hosting menu left
hosting menu right

logo
Sindikalni prosvjedi, Zagreb, travanj 2008., MASA
Početna Arhiv Biografije Nestor Mahno
Nestor Mahno PDF Ispis E-mail
Nedjelja, 11 Listopad 2009 23:24
Kratka biografija anarhističkog i gerilskog vođe Nestora Mahna, koji je vodio anarhističku Pobunjeničku vojsku Ukrajine, poznatu pod nazivom Mahnovistički pokret.

Ovaj je pokret bio manifestacija Ruske revolucije iz 1917. u Ukrajini, gdje je poprimila slobodarski oblik i gdje su se radnici i seljaci u isto vrijeme borili i protiv kontrarevolucionarne carističke vojske i protiv autoritarnih boljševika.

Mahnovistički pokret je nazvan prema Nestoru Mahnu, ukrajinskom anarhistu koji je od početka igrao ključnu ulogu u pokretu. Zapravo Mahnovščina doslovno znači „Mahnov pokret“ i njegovo ime je zauvijek vezano uz revoluciju u jugoistočnoj Ukrajini. Dakle, tko je bio Mahno?

Nestor Ivanovič Mahno je rođen 27. listopada 1889. godine u Hulyai Polu, mjestu u jugoistočnoj Ukrajini koje je brojalo 30 000 stanovnika i imalo nekoliko tvornica i škola.

Mahno je bio sin siromašne seljačke obitelji. Otac mu je umro kada je bio star deset mjeseci, ostavljajući njega i njegovo četvero braće na brigu njihovoj majci. Zbog ekstremnog siromaštva njegove obitelji, morao je početi raditi kao pastir u dobi od sedam godina. S osam godina je počeo pohađati Drugu osnovnu školu Hulyai Pola tijekom zime, dok je za vrijeme ljeta radio za lokalne veleposjednike. Kada mu je bilo dvanaest godina, napustio je školu i počeo raditi puno radno vrijeme kao nadničar na imanjima plemića i na farmama njemačkih kolonista kulaka (bogatih seljaka). Sa sedamnaest godina počeo je raditi u samom Hulyai Polu, prvo kao šegrt ličilac, zatim kao nekvalificirani radnik u lokalnoj ljevaonici željeza i, napokon, kao ljevaoc u istom poduzeću.

Upravo se tijekom rada u ljevaonici željeza uključio u revolucionarnu politiku. U burnim godinama koje su uslijedile nakon Ruske revolucije iz 1905. godine, Mahno se upleo u revolucionarnu politiku. Ova se odluka temeljila na nepravdi koju je iskusio na poslu i teroru koji je ruski režim provodio za vrijeme događaja iz 1905. (unatoč tome što u Hulyai Polu nije bilo ozbiljnijih nereda, režim je ipak poslao odred policije na konjima kako bi spriječili okupljanja i sastanke u gradu, terorizirajući stanovništvo bičevanjem onih koje su uhvatili na ulicama i udaranjem zatvorenika kundacima pušaka). Godine 1906., Mahno se odlučio priključiti anarhističkoj skupini u Hulyai Polu (koja je formirana prethodne godine i koja se uglavnom sastojala od sinova siromašnijih seljaka).

Na prijelazu iz 1906. u 1907. godinu, Mahno je bio uhićen i optužen za političko ubojstvo, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Godine 1908. je uhićen zbog prokazivanja policijskog špijuna unutar anarhističke skupine i strpan u zatvor. U ožujku 1910. godine Mahnu je, zajedno sa još trinaestoricom ljudi, sudio vojni sud i osudio ga na smrt vješanjem. Zbog njegove mladosti i napora njegove majke, smrtna presuda je promijenjena u doživotni zatvor s teškim radom. Svoju kaznu je izdržavao u zatvoru Butyrki u Moskvi, odupirući se upravi zatvora na sve načine koji su mu bili dostupni. Zbog ovog je otpora mnogo vremena proveo u lancima ili u vlažnoj i hladnoj samici. Zbog ovog iskustva Mahno je intenzivno zamrzio zatvore (kasnije, tijekom revolucije, prvo što bi napravio kada bi ušao u mjesto ili grad bilo bi oslobađanje svih zatvorenika i uništenje zatvora).

