hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Arhiv Intervjui Anarhizam kao odgovor na probleme 21. stoljeća
Anarhizam kao odgovor na probleme 21. stoljeća PDF Ispis E-mail
Nedjelja, 05 Rujan 2010 19:43

Razgovor s Arminom Protulipcem, suosnivačem nove karlovačke slobodarske inicijative Shout! koja se bavi promicanjem slobodarske misli među mladima, a povodom održavanja trodnevnoga Festivala anarhizma AnarKa, 2.-4. srpanj 2010., Karlovac


Govori: Armin Protulipac
Razgovarali: Suzana Marjanić i Hrvoje Jurić
Zarez: 289


Kao prvo pitanje koje se nameće s obzirom da djelujete kao nova slobodarska inicijativa: kad je Shout! osnovan, što je točno cilj vaše diskusijske grupe i kakva je struktura članova? Naime, u razgovoru što je objavljen na portalu Centra za anarhističke studije (CAS) navodite da je vaš dugoročni cilj jačanje alternativne i slobodarske scene u Karlovcu. Recite, da li je navedeno zaista moguće s obzirom da su neke slične inicijative u Zagrebu vrlo brze zamrle?

- Shout! je osnovan u rujnu 2009. godine, što bi značilo da ćemo uskoro proslaviti godinu dana postojanja i djelovanja. Sama se ideja pojavila nešto ranije, ali je postala "službena" tek nakon što smo dobili prostor za sastanke u Centru za mlade. Članovi su uglavnom mladi ljudi, srednjoškolci i studenti. Ne radi se o nekom masovnom članstvu, ali postoji određen broj simpatizera, zainteresiranih ljudi koji se pojave s vremena na vrijeme. Što se tiče budućnosti i našeg dugoročnog cilja, ne možemo ništa tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, ali mislim da, s obzirom na dosadašnje iskustvo, ne postoji razlog za strah. Nadam se da ovo neće zvučati pretenciozno, ali mislim da smo određeni trag već uspjeli ostaviti, pogotovo kada se uzme u obzir karlovačka situacija koja je u potpunosti drugačija od one u Zagrebu. Mislim, prije svega, na festival AnarKa, ali i na neke predrasude koje smo uspjeli razbiti ne samo o anarhistima već i o mladima općenito. Vjerujem da smo, ako ništa drugo, postavili temelje za djelovanje u budućnosti (možda i za buduće generacije) i tako barem malo olakšali stvari.


I rasprava i praksa

Obično se ističe kako je rasprava vaša glavna aktivnost, o čemu govori i naziv diskusijska grupa. Međutim, nije li ipak nužno da se krene s nečim djelotvornijim u javnosti, primjerice, zbog činjenice da nam se premijerka sve više smješka, što je samo sjajna politička maska za realno stanje stvari Šukerovih manipulativnih financija, koje je sve više "na rubu pameti"?

- Rasprava, koja je, prije svega, teorijski orijentirana, može pripremiti situaciju za praksu, a mnogi će se složiti da je od nje i nerazdvojna. Moramo biti realni i shvatiti da situacija koja omogućuje nešto veće i djelotvornije, nešto što bi imalo rezultate koji su nam prihvatljivi i koji nas ne bi vratili na istu točku s koje smo krenuli, ne dolazi preko noći, tj. da je tome, ukoliko želimo izbjeći glupe greške, potrebno prići oprezno i promišljeno. Shout! je odabrao jedan način ostvarivanja uvjeta potrebnih za približavanje takvoj situaciji, ali to ne znači da negiramo važnost, na primjer, samoorganizranja i poticanja na samoorganiziranje u susjedstvu, školi, fakultetu, na radnom mjestu... Ne želimo negirati ni važnost podržavanja i sudjelovanja u raznim inicijativama i događanjima u zajednici, sudjelovanja u borbama, kako bi se to slikovito reklo, za bolje danas i bolje sutra. To što smo raspravu odredili kao svoju glavnu aktivnost ne znači da se bavimo isključivo time ili da smatramo kako je to jedino isplativo.

Predstavite ukratko dosadašnje aktivnosti Shout!a. Također, zanimalo bi nas koliko su mediji pratili vaše diskusijske sastanke, odnosno ima li uopće o vašim diskusijama odjeka u javnosti, osim npr. na portalu CAS-a?

