hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Arhiv Intervjui Anarhistička (r)evolucija
Anarhistička (r)evolucija PDF Ispis E-mail
Ponedjeljak, 19 Srpanj 2010 23:53

S Hrvojem Jurićem, profesorom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, razgovaramo o zastupljenosti anarhističkih tema u sveučilišnim programima, anarhističkom pristupu obrazovanju, podjelama na anarhističkoj sceni, studentskoj blokadi fakulteta i nekim aktualnim društveno-političkim pitanjima


Govori: Hrvoje Jurić
Piše: Suzana Marjanić
Zarez, broj 287-8


Evo, cjelinu prošlogodišnjih i ovogodišnjih anarho-razgovora završavamo razgovorom s tobom, i to iz nekoliko razloga. Prvi razlog koji mi se nameće je činjenica da si jedan od omiljenih profesora među studentima filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvenstveno zato što si, kako sam od nekolicine studenata/studentica čula, pravičan i temeljito se pripremaš za svoja predavanja i seminare. Zanima me jesu li anarhistički mislioci zastupljeni u sveučilišnom programu ili se ipak može govoriti o nekom prešutnom izostavljanju anarhizma?


– Najprije, hvala ti na komplimentu; drago mi je ako si to čula od mojih studenata i studentica i ako me među njima bije takav glas. (smiješak)

Na tvoje pitanje o zastupljenosti anarhističkih tema u našim sveučilišnim programima može se odgovoriti kratko: vrlo je malo, gotovo i nema za anarhizam relevantnih autora i djela, ideja i koncepcija, povijesnih i teorijskih razmatranja. Rijetko kad se u nekom diplomskom radu, još rjeđe u nekom magistarskom i doktorskom radu, a najrjeđe u pojedinim nastavnim kolegijima dovodi do riječi anarhizam i sve ono što se uz njega veže. Skoro nikad eksplicitno i ekstenzivno. Međutim, kako je primijetila Ankica Čakardić u intervjuu koji si ti s njom radila za ovu Zarezovu rubriku, kod pojedinih se profesora može ponešto čuti o idejama anarhizma i slobodarskim idejama u širem smislu, ali ponajviše u kontekstu nekih drugih tema.

Jedan od razloga za to je vjerojatno loš pedigre anarhizma, odnosno činjenica da ga se još i danas povezuje isključivo s političkim ekstremizmom i terorizmom, a ne s relevantnim teorijskim pogledima. Na primjer, u mainstream medijima se anarhizam spominje samo uz slike nereda na alterglobalističkim, antikapitalističkim protestima u Grčkoj i drugdje. A to je neka vrsta medijski posredovanog samoispunjavajućeg proročanstva, jer anarhizmu se, osim ovakvih prilika, ni ne daje druga prilika da se iskaže i da dospije do širokih narodnih masa. No, to nije novost našeg vremena; tako je bilo i u starim monarhijama i u doba realnog socijalizma, kao i u liberalno-demokratskim društvima. Anarhizam je uvijek bio opasan neprijatelj kojeg je najbolje stigmatizirati ili prešućivati.

Dakle, s obzirom na tvoje pitanje, ima nešto i u radikalnosti analiza i zahtjeva koji se iznose pod imenom anarhizma. Njih se teško dade apsorbirati u trenutnom socijalno-političkom, pa i sveučilišnom kontekstu a da pritom ne ostvare svoju subverzivnu namjeru. 


AKADEMIZIRANJE ANARHIZMA

Koliko si osobno sam uspio kroz svoje kolegije uvesti anarhistička promišljanja?

– Iako se ova kritika podzastupljenosti anarhističkih tema u sveučilišnim programima dijelom odnosi i na mene samog, rekao bih da anarhističke i slobodarske pristupe i teze uključujem onoliko koliko su oni relevantni za pojedine teme kojima se inače u predavanjima i seminarima bavim, odnosno tamo gdje bi one mogle i trebale biti akceptirane: primjerice, vezano uz promišljanja važnih etičkih problema kao što su sloboda, autonomija, moć i odgovornost, zatim vladajućeg tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sklopa, feminističkih, animalističkih i ekoloških tema, itd. Time pak ne isključujem mogućnost da se u budućnosti posvetim i eksplicitnijem razmatranju problematike koja se tiče anarhizma.

