hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Arhiv Intervjui "Klub boraca" i anarhizam
"Klub boraca" i anarhizam PDF Ispis E-mail
Četvrtak, 20 Svibanj 2010 16:16

Intervju s Matom Ivaniševićem, anarhistom iz Rijeke koji je 3. veljače 2010. održao predavanje o vezi između filma „Klub boraca“ i anarhizma. S njim razgovaramo o anarhizmu, o razlikama između terorizma i direktne akcije, i o drugim mislima vezanim uz anarhizam i anarhiste/ice općenito.


CAS: Za početak, možeš li mi reći što je za tebe anarhizam? Kako si ti postao anarhist? 

- Zapravo, kada malo razmislim, iako se tako ne čini na prvi pogled, na ovo pitanje i nije tako lako odgovoriti. Ukratko bih mogao reći da je za mene anarhizam sustav ideja i djelovanja kojim se koristimo kako bismo ostvarili društvo izgrađeno na principima slobode, solidarnosti, ravnopravnosti i autonomije. No, kada takvo što izgovorim, to zaista više zvuči kao nekakva politička ili, još gore, ideološka floskula kojima se i kod nas, ali i vani, ljudi ionako previše nabacuju. Anarhizam je za mene način života, razmišljanja i, što je najvažnije, djelovanja pojedinaca i grupa usmjerenih na kreiranje društva u kojem će se promovirati slobodna razmjena ideja, mišljenja i djelovanja, u kojem će proizvodne snage upravljati sredstvima za proizvodnju i proizvodnim procesom te distribucijom tako nastalih proizvoda, dok će se zajednice (bilo one proizvodne, bilo one drugih vrsta) organizirati na nehijerarhijskom principu autonomnih, ravnopravnih, slobodnih jedinki uključenih u sve sfere pojedinog društva ili zajednice, uključujući djelovanje, rad i posebno donošenje odluka putem sustava direktne demokracije ili konsenzusa.


Kako sam postao anarhist? Mislim da tu svoju transformaciju, a bila je posuta trnjem, dugujem prije svega prijatelju koji me s idejom anarhizma i upoznao. Duboko u sebi sam razumio i osjećao potrebu za drugačijim načinom organizacije društva, no, sam sa sobom nisam uspio artikulirati sve što sam htio na način na koji sam to htio te su mi razgovori s njim i prva dobivena literatura ponudili neke nove ideje i rješenja koja do tada nisam imao priliku upoznati. Svoj sam aktivistički put započeo u svojevrsnoj ekološkoj priči i iako sam tada, ali i sada, imao razumijevanja za ono što nazivamo mainstream ekološkim organizacijama, prije svega njihovim aktivistima/cama na terenu, shvatio sam da je tražiti rješenje ekološke problematike u okviru postojećeg društva kao gasiti šumski požar čašom vode. Shvativši da je potpuno nužno mijenjati sustav baziran na dominaciji čovjeka nad čovjekom, ali i čovjeka nad prirodom, polako sam dolazio do potrebe za kreiranjem jednog novog, za mene novog naravno, sustava razmišljanja. I uz pomoć prijatelja, knjiga, drugih anarhista/ica, i prije svega direktnih akcija, stigao do ovamo gdje sam sad.


CAS: U Rijeci si 3. veljače 2010. održao predavanje pod nazivom „Klub boraca“, koje je povezivalo istoimeni roman Chucka Palahniuka s anarhizmom. Prije nego krenemo malo dublje u tematiku tvog izlaganja, možeš li mi reći što te privuklo „Klubu boraca“?

- Što me privuklo? Prije svega činjenica da sam pomalo filmski freak pa nastojim gledati što je moguće više filmova koji mi se učine zanimljivima. Fincher je jedan od mojih najdražih redatelja i upravo zbog njega sam i odlučio pogledati film i nakon toga pročitati knjigu. Vrlo trivijalno, što da kažem. Jednom kad sam uspio pohvatati konce filma i počeo o njemu razmišljati izvan čistog okvira zabave, našlo se još nekoliko sitnica koje su me, recimo to tako, oduševile. Prije svega, ideja direktne akcije i angažmana u onom što čovjek zastupa te, naravno, zadnja scena filma – uništenja podataka o vlasništvu, kreditima i onoga kroz što se danas, nažalost, najveća količina ljudi identificira. Podsjetilo me na ono što se u jednom trenutku u srpnju i kolovozu 1936. dešavalo u Španjolskoj, posebno u Kataloniji gdje su, u pojedinim mjestima (posebno tamo gdje je bila Željezna kolona) svi podatci o vlasništvu spaljeni zajedno s uredima u kojima su se nalazili. Naravno da mi je na toj sceni malčice zaigralo srce.