- Prije nego što počnem nabrajati aktivnosti, rekao bih nešto o načinu na koji se organiziramo i radimo. Sastanke održavamo najmanje jednom mjesečno i na njima raspravljamo o temi koja je odabrana glasovanjem između dva sastanka. Osoba koja je predložila temu je zadužena napraviti kratki uvod, a zatim se bira moderator, čiji je zadatak da omogući što kvalitetnije odvijanje rasprave. Iako Shout! ima "službeno članstvo", nije potrebno biti član da bi se sudjelovalo u raspravama, one su otvorene za sve zainteresirane. Ono što se moglo i pretpostaviti je da se organiziramo direktno-demokratski i nehijerahijski.

Do sada smo se bavili temama poput religije, feminizma, homofobije, odnosa glazbe i politike... Pričali smo o izborima i njihovoj ulozi u našem društvu prividne demokracije, ali i o nekim "prijedlozima" za izgled slobodarskog društva te o metodama za stvaranje nekog pravednijeg svijeta (tema koja je prigodno nazvana "Kako spasiti svijet?").

Održali smo i projekciju filma The Take o preuzimanju tvornica u Argentini.

Surađivali smo s raznim organizacijama, pa je tako održano predstavljanje Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA), predavanje studenata Filozofskog fakulteta o borbi za besplatno obrazovanje te predstavljanje Zagreb Pridea.

Naš prvi veliki projekt, a ujedno i onaj kojim se najviše ponosimo, bio je trodnevni festival AnarKa.

Što se tiče medijske pokrivenosti, uglavnom nas spominju lokalni mediji, a obavijest o sastanku ili predavanju se ponekad pojavi i na H-alteru. Što se tiče "reklamiranja", najviše se oslanjamo na vlastite snage – plakate, letke, Internet...
 
U razgovoru koji je objavljen na portalu CAS-a navodite da ste se na drugom sastanku Shout!a bavili religijom, gdje je temeljno pitanje bilo postoji li potreba za religijom, da bi se to kasnije razvilo u pitanje postoji li uopće potreba za duhovnošću. Iznesite ukratko glavne postavke i zaključke navedene rasprave.


- Uvodni dio je ukratko objasnio što su točno o religiji mislili razni ljudi kroz povijest – od Cicerona, sv. Jeronima i Menocchia do Marxa, Durkheima i Freuda. Profil ljudi koji su sudjelovali u raspravi je bio poprilično raznolik tako da smo mogli čuti mišljenje i vjernika i ateista i agnostika. Prva točka razilaženja je bila uloga organizirane religije u društvu, s bitnim naglaskom na razlici između organizirane religije i duhovnosti, odnosno vjerovanja koje je orijentirano na organizaciju, crkvu, kolektivni doživljaj i vjerovanja koje je orijentirano na pojedinca i njegovo osobno tumačenje. Čulo se i mišljenje da odnos "više sile", boga ili bogova, ukoliko je to hijerahijski odnos "svemogućeg neba" i "zemlje koja moli za pomoć", i dalje ostaje štetan i poguban za pojedinca, čak i kada nije prisutna religijska organizacija s hijerarhijskom strukturom. Neki su ovaj efekt "opijuma" istaknuli kao inherentno svojstvo bilo kakvog vjerovanja i odbacili sve oblike duhovnosti. Na kraju smo se dotakli i porasta broja ateista u nekim zemljama.

Nekog jedinstvenog zaključka, očito, nije bilo. To, doduše, ne smatram lošim. Čulo se više različitih mišljenja i rasprava je upravo zbog toga bila zanimljiva.



Festival anarhizma AnarKa

Kako ste došli na ideju da pokrenete Festival anarhizma AnarKa, i to povodom obilježavanja 170. godine slobodarske ideje? Što je bitno novo donio taj festival?

- Kao što je rečeno, prošlo je točno 170 godina od objavljivanja Proudhonovog djela Što je vlasništvo?. U tom se djelu Proudhon prozvao anarhistom i ta se točka često uzima kao početna točka anarhističkog pokreta. Iako za suvremeni anarhizam Proudhon i nije toliko važan koliko neki drugi autori (recimo, Bakunjin ili Kropotkin), nama je ovo bio sasvim dobar povod za organiziranje festivala.