Za vrijeme svojeg boravka u zatvoru Butyrki, Mahno je upoznao Petra Aršinova, anarhističkog druga zatvorenika i kasnije aktivista i povjesničara Mahnovističkog pokreta. Aršinov je rođen 1887. godine u ukrajinskom industrijskom gradu Katerinoslavu. Otac mu je bio tvornički radnik, a on sam je bio metalac. U početku boljševik, 1906. je postao anarhist, preuzimajući vodeću ulogu u organiziranju tvorničkih radnika i u akcijama protiv režima. Godine 1907. je uhićen i osuđen na smrt, ali je pobjegao u zapadnu Europu. Godine 1909. se vratio u Rusiji i ponovno je uhićen, nakon čega je ponovo pobjegao. Uhićen je 1910. godine i strpan u zatvor Butyrki gdje je upoznao Mahna. Dvojica anarhista su uspostavila blisko osobno i političko prijateljstvo, pri čemu je Aršinov pomagao Mahnu da razvije i produbi svoje anarhističke ideje.

Dana 2. ožujka 1917., nakon osam godina i osam mjeseci zatvora, Mahno je oslobođen zajedno sa svim ostalim političkim zatvorenicima kao rezultat Februarske revolucije. Nakon što je proveo tri mjeseca u Moskvi s moskovskim anarhistima, Mahno se vratio u Hulyai Pole. Kao jedini politički zatvorenik kojega je revolucija vratila njegovoj obitelji, Mahno je postao vrlo poštovana osoba u svojem rodnom gradu. Nakon godina provedenih u zatvoru, pateći, ali učeći, Mahno nije više bio neiskusni mladi aktivist, već iskušani anarhistički militant snažne volje i moćnih ideja o socijalnom konfliktu i revolucionarnoj politici – ideja koje je odmah počeo primjenjivati u praksi.

Jednom kada se vratio u Hulyai Pole, Mahno se odmah predao revolucionarnom poslu. Preostali članovi anarhističke skupine, kao i mnogi seljaci, došli su mu u posjet. Nakon što je s njima prodiskutirao o idejama, Mahno je predložio da se odmah započne s organizacijskim radom kako bi se osnažile veze seljaka u Hulyai Polu i okolnoj regiji s anarhističkom skupinom. S 28. na 29. ožujka osnovan je seljački sindikat čiji je predsjedatelj bio Mahno. Kasnije je organizirao slične sindikate u drugim selima i gradovima na tom području. Mahno je također odigrao značajnu ulogu u uspješnom štrajku drvodjelaca i metalaca u tvornici čiji je vlasnik bio njegov bivši šef (ovaj je poraz doveo do toga da su se i drugi šefovi pokorili radničkoj volji). Seljaci su u isto vrijeme odbili platiti rentu veleposjednicima.  U Hulyai Polu i drugdje, sazvane su regionalne skupštine seljaka, a provincijalni kongres koji je održan u Katerinoslavu od 5. do 7. kolovoza odlučio je reorganizirati seljačke sindikate u sovjete (vijeća) seljačkih i radničkih deputata.   
   
Na taj su način, „Mahno i njegovi suradnici uveli socio-političke probleme u svakodnevni život naroda koji je zauzvrat podupirao njihove napore, nadajući se da će na taj način ubrzati eksproprijaciju velikih posjeda.“  Revolucija je u Hulyai Polu napredovala brže nego na drugim mjestima (na primjer, dok je sovjet u Aleksandrovsku podupirao poteze privremene vlade tijekom srpanjskih dana u Petrogradu, miting u Hulyai Polu je podupro pobunjene vojnike i radnike). Seljaci su privučeni u Hulyai Pole kako bi tražili savjete i pomoć od susjednih volosta (administrativnih jedinica). Oni su željeli zauzeti zemlju velikih zemljoposjednika i kulaka. Mahno je prezentirao ovaj zahtjev na prvim zasjedanjima regionalnog sovjeta, održanima u Hulyai Polu. Mahno je u kolovozu na jedno mjesto sazvao sve lokalne veleposjednike i bogate seljake (kulake) pri čemu su im oteti svi dokumenti koji su se ticali vlasništva (nad zemljom, stokom i opremom). Popisan je inventar ovog vlasništva i objavljen za vrijeme sjednice lokalnog sovjeta i nakon toga na regionalnom sastanku. Bilo je dogovoreno da se sva zemlja, stoka i oprema razdijele na jednake dijelove, pri čemu je podjela trebala uključiti i bivše vlasnike. Likvidacija vlasništva veleposjednika i kulaka predstavljala je samu srž agrarnog programa pokreta. Nitko nije mogao posjedovati više zemlje od onoga što je mogao obrađivati vlastitim radom. Sve ovo je bilo u direktnom konfliktu s odredbama privremene vlade koja je insistirala na tome da sva takva pitanja treba ostaviti Ustavotvornoj skupštini. Na imanjima bivših veleposjednika stvorene su i slobodne komune.       