CAS: U svom izlaganju naglasio si razliku između ideologije „Kluba boraca“ i anarhizma. O čemu je točno riječ?

- Odakle da počnem? Kao prvo, Klubovi koji se pojavljuju namijenjeni su prvenstveno muškarcima relativno slične dobne strukture, nekakvog manje ili više sličnog imovinskog stanja, heteroseksualnog, macho usmjerenja, kojima je zapravo zajedničko samo razočaranje u ono što su doživljavali kao svoj život do tada. Kakvo je to društvo koje isključuje u svojoj organizaciji većinu stanovništva!?!?

Klub ne predstavlja organizaciju, grupu koju kreiraju pojedinci/ke željni društvene promjene, s rješenjima, idejama, sličnim pogledima na svijet, već prije svega razočarani, frustrirani muškarci željni bilo kakve vrste ventila, u ovom slučaju fizičkog.

Klubovi, a kasnije i projekt Manheim, potpuno su organizirani na principima stroge hijerarhije, dominacije i slijepe poslušnosti i iako postoje načelna sloboda i autonomija u organizaciji istih, svi slijede zacrtanu hijerarhijsku strukturu. Tyleru nije važno da pojedinci razumiju što se dešava, već da poslušnici izvršavaju zacrtane planove. Prisutan je očit vojni dril, a osjećaj zajedništva se javlja na sličan način kao i u vojsci, ne kao u grupi koja promovira ravnopravnost, slobodu, autonomiju. Razumljivo je da je ponekad potrebno imati neku vrstu organizacije, čak i unutar anarhističkih grupa, ali ona ne smije i ne može biti nametana, prisilna. Pas na lancu je pas na lancu, bez obzira na to tko je vodič, i kavez, ako je napravljen od zlata, svejedno ostaje kavez. Ne može se slobodno društvo kreirati ako ga ne stvaraju slobodni i ravnopravni pojedinci/ke, jedno ne ide bez drugog, mislim da je boljševizam to itekako zorno pokazao. 

Ne postoji neko promišljanje svijeta nakon akcija, već se radi na tome da se nešto sada uništi, ne razmišljajući što bi se umjesto toga trebalo, ako bi se uopće trebalo, izgraditi. Ne postoji ideja različita od ove i u sustavu tako indoktriniranih klubova, sa strogom hijerarhijom i slijepom poslušnošću, posve je jasno da će svaka buduća zajednica koju izgrade (doduše to ne vidimo u filmu ili knjizi) biti ako ne identična onda veoma slična onoj koju su se trudili srušiti, jer odnosi bazirani na dominaciji ne mogu nego biti neslobodni, a konzekventno tome i društvo u kojem egzistiraju može jedino biti neslobodno. Jedan ili nekoliko izabranih sjedi na vrhu, a ostatak rinta i krvari za njih. I što se onda promijenilo? Samo imena i prezimena onih koji sjede i onih koji krvare. 

Mislim da bi bilo jednostavnije nabrojati koje su sličnosti jer ih ima daleko manje nego razlika. Film i knjiga, odnosno klubovi, djelomično se referiraju na taktiku Black Bloca – izgledom (crnim uniformama, potkapama itd.) i direktnim akcijama, ali joj čine medvjeđu uslugu jer Black Bloc niti je vojsci slična, hijerarhijska permanentna organizacija, već taktika, a nije ni rodno isključiva, dapače, i svakako nije lišena autonomije i slobodnog odlučivanja što je evidentno u klubovima o kojima film i knjiga govore. Ne znam je li se autor namjerno referirao na BB želeći ga maliciozno prikazati kao nešto što nije, ili je to učinjeno iz čistog neznanja, ali posljedica je ista, gledatelji i čitatelji koji su našli neku poveznicu s BB-om dobili su sasvim pogrešno viđenje onoga što BB jest, što anarhističke grupe jesu, što anarhisti/ce žele i čine, i na kraju krajeva – što anarhizam jest. Veoma slično onome što mainstream mediji čine godinama.

