hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Arhiv Biografije Ricardo Flores Magon
Ricardo Flores Magon PDF Ispis E-mail
Utorak, 15 Veljača 2011 21:50

Kratka biografija Ricarda Floresa Magona, meksičkog anarhista koji je sudjelovao u Meksičkoj revoluciji i tokom života bio više puta zatvaran.


Ricardo Flores Magon
Rođen 1874. – Meksiko, umro 22. studenog 1922. – Kanzas, SAD


Ime Ricardo Flores Magon dobro je znano unutar suvremenog Meksika. Ali izvan Meksika rijetko je tko čuo za njega. Rođen u siromašnoj obitelji 1874., nakon što je završio školu postao je novinar u opozicijskom listu 'El Demócrata'. Godine 1900. sa svojim bratom Jesúsom osnovao je 'Regeneración', radikalne novine suprotstavljene diktaturi Porfiria Diaza.

Nakon što je odslužio drugu zatvorsku kaznu proizašlu iz njegovog aktivističkog novinarstva, preselio se preko granice u SAD. Unatoč kontinuiranim progonima i zatvaranjima od strane američkih vlasti, poticanima od meksičke diktature – koja je ucijenila njegovu glavu na $20,000 nakon što ga nije uspjela potkupiti ponudom stolice u vladi – nisu ga uspjeli ušutkati.

Godine 1905. Magon je osnovao Meksičku liberalnu partiju (PLM), reformističku organizaciju suprotstavljenu ekscesima režima, koja je organizirala dva neuspješna ustanka protiv Diaza 1906. i 1908. Tokom ranih godina svojega izgnanstva upoznao je legendarnu anarhisticu Emmu Goldman, i ona je djelomično odgovorna za njegovu preobrazbu iz reformista u anarhista.

Sa izbijanjem revolucije 1910. godine, revolucije kojoj su on i PLM više nego ijedna druga grupa ili osoba utrli put, Magon je ostatak svog života posvetio anarhističkoj stvari. Pod utjecajem njegovih ideja seljaci su eksproprirali velike površine zemlje i zajednički ih obrađivali pod barjakom 'Zemlja i sloboda', krilaticom PLM-a. Ovu je krilaticu kasnije preuzeo Emiliano Zapata, čija ostavština nadahnjuje pobunjenike EZLN-a koji su 1994. podigli ustanak u južnom Meksiku i čija borba još uvijek traje.

Kada je 20. studenog 1910. započela revolucija, Magon je sumirao ciljeve PLM-a:

„Liberalna partija djeluje u interesu dobrobiti siromašnih klasa meksičkog stanovništva. Ona ne nameće kandidata (za predsjedničke izbore), jer će rješenje tog pitanja ovisiti o volji naroda. Žele li ljudi gospodara? Pa neka ga onda izaberu. Sve što Liberalna partija želi jest izazvati promjenu u umovima radnih ljudi kako bi svaki muškarac i žena shvatili da nitko nema pravo izrabljivati nikoga. “

Četrnaest dana kasnije objasnio je razliku između PLM-a i ostalih opozicijskih pokreta:

„Vlade moraju štititi pravo vlasništva iznad svih ostalih prava. Zbog toga nemojte očekivati da će Madero napasti pravo vlasništva u koris radničke klase. Otvorite oči. Sjetite se izreke, jednostavne i istinite i poput istine neuništive, emancipacija radnika mora biti djelo samih radnika.“     

Do siječnja, snage PLM-a su se borile u šest meksičkih država. Velike gradove, kao i ruralna područja, oslobodili su anarhisti. U ožujku je u Morelosu izbio ustanak seljačke vojske predvođene Zapatom i pod utjecajem "magonistasa" iz PLM-a. Do tada je nacionalistička Maderova opozicija već okrenula neke od svojih pušaka od Diazovih trupa i počela napadati anarhiste iz PLM-a.

