jednog prijatelja koji je glasno optužio Crkvu za nacionalizam, cijeli je tiraž nakon tiska bunkiran, a protiv nas se vodila medijska kampanja u kojem su nazivali razno raznim imenima, pitali se tko su nam roditelji (jesu li recimo Srbi?). Povodom toga se čak na jednom razrednom vijeću raspravljalo dali da mene izbace iz škole, ali kako sam, eto, bio jedan od boljih učenika u školi, a  i dio profesora je stao na moju stranu, sankcija ipak nije bilo. Ne trbam ti ni pričati koliko sam onda strah doživio, ali i prvi puta osjetio jačinu represivnih institucija i nacionalističke propagande.

Mislim da smo veliki kvalitativni pomak kao organizacija doživjeli dolaskom jednog novog, od nas 20 godina starijeg, člana koji se dosta uključio u rad organizacije. Radilo se o čovjeku koji je imao golemo znanje iz filozofije, kulture, književnosti i politike i koji za nas predstavljao izvor znanja o mnogim pitanjima. Recimo, ja sam se tek pod njegovim utjecajem oslobodio svojih vlastitih predrasuda prema razmim socijalističkim strujama koje nisu anarhističke, ali su ipak bliske anarhizmu. Tada smo se počeli zanimati za ideje samoga Marxa, ali i za ideje Rose Luxemburg, komunista vijeća, Praxis škole i tako dalje. Ustvari su nas sve te ideje još više približile idejama klasne borbe i radništvu kao (kljuučnom, ali ne i jedinom) revolucionarnom subjektu. Mogu reći da smo tada već imali jasno definirane klasne pozicije i nekako se opredijelili za našu poziciju unutar široke plejade ideja obično okupljenih pod označiteljem "anarhizam". To je međutim nekako bio i vrhunac ZAF-a, a na njemu smo mi plivali na nekom području između anarhosindikalizma i komunizma vijeća. Kasnije smo osnovali ASK (Anarhosindikalističku konfederaciju) ali ta organizacija, osim toga što nikada nije zaživjela u praksi, se pokazala kao falusokratski zalogaj koji, a to vidim danas, u tom vremenu nije ni imao realne osnove da zaživi.

CAS: ZAF se od ostalih inicijativa u Hrvatskoj u to vrijeme razlikovao po tome što je imao naglasak na "socijalnom anarhizmu", tj. na "klasnom anarhizmu". Možeš li mi reći kako da je do toga došlo, u prostoru i vremenu kojim su dominirali lifestyle, punk scena itd.?
Mate: Mislim da sam djelomično na ovo pitanje odgovorio u prethodnom odgovoru. Ali u tvojem pitanju su istaknute druge dvije bitne dimenzije - prostor i vrijeme. Iako smo i mi u sve ovo ušli kroz neki lifestayle i punk mi smo se politički ipak razvijali u drugačijem prostoru i vremenu. Kako recimo nismo imali novaca da putujemo (zbog klasne pozicije naših roditelja) nama je odlazak na "anarhističku scenu" bio odlazak na Internet i čitanje raznih klasičnih tekstova koji su oblikovali naše mišljenje. Drugo, u to se vrijeme osnovala i Inicijativa za anarhosindikat sa kojima smo mi relativno brzo stupili u kontak i koji su cijelo vrijeme našeg postojanja bili naši bliski drugovi. Kada zbrojiš to dvoje dobiješ ostatak priče:-)
 