Druga sličnost koju sam uočio je, kao što sam već na početku naveo, uništenje podataka o vlasništvu koje podsjeća kao ideja na ono što su anarhisti/ce činili/e u Španjolskoj u vrijeme socijalne revolucije 1936-37. Po mojem mišljenju nedovoljno i većim dijelom pogrešno.

Klub boraca nije anarhistički film i nije film o anarhizmu, no, ako ga se promatra kao umjetničko djelo, nije nezanimljiv. 


CAS: Film se često povezuje s anarhizmom. Evo, upravo si odgovorio zbog čega misliš da je to pogrešno, no, što je po tebi razlog zbog kojeg ga se povezuje s anarhizmom? Ako, npr., otvorimo Wikipediju koja je nekako najomiljeniji resurs ljudima u istraživanju, tamo postoji direktna poveznica između anarhizma i „Kluba boraca“. Jesu li razlozi povezivanja samo površnost i predrasude ili nešto gore?

- Teško mi je odgovoriti na to jer bi presumiralo da imam ideju o tome što su autori članaka koji se pojavljuju na Internetu mislili kada su pojedine stvari povezivali s anarhizmom, uključujući i Fight club. Mogu reći samo ono što se meni čini kao jedna od mogućnosti. 

Prateći povijest anarhizma i anarhističkog pokreta jedna stvar prilično očito upada u oči. Naime, kao malo koja druga ideja, anarhizam je bio izložen valu neistina, laži, izmišljotina koje su prije svega imale za cilj ne samo diskreditirati pojedince povezane s anarhističkim pokretom, čiji su rad, trud i požrtvovnost bili primjetni među širokim masama, već i cjelokupnu ideju anarhizma jer je, za razliku od drugih društvenih teorija, bila usmjerena na rušenje svih oblika dominacije, kako one ekonomske tako i one političke. Takvo što nije odgovaralo ni teoretičarima kapitalizma, no, jednako tako niti teoretičarima autoritarnog socijalizma. I jedni i drugi su, i još uvijek grade, svoja uvjerenja na klasifikaciji ljudi na one koji imaju (ili znaju) i one koji nemaju (ili ne znaju) te se stoga trebaju nalaziti u podređenom položaju. Iako se za anarhizam tvrdilo (također pogrešno) da svoju srž gradi na krajnjem egoizmu, zapravo se radi o ideji koja ljude zaista doživljava ravnopravnim, jednako važnim, i potrebnim za izgradnju pravednog i slobodnog društva što nije slučaj s ni kapitalizmom niti autoritarnim socijalizmom. Jedan potencira „imaoce“, drugi „znalce“ nauštrb svih ostalih. 

Anarhistička ideja je upravo iz tih razloga postala bliska ljudima, običnim ljudima poput nas. Ona je u čovjeku pojedincu vidjela i još uvijek vidi jedinku jednako važnu bilo kojoj drugoj jedinki, bez obzira na njeno ime i prezime, rasu, spol, bogatstvo, vjeroispovijest i slično. Otpočetka je anarhizam bio značajniji mehanizam okupljanja radničkih udruženja od svog (zlog) polubrata autoritarnog socijalizma, a time i realnija opasnost sustavu dominacije. Kapitalizmu (a tako i autoritarnom socijalizmu) više odgovaraju oni ideološki neprijatelji s kojima se u biti i ne razlikuje toliko od onog koji dovodi u pitanju sve ono na čemu se oni temelje. I jedan i drugi kreću od ideje vladanja bilo manjine nad većinom ili većine nad manjinom, svejedno je, jer im je osnovni postulat isti, netko nekim mora vladati i da bi se ta vladavina osigurala potrebno je i dozvoljeno upotrijebiti sve što nam stoji na raspolaganju. Nije za čuditi da su neki od krajnjih oblika autoritarnog socijalizma (boljševizam i staljinizam) u svojoj esenciji toliko slični radikalnom državnom kapitalizmu (kao što je to fašizam) jer polaze od nekih istih ideja, da je većina tu da služi interesima manjine, kako god se ona zvala. Milijuni mrtvih, nažalost, potvrđuju ovo tvrdnju. 