PLM je u travnju izdao manifest upućen „članovima partije, anarhistima čitavog svijeta i svim radnicima.“ Tiskali su ga u ogromnim količinama na španjolskom i engleskom kako bi objasnili svoj stav prema revoluciji:

Meksička liberalna partija ne bori se za uništenje diktatora Porfiria Diaza kako bi na njegovo mjesto postavila novog tiranina. PLM sudjeluje u trenutnom ustanku sa svjesnim i čvrstim ciljem eksproprijacije zemlje i sredstava za proizvodnju i predavanjem istih u ruke naroda, to jest, svih stanovnika Meksika bez obzira na spol. Mi ovaj čin smatramo ključnim za otvaranje vrata efektivnoj emancipaciji meksičkog naroda.“

U pretežito nepismenom Meksiku, gdje je u mnogim selima samo šačica ljudi znala čitati, 'Regeneración' je dosegao tiražu od 27.000 primjeraka tjedno. Kada je u svibnju oslobođena Tijuana, veći dio Baja Californije potpao je pod utjecaj PLM-a. Izdali su proglas „Zauzmite zemlju... organizirajte slobodan i sretan život bez gospodara ili tirana“.

Tog istog mjeseca Madero je potpisao mirovni sporazum sa Diazom i postao predsjednik Meksika. Vojni napadi na PLM su intenzivirani, a vladine trupe su ponovo zauzele gradove. Novi je režim ubijao zatvorenike, nekada nakon što bi ih prisilio da iskopaju vlastite grobove. Na sastanku u Los Angelesu od Magona je zatraženo da prihvati sporazum ali je odgovorio „...sve dok zemlja ne bude podjeljena seljacima a sredstva za proizvodnju ne budu u rukama radnika, liberali nikada neće položiti svoje oružje“.

Zajedno s mnogim vodećim militantima PLM-a, Magona vlasti SAD-a (ponovno) uhićuju. Pobunjenici su klevetani kao „banditi“ a represija je i u Meksiku i u SAD-u dosegnula novu razinu. Novi su ustanci izbili u Senori, Durangu i Coahuili, unatoč preprekama izazvanim njihovom relativno malom veličinom u ogromnoj zemlji, napadima vojski dviju zemalja i strašnoj osveti koju su vršili bogataši i njihovi agenti,

Potpora njihovim idejama bila je tolika da je čak i konzervativna britanska sindikalna središnjica TUC osjetila potrebu da pozove Honorea Jaxona, blagajnika i predstavnika PLM-a u Europi, da se obrati njihovoj konferenciji iz 1911. godine. Jedna akcija solidarnosti koja posebno zaslužuje da bude spomenuta bio je 24-satni štrajk dviju portugalskih vojnih jedinica u znak protesta protiv uhićenja PLM-ovih militanata koje su sprovele vlasti SAD-a.

U rujnu je izdan novi proglas, ističući njihov anarhizam:

„Isti oni napori i žrtve koji su potrebni za postavljanje na vlast novog guvernera – što će reći tiranina – postići će eksproprijaciju bogatstava koja bogati drže podalje od vas. Na vama je dakle da odlučite. Ili novi guverner – što će reći novi jaram – ili spasonosna eksproprijacija i abolicija svih nameta, religijskih, političkih ili bilo koje druge vrste“.


Pobune PLM-a i Zapatista nastavljene su do 1919. godine, ali njihov broj i neadekvatno naoružanje nisu bili dovoljni za pobjedu nad snagama države. Međutim, sve to nije bilo uzaludno. Godine 1922. u Ciudad de México je osnovan anarhistički sindikat CGT, a i suvremena pobuna u državi Chiapas može se promatrati, barem djelomično, kao nastavak Magonove borbe.

Tokom godina borbe Magon se suprotstavljao i borio protiv uzastopnih takozvanih „revolucionarnih režima“, odupirući se i starim i novim diktaturama sa jednakom energijom. Vlasti SAD-a zatvarale su ga 1905., 1907. i 1912. godine. Napokon je, na temelju zakona o špijunaži, 1918. osuđen na 20 godina zatvora. Umro je 22. studenog 1922. godine u zatvoru Leavenworth u Kanzasu, nakon što je navodno  pretučen.

Kada je njegovo tijelo vraćeno preko granice, svaki grad u kojem je pogrebna povorka zastala bio je okićen crvenim i crnim zastavama anarhizma. U Mexico Cityu je 10.000 radnih ljudi ispratilo njegovo tijelo do Panteon Frances gdje je pokopano. Zapaljen je plamen koji  se neće ugasiti sve dok sloboda ne postane živuća stvarnost.

Napisao: Alan MacSimóin
Prijevod: Durudy
Centar za anarhističke studije, veljača 2011. 

 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.