CAS: Kakav je po tebi utjecaj lifestyle-a na anarhizam? Koja je po tebi ključna razlika između scene i pokreta?
Mate:
Mislim da na to pitanje nije lako jednoznačno odgovoriti jer se ono sa jedne strane tiče pitanja djelovanja, koje je ključno pitanje svakog društvenog pokreta, a sa druge strane se često ne zna što se točno podrazumijeva pod terminom "lifestyle", odnosno, "životnog stila". Mislim da je to trenutno prazan pojam u koji se ulijevaju svakakva značenja i o kojem je teško pričati bez njegovog prethodnog definiranja. Sam izraz "lifestyle" kod nas se može prevesti i kao "životni stil", ali, iako ne u tako uskom značenju, i kao "način života". Recimo, dok danas "životni stil" više asocira na neki određeni individualni izbor i stvar osobne biografije, ja se sjećam da je jedan svjedok španjolske revolucije (u dokumentarnom filmu Living Utopia) upotrijebio izraz kako je anarhizam "način života". Ima li razlike u tim sličnim pojmovima? Ja mislim da ima. Izraz "način života", u tom kontekstu i periodu (prije i tokom španjolske revolucije), bio je na određeni način borben i asocirao je na kolektivnom borbu radništva. Čini se da je tada način života imao neko drugo značenje od "životnog stila" i da nije bio smisao samom sebi, kao što je to obično danas, u ekonomskom i društvenom uređenju u kojem svoju slobodu životnog stila možemo uglavnom živjeti kroz konzumaciju i komodifikaciju (i u kontekstu, kojeg neki nazivaju "razvijeni kapitalizam", u kojem se reprodukcija kapitala sve više vezuje upravo uz "životne stilove"). Poput ovog svjedoka i ja smatram da socijalna borba i "način života" nisu suprotstavljeni pojmovi. Ali ja način života manje shvaćam individualno i identitetski (na što nekako zvoni pojam "životni stil") koliko relacijski – kao prakse i eksperimente koji nastaju tokom naš borbe, sada i ovdje, i u kojima nastojimo izgrađivati ne hijerarhijske odnose unutar naših grupa, organizacija, autonomnih prostora itd. Mislim da su to vrijedne stvari, pogotovo ako u obzir uzmemo da je kapitalizam kao socijalna formacija (načinom na koji je historijski organizirao svoju podjelu rada) koristio razne razlike (spolnim, rasnim, seksualnim) kako bi opravdao eksploataciju čovjeka nad čovjekom, te ako imamo svijest koliko je ta kultura-ideologija prisutna i među nama, jer smo je i mi socijalizirali i nismo imuni na nju. U tim i takvim prostorima imamo mogućnost utjecati na njih i eksperimentirati sa novim modelima. Anarhistička borba počiva na ne-odvajanju sredstava od ciljeva (sloboda se postiže slobodarskim metodama) – to je i značenje one krilatice "građenje novog svijeta u ljušturi starog" – i smatram da je "način života", kao neki izraz te kulture otpora sasvim prirodna stvar u tom procesu.

Međutim problem je izgleda to da se danas, pod opsesijom načinom života – ili točnije "životnog stila" - zaboravilo na ciljeve naše borbe, i da se pristalo na jedan tip slobode; getoizacije unutar materijalnih lanaca kapitalističkog društva. Pored činjenica da getoizacija nije sloboda, daje se i jedna iluzija kako je pitanje pristanka ili nepristanka na kapitalizam ustvari pitanje individualnog izbora, a ja smatram da je to potencijalno opasno jer se iz fokusa gubi činjenica da su ti eksperimenti prije iznimka i privilegija, nego pravilo ili neka mogućnost unutar kapitalizma. Gubi se iz vida činjenica da je kapitalizam prije svega stvar strukturnog odnosa (najamnog rada i kapitala) materijalnih osnova ljudskog društva, nego što je on pitanje izbora (jer on za mnoge to nije).

U analizi ovih pitanja, prema mojem sudu, socijalni anarhizam ima puno smislenije odgovore i prijedloge, kao i arhivu znanja. Kao svoju strategiju socijalni anarhizam uvijek je isticao primat kolektivne društvene akcije i stvaranje pokreta koji teži ukidanju eksploatirajućih i opresivnih struktura (ponajprije autoritarnih i kapitalističkih društvenih odnosa). Ovakva strategija nije ni iznenađujuća ako u obzir uzmemo da je socijalni anarhizam, i kao teorija i kao praska, historijski usko povezan sa radničkim i socijalističkim pokretima, odnosno da su oni takoreći njegov habitus. Odnos rada i kapitala (a prema tome i klasni društveni odnosi) jest jedno od centralnih mjesta socijalnog anarhizma, što je i logično, ako u obzir uzmemo da je i danas svatko do nas, bez obzira na razlike među nama (rodne, nacionalne, rasne, seksualne itd.), primoran zadovoljiti pitanje svoje egzistencije, svojeg carstva nužnosti. Bez obzira na razlike među nama, tržište nam je sudbina, i ona je kao takva univerzalna.