Anarhizam kao istinski revolucionarna ideja, ne samo u djelu, već možda i važnije u svojoj suštini predstavlja jednaku opasnost i za kapitalizam i autoritarni socijalizam jer negira početnu tvrdnju da su za organizirano društvo u bilo kojem njegovom obliku i stupnju potrebne dominacija i hijerarhija, i ne treba čuditi da napade trpi u jednakoj mjeri s obje strane. 

Kada je tome tako onda ne treba ni čuditi gomila neistina koje se vežu za anarhizam jer daleko je veći učinak ako se uspije diskreditirati cjelokupna ideja, nego neki njeni važniji predstavnici. Za mene to je osnovni razlog zbog kojeg se toliko često susreću nebuloze kada netko na Google-u potraži anarhizam, anarhiju i slično i zašto se može desiti da na internetskim stranicama kao što je Wikipedia stoji da postoji poveznica između anarhizma i Fight cluba. Naravno, medijska manipulacija, kada se kvalitetno koristi, može biti moćan saveznik u borbi protiv svake ideje, u što smo se svi mi koji se nazivamo anarhistima ili smo na bilo koji način povezani s anarhističkim pokretom, imali prilike ne jednom uvjeriti. 

Istina, nekad se može raditi o čistom neznanju i površnosti, no, do sada se pokazalo nebrojeno puta da je propaganda ipak ono što stoji iza takvih neutemeljenih napada na anarhiste i anarhizam općenito.


CAS: Usporedio si sudionike projekta Meihemm s Black Blocom zbog izgleda. Smatraš li Black Bloc primjenjivom vrstom anarhističke strategije? Može li se ta strategija primijeniti na cijelo društvo ili nužno ostaje djelo jedne marginalne grupe koja svojim izgledom i ponašanjem odbija ostatak radničke klase (naroda) od sebe?

- Da, usporedio sam ih, no, kao što si rekao, usporedba je išla samo na razini primjećivanja određene vizualne sličnosti koju su pisac i redatelj pokušali iskoristiti. Naglasio sam da je to jedino što bi iole moglo podsjećati na BB. 

Pitanje strategije je možda pogrešno postavljeno. Osobno smatram da ne postoji nijedna univerzalna strategija ni taktika koju treba uvijek slijepo provoditi i potencirati. Prije nego odgovorim na to moram nešto pojasniti. Kao anarhist vjerujem da je svaki slučaj pravilo samo za sebe i da ga uvijek treba opetovano testirati, analizirati pri pojavljivanju i tek onda odlučivati o tome što i kako će se raditi, što onda uključuje i odluku o tome kakva će se strategija primjenjivati. Za mene osobno može postojati niz opravdanja u pojedinim slučajevima upotrebe BB taktike, no, s druge strane ne smatram da je ona bilo koja vrsta dogme. Kada i kako će se koristiti mora biti odluka koja se iznova svaki puta donosi i koju donose oni koji je i provode. Ne mogu i ne želim proglasiti nešto jedinim načinom borbe, jer ne mislim ni da itko od nas ima na to pravo niti da je itko od nas nepogrešiv, sada i zauvijek. 

Ovo donekle odgovara i na pitanje koji si poslije postavio, može li se takva strategija primijeniti na cijelo društvo. Mislim da se nijedna strategija ne može primijeniti na cijelo društvo, barem ne način na koji bi to moralo biti tako i nikako drugačije. Društvo nije homogena masa istih iskustava, istih potreba i želja, već kompleksan niz jedinki, organizacija, grupa koje su u stanju svoje potrebe prepoznati bolje od nekog drugog tko im može pokušati sugerirati kako da se ponašaju u pojedinim situacijama. Sigurno je da će radničke asocijacije u svojim kolektivima imati drugačije iskustvo djelovanja od organizacija koje djeluju na principima afinitetnih skupina. Stalnost djelovanja, organizacija, osjećaj pripadnosti pojedinom kolektivu – to može biti usmjereno na prakticiranje masovnijih oblika djelovanja poput štrajka, okupacija ili blokada, manje grupe za takvo što nemaju ni snage niti mogućnosti i stoga se okreću drugačijem djelovanju, poput BB-a ili insurekcionističkih grupa. No, to ne čini ni jedne niti druge u pravu, a kad smo kod toga ni u krivu. Mislim da rješenje, po meni umjetno izazvanog sukoba, utemeljenog prije svega na nepoznavanju i nerazumijevanju, leži u suradnji. Jednako tako smatram da je isto primjenjivo na militantnu i pacifističku struju u pokretu, a za obje smatram da su u pravu i jednako tako u krivu.