Ovim festivalom smo htjeli anarhističke ideje približiti ljudima koji se tek upoznaju s anarhizmom i time privući neka nova lica. Zagreb već ima određenu anarhističku tradiciju. Prije svega mislim na Anarhistički sajam knjiga i slična događanja, ali i na to što Zagreb ima puno veću potencijalnu publiku. Karlovac takve tradicije i takve uslove nema, ali nam je AnarKa ipak dokazala da i među Karlovčanima postoje ljudi zainteresirani za anarhističke ideje. Naravno, drago nam je i zbog toga što smo privukli i već poznatu publiku. Ljudi su došli iz Rijeke, Pule, Ljubljane, Zagreba... Zaista mi je drago što smo to uspjeli postići bez žrtvovanja kvalitete festivala.

Koji su planovi Shout!a za skoriju budućnost?

- Budući da su reakcije na AnarKu bile poprilično pozitivne, a posebno zbog toga što su takve bile i među shoutovcima, svakako ćemo pokušati organizirati sličan festival i iduće godine. Suradnja s udrugom Domaći također se pokazala kao vrlo pozitivno iskustvo. Svakako ćemo je nastaviti i što više poboljšati. Naravno, planiramo i u budućnosti organizirati rasprave, projekcije, predavanja i slična događanja. 



Konačno prijevod i Anarchist FAQ-a


Saznali smo da ste učenik trećeg razreda Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Karlovcu te da ste prošle godine osvojili prvo mjesto na državnom natjecanju iz engleskog jezika, pa tako već prevodite slobodarske tekstove za neke anarhističke portale. Navedite neke tekstove anarhističkih mislioca koje ste do sada preveli.

- Ne mogu se pohvaliti nekim velikim prevoditeljskim iskustvom, prije svega zbog toga što mi druge obaveze ne dopuštaju da se tome posvetim koliko bih htio. Uz prijevod biografije Rudolfa Rockera, do sada je objavljeno samo nekoliko prijevoda kraćih teorijskih tekstova – članak o "dobroj vlasti" Errica Malateste i tekst o tome zašto se anarhosindikalisti protive sistemu nadnica. Potonji mi, iskreno, i nije toliko drag zbog nepotrebnog kompliciranja u objašnjavanju. Uskoro bi na stranici CAS-a trebao biti objavljen i moj prijevod jednog dijela Anarchist FAQ-a koji pokušava dati odgovor na pitanje što je uopće anarhizam. Pretpostavljam da će najviše zanimati "početnike". Budući da je sam FAQ izrazito opsežan, u planu je da se postepeno prevode i objavljuju i ostali dijelovi.



Obrazovanje = roba bez znanja

Koje probleme ocjenjujete najvažnijima u srednjoškolskom obrazovanju te što smatrate potrebnim koracima u pravcu izmjene tog stanja? Kakva je, naime, vaša vizija srednjoškolskoga obrazovanja i da li je tu viziju moguće provesti u ovoj uniformiranoj zbilji "ljudi megafona"?


- Započeo bih jednim citatom koji sam čuo pred izvjesno vrijeme: "Ako je škola išta, svakako nije mjesto gdje se uči."

Danas malo tko na obrazovanje gleda kao na proces koji za cilj ima stvoriti samostalnu i slobodnu ličnost, već je cilj obrazovanja stvaranje radnika ili, kako se to danas često kaže, djelatnika koji bi bili "konkurentni i fleksibilni". Znanje više nije alat koji oslobađa – Emma Goldman je još početkom 20. stoljeća rekla da je neznanje najnasilniji element društva; znanje je danas isključivo nešto čime bismo si trebali osigurati što veću cijenu na tržištu rada. Osim tog izokrenutog shvaćanja cilja obrazovanja, tj. obrazovanja samog, određeni problemi postoje i u načinu na koje je ono organizirano i načinu na koji se provodi. Osim kontraproduktivne utrke za ocjenama, kroz gradivo se žuri i radi toga da bi svi bili spremni za državnu maturu ili nacionalne ispite. Informacije se serviraju i cilj je da ih se što prije zabilježi u memoriju, preuzme samo kada će služiti dobivanju što bolje ocjene i nakon toga izbriše i zaboravi. Sposobnost kritičkog razmišljanja, ona najvažnija sposobnost, u takvim se uvjetima ne može razvijati. Iako autonomija profesora može postojati u jednoj mjeri, pritisak strukture je ono što ne dopušta da se u učionici stvori atmosfera koja bi svima, profesorima i učenicima, omogućila da rastu i napreduju.