I danas također jasno vidimo da kapitalizam ne utječe samo na ekonomske odnose, nego i na puno šire društvene razine čemu možemo svjedočiti svakodnevno – od privatizacije javnog prostora, socijalnih dobara, pristupa i plasiranju informacija, organizacije svakodnevnog života (recimo kućanstva), pa sve do komercijalizacije/komodifikacije znanja, na što su jasno uputili studenti i studentice u travnju ove godine. Ako je karakteristika jedne tako bitne osnove ljudskog života nejednakost i međusobna konkurencija sasvim je logično očekivati razne druge vrste nejednakosti i ustvari cijelu jednu komodificiranu, nasilnu i konkurentsku kulturu. Promjena te materijalne osnove ustvari je onda nužan preduvjet za ljudsku emancipaciju, i ona nužno podrazumijeva kolektivnu akciju, rušenje materijalne osnove nejednakosti i uspostavu neke nove, drugačije, osnove. U tom smislu primarni cilj socijalnog anarhizma je promjena tih odnosa (jer kapitalizam je prije svega društveni odnos), a ne osoba (jer one često samo reproduciraju taj odnos. Osobe su prolazne a taj odnos je trajan, i te same osobe su ograničene tom strukturom).

Što se tiče odnosa scene i pokreta, ja scenu zamišljam više kao neki prostor i kulturni izraz anarhističke prakse nekih pojedinaca, grupa i organizacija. Pri tom ne mislim na glazbu kao kulturu (koja svakako sačinjava jedan njezin dio) koliko na kulturu otpora – sačinjenu od autonomnih prostora, alternativnih izdavaštava, kooperativa i tako dalje. Mislim da je to bitan aspekt naše borbe i da bi trebao biti sasvim prirodan ako u obzir uzmemo da anarhistička praksa ne odvaja sredstvo od cilja. Scena može biti i ogledalo nekog presjeka vremena, vremena koje provodimo ukazujući na nepravde kapitalističke eksploatacije i autoritarnih društvenih odnosa i vremena koje provodimo u nastojanju da ih promjenimo.

CAS: Misliš li da je lifestyle oštetio anarhizam kao ideologiju, odbacivši određene krucijalne aspekte kao što su npr. klase?
Mate: Nažalost ja mislim da jest. Koliko god ja smatrao da oni nisu nekompatibilni, izgleda je politika životnog stila, kako historijski tako i tu kod nas, ili odbacila klasu ili je uopće nije ni uzimala u svoju analizu. Što se tiče politike životnog stila (povezano sa anarhizmom) i odbacivanja klase to je kod nas u Hrvatskoj bilo još vidljivije. Pa ipak ja ne mislim da je nevidljivost ili negiranje klase u domaćem anarhizmu izraz samo politike "životnog stila", nego da je ona povezana i sa globalnim kontekstom Hrvatske (i uopće bivše Jugoslavije) te sa dobnom strukturom aktera pokreta.

Hrvatska je danas klasična zemlja "tranzicije" jednog neoliberalnog kapitalizma u kojem najviše gubi radnička klasa, odnosno većina stanovništva. Posljedice toga su, kako sam već naveo, vidljive posvuda pa tako i tu kod nas u Hrvatskoj. To naravno produbljuje klasne sukobe i mi tome također svjedočimo, a u zadnje vrijeme, pod utjecajem krize kapitalizam, sve češće i češće; studentske okupacije, okupacija tvornica od strane radnika i radnica Salonita, Željezare Split ili ovih dana MTČ-a, samo su neki od primjera koji mi padaju na pamet, a koji u su izraz takvih sukoba. Naravno da su ovi primjeri ograničeni svojim kontekstom i njegovom dominantnom ideologijom-kulturom i da u tom smislu oni nisu idealni (ni idealno anarhistički). Jer, dominatna ideologija ovog konteksta je prije svega anti-klasna i anti-radnička. Rušenje Jugoslavije i njezino izjednačavanje sa socijalizmom (a o socijalizmu kao jednini se nikada ne može govoriti!) kao i sa mogućim alternativama kapitalizmu, ojačano još dominantnim nacionalizom, stvorilo je klimu u kojoj se bilo koje spominjanje klase i alternativa doživljava ili kao nešto arhaično ili kao anti-hrvatsko. Radništvo je danas čak postalo sramnim pojmom, a klasa tabu. Brisanje jednog i uspostavljanje drugog diskursa samo je legitimiralo sve te promjene i smanjilo vidike – i to nažalost samoj radničkoj klasi. Omekšavanja su se zaista dogodila i na samoj razini riječi – sada se priča o "socijalnom partnerstvu", "poslodavcu i posloprimcu", "diskriminaciji" itd. Klasa se gotovo uopće ne obrađuje na fakultetima, pretpostavljeno slobodnim prostorima, iz kojih je jednostavno isčeznula. Ponekada se čini kako je Hrvatsko društvo jedino društvo bez klasa, što je ništa više nego mit.