Ne dijelim mišljenje onih koji su skloni društvo promatrati na pojednostavljenom principu podjele koja se obično odnosi na „mi“ ili „oni“ jer u tome „mi“ ima još puno „mi“, a ponekad i ponešto „oni“. Bojim se korištenja apsoluta jer ne dopušta mogućnost pogreške, što je pogubno za svaku ideju, posebno za onu koja se diči prije svega slobodnom razmjenom misli i djelovanja. Mora moći biti mjesta u anarhističkom pokretu za sve njegove varijante. Kao što mora biti mjesta kritici, provjeri i promjeni ako se pokaže potrebnom. 

Ako mi dozvoliš  malu digresiju za koju smatram da je treba izreći jer je još  uvijek u srži pokreta kako kod nas tako i vani. Naime, ponekad, prečesto se čini kako se anarhizam nije bitno pomaknuo u promišljanju svijeta od onoga što je govorio i činio prije 150 godina, i iako je to netočno, neki pojedinci/ke se ponašaju upravo na takav način. Realitet svijeta se u ovih 150 godina značajno promijenio i neki su neprijatelji, ako ih mogu tako nazvati, svoja krzna zamijenili ovčjom vunom, pretvarajući se da su iz smrtnog neprijatelja slobode, solidarnosti s vremenom prešli u njenog zagovornika ili, što je još gore, njenog zaštitnika.

Jedan od takvih primjera, onaj najočitiji je svakako država. Uloga države u društvu se u zadnjih 150 godina na površini, htjeli mi to ili ne priznati, značajno promijenila. Prije 150 godina bilo je više nego jasno prosječnom čovjeku koja uloga države u njegovom ili njezinom životu. Ona je osiguravala onima koji imaju zaštitu od onih koji nemaju i to je činila izuzetno kvalitetno, naravno, ne besplatno. Stvari nisu više toliko jednostavne (ako su ikada i bile). Po završetku Drugog svjetskog rata države su počele mijenjati svoje vanjske konture, napravile su, ako hoćeš, svojevrsni face-lifting i počele su na sebe preuzimati neke obaveze koje do tada nisu ni željele niti su imale potrebe za time. No, kada su se suočile s mogućnošću da se suoče sa 60 milijuna naoružanih radnika koji su se upravo vratili iz rata željni promjene, boljih života, stabilnosti, mira i solidarnosti, prilično su se pametno odlučile za manipulaciju, a ne konfrontaciju. Počele su se javljati ideje socijalne države, besplatnog i dostupnog zdravstvenog osiguranja, besplatnog i obaveznog osnovnog školstva, mirovinskog osiguranja, zaštite prava, proklamirana je jednakost, zabrana diskriminacije, i sve ono što se danas uzima kao oduvijek postojeće. Ljudi su nažalost zaigrani i zaslijepljeni kozmetičkim promjenama počeli vjerovati kako je taj glomazni sustav koji je još uvijek tu da bi zaštitio one koji imaju od onih koji nemaju, postao nešto što prije svega služi njihovom interesu. Kada se tome pridoda i manipulacija osjećajem pripadništva (naciji, vjeri, rasi) nije više toliko nerazumljiva sveprisutna vjera u državu koja se uzima kao postulat na kojem gradimo sve ostalo, kao dogma, jedna jedina i nepromjenjiva. Negirati to bilo bi neodgovorno i za naš pokret pogubno. Mislim da je ljudima daleko teže prihvatljiva nepotrebnost države, nego što je to nepotrebnost kapitalizma što je najvidljivije u radničkom pokretu koji je sve češće doživljava, barem kod nas, kao svoju saveznicu u borbi s kapitalom, a ništa nije dalje od istine. 