Fakultetska katedra svakako nije mjesto za političku agitaciju ili ideološki impregnirano teoretiziranje, ali se nadam da sam nešto od plodotovornosti slobodarske teorije i prakse već uspio, formalno i neformalno, posredovati studentima i studenticama.
 
Kakva je situacija što se tiče navedenoga npr. na europskim sveučilištima? Postoje li kolegiji posvećeni anarhističkim alternativama?

– Mislim da sve što sam rekao o stanju kod nas vrijedi i za europska i svjetska sveučilišta. Možda samo u manjoj mjeri, jer je u mnogim zemljama tradicija anarhizma duža i jača nego kod nas, pa su negativne predrasude i stereotipi o anarhizmu slabiji. Jer: ako se toliko može raspravljati o marksizmu, zašto se onda ne bi ozbiljno raspravljalo i o anarhizmu? 

A kako sami anarhisti gledaju na tzv. akademiziranje anarhizma?

– U pravu si, postoji i druga strana priče, ona anarhistička. Anarhisti, i kod nas i u svijetu, često s velikom skepsom i otporom pristupaju "akademiziranju" anarhizma. Tome smo svjedočili na ovogodišnjem Anarhističkom sajmu knjiga u Zagrebu, gdje je bila upriličena diskusija o akademističkom pristupu anarhizmu, a poticaj je predstavljao jedan članak Petera Gelderloosa. Jednim dijelom su te sumnje opravdane, jer znanstveni i akademski diskurs može doprinijeti otupljivanju kritičke oštrice anarhizma, ali kad taj anti-akademizam preraste u jedan opći anti-intelektualizam, koji zapravo govori o "njima" i "nama" kao teoretičarima i aktivistima ili obrazovanima i neobrazovanima, onda je to opasna tendencija. Također, u ovakvim se raspravama teoretičare i istraživače zainteresirane za anarhizam često tretira kao špijune koji se infiltriraju u anarhistički pokret da bi ga oslabili i uništili. To smatram neopravdanim, pa i paranoidnim. Da uistinu postoji jak anarhistički pokret, on se ne bi trebao plašiti akademskih mušica.

U svakom slučaju, ne omalovažavajući grassroot anarhistički angažman, niti direktnu akciju i aktivizam uopće, rad u sferi teorije smatram neophodnim. Ali ne zato da bi se anarhizam "uozbiljilo" ili da bi ga se petrificiralo u nekakvom muzeju socijalno-političkih ideja, nego da bi se temelje anarhijskih ideja učinilo čvršćima, bez čega nema osmišljene, a konačno ni učinkovite prakse. To se može pokazati čak i u našem mikro-kontekstu: Zoranu Senti se može prigovarati da se bavi "samo knjigama" i da za objavljivanje anarhističkih knjiga uzima lovu od državnog Ministarstva kulture, te da je samim time nedosljedan ili "ideološki nečist", ali ako je išta doprinijelo ozbiljnoj raspravi o anarhizmu kod nas i promoviranju anarhističkih ideja, onda su to njegova, tj. DAF-ova izdanja. Što čitaš?, doduše, ne aplicira za državne dotacije, ali jednako tako dokazuje da su i "obične knjige" važno sredstvo borbe. A ni ta ni druga knjiška izdanja nisu ništa drugo nego "teoretizacija", "intelektualizacija", pa i "akademizacija" anarhizma. 


TEORIJA I PRAKSA SLOBODARSKE PEDAGOGIJE

U kojoj su mjeri kod nas a i šire realizirane neke slobodarske pedagoške prakse, anti-autoritarni pristup obrazovanju, anti-pedagogija i slično?