Ne iznenađuje činjenica da je implementacija ovih odluka bila usporena zbog otpora veleposjednika i kulaka koji su se organizirali i uložili žalbu privremenim vlastima. Kada je general Kornilov pokušao svoj marš na Petrograd kako bi preuzeo vlast, sovjet iz Hulyai Pola je preuzeo inicijativu i formirao lokalni „Komitet za spas revolucije“ s Mahnom na čelu. Pravi cilj je bio razoružanje potencijalnih lokalnih neprijatelja – veleposjednika, kapitalista i kulaka -  kao i eksproprijacija njihovog vlasništva nad narodnim bogatstvom: zemljom, tvornicama, pogonima, tiskarama, kazalištima itd. Volostski kongres sovjeta i seljačkih organizacija iz Hulyai Pola je 25. rujna proglasio konfiskaciju zemlje veleposjednika i njezinu transformaciju u društveno vlasništvo. Započeli su napadi na posjede veleposjednika i bogatih seljaka, uključujući i njemačke koloniste, i tako je započeto s izvlaštenjem izvlastitelja.

Mahnove aktivnosti su naišle na zastoj sljedećega proljeća kada je Vlada Vladimira Lenjina potpisala sporazum iz Brest-Litovska. Ovim ugovorom su, u zamjenu za mir, Njemačkoj i Austriji prepušteni veliki dijelovi Ruskog carstva, uključujući Ukrajinu. Nakon potpisivanja sporazuma u Ukrajinu su prodrle jake Njemačke i Austrijske snage, koje su u manje od tri mjeseca pokorile čitavu zemlju. Mahno je uspio oformiti nekoliko vojnih jedinica, koje su brojale 1,700 ljudi, ali nije uspio spriječiti zauzimanje Hulyai Pola. Nakon anarhističkog kongresa koji je krajem travnja održan u Taganrogu, odlučeno je da se organiziraju male borbene jedinice od pet do deset seljaka i radnika, da se prikupi oružje od neprijatelja i pripremi za opći seljački ustanak protiv austro-njemačkih trupa i, na kraju, da se u sovjetsku Rusiju pošalje mala skupina kako bi iz prve ruke provjerila što se tamo događa sa revolucijom i s anarhistima pod boljševičkom vlašću. Mahno je bio dio te skupine.

Mahno je stigao u Moskvu do lipnja. Odmah je posjetio nekoliko ruskih anarhista (uključujući i svojeg starog prijatelja Petra Aršinova). Anarhistički pokret u Moskvi bio je ustrašen zahvaljujući prepadu Čeke (boljševička tajna služba) iz travnja kojim je slomljena kičma pokreta, riješivši time boljševike političke prijetnje s ljevice. Za Mahna, koji je dolazio iz područja gdje su sloboda govora i organiziranja uzimani zdravo za gotovo, niska razina aktivnosti predstavljala je šok. Za njega je, „Moskva nalikovala na 'prijestolnicu papirnate revolucije', ogromnu tvornicu koja izbacuje isprazne rezolucije i slogane dok se jedna politička partija, putem sile i prijevare, izdigla do pozicije vladajuće klase.“  Mahno je također posjetio i slavnog anarhista Petra Kropotkina, tražeći njegov savjet oko revolucionarnog posla i situacije u Ukrajini.

Dok se nalazio u Moskvi, Mahno se sastao s Lenjinom. Do ovog je sastanka došlo slučajno. Posjetivši Kremlj kako bi dobio dozvolu za besplatan stan i hranu, sreo je predsjedavajućeg Sve-ruskog centralnog izvršnog komiteta sovjeta, Jakova M. Sverdlova, koji je organizirao sastanak Mahna i Lenjina. Lenjin je upitao Mahna, „Kako su seljaci u vašoj regiji shvatili slogan SVA VLAST SEOSKIM SOVJETIMA?“ Mahno navodi da je Lenjin „ostao zabezeknut“ njegovim odgovorom:

„Seljaci taj slogan shvaćaju na svoj vlastiti način. Prema njihovoj interpretaciji, sva moć, u svim područjima života, mora biti identificirana sa svijesti i voljom radnog naroda. Seljaci smatraju da seoski, zemaljski i okružni sovjeti radnika i seljaka nisu ništa drugo doli oblik revolucionarne organizacije i ekonomskog samoupravljanja radnog naroda u borbi protiv buržoazije i njezinih lakeja, desnih socijalista i njihove koalicijske Vlade."