Od velike je važnosti da se anarhistički pokret ozbiljno pozabavi tim problemom kao i s nizom drugih problema koji su postali dio suvremenog svijeta od kojih bi svakako istaknuo organizirani kriminal. Ako je država preuzela neke karakteristike radničkih udruženja te ih načelno inkorporirala unutar svog sustava, može se jednako ustvrditi da je organizirani kriminal preuzeo ulogu države (anacionalne), totalitarne, nasilne, dogmatske, jednako opasne kao one iz sredine 20. stoljeća. I anarhistički pokret ne može gledati sa simpatijom na sve one koji žive „izvan zakona“ jer za ideju slobode predstavljaju u najmanju ruku jednaku opasnost kao i država.


CAS: Čini mi se da si u jednom od prethodnih odgovora izrazio određenu dozu skepse što se tiče organizacije. Zastupaš li tezu da su organizacije nužno represivne? Npr. Black bloc je skupina afiniteta, tj. nastaje prema potrebi i nema neku jače razrađenu organizacijsku strukturu te ih to, npr., sprječava da djeluju van velikih alter/antiglobalističkih prosvjeda. Isto tako, postoje anarhističke organizacije koje se nalaze pod okriljem dviju anarhističkih internacionala - Međunarodnog radničkog udruženja (anarhosindikalističke internacionale) i Internacionale anarhističkih federacija (anarhokomunističke internacionale), a ustrojene su na sistemu direktne demokracije, antiautoritativnosti itd.

- Skepsa, ako je to bila zapravo skepsa, nije usmjerena na sve pojavnosti organizacija i ne zagovaram tezu da su sve organizacije nužno represivne. Čovjek je društveno biće i prepoznajem nužnost njegove interakcije sa svijetom oko sebe. Nije nevažno kako su te organizacije strukturirane ni kako se u praksi (ne u teoriji) ti odnosi unutar organizacija manifestiraju. Dakle, naravno da razlikujem organizacije utemeljene na sustavu direktne demokracije ili konsenzusa, antiautoritarnosti, neprisili, pravu autonomije, i uključivanja od onih s kojima se u ovakvom sustavu najčešće susrećemo. Ali s druge strane, mislim da ne bi trebalo zanemariti i mehanizme nastanka autoriteta kada isti nije institucionaliziran, već se temelji na snazi nečije osobnosti, sposobnosti, iskustva. I takvi autoriteti mogu onemogućiti slobodno participiranje svih te predstavljati istinsku prepreku funkcioniranju sustava direktne demokracije bez obzira što nisu dio institucionaliziranih pravila ponašanja. Je li neka organizacija zaista slobodno organizirana ako se u njoj profilira nekolicina ljudi koji kao «rođeni» vođe i putem svog osobnog autoriteta, divljenja koje izazivaju, postanu zapravo onaj pravi mehanizam odlučivanja? 

Stalnost organizacija nosi u sebi uvijek onu klicu opasnosti stvaranja birokratskih mehanizama kojima je, eto, cilj osiguranje kvalitetnijeg i efikasnijeg funkcioniranja, ali koji s druge strane guše upravo ono za što se dotična organizacija proklamirano bori, slobodu odlučivanja, ravnopravnost, solidarnost. Organizacije također nose opasnost gledanja na probleme isključivo iz perspektive vlastitih interesa, uostalom kao i pojedinci, no, za razliku od pojedinaca, njihovo djelovanja u tom smjeru može imati daleko pogubnije posljedice. 

Neki od primjera u povijesti posebno iz vremena španjolske socijalne revolucije adresiraju taj problem prilično dobro. S jedne strane imate CNT koji okuplja pred revoluciju gotovo 2 000 000 radnika za koje se pouzdano zna da nisu svi anarhisti i koji predstavljaju reformatorsko krilo u revolucionarnom anarhističkom pokretu, a s druge strane FAI koji broji oko 50 000 članova i koji čine dokazani anarhisti/ce te predstavlja korektivni mehanizam unutar i izvan CNT-a. Što u onim slučajevima kada je FAI bio upravo mjesto na kojem se odlučivalo o politici sindikata te su odluke zapravo prenesene članovima CNT-a? Je li takvo što opravdano?