Nadalje, anarhizam je, barem glasnije, u Hrvatsku ponovno ušao putem punkerske subkulture. Možda je ona kao neko devijantno mjesto protiv establišmenta odigrala tu bitnu ulogu kod nas, ali danas se pokazuje kako je povezivanje anarhizma sa punkom jako loše, jer to na određeni način znači izjednačavanje "životnog stila" sa određenom političkom filozofijom, praskom itd. Problem je i to što je veliki dio pripadnika te supkulture anarhizmu pristupao kao nekoj određenoj robi, simbolu koji se prihvaćao popratno sa nekom glazbom i načinom života. U takvom kontekstu anarhizmu se nije pristupalo ni teorijski ni historijski, a malo onih koje je ta supkultura i potakla da nešto pročitaju uglavnom su razvijali individualno viđenje (i definiranje) anarhizma. A ja ipak smatram da pojedinac u svojoj kreativnosti treba imati refleksiju spram onoga što je anarhizam svojim habitusom predstavljao ili predstavlja te se koristiti arhivom znanja koja je nastajala anarhističkim praksama. Kako sam i sam bio svjedok vremena u kojem je to izjednačavanje bilo naglašenije sjećam se kako su često naši prijedlozi za osnivanjem anarhističke organizacije ili nacionalne konfederacije nailazili na razne otpore i kako smo često puta bili optuživani za "autoritarizam". Isto se tako sjećam optužbi kako nismo dovoljno anarhisti jer smo recimo konzumirali meso, ili se nismo odijevali prema "anarhističkim" kodovima i kodeksima. Klasa je također i u ovakvom anarhističkom kontekstu bila nevidljiva ili osporavana. Paradoksalno, puno dublje i plodnije rasprave češće smo vodili sa ostalim socijalistima i marksistima nego sa anarhistima, jer su ti anarhisti odbijali čitati "autoritarne" tekstove.

I na kraju, mislim da je odsutnost klase odraz i dobne strukture pokreta. Danas anarhistički pokret, ili scenu, čine uglavnom studenti koji se ustvari još uvijek nisu sreli sa pitanjem rada. Studentski je život, ili barem većine njih, u ekonomskom smislu uglavnom koliko toliko osiguran jer žive na leđima države i svojih roditelja radnika. Smatram da će klasa postati puno bitnija anarhistima onda kada se većina nas bude sretala sa pitanjem najamnog rada i cijelog društvenog odnosa koji iz njega proizlazi. Mislim da će pokret tada u tom nekom smislu sazrijeti i da će pitanje anarhističkih principa (i sa time u vezi dosljednosti istima i načinima otpora) početi imati više veze sa stvarnim životom, a manje sa apstraktnim konceptima distanciranim od nas.

CAS: Vezano uz vaš list "Solidarnost i sloboda": Da li je on bio dostupan široj javnosti? Da li su ljudi van scene čitali vaš list?
Mate:
Mi smo se trudili da naš list bude dostupan svima i da izađe iz naših krugova. Tako smo ga često dijelili na ulici tokom naših akcija (gdje smo uglavnom komunicirali sa "običnim" ljudima). Pored toga skoro smo svaki broj (u više primjeraka) dostavljali Gradskoj knjižnici Zadar i oni bi ga ostavljali u svoju čitaonicu (posebno napravljenu za listanje novina, magazina itd.), a radilo se o dosta posjećenom prostoru. Kako je par brojeva izašlo i u obliku zidnih novina mislim da je list bio dosta dostupan javnosti, u skladu sa našim mogućnostima koje smo tada imali (a ponajprije financijskim).

CAS: Možeš li opisati neke ZAF-ove akcije? Kakvo je tvoje mišljenje danas o njima?
Mate:
Akcije ZAF-a uglavnom su se kretale oko organizacije nekih uličnih akcija (poput "Hrana, a ne oružje") i organiziranja prosvjeda (od kojih je najveći bio protiv rata u Iraku, a radili smo ih još dosta protiv NATO-a). Pored toga u Gradskoj knjižnici smo organizirali serije predavanja, filmova i diskusija pod nazivom "Guerilla – anarhistička multimedija" koji su bili dosta posjećeni i u kojima smo se bavili raznim temama srodnim i bliskim anarhizmu (poput militarizma, radničkih borbi, antifašizma, feminizma, seksualnog oslobođenja itd).