– Priča o slobodarskim pedagoškim idejama, projektima i praksama duga je i ne može se ovako ukratko apsolvirati. Pedagoških i filozofijsko-odgojnih radova koji su bili vođeni idejom anti-autoritarnog odgoja ima napretek, a ni na planu prakse stvar ne stoji mnogo lošije, od Tolstojeve škole u Jasnoj Poljani, preko Moderne škole koju su osmislili i vodili anarhisti najprije u Španjolskoj, a potom u Americi, do homeschoolinga i drugih oblika vaninstitucionalnog ili alternativnog obrazovanja danas. Jedino imam dojam da su takvi projekti u posljednjih nekoliko desetljeća posustali, odnosno da su "pacificirani" ili posve marginalizirani, ne slučajno. Ali rasprave o odgoju i obrazovanju iz anarhističke i slobodarske perspektive ne jenjavaju, kao što još uvijek pronalazimo, čak i kod nas, različite programe i institucije koji počivaju na ideji alternativnog i anti-autoritarnog obrazovanja. Tu svakako treba istaknuti dugovječni prosvjetiteljski program Subverzije, koji je – zahvaljujući ponajprije Marku Strpiću – povezan s izdavačkom kućom Što čitaš? i knjižnicom Roko i Cicibela. Mirovni i ženski studiji, iako imaju drugačiji background, također su vođeni takvom jednom idejom. Prije nekoliko godina nas je nekoliko htjelo osnovati Centar za slobodarske studije, s ciljem da se sustavno radi na dokumentiranju, istraživanju, publiciranju i educiranju u polju anarhizma i drugih slobodarskih tendencija, ali očito nismo bili skupili dovoljno energije za taj pothvat. Nadam se da će takva jedna ideja biti realizirana kroz novoosnovani Centar za anarhističke studije. A nešto od svega toga je bilo prisutno i u alternativnim programima tokom nedavnih blokada fakulteta u Hrvatskoj.

Kako onda, kao profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, komentiraš  uspjehe i neuspjehe blokade tog fakulteta, osobito s obzirom na situaciju na ostalim zagrebačkim fakultetima i na drugim sveučilištima?

– Ukratko, i "uspjehe" i "neuspjehe" nedavnih blokada fakulteta u Hrvatskoj tumačim kao uspjehe. Jer studentski ustanak je uspio već prvoga dana, kad su studenti pokazali da su u stanju izaći iz apatije, mobilizirati se i organizirati, i to na jednoj široj platformi u čijem središtu, doduše, stoji problematika komercijalizacije obrazovanja i tzv. bolonje, ali se na njoj artikulira i kritika neoliberalizma uopće, razvija se teorija i praksa direktne demokracije, umrežava se s radnicima, seljacima i drugim društvenim slojevima i grupama… Studenti su, naime, od jedne amorfne i inertne mase postali subjekt, i to ne samo u pojedinim obrazovnim institucijama nego i u društvu općenito, jer svoju borbu shvaćaju kao dio jedne obuhvatnije borbe. Izazvali su tektonske poremećaje za koje vjerujem da će imati dalekosežne posljedice.

Ponosan sam na studente jer su u isti mah i teorijski potkovani i organizacijski spretni i medijski osviješteni. A prije svega sam ponosan zbog toga što su u vrlo kratkom vremenu sazreli i pomogli mnogim drugima – na primjer, profesorima – da "izađu iz samoskrivljene nezrelosti". Budući da je to Kantova definicija prosvjetiteljstva, može se reći da su studenti na našem Fakultetu i u širem kontekstu djelovali, i još uvijek djeluju, upravo prosvjetiteljski. Činjenica da se u Austriji, Njemačkoj i Engleskoj pozivaju na naše studente i da se tamo čita prevedena Blokadna kuharica, govori o tome da naše oduševljenje našim studentima nije provincijalno i neosnovano.

O obrazovanju, odnosno o temi "Anarhizam i obrazovanje", govorit ćeš i u okviru trodnevnoga festivala AnarKA, što se od 2. do 4. srpnja održava u Karlovcu, u organizaciji karlovačke diskusijske grupe Shout! i udruge Domaći. Molim te da nam za ovu prigodu ukratko izneseš osnovne postavke svog izlaganja.

– Predavanje na festivalu AnarKA bazira se na članku Anarhija u školi, koji smo napisali Jelena Kranjec i ja, a objavljen je prošle godine u časopisu Ispod pločnika i na nekim web-portalima. Ukratko, riječ je o tome kako se anarhistički ili slobodarski zahtjev za radikalnom društvenom promjenom reflektira na planu obrazovanja, u teorijskom i praktičkom smislu. Što slobodarska pedagogija kaže o organizaciji obrazovanja i obrazovnom procesu, smislu obrazovanja i vrijednostima na kojima bi ono trebalo počivati, kako stvari danas stoje s obrazovanjem u vladajućem sistemu i za taj sistem, u svijetu i kod nas, te kako se protiv toga i za nešto drugačije i bolje možemo boriti, koristeći kao poticaj i neke povijesne primjere slobodarskih pedagoških praksi.