Kako protumačiti ponašanje nekih od vođa CNT-a tijekom Antifašističkog komiteta milicija u Kataloniji koji su u jednom trenutku, suprotno svemu što anarhizam govori, ušli u vladu Katalonije (Generalidad) pa čak i u vladu na nacionalnoj razini? Ili razlici u djelovanju lokalnog CNT-a u Barceloni i egzekutive u Valenciji tijekom Majskih dana 1937.? 

Ovo pitanje organizacije je veoma kompleksno i zapravo nemam, kao što sam i prije rekao odgovore, barem ne neke univerzalne. Možda bi bilo najpoštenije reći da su anarhističkom pokretu sve vrste organizacija velike (poput sindikata), manje (poput recimo FAI) i one afinitetne (poput Black Bloca) potrebne upravo da bi međusobno, jedne drugima služile kao korektivni mehanizmi i na kooperaciji bazirale svoj rad na promjeni društva i skidanju okova dominacije.

CAS: U predavanju si spomenuo i razliku između terorističkog djelovanja i direktne akcije. O čemu je riječ?

Mislim da je razlika prilično očita. Doduše, danas ju je nešto teže razlučiti jer političari, ali i mediji u terorizam guraju svaku iole militantniju direktnu akciju. 

Da bude jasno, teroristički akt je uvijek javan i često krvav akt usmjeren prije svega na izazivanje osjećaja straha i nesigurnosti u društvu, to mu je primaran cilj. Može postojati i sekundaran cilj kojim se ponovljenim aktima terorizma želi izazvati određeno društveno kretanje, no, i tada je to društveno jedino i samo jedino motiviranom strahom pojedinaca koji čine dotično društvo ne željom za iskrenom promjenom istog. Teroristički akt ne napada ni institucije niti sustav, on se služi žrtvama običnih ljudi za postizanje nekih očitih ili manje očitih ciljeva, i najčešće ne traži odobrenje ili razumijevanje i ne pokušava se prikazati razumnim u očima onih na koje cilja. 

Politički motivirani akti nasilja nisu isto što i teroristički akti iako ih se sve češće i češće miješa, no, ponekad treba priznati da mogu izazvati isti osjećaj nesigurnosti i straha kao i teroristički akti. Takvi su akti usmjereni najčešće na pojedince koji simboliziraju pojedine institucije, sustave ili vjerovanja. To se nekad zvalo atentatima, ali danas je sve to gurnuto pod isti nazivnik – terorizam, a to je u najmanju ruku smiješno. 

Gerilska (partizanska) borba je oružana borba manjih formacija koje se iz raznih razloga odlučuju za taktiku udari i bježi, izbjegavajući velike frontalne sukobe i ne mogu se ni pod kojim uvjetima zvati terorističkim aktima. 

I na kraju je direktna akcija koja je prije svega društvena akcija, usmjerena na uništenje odnosa dominacije ili simbola dominacije, usmjerena na postizanje konkretnog rezultata u tom trenutku, ali više na stvaranje preduvjeta za društvenu promjenu u kojoj sudjeluju svi ili barem većina. Ona nije nikada usmjerena na stvaranje žrtava, i okuplja u sebi industrijske akcije (štrajk, okupacije, blokade, sabotaže), akcije afinitetnih skupina (uništavanje simbola represije i dominacije), akcije grassroots pokreta (organiziranje različitih varijanti društvenog organiziranja, prakticiranje alternativa postojećem sustavu, stvaranje mreža solidarnosti).

Treba naglasiti da direktna akcija, bez obzira na njeno ime, ima jednak broj nasilnih i nenasilnih inačica. I zato je za mene najprihvatljivija. 

Mislim da je iz ovoga posve jasno kakve su razlike između terorističkog djelovanja i direktne akcije, i iako je tome tako, nije zgorega to malo češće ponavljati, posebno ako se, recimo, uzme u obzir optužnica podignuta protiv anarhosindikalista/ica u Srbiji gdje je šestero ljudi optuženo za teroristički akt u obliku bacanja Molotovljevog koktela na fasadu grčke ambasade kao čin protesta protiv politike grčke vlade prema pritvorenim anarhistima u Grčkoj. Samo budala može takvo što okarakterizirati kao teroristički čin. Budala ili netko s malicioznim namjerama.

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.