Lenjin je na ovo odgovorio: „Dakle, seljaci iz vaše regije zaraženi su anarhizmom!“  Kasnije tokom razgovora Lenjin je izjavio: „Priznaju li anarhisti ikada svoj nedostatak realizma u današnjem životu? Oni na to nikada ni ne pomišljaju.“ Mahno je odgovorio:

„Ali druže Lenjin, moram ti reći kako je tvoja tvrdnja da anarhisti ne razumiju 'današnju' realnost, da nemaju prave veze s njom i tako dalje, fundamentalno pogrešna. Anarhokomunisti u Ukrajini… anarhokomunisti su, kažem, pružili već mnogo dokaza da su čvrsto usađeni u 'sadašnjost'. Čitava borba revolucionarnog ukrajinskog sela protiv Centralne Rade (ukrajinski parlament 1917. – 1918. op. prev.) vođena je pod ideološkim vodstvom anarhokomunista i, djelomično, Socijalista revolucionara… Vaših boljševika gotovo da i nema u našim selima. Tamo gdje su i prodrli njihov je utjecaj minimalan. Gotovo sve komune i seljačka udruženja u Ukrajini stvorena su na poticaj anarhokomunista. Oružana borba radnog naroda protiv kontrarevolucije općenito i austro-njemačke invazije specifično vođena je isključivo pod ideološkim i organskim vodstvom anarhokomunista.    

Sigurno nije u interesu vaše partije da nam odate priznanje za sve ovo, ali to su činjenice i ne možete ih osporiti. Pretpostavljam da vam je savršeno dobro poznata efektivna snaga i borbena sposobnost slobodnih, revolucionarnih snaga Ukrajine. Niste bez razloga evocirali hrabrost s kojom su herojski obranile opća revolucionarna dostignuća. Među njima se barem polovica borila pod anarhističkom zastavom…
„Sve ovo pokazuje koliko griješiš, druže Lenjin, kada tvrdiš da mi anarhokomunisti ne stojimo čvrsto na tlu, da je naš stav prema 'sadašnjosti' vrijedan žaljenja i da previše volimo sanjati o budućnosti. Ono što sam ti rekao tijekom ovoga razgovora ne može se dovoditi u pitanje jer je to istina. Iskaz koji sam ti dao u kontradikciji je sa zaključcima  koje si izrazio o nama. Svi mogu vidjeti da smo čvrsto usađeni u 'sadašnjost', da radimo i tragamo za načinima kako stvoriti budućnost koju želimo, i da se zapravo vrlo ozbiljno bavimo tim problemom.“

Lenjin je odgovorio: „Možda sam u krivu.“

Boljševici su pomogli Mahnu da se vrati u Ukrajinu. Taj put je prijeđen uz velike poteškoće. Mahno je jednom gotovo poginuo. Uhitile su ga austro-njemačke trupe, a u tom je trenutku kod sebe imao slobodarske pamflete. Uspio ga je spasiti židovski stanovnik Hulyai Pola, koji je već duže vrijeme poznavao Mahna, plativši značajnu svotu novca za njegovo oslobođenje. Jednom kada se vratio u Hulyai Pole, počeo je organizirati otpor okupatorskim austro-njemačkim snagama i njihovom marionetskom režimu koji je vodio Hetman Skoropadsky. Može se reći da je ovaj otpor označio nastanak Mahnovističkog pokreta. Mahno je od srpnja 1918. do kolovoza 1921., vodio borbu za oslobođenje radničke klase od svih tlačitelja, bili oni boljševici, bijeli (kontrarevolucionari) ili nacionalisti. Tijekom ove borbe dokazao se kao „gerilski vođa izvanrednih sposobnosti.“   

Nakon poraza Mahnovističkog pokreta 1921. godine, Mahno je prognan u zapadnu Europu. Godine 1925. završio je u Parizu, gdje je živio do kraja života. Dok se nalazio tamo, ostao je aktivan u anarhističkom pokretu, zamijenivši mač perom (da se poslužimo slikovitim izrazom Alexandera Skirde). Mahno je pisao članke za različite anarhističke časopise, a posebno za Dielo Truda (Glas Rada), anarhokomunističke novine koje je u Parizu pokrenuo Petar Aršinov (mnogi od ovih članaka objavljeni su u knjizi Borba protiv države i drugi eseji). Ostao je aktivan u anarhističkom pokretu do samoga kraja.