Uz tisuće  "loših učenika" koje sustav izbaci svake godine, a proglašeni su lošima prema kriterijima koje je isti taj sustav odredio, zaista je čudno da se malo tko zapita krije li se greška u sustavu samom, a ne u lijenosti, nezainteresiranosti ili manjku inteligencije svakog od tih nekoliko tisuća učenika. Uostalom, otkud lijenost i nezainteresiranost? Ako se od prvog razreda osnovne škole stvara jasna razlika između "pametnih" i "onih drugih", "onih običnih", za očekivati je da će nakon nekog vremena osoba ili preuzeti etiketu lošeg učenika ili pobjeći od sustava koji mu konstantno poručuje da postoje bolji od njega, tj. oni koji su više vrijedni. Upisom u srednju školu dolazi i do podjele na "dobre" i "loše" škole i smjerove, na prepiranje oko toga čiji je smjer više, a čiji manje vrijedan. Cijela stvar kulminira državnom maturom koja, budući da je prilagođena gimnazijskom programu, učenike strukovnih škola stavlja u poprilično nezahvalan položaj.

Francisco Ferrer, jedan od najpoznatijih predstavnika anarhističke pedagogije, je rekao da svu vrijednost obrazovanja čini poštivanje moralne, fizičke i intelektualne volje djece. Vjerujem da je to smjer u kojem bi se trebali kretati, ali isto tako smatram da velike promjene u obrazovanju neće doći bez velikih promjena u društvu. "Školu bez katedre" nećemo dobiti od MZOŠ-a, ali samoorganiziranje učenika, osnivanje neke vrste učeničkih plenuma i rad na infomiranju o alternativnim modelima obrazovanja može pomoći i dovesti nas barem korak bliže ciljevima. 

Kakav je općenito život mladih u Karlovcu? Što pruža karlovačka sredina osim zabave uz Karlovačku pivu, koja je medijski i reklamno najpopraćenija? Kakve se aktivnosti, namijenjene mladima organiziraju, i čega najviše nedostaje u tom smislu?

- Iako su ljudi često pesimistični kada se priča o životu mladih i mogućnostima koje im se nude, rekao bih da je u posljednjih nekoliko godina zanimljivih aktivnosti svakako bilo. Tu se ne radi o nekakvim velikim mainstream događanjima, nego o stvarima s puno manjim budžetom, ali s puno većom količinom volonterskog rada. Ako netko ima volje i ideja, na nekim mjestima je mladima čak omogućeno da sami kreiraju svoj sadržaj (kao što je to napravio Shout! svojim raspravama i predavanjima). Razveselilo bi me kada bi takve stvari mladima postale privlačnije, ali smatram da masovnost nije vrijedna žrtvovanja identiteta i igranja na kartu mainstreama. 
 

Anarhizam nije prišivak ili bedž!


Što je vas osobno povezalo s anarhističkom opcijom?

- Postoje dvije velike predrasude koje se tiču moje dobne skupine i anarhizma. Prva je konstantno povezivanje anarhizma i određenih subkultura. Vrsta glazbe koju netko sluša ili način oblačenja najmanje od svega imaju veze s time je li ta osoba anarhist ili nije. Doduše, ono što me rastužuje kod toga nije to što me svatko malo netko ubaci u ladicu punk subkulture samo na osnovu mog povezivanja s anarhističkim idejama, već to što velik broj samoprozvanih mladih "anarhista" robuje ovoj zabludi. Anarhizam nije glazbeni sastav, nije prišivak ili bedž, nije nešto što stavljamo na sebe kada idemo na koncert. Anarhizmu, kao i svakoj drugoj ideji, treba pristupiti s određenom dozom ozbiljnosti, tj. potruditi se da razumijemo o čemu pričamo i što zagovaramo. Tu se ne radi o uzdizanju ideje na neki sveti pijedestal, već o nužnosti da se shvati da iza nečega stojimo jer to smatramo ispravnim, a ne zato što je to "nova moda". To povezujem s drugom predrasudom – stavom da je to samo jedna manifestacija mladenačkog bunta, nešto što će se s godinama prerasti. Naravno da nitko ne može garantirati nepromjenjivost svojih stavova. O tome, uostalom, nije ni riječ. Da se konačno približim odgovoru na pitanje, anarhističkoj opciji me privuklo čitanje raznih anarhističkih mislioca i autora bliskih anarhizmu, a u jednu ruku i interes za društvene znanosti i filozofiju. Kao što sam već rekao, a i da dovršim misao o percepciji anarhizma kao mladenačke pobune, trudim se objasniti i tome pristupati na način koji poručuje da se za anarhističke ideje zalažem jer ih smatram ispravnima i jer smatram da je promjena u tom smjeru poželjna. 