PUT DO I OD ANARHIZMA


Još  jedan razlog za uokvirivanje ovih anarho-razgovora s tobom je, naravno, to što si već dulje vrijeme aktivan na zagrebačkoj anarho-sceni. Zanimalo bi me stoga da komentiraš sasvim očite razlike koje postoje na njoj. Naime, zamjetljiva je svojevrsna razjedinjenost na tzv. anarho-subkulturnu scenu (prepoznatljivu dakako i odjevno performativno), anarho-praksu, koju u posljednje vrijeme naročito zastupa MASA, kao i na anarho-teorijsku scenu koja je orijentirana uglavnom na izdavaštvo. Svjesna sam da je zaista riječ o gruboj podjeli te da apstrakcije ne odgovaraju stanju stvari. Ono što me pritom iznenadilo, moram spomenuti, da jedan od tih anarho-ogranaka npr. nije ustupio tekst za web-stranicu jednog drugog anarho-ogranka, čime se zapravo samo perpetuiraju obrasci s kojima sam se susrela u nekim drugim vrlo jakim hijerarhijskim strukturama.

– Nažalost, ima takvih primjera, ali kao i u svim malim grupama, tako i među domaćim anarhistima male razlike često izgledaju golemima. Jednim dijelom to ima veze s različitim teorijskim i organizacijskim pogledima, jednim dijelom s generacijskim razlikama, a jednim dijelom i sa sasvim osobnim neslaganjima koja se onda prevode na jezik teorije ili ideologije.

Ja sam protiv puritanizma bilo koje vrste i za stvaranje jedne šire fronte, i to ne samo anarhističke. Takve stvari mogu funkcionirati, kako danas pokazuju studentski pokret i Pravo na grad, a ranije inicijative poput Dosta je ratova!. Okupljanje oko zajedničkih ciljeva i uvažavanje različitih perspektiva treba vrijediti i na anarho-sceni, gdje su jednako važni i anarhistički inspiriran teorijski i edukativni rad, i sindikalno organiziranje, kao i ulični aktivizam i direktna akcija. 

Dolazimo i do pitanja: kako si osobno došao do anarhizma?

– Ja se zapravo ni ne izjašnjavam kao anarhist. Previše je naslaga u mojoj sklonosti anarhizmu da bih se mogao jednoznačno odrediti, svrstati, u onom smislu u kojem to podrazumijeva prihvaćanje određenog "izma", ideologije i "partijske stege", što je samoj ideji anarhije i anarhizma strano, ali u praksi to ponekad baš i nije tako. Osim toga, kao što je rekao Bob Black, nazvati se anarhistom znači identificirati se s nizom asocijacija koje ne znače istu stvar čak ni dvojici anarhista.

Za razliku od većine naših anarhista i anarhistica, od kojih si neke ovdje intervjuirala, ja se nisam "anarhizirao" kao tinejdžer, preko subkulturne scene, nego sam do anarhizma došao "pod stare dane", nakon što sam već odrastao, sazrio, završio studij, zaposlio se, itd. Dotad sam u teorijsko-političkom smislu bio bliži marksizmu, koji još uvijek nisam odbacio, a u aktivizam sam se upustio prilično kasno. Kod mene je faza "prvobitne akumulacije intelektualnog kapitala" dugo trajala. Relativno kasno sam se upoznao s anarhističkom teorijom, a još kasnije s domaćim anarhistima, prvenstveno kroz inicijativu Dosta je ratova!.

Anarhizmu me privukla mogućnost da radikaliziram svoja ranija razmišljanja o nekim filozofijskim, etičkim i političkim konceptima, te da počnem praktičnije razmišljati o utopijskim alternativama u distopijskoj stvarnosti. Ukratko: mogućnost radikalnog, ne-dogmatskog, anti-autoritarnog pristupa organizaciji sadašnje borbe i budućeg društva. Ali nikad ne bih rekao: anarhija ili smrt. Možda su mi zato, baš u promišljanju anarhijske ideje, važniji Rousseau, Kant, Marx, Hannah Arendt, Ivan Illich ili Branko Despot nego neki striktno anarhistički autori i autorice, kao što su mi bliži klasici anarhizma poput Kropotkina i Bakunjina ili filozofski potkovani anarhistički teoretičari poput Roberta Paula Wolffa nego neki post-post-anarhisti. 