Kada sada gledam na te sve akcije naravno da imam kritički odmak. Smatram da mi tada nismo potpuno bili svjesni značenja koju radno mjesto i radnička klasa imaju u borbi protiv kapitalizam i države, a kada smo i bili toga svjesni mislim da nas je bilo strah otvarati ta pitanja ili nismo znali kako da im pristupimo i otvorimo ih kao aktualne. Pa ipak, ako u obzir uzmem da se radilo o jednom izrazito zatvorenom i ustvari fašističkom kontekstu, u kojem su čak i mnoge teme civilnoga društva bile tabu, mislim da smo odigrali pozitivnu i emancipacijsku ulogu, makar u širenju diskursa razmišljanja o bitnim problemima društva.

CAS: Vidiš li neke napretke u razvoju anarhističkog pokreta u Hrvatskoj, te odnosu mainstream-a prema samo ideji, te zagovornicima iste?
Mate:
Mislim da napredaka svakako ima. Napredak je i samo to što anarhizam danas postaje ideja koja je sve manje vezana za supkulturu i životni stil, a sve više za pitanja svakodnevice - politike (a politiku pritom ne shvaćam samo kao partijsku, nego u punom širem smislu – kao skup praksi koje propitaju uređenje neke zajednice i nastoje utjecati na nju sa ciljem društvene promjene). Za neke se slobodarske principe – prije svega direktne akcije - sve više čuje u kontekstima koji imaju veze sa bitnim pitanjima nekog društva, poput onih studentskih okupacija i radničkih štrajkova, nego sa životnim stilom. Kako korištenje tih principa nije samo izraz aktivne agitacije političko-svjesnih pojedinaca i grupa, nego oni često spontano nastaju na mjestima društvenih (i klasnih) konflikata, mislim da to samo govori u prilog socijalnog anarhizma, ili šire, slobodarskog socijalizma. U tom smislu mislim da je i sama situacija u kojoj se Hrvatska nalazi (kao zemlja "neoliberalne tranzicije"), i u kojoj je radnička klasa gubitnik, počela producirati otpor samih radnika i studenata kao i nove modele organizacije koje su izrazito bliske anarhizmu, i koje kao takve predstavljaju veliku promjenu u ustaljenim političkim praksama, kao i ogromne potencijale. Socijalni anarhisti su u nekim slučajevima, poput u onom studentskih borbi, prepoznali njihov emancipacijski potencijal i pridružili im se kao ravnopravni suborci. Smatram da je to veliki pomak naprijed – u kojem teme "dnevne" politike postaju sve bliže anarhizmu, i anarhizam njima.

Na nekom unutarnjem planu također ima promjena. Sve više ljudi u anarhistički pokret ulazi zbog samog anarhizma, a manje zbog nekog životnog stila ili glazbe. To sa sobom povlači i prisutnost mnoštva različitih ljudi, kao i ideja, koje su ponekada u supostavljajućem odnosu koji sve više traži jasnije formulacije i argumentacije, ali i neke praktične primjere. Mene osobno veseli da se napokon osnovala jedna nacionalna organizacija – MASA – koja ima jasnu strategiju borbe stvaranja radničkog samoupravnog pokreta, koji se temelji na anarhističkim principima ali nije isključiv prema ne-anarhistima. Osobno smatram da takva organizacija ima veliki potencijal i to prvenstveno zato jer je okrenuta stvaranju modela djelovanja (prakse), a ne misionarskom širenjem anarhizma.

Pored toga osnovao se i Centar za anarhističke studije koji smatram iznimno bitnim projektom čiji je cilj sakupljanje, arhiviranje i izdavanje znanja anarhističkog i radničkog pokreta. Ukoliko ti projekti budu usmjereni i na istraživanje domaće slobodarske povijesti i teorije mislim da oni mogu odigrati veliku ulogu za afirmaciju ideja koje su toliko odsutne u svakodnevnom životu prosječnog građanina. Potencijala ima, ali mislim da predstoji dosta rada kako bi se vidjeli i najmanji rezultati.

Sa time u vezi, mislim da ne mogu reći koliko je anarhizam još marginalan i odsutan ili prisutan u mainstreamu. Istina, anarhizam je tokom zadnje dvije godine, i to ponajprije direktnim akcijama MASA-e, bio prisutan u široj javnosti, ali je njegova reprezentacija i dalje bila više spektakularna nego ozbiljna. Ne smatram da se anarhisti trebaju brinuti o svojem "medijskim imidžu", nego o svojoj prisutnosti na mjestima konkretne borbe, u praksama koje propituju i opiru se eksploataciji i iskorištavanju. 
 
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.