Mahno se u Parizu 1927. sastao sa slavnim španjolskim anarhistima Buenaventurom Durrutijem i Franciscom Ascasom. Tvrdio je da u Španjolskoj, „postoje bolji uvjeti od onih u Rusiji za revoluciju s izraženim anarhističkim sadržajem“ ne samo zbog toga što je postojao „proletarijat i seljaštvo s revolucionarnom tradicijom čija se politička zrelost može vidjeti iz njihovih reakcija,“ već i zbog toga što su španjolski anarhisti posjedovali „osjećaj za organizaciju koji je nama nedostajao u Rusiji. Upravo organizacija osigurava uspjeh u dubini svih revolucija.“ Mahno se prisjetio aktivnosti anarhističke skupine iz Hulyai Pola i događaja u revolucionarnoj Ukrajini:

„Naša agrarna komuna bila je u isto vrijeme i ekonomski i politički vitalni centar našeg društvenog sustava. Ove zajednice se nisu bazirale na individualnom egoizmu već su počivale na principu komunalne, lokalne i regionalne solidarnosti. Na isti način na koji su članovi zajednice iskazivali solidarnost jedni prema drugima, zajednice su bile međusobno federirane.          
… Protiv našeg sustava u Ukrajini bilo je rečeno to da je mogao trajati samo zbog toga što se oslanjao isključivo na seljake. To nije istina. Naše zajednice su bile mješovite, poljoprivredno-industrijske, a neke od njih su čak bile isključivo industrijske. Svi smo mi bili  istovremeno i borci i radnici. Odluke je donosila narodna skupština. U vojnom životu je tu ulogu obnašao Ratni komitet koji se sastojao od delegata svih gerilskih odreda koji su djelovali. Da sumiram, svi su sudjelovali u poslovima kolektiva kako bi se spriječilo rađanje upravljačke klase koja bi monopolizirala moć. I bili smo uspješni.“

Godine 1936. kada su započeli Španjolski građanski rat i revolucija, više se veterana Mahnove pobunjeničke vojske otišlo boriti u redovima kolone Durruti. Nažalost, Mahnova smrt 1934. godine spriječila je ispunjenje obećanja koje je na rastanku dao dvojici španjolaca: „Mahno nikada nije odbio borbu. Ako budem živ kada vi započnete svoju bitku, bit ću s vama“. {citirao Paz, Op. Cit., str. 90}

Najpoznatija Mahnova aktivnost u izbjeglištvu bila je njegova povezanost s Organizacijskom platformom Sveopćeg saveza anarhista (poznata kao „Platforma“) i njenom obranom. Platforma je predstavljala pokušaj da se analizira što je pošlo po zlu u Ruskoj revoluciji i predlagala je mnogo čvršću anarhističku organizaciju za budućnost. Ova je ideja svojim objavljivanjem pokrenula intenzivnu debatu koja je završila tako da je većina anarhista odbacila Platformu. Ova je debata često dovodila do ogorčenih polemika i ostavila je Mahna donekle izoliranim jer su se neki njegovi prijatelji, poput Voljina, protivili Platformi. Međutim, on je ostao anarhist sve do svoje smrti 1934. godine.

Mahno je umro ujutro 25. srpnja, a kremiran je tri dana kasnije. Njegov je pepeo pohranjen u urni na Père Lachaise, groblju Pariške komune. Pogrebu, na kojem su govorili francuski anarhist Pierre Besnard i Voljin, prisustvovalo je pet stotina ruskih, francuskih, španjolskih i talijanskih drugova (Voljin je iskoristio priliku kako bi opovrgnuo boljševičke optužbe za antisemitizam). Mahnova žena Halyna bila je previše shrvana tugom da bi mogla govoriti.

Tako je završio život jednog velikog borca za slobodu radničke klase. Ne čude nas riječi koje je Durruti uputio Mahnu:

„Dolazimo pozdraviti tebe, simbol svih onih revolucionara koji su se u Rusiji borili za ostvarenje anarhističkih ideja. Također dolazimo kako bismo izrazili poštovanje prema bogatom ukrajinskom iskustvu.“
 
Preveo: Hrvoje Radovanović
Izvor: libcom, Anarchist FAQ
Centar za anarhističke studije, listopad 2009.
 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.