PROCES ANARHIZIRANJA


Zanimljivo je da su organizatori festivala AnarKa u pozivnici istaknuli da je prije točno 170 godina objavljeno djelo Što je vlasništvo?, u kojemu se Proudhon prvi prozvao anarhistom, pa bismo 2010. godinu mogli smatrati 170. godišnjicom anarhizma, iako je anarhizam od Proudhona do danas doživio različite preobrazbe. Dakle, u kolikoj su se mjeri anarhističke ideje promijenile od te Proudhonove inicijacije anarhizma i u kojem su se pravcu razvijale?

– Teško je odgovoriti na pitanje dugo 170 godina… Zato bi bilo bolje zapitati se što danas još možemo naučiti od Proudhona i drugih proto-anarhista ili klasika anarhističke teorije, kao i iz povijesnih iskustava vezanih uz anarhističku teoriju i praksu. Mene prvenstveno zanima pitanje što anarhija znači i implicira u antropološkom, etičkom, socijalnom, političkom i ekonomskom smislu, te kako bi se ta ideja mogla ostvariti, sada ili uskoro, u postojećim povijesnim i društvenim okolnostima, kad je "meki" kapital postao opasnijim neprijateljem od "tvrde" države. A u tu se svrhu mora težiti nadilaženju razlika i stvaranju principijelnih koalicija, što često podrazumijeva i određene kompromise. Zato je važno i dalje promatrati anarhizam kao dio ljevičarske, socijalističke evolucije, kako je to mislio i Kropotkin, a čemu se danas protive zagovornici post-ljevičarske anarhije poput Saula Newmana ili Jasona McQuinna.

Ja vjerujem više u proces anarhiziranja nego u revolucionarni anarhistički prevrat. Sad bi neki mogli ironično primijetiti da sam kontrarevolucionaran, jer zagovaram nekakvu anarhističku evoluciju, umjesto da pozivam na revoluciju. Ali ja zaista mislim da je anarhizam, naizgled paradoksalno, danas najjači tamo gdje se radi o nekoj vrsti "slabog anarhizma", gdje anarhizam nije istaknut u prvi plan, nego djeluje kroz određene stavove, vrijednosti, organizacijske modele… Anarhijske ideje koje podržavam pronalazim i kod zapatista u Chiapasu i u radničkim preuzimanjima tvornica i u studentskom pokretu i kod malih, horizontalno ustrojenih kolektiva koji rade na lokaliziranim pitanjima i drugdje gdje nema govora o anarhističkoj ortodoksiji. 


HDZ-SDP KLACKALICA


Kako komentiraš  to da se Crkva nije izjasnila o ZOR-u, kako je to u emisiji Nedjeljom u dva istaknula Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi?

– Eto još jedne omiljene teme u Hrvata i Hrvatica: što Crkva misli, što kaže, što čini, što ne čini? Dakle, Crkva i ZOR: nemamo se čemu čuditi, jer Crkva se, kao i uvijek, oko nekih stvari premalo angažira, a oko nekih previše. Najviše se angažira oko sebe same. Mislim, dakako, na Crkvu kao instituciju s odgovarajućom hijerarhijom i oligarhijom, a ne na crkvu kao zajednicu vjernika. Crkva se uglavnom ponaša politikantski i kalkulantski, ili kao politička stranka ili kao kompanija na tržištu nekretnina. A onda mora i pažljivo odmjeravati svoje poteze. Ne radi se kod ZOR-a samo o radnicima, nego i o poslodavcima i o vladi… Nije lako velikodostojnicima.

Nasuprot tome stoje oni koji bi i našim crkvenjacima i našem vjerničkom puku mogli ukazati na prave zadaće, odnosno na emancipatorski potencijal vjere, religije i kršćanstva, kad se s njih skine sva ta crkvena pozlata. Mislim tu prvenstveno na teologiju oslobođenja i kršćanski anarhizam, primjerice, Jacquesa Ellula. Kod njih se ne radi o onom bogu kojeg proziva anarhistička parola Ni dieu ni maître. A kršćanstvo, u današnjem društvenom i političkom kontekstu, postaje za sistem subverzivno i za pojedinca oslobađajuće.