Što za vašu diskusijsku grupu znači anarhizam te s kim na domaćoj anarho sceni surađujete?

- Shout! nije izričito anarhistička grupa, u smislu da prima samo anarhiste ili se bavi isključivo time. Među članovima imamo deklarirane anarhiste, pripadnike MASA-e, one koji samo simpatiziraju anarhističke ideje, ali i one koji su jednostavni zainteresirani za problematiku kojom se bavimo, a ne pronalaze se u nekoj posebnoj ideologiji. Doduše, najočitija poveznica je slobodarski način organiziranja i djelovanja.

Što se tiče anarho scene, do sada smo najviše surađivali s MASA-om i CAS-om. U ožujku je održano predstavljanje MASA-e i anarhosindikalizma, a CAS na svojoj web-stranici redovito prenosi obavijesti o našim sastancima i događanjima koja organiziramo. Na festivalu AnarKa je održan mali sajam knjiga na kojem je i ekipa iz "Što čitaš?" izložila svoja izdanja pa i to možemo smatrati nekim oblikom suradnje.
 
S obzirom da djelujete u Karlovcu, recite, kakva je povijest slobodarskih ideja u tome gradu? Naime, Karlovac se obično doživljava kao vrlo tih, previše tih gradić, što nije ni čudno s obzirom na zamrli Zagreb.

- Iako o tome ne znam previše, mislim da je Shout! prvi organizirani pokušaj okupljanja ljudi zainteresiranih za slobodarske ideje. Prije nekih godinu dana, otprilike u isto vrijeme kada je osnovan Shout!, Karlovac je dobio i svoje kontakte za Mrežu anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja. U Karlovcu postoji poprilično jaka punk scena, a postoji i određen broj simpatizera u raznim udrugama, ali to je manje-više to. 


Domaći, Nepokoreni grad, časopis Plan.et

Rekli ste da ste povezani s karlovačkom udrugom Domaći. Na koji način grupa Shout! surađuje s tom udrugom; u čemu su sličnosti, a u čemu razlike?

- Najočitija razlika je to da su Domaći registrirana udruga, a Shout! je inicijativa. Naša suradnja je započela nešto prije osnivanja diskusijske grupe, objavom jednog članka o anarhizmu u časopisu Plan.et koji izdaju Domaći. Nakon toga smo zatražili prostor i polako počeli surađivati i na drugim područjima. Prije svega mislim na projekt AnarKa, ali i na to što redovito na svojoj web-stranici obavještavaju o našim sastancima i slično, kao i na neke druge članke objavljene u Plan.etu. Oko AnarKe su nam posebno pomogli i sigurno ne bismo uspjeli organizirati jednako dobar festival bez njih. Domaći iza sebe imaju povijest dobrih projekata. Već nekoliko godina za redom krajem ljeta organiziraju festival Nepokoreni grad, kao i druga događanja tijekom godine. Njihovo iskustvo nam je bilo izrazito korisno.

Predavanjem Dražena Šimleše Je li anarhizam odgovor na probleme 21. stoljeća? završio je ovogodišnji festival AnarKa. Koji je vaš odgovor na to pitanje?

- Dražen Šimleša je na svom predavanju odgovorio sa "ne" (to je bio i jedan od razloga zašto smo ga zvali), a ja ću odgovoriti sa "da". Ne tvrdim da anarhizam ima savršene odgovore na sve probleme, već da je to najefikasniji način za dolaženje do odgovora koji su bolji od onih koje nam nudi današnje društvo. Problemi se najbolje osjete u bazi, među onima koji su uvijek "na terenu" i koji su imali i više nego dovoljno prilika da te probleme upoznaju. Ista ta baza je ona koja će, kada joj se to omogući i kada shvati da ju iz blata neće izvući nitko osim nje same, moći osmisliti najbolja rješenja za poboljšanje svog položaja. Olakotna je okolnost to što plodno tlo ne moramo tražiti na drugom kraju svijeta – imamo svoje škole, svoje fakultete, svoje zajednice, svoja radna mjesta...

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.