Saznala sam da s obzirom na svoja politička uvjerenja ne izlaziš ne izbore. Ne daješ li ipak tim neizlaskom veću mogućnost pobjede desnoj opciji, čiji su glasači daleko revniji u odlasku na biračka mjesta?

– Da, u posljednjih nekoliko godina sam bojkotirao izbore i to javno obrazlagao. To je bio moj osobni protest protiv trule hadezeovsko-esdepeovske klackalice i protiv partitokratskog sistema koji se voli predstavljati kao demokracija. Ali bilo je to i zagovaranje općeg i aktivnog bojkota izbora, neke vrste građanskog štrajka protiv sistema, što bi možda pomaknulo neke stvari. Iako, kad bolje razmislim, u narodu vlada takva apatija da se ni bojkot ne može organizirati. A izbori samo dodatno anesteziraju umrtvljeno biračko tijelo.

Ali nisam previše "tvrd" u tome. Spreman sam u određenim okolnostima začepiti nos i glasati, kako se to kaže, da bi se od dva zla izabralo manje. Ili podržati neku opciju kao što je bila lista Zeleni za Zagreb. Ili glasati za svoju poštenu susjedu kako bi postala predsjednica mjesne zajednice i u dogovoru s nama rješavala probleme u kvartu. Naravno da je ova vrsta pragmatičnosti iz anarhističke perspektive nedopustiva. Ali meni je pritom uzor naš anarhist Miloš Krpan, koji je po potrebi djelovao i kao član socijal-demokratskih i komunističkih partija. Bio je nepokolebljiv i beskompromisan s obzirom na načela, a fleksibilan s obzirom na praksu.


NASILJE I PACIFIZAM

I završno, kako komentiraš razmišljanja Petera Gelderloosa u njegovoj knjizi Kako nenasilje štiti državu (Zagreb: Što čitaš?, 2010.) o tome da pacifisti slijede taktički i ideološki okvir koji su formulirali isključivo bjelački teoretičari, što se kamuflira učestalom i manipulativnom upotrebom ne-bijelaca (prije svega Gandhija i Martina Luthera Kinga) kao marioneta i glasnogovornika. Sažeto – i Gelderloosovim riječima – pacifizam je rasistički i štiti državu…

– Razumijem donekle Gelderloosove motive, ali mi se ipak čini da on to govori iz jedne avionske perspektive, pa ne vidi baš dobro što se na zemlji zbiva. Drugim riječima, on prilagođava stvarnost svom teorijskom konstruktu, dakako, na štetu stvarnosti. Ako stvar s pacifizmom stoji tako kako on kaže, što onda reći za anarhizam koji je također "bjelački"? No, nije to glavni problem, nego činjenica da Gelderloos generalizira nešto što eventualno vrijedi u SAD, odakle on dolazi. Gandhijevo djelovanje u Indiji, europski i svjetski anti-nuklearni i ekološki pokret, feministički mirovni pokret u Palestini i Izraelu, pa i anti-ratne i pacifističke inicijative kod nas, gdje nema ne-bijelaca – primjeri su koji govore o tome da pacifizam može biti autentičan i ne-instrumentaliziran izraz nečijeg uvjerenja. Pacifizam nije nekakva "partijska stvar", nego izraz nečijeg moralnog uvjerenja, pa se brani ne zbog ovog ili onog cilja, nego zato što ga s obzirom na određena načela treba braniti.

Ali istina je da je pitanje upotrebe nasilnih metoda u jednom nasilnom sistemu i protiv njega otvoreno pitanje. Kad je riječ o nasilju, najprije treba definirati što je to nasilje, koji oblici nasilja postoje i koji se od njih mogu etički opravdati. Na primjer, da li je ometanje posjeda ili uništavanje imovine onih koji žive od brutalne eksploatacije drugih ljudi jednako osudivo kao i nasilje nad nečijim fizičkim integritetom? Na mjestu je prigovor da država sve i svašta proglašava nasiljem, a svoje nasilne akcije smatra samorazumljivima i prihvatljivima.

Ali sigurno je da svatko tko poziva na ovakve ili onakve nasilne akcije mora preuzeti i dio odgovornosti za njihove posljedice. 

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.